REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Posl.broj: P-3/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužiteljice ZI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Miri Matuško Blažević, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 59, Zagreb, zastupan po punomoćniku Danku Škare, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. ožujka2026., u nazočnosti II, odvjetničke vježbenice u zamjenu za punomoćnika tužitelja, te FI, odvjetničkog vježbenika, u zamjenu za punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP), 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 188-50-3259620 kojeg su sklopili tužiteljica ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditor, i to u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita jednokratno u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 283,85 EUR / 2.138,64 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 9. 2. 2006. do 31.12.2007. u visini stope određene člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024 . do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.533,18 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.611,07 EUR.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je sa tuženikom 7. veljače 2006. sklopila Ugovor o kreditu br. 188-50-3259620 sa valutnom klauzulom vezanom uz CHF. U čl. 3. cit. Ugovora o kreditu određeno je da se naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužiteljici dana 8. veljače 2006. naplatio naprijed navedenu naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.138,64 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost 3,30 % od iznosa kredita. Predmetni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi". Činjenica ne pregovaranja dovela je u neravnopravan položaj tužiteljicu jer se radi o tzv. tipskom ugovoru, a takav neravnopravan položaj doveo je do neravnoteže u pravima i obvezama te do povrede odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Također, tuženik tužiteljici nije prezentirao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste tužiteljica morala naknaditi niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika , o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Također, iz svega naprijed navedenog razvidno je da su te ugovorne odredbe ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05, stoga je tuženik dužan vratiti stečeno bez valjane pravne osnove, pa predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, prigovara pogrešno naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao prekomjerno postavljenoj, navodi da je Ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika, Potvrda Ugovora izdana po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću iz Velike Gorice, pod brojem OU-85/06 08. veljače 2006. U konkretnom slučaju javni bilježnik u svoju potvrdu nije unosio ikakve napomene. Time je nedvojbeno da je sadržaj Ugovora odgovarao pravoj i ozbiljnoj volji tužitelja, što znači da je sve odredbe i posljedice Ugovora razumio, jer ga u suprotnom javni bilježnik ne bi potvrdio. Također, iz čl. 230. ZPP-a u vezi sa Potvrdom slijedi da je Tužitelj bio upozoren na sva prava i obveze iz i/ili u vezi Ugovora prije njegovog sklapanja, da je Tužitelj sve odredbe Ugovora razumio i prihvatio, te da niti jednoj odredbi Ugovora, pa tako niti čl. 3. Ugovora, nije bila svrha da se koju od strana stavi u nepovoljniji položaj. Jasno je da ništetnost, niti ikakav nedostatak odredbe Ugovora o naknadi za obradu kredita ne proizlazi niti iz jedne od odluka viših sudova RH u postupku Franak. Tužitelj u dokaz tvrdnje da je ugovaranje plaćanja naknade (čl.3. Ugovora) ništetno nije ponudio prikladan dokaz, osim svoje saslušanje, pa je jasno da je i time postupio protivno čl.299. ZPP-a pa tuženik predlaže da se tužba prvenstveno odbaci, a podredno, da se kao neuredna, vrati na ispravak Tužitelju temeljem čl.109., u vezi sa čl.186 ZPP. Tuženik dalje ističe prigovor zastare i zahtjeva i navodnog potraživanja tužitelja, osobito postavljenog pod točkom II tužbenog zahtjeva. Tužba je potpisana 11.07.2023., a tuženiku je na odgovor dostavljena 07. svibnja 2024. Kako je tužitelj podnio tužbu u ovoj pravnoj s tvari ne ranije od 11.07.2024. to tužitelj točkom II tužbenog zahtjeva zahtijeva utuženi iznos nakon isteka zastarnog roka za dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata s osnova navodne ništetnosti određenja naknade u Ugovoru. Također, potraživanje plaćanja na ime okolnosti da je tužitelj tuženiku platio naknadu je očito zastario i prema samom čl.3 Ugovora, jer se naknada plaća kod korištenja kredita, a i prema tužbenom zahtjevu tužitelja kad tužitelj traži plaćanje zakonskih zateznih kamata za koje tvrdi da teku