REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 83 P-3592/2021-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Čiček, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Josipa Čičeka, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika OV, odvjetničkog vježbenika, dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o je:

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi toč. 1. Ugovora o kreditu broj: 168-50- 2640150 koji su dana 25.01.2005. godine u Šibeniku sklopili tužitelj ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vojislava Vuletin iz Šibenika, Vladimira Nazora 15, pod poslovnim brojem: OU-70/05, u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franaka, a glasi: „Kunska protuvrijednost CHF od 36.630,00 (slovima: tridesetšesttisućašestotrideset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

II. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi toč. 2. Ugovora o kreditu broj: 168-50- 2640150 koji su dana 25.01.2005. godine u Šibeniku sklopili tužitelj ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vojislava Vuletin iz Šibenika, Vladimira Nazora 15, pod poslovnim brojem: OU-70/05, u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franaka, a glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. ... “

III. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi toč. 3. Ugovora o kreditu broj: 168-50- 2640150 koji su dana 25.01.2005. godine u Šibeniku sklopili tužitelj ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vojislava Vuletin iz Šibenika, Vladimira Nazora 15, pod poslovnim brojem: OU-70/05, u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franaka, a glasi: „Naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

IV. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi toč. 7. Ugovora o kreditu broj: 168-50- 2640150 koji su dana 25.01.2005. godine u Šibeniku sklopili tužitelj ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vojislava Vuletin iz Šibenika, Vladimira Nazora 15, pod poslovnim brojem: OU-70/05, u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franaka, a glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju BV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćene razlike tečaja isplati iznos od 1.736,51 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pojedinog novčanog iznosa od:

- 0,30 eur tekućim od dana 24.12.2008.

- 5,07 eur tekućim od dana 17.02.2009.

- 8,50 eur tekućim od dana 17.02.2009.

- 10,06 eur tekućim od dana 25.03.2009.

- 5,86 eur tekućim od dana 06.04.2009.

- 6,69 eur tekućim od dana 06.04.2009.

- 0,05 eur tekućim od dana 02.05.2009.

- 1,10 eur tekućim od dana 02.11.2009.

- 5,02 eur tekućim od dana 02.12.2009.

- 10,60 eur tekućim od dana 08.01.2010.

- 9,32 eur tekućim od dana 02.02.2010.

- 16,88 eur tekućim od dana 02.03.2010.

- 15,45 eur tekućim od dana 15.04.2010.

- 18,25 eur tekućim od dana 06.05.2010.

- 42,46 eur tekućim od dana 07.06.2010.

- 37,48 eur tekućim od dana 07.07.2010.

- 52,71 eur tekućim od dana 02.08.2010.

- 47,45 eur tekućim od dana 03.09.2010.

- 38,98 eur tekućim od dana 05.10.2010.

- 56,48 eur tekućim od dana 02.11.2010.

- 79,56 eur tekućim od dana 02.12.2010.

- 63,48 eur tekućim od dana 22.01.2011.

- 69,12 eur tekućim od dana 08.02.2011.

- 61,94 eur tekućim od dana 02.03.2011.

- 63,23 eur tekućim od dana 05.04.2011.

- 93,69 eur tekućim od dana 07.05.2011.

- 96,66 eur tekućim od dana 04.06.2011.

- 121,99 eur tekućim od dana 05.07.2011.

- 108,93 eur tekućim od dana 04.08.2011.

- 94,63 eur tekućim od dana 15.09.2011.

- 93,10 eur tekućim od dana 11.04.2012.

- 92,00 eur tekućim od dana 13.06.2012.

- 98,81 eur tekućim od dana 07.08.2012.

- 104,76 eur tekućim od dana 11.10.2012.

- 105,54 eur tekućim od dana 03.11.2012.

a sve to do isplate i to do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb,

Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju BV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove neosnovano naplaćene naknade, isplati iznos od 705,91 eur, zajedno sa zateznim kamatama od 04.02.2005. godine pa do isplate i to po stopi koja se za razdoblje do 31.12.2007. g. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. g. do 31.07.2015, po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb,

Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju BV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.740,68 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva kojim se nalaže tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju BV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćene razlike kamata isplati iznos od 499,36 eur, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pojedinog novčanog iznosa od:

- 4,34 eur tekućim od dana 31.01.2008.

- 4,34 eur tekućim od dana 31.01.2008.

- 4,34 eur tekućim od dana 04.03.2008.

- 4,34 eur tekućim od dana 24.04.2008.

- 4,34 eur tekućim od dana 24.04.2008.

- 4,34 eur tekućim od dana 24.04.2008.

- 6,29 eur tekućim od dana 11.07.2008.

- 6,29 eur tekućim od dana 11.07.2008.

- 6,29 eur tekućim od dana 18.10.2008.

- 6,29 eur tekućim od dana 18.10.2008.

- 6,29 eur tekućim od dana 24.12.2008.

- 6,29 eur tekućim od dana 01.02.2009.

- 6,29 eur tekućim od dana 17.02.2009.

- 6,29 eur tekućim od dana 17.02.2009.

- 6,29 eur tekućim od dana 25.03.2009.

- 11,48 eur tekućim od dana 06.04.2009.

- 11,48 eur tekućim od dana 06.04.2009.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.05.2009.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.06.2009.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.07.2009.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.08.2009.

- 11,48 eur tekućim od dana 03.09.2009.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.10.2009.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.11.2009.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.12.2009.

- 11,48 eur tekućim od dana 08.01.2010.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.02.2010.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.03.2010.

- 11,48 eur tekućim od dana 15.04.2010.

- 11,48 eur tekućim od dana 06.05.2010.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.06.2010.

- 11,48 eur dospijećem dana 07.07.2010.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.08.2010.

- 11,48 eur tekućim od dana 03.09.2010.

- 11,48 eur tekućim od dana 05.10.2010.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.11.2010.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.12.2010.

- 11,48 eur tekućim od dana 22.01.2011.