počevši od 09.02.2006. pa je i time zahtjev pod točkom II tužbenog zahtjeva očito zastario. Tuženik je dao tužitelju protučinidbu za ulaznu naknadu pa ista nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; Tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije bio klijent tuženika. Time je tuženik za potrebe procjene uvjeta i statusa klijenta tužitelja, kreditne sposobnosti tužitelja i sudužnika, procjene instrumenta osiguranja i osiguranja svojeg potraživanja, te provođenje svih navedenih radnji, kao i za procjenu samog zahtjeva nedvojbeno imao i direktne materijalne troškove (troškove korespondencije i sa državnim tijelima, drugim entitetima i unutar društva tuženika, kontaktiranja, umnožavanja, naknade, dažbine i davanja koji se direktno odnose na obradu zahtjeva tužitelja) i indirektne materijalne troškove povezane s obradom zahtjeva za kredit tužitelja (u frakciji prema vremenu i kompleksnosti obrade zahtjeva prema vremenu i kompleksnosti obrade svih ostalih zahtjeva za kredit u mjerodavnom vremenu, troškove zakupa, najma, poslovnice, komunalnih usluga, agencijske troškove, marketinške troškove, plaćanja prema državi i drugo), a koje ne bi imao da je tužitelj bio klijent tuženika prije odobrenja kredita i da nije postavio zahtjev za kredit. Tuženik sve navedene troškove nije nametnuo tužitelju već ih je tuženik pretrpio a tužitelj uzrokovao, samim svojim podnošenjem zahtjeva za kredit. Tuženik ništa nije stekao primitkom plaćanja naknade iz čl.3 Ugovora od tužitelja. Samo je podmirio povećane troškove koje je imao a tužitelj uzrokovao, samim svojim podnošenjem zahtjeva za kredit. Da je sve to izvršeno jasno je iz same činjenice da je su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor, pa je time tuženik dao tužitelju protučinidbu za „ulaznu naknadu“. Time čl.3. Ugovora nije uzrokovao nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja., pa, čak i da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a kojoj tvrdnji tužitelja se tuženik protivi, te i dalje nema mjesta primjeni čl.81 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje: „ZZP“) na snazi u trenutku sklapanja Ugovora, a koja određuje „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“. Odredba o ulaznoj naknadi se ne spominje u čl. 82 ZZP-a kojim se uređuju pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, i to niti formalno, niti sadržajno, niti opisno. Prema Čl. 84. ZZP-a „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“ Sklapajući Ugovor tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se sukladno čl.3. Ugovora od iznosa kredita naplati „3,30 %, jednokratno, pa je stoga znao i visinu obveze ( 3,30 %, od iznosa kredita) i trenutka njezina dospijeća (trenutak prve isplate kredita) pa je onda i trebao očekivati da će taj iznos i biti naplaćen i znati kada će biti naplaćen. Člankom 3. Ugovora određena je visina naknade (3,30% od iznosa kredita), a i trenutak njezina dospijeća (prilikom prve isplate kredita) te način njezine naplate (iz iznosa kredita) pa je jasno da je predmetna odredba i po svojoj visini i osnovi određena, pa je činidba iz Ugovora samim Ugovorom jasno i nedvosmisleno određena. Tužitelj je samim čl.9/4 Ugovora izjavio „ Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa svim uvjetima kredita“. Time čl.3. Ugovora ne podliježe procjeni poštenja iz čl.84 ZZP-a, pa se ZZP opet ne može primijeniti. Niti ZZP, niti Zakon o zaštiti potrošača niti koji drugi propis koji bi bio na snazi u Republici Hrvatskoj na dan sklapanja Ugovora nisu u pravni poredak Republike Hrvatske prenijeli Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama). Direktiva je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, koji je Hrvatski sabor donio na sjednici 6. srpnja 2012., a koji je objavljen u Narodnim Novinama br.: 78/2012, od 13.7.2012.g., dakle gotovo pet godina nakon što je Ugovor sklopljen, i nakon što je predmetna odredba čl.3. Ugovora konzumirana. Kako je posve jasno direktive za razliku od Uredbi nemaju neposrednu pravnu snagu već ih je u pravni poredak pojedine države članice Europske unije potrebno prenijeti posebnim zakonom, to je Direktiva propis koji se ne može primijeniti u ovome postupku. Isto nedvojbeno potvrđuje i Presuda suda EU od 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, gdje je u točci 38. te odluke određeno „U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Stoga, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja, eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive.” Čak i da se Direktiva ima Primijeniti, tuženik ističe da Članak 4. stavak 2. Direktive određuje: „Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštena ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