- 11,48 eur tekućim od dana 08.02.2011.

- 11,48 eur tekućim od dana 02.03.2011.

- 11,48 eur tekućim od dana 05.04.2011.

- 11,48 eur tekućim od dana 07.05.2011.

- 11,48 eur tekućim od dana 04.06.2011.

- 11,14 eur tekućim od dana 05.07.2011.

- 11,14 eur tekućim od dana 04.08.2011.

- 11,14 eur tekućim od dana 05.07.2011.

- 11,14 eur tekućim od dana 15.09.2011.

- 11,14 eur tekućim od dana 11.04.2012.

- 11,14 eur tekućim od dana 13.06.2012.

- 11,14 eur tekućim od dana 07.08.2012.

- 11,14 eur tekućim od dana 11.10.2012.

- 11,00 eur tekućim od dana 03.11.2012.

a sve to do isplate i to do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IX./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su tuženik kao Kreditor, tužitelj kao Korisnik kredita i davatelj osiguranja, te ŠV kao sudužnik sklopili su dana 25.01.2005. godine u Šibeniku „Ugovor o kreditu“, broj ugovora: 168-50-2640150 koji je solemniziran dana 02.02.2005. godine kod javnog bilježnika Vojislava Vuletin iz Šibenika, Vladimira Nazora 15, pod poslovnim brojem: OU-70/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Tuženik je tužitelju predao otplatni plan od dana 03.02.2005. godine, a nakon što je tuženik isplatio kredit, koji je sastavni dio Ugovora. Ugovorom su –

parnične stranke ugovorile sljedeće bitne činjenice: iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 36.630,00 CHF, prema srednjem tečaju tužitelja kao kreditora na dan korištenja kredita, a koji je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, – redovnu kamatnu stopu od 5,85% godišnje, promjenjivo, u skladu sa Odlukom o –

kamatnom stopom kreditora, ovdje tužitelja, naknadu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, – rok otplate 84 –

–

mjeseci, korištenje kredita do dana 30.04.2005. godine, korištenje novčana sredstva za potrebe kupnju osobnog automobila Toyota – tuženik je dužan otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a koji će biti uručen korisniku kredita –

po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od dana 31.05.2005. godine, i dr. Tuženik je iskoristio kredit u veljači 2005. godine za kupnju osobnog automobila. Sukladno Ugovoru i otplatnom planu tuženika, tužitelj je dužan kredit otplaćivati u 84 anuiteta prema srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika na dan plaćanja, time da prvi anuitet dospijeva na naplatu dana 31.03.2005. godine, a posljednji, tj. 84. dana 29.02.2012. godine, i to u iznosima od: – 532,48 CHF od dana 31.03.2005. godine do dana 31.10.2007. godine, –

–

539,24 CHF od dana 30.11.2007. godine do dana 30.04.2008. godine, 542,27 CHF od dana 31.05.2008. godine do dana 28.02.2009. godine, – 550,35 CHF od –

dana 31.03.2009. godine do dana 30.06.2011. godine, 549,82 CHF od dana 31.07.2011. godine do dana 29.02.2012. godine. Ugovorom su povrijeđena prava tužitelja kao potrošača, na način da je tuženik iskoristio svoj položaj i ugovorio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe: – koje se odnose na valutnu klauzulu, tj.

–

ugovorenu valutu za koji se vezana glavnica (švicarski franak) i o jednostranoj promjeni ugovorene redovne kamatne stope. Ponašanje tuženika u njegovoj ukupnosti, počevši od trenutka podnošenja zahtjeva za odobravanje kredita od strane tužitelja koji je prethodio sklapanju Ugovora, prilikom sklapanja Ugovora i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu, odnosno ponašanje koje je u suprotnosti sa osnovnim načelima konkretnog obvezno pravnog odnosa. Istaknute povrede ugovorenih odredbi Ugovora utvrđene su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, koja se odnosi na kolektivni spor tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv I. tuženika Zagrebačke banke d.d., a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Budući da je tužitelj potrošač, to se navedena presuda primijenjuje na konkretan slučaj. Prvo, nedopuštena i nepoštena je primjena ugovorene valutne klauzule u švicarskih francima (CHF). Čl. 21. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) (u daljnjem tekstu: ZOO) određuje da kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Čl. 22. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja valutne klauzule, na način da glasi: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ ZOO, dakle, dopušta ugovornim stranama da ugovore primjenu valutne obveze, i dr. tako da ugovorne odredbe predstavljaju tzv. zaštitni mehanizam u svrhu očuvanja kupovne moći novca u kojima je izražena novčana obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa u trenutku ispunjenja obveze po dospijeći iste odgovarati prvotno ugovorenoj vrijednosti. Na Ugovor, tj. konkretan pravni posao primjenjuju se i odredbe čl. 81. - 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) (u daljnjem tekstu: ZZP). Sukladno čl. 83. ZZP-a: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Posljedicu nepoštene ugovorne odredbe predviđa čl. 87. st. 1. ZZP-a, koji predviđa da je nepoštene ugovorna odredna ništava. Konkretno, toč. 1. Ugovora, temeljem koje je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, iznos od 36.630,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, i dr., predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, i to zbog primjene valutne klauzule na opisani način i pod opisanim okolnostima. Identično i toč. 7. Ugovora koja glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“ Razlog nepoštenja citirane ugovorne odredbe leži u ponašanju tuženika, tj. djelatnika istog koji su bili angažirani u odobravanju kredita tužitelju. Konkretno, kod podnošenja zahtjeva radi sklapanja Ugovora tuženik je propustio pravilno i potpuno upoznati tužitelja o relevantnim činjenicama za odluku da li će pristupili sklapanju Ugovora, a što je nastavno neposredno utjecalo za neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih/ovdje parničnih stranaka, te zbog činjenice da je tuženik ugovorio i primijenjivao valutnu klauzulu protivno pozitivnim propisima RH. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitni instrument u svrhu zaštite vjerovnika od mogućeg gubitka novca, te se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata novčanog iznosa (kredit, zajam ili dr.) dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je dao dužniku. Dakle, valutna klauzula kao zaštitni mehanizam postiže svoju zakonom predviđenu svrhu u situaciji značajne promjene vrijednosti novca, na način da je nominalna vrijednost manja u odnosu na njegovu stvarnu vrijednost, tj. kupovnu moć. Navedeno u RH nije slučaj u vremenskom razdoblju otplate kredita od 2005. godine do 2013. godine. Tijekom otplatnog razdoblja temeljem Ugovora došlo je do aprecijacije CHF-a koji je porastao u odnosu na EUR, a to je utjecao na tečaj HRK-a prema CHF-u, iako je u istom razdoblju vrijednost HRK prema EUR ostalo nepromijenjen. Banka, kao trgovac je u konkretnom pravnom poslu raspolagala informacijama o potencijalnim rizicima vezanja novčane obveze korisnika kredita za tečaj CHF, dok tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti i znanja da utvrdi moguće rizike i negativne posljedice koje bi iz istog pravnog posla mogle nastati. Tim više, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni tzv. „kreditni proizvod“ sa valutnom klauzulom u CHF tužitelju predstavio kao najpovoljniji oblik kreditiranja, te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem u savjesnost i poštenje tuženika kao renomirane kreditne ustanove, prihvatio iznijete činjenice kao vjerodostojne i nije dovodio u sumnju tako prezentirane činjenice, uz bezrezervnu vjeru u poštenje djelatnika banke i banke u cjelini. Nesavjesnost i nepoštenje tuženika se, nadalje, očituje u tome da tuženik nije transparentno ponudio i prikazao ostale raspoložive „kreditne proizvode“, i posebice izračune kamatnih stopa po ostalim proizvodima. U takvoj situaciji tužitelj nije mogao imati pravilne i potpune činjenice da bi kao svaki prosječan čovjek (koji nema potrebna stručna znanja) mogao donijeti ekonomski prihvatljivu odluku za njemu najpovoljniji i ekonomski najprihvatljiviji „kreditni proizvod“. Djelatnici tuženika su jednostavno uvjerili tužitelja da pristane na sklapanja ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule CHF, a koja se u konačnici utvrdila da je ekonomski nepovoljna za tužitelja i ostale korisnike kredita u RH. Važno je istaknuti da je tuženik svoje „kreditne proizvode“ prikazao kao pripremljene i bez mogućnosti da pojedini potencijalni korisnici kredita pojedinačno pregovaranja oko jedne i/ili više ugovornih odredbi, u cilju postizanja optimalnog i prihvatljivog rješenja za sve