3.Ovaj sud je presudom posl.br. P-1860/2023-13 od 12. lipnja 2025. u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev te rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora, a Županijski sud u Vukovaru odukom posl.br. Gž-571/2025-3 od 25. studenog 2025. u cijelosti ukinuo presudu i rješenje, te predmet vratio sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

4. U ponovljenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 5-11), Potvrdu od 31. svibnja 2023. (list 12), saslušana je tužiteljica (list 67), pročitana je uputa Županijskog suda u Vukovaru sadržana u odluci Gž-571/2025-3 od 25. studenog 2025.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu 7. veljače 2006. radi kupnje rabljenog vozila, za iznos od 13.750,00 CHF, uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 6,50%, na rok od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećom na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku,

- da je u članku 3. Ugovora određeno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita. Tuženik je naplatio korisniku kredita ovu naknadu prilikom korištenja kredita dana 8. veljače 2006. u iznosu od 2.138,64 HRK, što predstavlja 3,30% od ukupnog iznosa kredita, a što je po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) iznosi 283,85 EUR.

6. Sporno je: je li nastupila zastara, je li odredba čl. 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita ništetna odnosno je li tuženik temeljem takve odredbe stekao bez osnove iznos od 283,85 EUR zajedno s kamatama koje teku od dana plaćanja do isplate.

Zastara

7.Prigovor zastare nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.2.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

7.3. Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, nego samo imovinski zahtjev po utvrđenoj ništetnosti (koji je u ovom postupku istodobno podnijet) stoga nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

Osnova

8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 od 19.03.2019. zauzeo je stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

8.2.Dakle, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U - III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud između ostalog obrazlaže: „... Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. “

9. Iz izjave tužiteljice proizlazi da je podigla namjenski kredit za kupnju rabljenog automobila, a da je ugovor bio unaprijed pripremljen, da nije imala utjecaja na sadržaj tog ugovora u bilo kojem pogledu. Navela je da je kredit u CHF valuti bio jedni za koji je imala uvjet jer je imala malu plaću. Prilikom sklapanja ugovora platila je naknadu o više tisuća kuna no ne sjeća se iznosa, nitko joj nije objasnio na koji se trošak odnosi takva naknada.

10.Kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je bio jednostran. Ukazuje se da tuženik nije predložio niti jedan dokazni prijedlog da bi se o prijepornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a sve sukladno čl. 81. st. 4. ZZP.

10.1. Predmetna odredba čl. 3. Ugovora protivna je Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o toj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, i jer je prouzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca.

10.2. Iz izjave tužiteljice proizlazi da nije mogla utjecati na sadržaj čl. 3. odredbe ugovora, što znači da je tuženik kao jača ugovorna strana jednostrano odredio visinu i postojanje ove naknade, te izvršio njeno ustezanje od ukupnog iznosa odobrenog kredita odnosno dana 8. veljače 2006. u iznosu od 2.138,64 HRK što predstavlja kunsku protuvrijednost 3,30%, a sve prema Potvrdi tuženika od 31. svibnja 2023., a što je po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) predstavlja iznos od 283,85 EUR.

10.3. Činjenica da je jednostrano određenu visinu naknade tužiteljica prihvatila ne znači da je ta naknada bila i opravdana, a tuženik u vrijeme sklapanja kredita niti tužiteljici, a niti u ovom postupku nije dokazao na što se ta naknada konkretno odnosi, te kakve je točno konkretne troškove tuženik imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva.