sudionike pravnog posla. Dužnost tuženika, prema odredbama ZZP-a koje se odnose na potrošačko kreditiranje, jest da tužitelju kao potrošaču predoči u pisanom obliku sve potrebne informacije za ukupan iznos kredita, valutu za koju je vezana glavnica, vrstu tečaja i sve ostale podatke/činjenice koji su potrebni tužitelju kao potrošaču da samostalno donese informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika da prije sklapanja ugovora pruži tužitelju potrebno i razumljivo objašnjenje kako bi tužitelj mogao procjeniti prihvatljivost ponuđenog Ugovora i općenito pojasniti mu sve bitne značajke, kao i učinke na tužitelja prilikom ispunjenja. Svi bitni podaci su trebali biti naznačeni u Ugovoru. Navedena obveza proizlazi i iz odredbi Zakona o kreditnim institucijama, te odredbi ZOO-a koje se odnose na načelo savjesnosti i poštenja, jednake vrijednosti činidbe i načelo zabrane prozročenja štete drugoj ugovornoj strani. Zaključno, prilikom podnošenja zahtjeva, tijekom pregovora i sklapanja Ugovora tužitelj nije iz objektivno opravdanim razloga raspolagao potrebnim informacijama kako bi donio njemu prihvatljivu odluku. Nadalje, primjena valutne klauzule CHF za tužitelja i ostale banke je bila nepoštena i nedopuštena jer je tužitelju zbog aprecijacije CHF u odnosu na EUR omogućeno stjecanje dodatne zarade (profita), a time i nepripadajuće imovinske koristi, čime je tuženik postupio protivno osnovnoj svrsi valutne klauzule, kako je ranije navedeno. Stjecanje dodatne zarade, primjenom valutne klauzule u CHF zajedno sa mogućnošću primjene promjenjive kamatne stope za tuženika temeljem Ugovora, nije dopušteno u potrošačkim kreditima, u koje spada i Ugovor. Dakle, tužitelj je temeljem Ugovora dužan vratiti primljeni novčani iznos uvećan za ugovorene redovne kamate, a zbog opisanih nezakonitosti, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu materijalnu korist, tj. novčani iznos u vidu ekstra profita. Drugo, ništetna je odredba Ugovora o jednostrano mogućoj promjeni ugovorene kamatne stope jer je ista nepošteno ugovorena a time i nedopuštana. Ugovor je unaprijed formuliran o kojem parnične stranke nisu pregovarale, pa tužitelj niti nije mogao imati utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Svi ugovori o kreditima sastavljeni su na identičan način za sve korisnike kredita, pa nitko od njih nije niti imao mogućnost ugovaranja drugačijih uvjeta, osim onih koji su ponuđeni od strane tuženika. Temeljem toč. 2. Ugovora ugovorne, ovdje i parnične strane ugovorile: „Redovna kamata: 5,85% (pet zarez osamdesetpet posto) godišnja, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnom stopom kreditora. Temeljem navedene Ugovorne odredbe, tuženik je jednostrano, tj. samoinicijativno više puta mijenjao redovnu kamatnu stopu, i to: Od datuma: Do datuma: Kamatna stopa (godišnje): 31.03.2005. 31.10.2007. 5,85% 21.11.2007. 30.04.2008. 6,45% 01.05.2008. 28.02.2009. 6,75% 19.03.2009. 30.06.2011. 7,75% 04.07.2011. 31.01.2012. 7,50% 10.02.2012. 29.02.2011. 7,30% 09.03.2012. 0% 31.03.2012. 28.01.2013. 12,00% Promjene kamatne stope proizlazi iz priložene knjigovodstvene kartice tužitelja. Obveza tužitelja temeljem Ugovora sastoji se u obvezi isplate određenog novčanog iznosa tuženiku, dakle sastoji se u činidbi, dok čl. 269. st. 2. ZOO-a zahtijeva da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Ovakvo određenje obveze tužitelja prema tuženiku, koje se sastoji u obvezi isplate određenog novčanog iznosa, svakako nije niti određeno niti odredivo, budući da se mjesečni anuiteti sastoje od glavnice i kamata, dok navođenje da je kamatna stopa promijenjiva, bez navođenja konkretnih, jasnih i određenih parametara za izračun visine kamatne stope, upućuje na zaključak da činidba nije određena niti odrediva, dakle protivna je čl. 269. st. 2. ZOO-a, kao i čl. 272. st. 1. ZOO-a koji navodi sastojke odredive činidbe. Ostavljanje slobodnoj volji, odnosno nahođenju jednoj od ugovornih strana, što je u konkretnom slučaju tuženik kao kreditor ne može se tumačiti kao da je činidba odrediva. Ovakvom ugovornom odredbom prouzročena je očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tuženika, što je protivno i čl. 296. st. 1. ZOO-a. Posljedica takvog pravnog posla određena je čl. 270. st. 1. ZOO-a, koji navodi: „Kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.“ Također je i čl. 82. st. 1., al. 4. ZZP određeno da su nepoštene „– odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca...“, sa posljedicom ništetnosti takve odredbe. Odlukom Suda časti Hrvatske gospodarske komore, poslovni broj: P-I-50/10 od dana 25. ožujka 2011. godine utvrđeno je da je jednostrano povećanje kamatne stope mimo ugovorenih kriterija nedopušteno. DOKAZ: kao pod toč. I.-V. pribava od tuženika podatke o važećim kamatnim stopama koje su se primjenjivale na predmetni ugovor o kreditu i za vrijeme njegova trajanja (u slučaju osporavanja vjerodostojnosti). Imajući u vidu iznijete činjenice, u izvršenju Ugovorom preuzetih obveza tužitelj je neosnovano plaćao anuitete u višem novčanom iznosu, a tuženik je primljene novčane iznose neosnovano stekao. Više plaćeni novčani iznosi jesu posljedica pravno neutemeljene primjene tuženikovog jednostranog povećanja redovne kamatne stope sa prvotno ugovorene na stope koje su specificirane u tužbi, te zbog neosnovane primjene valutne klauzule (CHF), u razdoblju od dana 31.03.2005. godine, kao dana sklapanja Ugovora pa do konačne otplate kredita. Tako je ispunjenjem obveze povrata kredita, tužitelj neosnovano preplatio tuženiku, a istodobno tuženik neosnovano stekao –

–

iznose kako slijedi: iznos od 4.000,00 kn s osnove razlike kamate, te iznos od 4.000,00 kn s osnove razlike tečaja. Ništetna je odredba o ulaznoj naknadi, sadržana u toč. 3. Ugovora, jer je ista nepošteno ugovorena, i to iz više razloga: – ulazna naknada je sastavni dio Ugovora koji je unaprijed formuliran i na koji tužitelj nije imao

–

mogućnost utjecaja, riječ je o općenitoj ulaznoj naknadi, koja ne odražava konkretnu - stvarnu uslugu, u vidu nastalih troškova, – ti troškovi nisu transparentno

–

ugovoreni, ti troškovi ne sadrže jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju, – ulazna naknada nije ugovorena kao primjerena naknada, – ne sadrži odredbu koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu,

– ne može se govoriti o proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te u odnosu na iznos ugovorenog kredita (3,00% od 36.630,00 EUR- a = 1.098,90 CHF), tj. nesrazmjerna je. U konkretnom slučaju ništetna je odredba toč. 3. Ugovora, koji se odnosi na naknadu koja iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom korištenja kredita. Prilikom isplate kredita tuženik je naplatio tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti od 1.098,90 CHF, prema srednjem tečaju tužitelja kao kreditora na dan isplate kredita. Kako je tuženik predao otplatni plan tužitelju dana 03.02.2005. godine, a toč. 7. Ugovora je ugovoreno da će se otplatni plan predati po isplati kredita, to je dana 03.02.2005. godine tužitelj isplatio naknadu u iznosu od 5.318,68 kn, tj. iznos od 1.098,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF-a (srednji tečaj na dan 03.02.2005. godine, 1 CHF = 4,84 kn), pa slijedom navedenog, a nakon provedenog knjigovodstvenog-financijskog vještačenja u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 12.06.2024. traži da sud utvrdi ništetnom odredbu st.1. Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koji glasi: „…kunska protuvrijednost CHF od 36.630,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, čl. 2. koja glasi:... promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, čl. 3. ...naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, te čl.7. st.1. u dijelu odredbe koji glasi: ”….kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.kao i da sa osnova pretplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.736,51 eur i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odlukama banke tuženik isplati tužitelju iznos od 499,36 eur sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je navedeno u točci I izreke ove presude, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik potvrđuje da je između Tužitelja i Tuženika sklopljen Ugovor o kreditu broj: 168-50-2640150 (dalje: Ugovor). Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare i zahtjeva i navodnog potraživanja tužitelja, osobito postavljenog pod točkom V tužbenog zahtjeva. Tužba je potpisana dana 29.04.2021.g., dok je nejasno kada je predana, a tuženiku je na odgovor dostavljena 10. svibnja 2021.g. Kako je tužitelj podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari ne ranije od 29.04.2021.g. to tužitelj točkom V tužbenog zahtjeva zahtijeva utuženi iznos nakon isteka zastarnog roka (gdje je zastara nastupila s danom 14. lipnja 2019. godine) za dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata s osnova promjenjive kamatne stope. Danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu Franak dana 04.04.2012. godine (gdje je prvostupanjski postupak dovršen Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P- 1401/12 od 4. srpnja 2013.(dalje: „Presuda P-1401/12“ ), u skladu s odredbama čl. 241. i čl. 245. Zakona o obveznim odnosima (dalje: „ZOO“), do pravomoćnosti odluke donesene u toj pravnoj stvari, trajao je prekid zastare, koji je počeo iznova teći od pravomoćnosti presude, tj. presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj:Pž-7129/13 (dalje: „Presuda Pž-7129/13“). Time je zastarni rok za traženje isplate u individualnom sporu temeljem jednostrane promjene kamatne stope, temeljem Presude P-1401/12 započeo teći 13.06.2014. godine i trajao je pet godina a završio 13.06.2019. godine, kao opći zastarni rok. Slijedom navedenog nastupila je zastara za sve iznose koje tužitelj potražuje točkom V svojeg tužbenog zahtjeva, a osobito za dijelove iznosa koje potražuje s naslova promjenjive kamatne stope. IIIA/ Tuženik prvenstveno predlaže da se Tužba kao neuredna vrati na ispravak Tužitelju temeljem čl.109., u vezi sa čl.186 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19)(dalje: „ZPP“), obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja postavljen pod točkom , I, II, III i IV neodređen, a u dijelu postavljenom pod točkom V, VI i VII, i tužbenog zahtjeva su navodi iz tužbe u suprotnosti sa tužbenim zahtjevom pod točkom I, II, III i IV. Točka I Tužbenog zahtjeva kako ju tužitelj postavlja Tužbom,. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi toč. 1. Ugovora o kreditu broj:

168-50-2640150 koji su dana 25.01.2005. godine u Šibeniku sklopili tužitelj ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb,Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vojislava Vuletin iz Šibenika, Vladimira Nazora 15, pod poslovnim brojem: OU-70/05…..". Isto određenje Ugovora sadrže i točke II, III i IV tužbenog zahtjeva. Način na koji je označen Ugovor u tužbenom zahtjevu je pogrešan, a time je tužbeni zahtjev u cjelini neodređen i suprotan dokazima je koje sam tužitelj dostavio uz tužbu, samom Ugovoru i njegovoj potvrdi. Ugovor uopće nije sklopljen 25. siječnja 2005.g., već 02. veljače 2005.g., a kako proizlazi iz javnobilježničke potvrde Ugovora, prema Zakonu o javnom bilježništvu ("Narodne novine", br. 78/93; 29/94, 162/98, 16/07, 75/09)(dalje u tekstu: „ZoJB“), a koju je sam tužitelj dostavio uz Tužbu. Potvrda je javna isprava. Potvrdom je određeno da „Sudionici izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovora njihovoj volji“, nakon čega, su prema ZoJB-u sudionici Ugovora bili dužni u nazočnosti javnog bilježnika vlastoručno potpisati Ugovor. Time Ugovor nije sklopljen 25. siječnja 2005.g kako to pogrešno traži utvrditi tužitelj tužbenim zahtjevom, već. 02. veljače 2005.g.,. Dakle, tužitelj je točkom I, II, III i IV svojeg tužbenog zahtjeva pogrešno odredio Ugovor koji traži oglasiti djelomično ništetnim, i to i u pogledu datuma njegova sklapanja, te je time njegov tužbeni zahtjev neodređen, pa se prvenstveno predlaže da se tužba kao neuredna vrati na ispravak Tužitelju temeljem čl.109., u vezi sa čl.186 Zakona o parničnom postupku IIIB/Traženje iz točaka I, II, III i IV tužbenog zahtjeva je neodređeno i zato što nije jasno iz kojeg razloga tužitelj traži da se okolnost da su strane Ugovorom ugovorile obračun uz valutnu klauzulu, odnosno promjenjivu kamatnu stopu oglasni ništetnim, a pogotovo nije jasno zašto tužitelj traži oglasiti određenje obveze tužitelja da tuženiku plaća naknadu ništetnim. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018 (dalje u tekstu: Presuda PŽ 6632/2017), a koju tužitelj samo djelomično citira, na stranici 51 obrazloženja se određuje se „Uz to, treba naglasiti da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.“ Navedeno obrazloženje je potvrđeno i preneseno Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.(dalje u tekstu: „Presuda i rješenje Rev 2221/2018“) gdje se na stranici 25 obrazloženja te presude i rješenja navodi „ na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz te presude (stranica 47-66 obrazloženja)“, odnosno Presuda PŽ 6632/2017 DOKAZ: Presuda i rješenje Rev 2221/2018 Tužitelj nije prepoznao da čl.1. Ugovora uopće ne čini valutnu klauzulu već iznos Ugovora. Nema nikakve osnove da se čl.1. Ugovora u bilo kojem dijelu odredi ništetnim. Tužitelj kad Tužitelj točkom I svojeg tužbenog zahtjeva traži da se iznos Ugovora odredi ništetnim, traži da sud utvrdi da mu tuženik nije dao nikakva novac. Naravno da je takav zahtjev neosnovan, jer da tuženik nije tužitelju isplatio kredit, ne bi bilo ni ovog spora. Tužitelj točkom točkom III svojeg tužbenog zahtjeva tužbom traži upravo ono što je Presudom PŽ 6632/2017 potvrđenom Presudom i rješenjem Rev 2221/2018 određeno nedopuštenim, utvrđenje ništetnosti cjelovitih odredaba Ugovora o valuti obveze.Niti iz jedne od bezbrojnih rješidbi na koje se tužitelj poziva ne proizlazi da postoji ijedna okolnost koja bi ukazivala na nedopuštenost ugovaranja valutne klauzule.Sve navedene rješidbe osnivaju se samo na dopuštenost ugovaranja i primjene dijela odredbe da „se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak“, ne i na samoj činjenici da su strane ugovorile valutnu klauzulu. Navedena traženja tužitelja, osim što su neodređena kako je ranije objašnjeno, su potpuno neosnovana i bez bilo kakvog uporišta, bilo u stanju stvari, bilo u propisima, bilo u rješidbama na koje se poziva i usmjereno je isključivo prema tome da tužitelj ostvari korist koja mu ne može pripadati. Potrebno je zapitati se kakvu bi posljedicu usvajanje tužbenog zahtjeva pod točkom III imalo na pravnu osnovu odnosa strana, sam Ugovor. Kakva bi bila prava i obveze koje bi iz njega proizlazile za strane i kako bi se njihovi odnosi procjenjivali? Tužitelj je tih okolnosti očito svjestan, pa se za opravdanje takvog traženja nije pozvao ni na kakve činjenice, a niti ponudio nikakav dokaz za traženje utvrđenja da je ugovoranje valutne klauzule kod određenja osnove načina obračuna obveze vraćanja kredita (čl.7. Ugovora), koji traži utvrditi nitetnim u cijelosti ništetno, a što tužbenim zahtjevom traži utvrditi, Tužitelj točkom III. tužbenog zahtjeva traži utvrditi ništetnim „dijelovi toč. 3. Ugovora o kreditu broj: 168-50-2640150, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vojislava Vuletin iz Šibenika, Vladimira Nazora 15, pod poslovnim brojem: OU-70/05, u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franaka, a glasi: „Naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.““ Navedeno traženje tužitelja, osim što su neodređeno kako je ranije objašnjeno, je potpuno neosnovano i bez bilo kakvog uporišta, bilo u stanju stvari, bilo u propisima, bilo u rješidbama na koje se poziva i usmjereno je isključivo prema tome da tužitelj ostvari korist koja mu ne može pripadati .Naime, niti jednom rješidbom na koju se tužitelj poziva naknada nije određena spornom, već se iste odnose samo na pitanje promjenjivosti kamatne stope i valutnu klauzule. Time tužitelj tužbom nije podnio nikakav dokaz za svoje navode pod točkom III tužbenog zahtjeva. Tužitelj je tih okolnosti očito svjestan, pa se za opravdanje takvog traženja nije pozvao ni na kakve činjenice, nije predložio pravnu osnovu na kojoj bi se navedeno traženje osnivalo a niti ponudio nikakav dokaz za traženje utvrđenja da je ugovaranje plaćanja naknade (čl.3. Ugovora), u cijelosti ništetno, niti dokaz da je cjelokupni Ugovor ništean, a što tužbenim zahtjevom traži utvrditi, pa je jasno da je i time postupio protivno čl.299 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19)(dalje: „ZPP“), pa tuženik predlaže da se i tužba pod točkom III. tužbenog zahtjeva odbaci. Slijedom svega navedenog jasno je da su tužbeni zahtjevi tužitelja pod točkom I II i IV nepodobni za raspravljanje, pa tuženik predlaže da se tužba kao neuredna, vrati na ispravak Tužitelju temeljem čl.109., u vezi sa čl.186 ZPP IV/ Da bi sud odlučio o tužiteljevom zahtjevu za isplatu potrebno je izvesti dokaze i stvoriti uvjerenje o tome da doista postoji koji Zakonom o obveznim odnosima (dalje u tekstu: „ZOO“) propisanih razloga za oglašenje ništetnim (dijelova) Ugovora. Kad bi sud i našao da je Ugovor (djelomično) ništetan, a što tužitelj traži a čemu se tuženik protivi, tada bi i o postavljenom tužbenom zahtjevu kojom traži isplatu, sud morao odlučivati prema pravilima o vraćanju u slučaju ništetnosti ugovora. Kod razrješenja pravnih posljedica ništetnosti, pa čak i da ona bude utvrđena što tužitelj traži a čemu se tuženik protivi, ima