10.4. Nije prihvaćen stav tuženika da je naknada iskorištena radi procjene uvjeta i statusa klijenta tužitelja, kreditne sposobnosti tužitelja i sudužnika, procjene instrumenta osiguranja i osiguranja potraživanja, materijalne troškove (troškove korespondencije sa državnim tijelima, drugim entitetima i unutar društva tuženika, kontaktiranja, umnožavanja, naknade, dažbine i davanja koji se direktno odnose na obradu zahtjeva tužitelja), potom troškove povezane s obradom zahtjeva za kredit tužitelja, troškove zakupa, najma, poslovnice, komunalnih usluga, agencijske troškove, marketinške troškove, plaćanja prema državi i drugo. Naime, nema dokaza da je do ovih troškova došlo, a posebno nema dokaza na koji način bi se isti odnosili na konkretnog potrošača i konkretan kredit. Upravo suprotno nema dokaza o bilo kakvih troškovima koji prelaze uobičajeno poslovanje tuženika.

10.5. Nesumnjivo, Ugovor o kreditu, s predmetnom odredbom čl. 3. o jednokratnoj naknadi sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj te odredbe, a niti je tužitelju ta naknada bila jasna u smislu da je znao na što se ista odnosi (čl. 269.st.2. ZOO, čl. 81. st.1. ZZP/03) nego je plaćanje naknade jednostrano određeno od strane tuženika vlastitim odlukama i uvjetima poslovanja, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna, jer tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11.Slijedom navedenog, u smislu odredbe čl. 269.st.2. ZOO-a, u svezi s odredbom čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, odlučeno je kao u izreci, točka I.

Visina

12. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

12.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13. Kako su dakle odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti, te tuženik nije imao pravo naplatiti takvu naknadu, dok tužitelj ima pravo na povrat naknade koju je platio temeljem takve ništetne odredbe.

14. Tuženik je dužan, sukladno članku čl. 323. st. 1. ZOO koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, tužiteljici vratiti iznos od 283,85 EUR na ime navedene naknade zajedno sa zakonskim zateznim kamatama teku od dana 9. veljače 2006. kao slijedećeg dana od dana plaćanja do isplate, sve temeljem čl. 1115. ZOO, a u visini određenoj temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

15.Po mišljenju ovog suda, temeljem čl. 1115. ZOO-a tuženik je cijelo vrijeme i prije nego je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost znao da je neopravdano naplatio naknadu prema potrošaču, a da nije imao stvarne troškove koje bi takva naknada opravdavala, te je kredit uvjetovao plaćanjem naknade za obradu, čim je došlo do neravnoteže tužitelja kao slabije stranke, u odnosu na tuženika, stoga je tuženik nepošten od 9. veljače 2026. odnosno od dana plaćanja naknade, od kada teku i zakonske zatezne kamate.

15.1.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka II.

16. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada im pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT), sastav podneska od 26 rujna 2024. i 20.2.2026. za svaki iznos od 100 bodova (Tbr 8.t.1. OT), zastupanje na ročištu dana 2. listopada 2024. i 20. veljače 2025., 5. ožujka 2026. za svako iznos od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. OT), ukupno 600 bodova odnosno 1.200,00 EUR sve uvećano za PDV od 25% na ovaj iznos od 300,00 EUR, te sudska pristojba na tužbu od 33,18 EUR, ukupno 1.533,18 EUR.

16.1.Tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama, čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer je tužitelj u postupcima pokrenutim na temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa - tužitelj potrošač. Tužitelj je platio pristojbu na tužbu stoga je mu je taj trošak priznat, dok nije obveznik sudske pristojbe na presudu.

16.2.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO -a a teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.

16.3. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka III.

17.Tužitelj je pravilno naznačio vrijednost predmeta spora iako je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti.

17.1.Naime, sukladno odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR. Dakle, tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela pod točkom I. (1.327,22 EUR) i zahtjeva za isplatu pod točkom II u iznosu od 283,85 EUR.

17.2.Sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP-a propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. S obzirom na navedeno, tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora u visini od 1.611,07 EUR, što predstavlja zbroj iznosa od 1.327,22 EUR kao vrijednost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti i iznosa od 283,85 EUR kao vrijednost zahtjeva za isplatom, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Samoboru, 28. travnja 2026.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se predaje ovom sudu a o istoj odlučuje Županijski sud u Vukovaru.

RJ

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

Kal. 30 dana