mjesta primjeni samo direktnih odredaba ZOO-a o vraćanju u slučaju ništetnosti, a ne vraćanju kod stjecanja bez osnove, ili kojeg drugog instituta, pa nema mjesta plaćanju zakonskih zateznih kamata. Prema čl. 323 /1 ZOO-a „ U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“ Novčana obveza koja se ispunjava u novcu ispunjava se u zamjenjivim stvarima, samom novcu, te se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, jer niti tužitelj niti tuženik ne mogu primiti točno one novčanice kojima su plaćali svoje obveze. Time, obzirom da se narav onoga što je dano protivi vraćanju, to je temeljem čl.323/1 ZOO-a potrebno uzeti u obzir „cijenu“. Zakonske zatezne kamate su temeljem čl.29 ZOO-a ono što pored glavnice ima platiti stranka koja kasni sa zakašnjenjem u plaćanju novčane obveze. Cijena novčane obveze, jest prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za određeno razdoblje, a što čl.29/2 ZOO-a direktno propisuje, a ne zakonska zatezna kamata. U konkretnom slučaju cijenu novca, čak i da ju je potrebno utvrđivati, nije moguće odrediti jednodimenzionalno, procjenom vrijednosti HRK i prosječnih kamata na kredite u HRK, već je potrebno uzeti u obzir cijenu novca švicarskog franka u mjerodavnom trenutku, a temeljem čl.22 ZOO-a. Okolnost da nema plaćanja nikakvih zakonskih zateznih kamate u slučaju vraćanja kod (djelomične) ništetnosti pa čak i da ona bude pravomoćno utvrđena u odnosu na Ugovor, što tužitelj traži a čemu se tuženik protivi, proizlazi iz samog ZOO-a kada određuje da se vraćanje ima obaviti po cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Tuženik ovime ističe prigovor zastare i potraživanja i zahtjeva tužitelja. Tužitelj tužbom, tražeći plaćanje zakonskih zateznih kamata u točkama V, VI i VII tužbenog zahtjeva u suštini tvrdi da se njegovo navodno potraživanje prema tuženiku osniva na stjecanju bez osnove. Takva je tvrdnja promašena i suprotna samom tužbenom zahtjevu pod točkama I, II, III i IV gdje traži utvrđenje ništetnosti dijelova Ugovora. Okolnost da Tužitelj kao osnovu svojeg traženja navodi i naknadu štete time čini navode tužbe suprotnim tužbenom zahtjevu. U konkretnom slučaju uopće nije moguće primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove jer čak i da je Ugovor (djelomično) ništetan, tada se primjenjuju direktne zakonske odredbe o posljedicama ništetnosti, i vraćanju u slučaju ništetnosti, a ne stjecanja bez osnove. Ako tužitelj tvrdi da su navedene odredbe Ugovora ništetne, tada se postavlja iz kojeg je razloga u odnosu na sporedno traženje, zahtjev za plaćanjem zakonskih zateznih kamata, poziva na odredbe koje se odnose na stjecanje bez osnove. Ako dvije norme konkuriraju, nije dopušteno obje norme primijeniti djelomično, pa naći da je nešto ništetno, a onda primijeniti odredbu o stjecanju bez osnove u odnosu na sporedno traženje zakonskih zateznih kamata, već izabrati jednu normu i prema njoj postaviti svoj zahtjev. Materijalno, kod stjecanja bez osnove, prema prvoj rečenici čl.1111/1 ZOO-a radi se o situaciji u kojoj „dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu“. U konkretnom slučaju plaćanja tužitelja tuženiku su vršena temeljem postojeće i valjanje pravne osnove samog Ugovora. Čak i da Ugovor jest (djelomično) ništetan, a čemu se tuženik protivi, to ne bi značilo da je osnova otpala u smislu čl.1111. ZOO-a, i da je nastao odnos stjecanja bez osnove, već bi isto značilo samo izmjenu odnosa zasnovanog Ugovorom, a ne njegov prestanak ili „otpadanje“. U konkretnom slučaju osnova plaćanja niti nije bila dio odredbe čl.7 govora nego Ugovor u ukupnosti. Tuženik podsjeća da na čl.323/2 ZOO-a, prema kojem „Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su-ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.“. Dakle, sam ZOO, direktno i izričito predviđa posljedice ništetnosti. Posljedica ništetnosti, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz čl.323/2 ZOO-a, osim vraćanja prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke prema čl.323/1 ZOO-a, jest obveza naknade štete, a ne primjena odredaba o stjecanju bez osnove, koja uređuje posve različiti pravni i činjenični odnos VI/ Tuženik smatra da Tužitelj nema pravni interes za isticanje ništetnosti u ovom postupku, čak i da ona postoji, a čemu se tuženik protivi. Članak 326/2 ZOO-a određuje „Ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati“. Tužitelj tvrdi da je kredit odobren Ugovorom u cijelosti otplaćen, a kako je Tuženik svoju obvezu prema Ugovoru izvršio već stavljanjem na raspolaganje Tužitelju iznosa novca određenog Ugovorom to su, ukoliko je tvrdnja tužitelja da je vratio kredit istinita, obje strane izvršile sva svoja prava i obveze iz Ugovora, TADA JE UGOVOR ISPUNJEN U CIJELOSTI. Članak 326.2 ZOO-a, primjenjuje se i u konkretnom slučaju, a čime je isključena mogućnost isticanja ništetnosti. Tuženik ističe da u trenutku sklapanja Ugovora nije postojala nikakva zabrana na strani Tužitelja na sklapanje Ugovora iz razloga što sama izreka niti jedne odluke iz Postupka Franak a na koje se tužitelj poziva u ovom postupku ne predstavlja „zabranu“ u smislu ZOO-a. Presudom PŽ 6632/2017, potvrđenom Presudom i rješenjem Rev 2221/2018 isključio VSRH je isključio oglašenje ništetnim cjelokupnog ugovora o kreditu kao posljedicu eventualne ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli, te je time odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli dao karakter odredbe koja ne povlači ništavost i samog ugovora o kreditu te našao da ugovor o kreditu može opstati bez takve odredbe te da ona u konkretnom nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Time je VSRH odredbama o valutnoj klauzuli dao karakter odredaba manjeg značaja. Članak 324/1 ZOO-a određuje „Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.“ Pitanje procjene je li neka zabrana „zabrana manjeg značaja“ u smislu čl.326/2 ZOO-a ne može se odvojiti od značaja koji određena odredba čija se dopuštenost ili ispravnost procjenjuje ima za cijeli posao o kojem je riječ. Iz navedenog je jasno da bi cijeli pravni posao bio ništetan, kada bi otpali uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je sklopljen, odnosno njegovi bitni sastojci. Time je pozivom na presudu Presuda i rješenje VSRH Rev 2221/2018 jasno da nema osnove da se neki ugovor o kreditu oglasi ništetnim pa i ako sadrži odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili vezivanju obveze uz valutnu klauzulu , te time da određenje jednostrano promjenjive kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule u nekom ugovoru o kreditu nije niti odlučujući, bitan uvjet odnosno sastojak tog ugovora a niti njegova odlučujuća pobuda. ZOO, ali i drugi propis kada propisuju razloge, uvjete ništetnosti, kao razlog apsolutne ništetnosti propisuje kao zabranjena, riječima ne može, ne smije, nije dopušteno itd. upravo ona postupanja koja ugrožavaju opći javni interes pretočen u pravnu normu, a time i pravni poredak, a kako proizlazi iz čl.322/1 ZOO-a koji određuje “Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan“, Takve se zabrane odnose ili na subjekte ugovornog odnosa ili na njegove bitne sastojke, a ne na sva utanačenja nekog pravnog posla. Pojednostavljeno bitne zabrane se u objektivnom smislu odnose na bitne sastojke nekog pravnog posla, jer bez njih nema niti cijelog pravnog posla, a u subjektivnom na posebna svojstva ugovoratelja nekog posla, jer bez tih svojstava opet nema niti pravnog posla. Razlozi iz kojih se takva postupanja propisuju kao zabranjena su prijetnja koje bi njihovo dopuštanje imalo na pravni poredak. S druge strane „manje zabrane“ u smislu čl.326/2 ZOO-a se odnose na one elemente ili posebna svojstva nekog pravnog posla bez kojih ugovor može opstati, koje se mogu ostvariti i na drugi način, a ne onako kako bi bilo djelomično ništetno ugovoreno, i koje time ne dovode do sankcije ništetnosti cijelog pravnog posla. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 87/2 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) odnosno čl.102/2 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) gdje „Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.“ Da je zabrana postojala, i bila većeg značaja tada bi VSRH u Presudi i rješenju Rev 2221/2018 pozivom na čl.322/1 ZOO-a zasigurno odredio da bi cijeli ugovor bio ništetan zbog ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope ili valutne klauzule, a ne odredio primjenu iznimke iz čl. 324/1 ZOO-a. Kao i na ništetnost, sud po službenoj dužnosti pazi i na razloge za isključenje isticanja ništetnosti. VII/ Povreda kolektivnog interesa i /ili prava, čak i da Naslov nađe da postoji, i/ili da je Tužitelju dopušteno na nju se pozivati u ovom postupku, ne znači istodobno i povredu prava Tužitelja odnosno postojanje nedostataka pri sklapanju Ugovora kao individualiziranog pravnog posla. Sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora, Tužitelj mora dokazati da mu sporne odredbe Ugovora nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Tek kada i ukoliko bi Tužitelj navedeno uspio dokazati, bilo bi Tužitelju dopušteno dokazivati je li se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo, pa tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja Tužitelj bi bio ovlašten dokazivati da sporne odredbe Ugovora uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih strana na način nepovoljan za Tužitelja. Sve u prethodnom stavku navedene okolnosti procjenjuju se prema stanju stvari koje je prethodilo sklapanju Ugovora. Kako proizlazi i iz brojnih odredaba ZOO-a, okolnosti koje su nastale nakon sklapanja Ugovora načelno nemaju utjecaj na prava i obveze strana, odnosno mogu ga imati isključivo ako zakon ili sam sporazum strana to predviđaju (primjerice izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, utjecaj slučaja ili više sile,...) dok se stanje volje strana (tako i posebne okolnosti, mane volje), tako i u slučaju pozivanja na koji od razloga ništetnosti, procjenjuje prema stanju volje i okolnostima neposredno prije odnosno u trenutku preuzimanja prava i obveza. Navedeno potvrđuje i VTSRH kada na stranici 45 obrazloženja Presudi Pž-6632/2017, a na koju se tužitelj tužbom poziva, određuje; „S obzirom da u ovom sporu predmet tužbenog zahtjeva nije utvrđenje ništetnosti odredbe nekog pojedinačnog ugovora sklopljenog između tuženika i točno određenog potrošača,“ Tužitelj u tužbi nije ponudio niti jedan dokaz usmjeren na dokazivanje ništetnosti spornih odredaba Ugovora. VIII/ U odnosu na kamatnu stopu u Ugovoru Tuženik smatra da je čl.2. Ugovora kojim se određuje kamatna stopa bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Visina kamatne stope određena je samim Ugovorom, a okolnost „promjenjivosti“ je jasno istaknuta u tekstu čl.2. Ugovora, a što je razvidno i iz vizualnog pregleda samog Ugovora. Uvjeti i način promjene kamate propisani su općim aktima Tuženika, a gdje je u čl.9/3 Ugovora Tužitelj pristao na njihovu primjenu, a čl.9/4 Ugovora potvrdio da je upoznat s uvjetima kredita, efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica. Obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, sukladno ZZPu nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tuženik na okolnost da je Tužitelj bio upozoren na sva prava i obveze iz i/ili u vezi Ugovora prije njegovog sklapanja, da je sve odredbe Ugovora razumio i prihvatio, te da niti jednoj odredbi Ugovora, pa tako niti čl.2. nije bila svrha da se koju od strana stavi u nepovoljniji položaj predlaže sljedeći: Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, Tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti, na taj je rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne Spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu Tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje Tužitelja ukoliko Tužitelj tvrdi da je Tužitelj nastupao kao potrošač. Stoga Tuženik predlaže saslušanje javnog bilježnika na okolnost postupanja Tužitelja prilikom samog sklapanja Ugovora, obzirom da je Tužitelj potpisom Ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima Ugovora, općim uvjetima i drugom dokumentacijom. Tuženik ističe kako ugovaranje promjenjivosti kamatne stope nije protivno načelu savjesnosti i poštenja a niti primjena promjenjivosti kamatne stope od strane Tuženika nije bila u suprotnosti sa navedenim načelom, a teret dokazivanja da tome nije bilo tako, i da je promjenjivost bila nepovoljna za Tužitelja je na Tužitelju. Tuženik je u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, propisao opće načelo da Tuženik visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Sve navedeno tužitelju je bilo poznato. Tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja kreditnih institucija, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, Tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Pravilniku o obračunu kamata i naknada Tuženika. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri Koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje:6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2014. godine. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara odgovaraju promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik korisnicima kredita povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Tuženik ponovljeno ističe kako je teret dokazivanja u ovom postupku na Tužitelju, a Tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz za svoje navode. IX/ Valutna klauzula i postupanje strana pri sklapanja Ugovora Općepoznato je da su krediti u švicarskim francima u razdoblju kada je Ugovor sklapan, za korisnike kredita bili povoljniji od kredita koji su imali valutnu klauzulu povezanu sa drugim valutama, odnosno kredita bez valutne klauzule, te je razumna pretpostavka da je tužitelj kao i ostali građani koji su se odlučili za kredit uz valutnu klauzulu u CHF donio svoju odluku vođen upravo tom okolnošću, željom da plaća nižu kamatu od one koje bi plaćao na kredit u drugoj valuti odnosno na kredit bez valutne klauzule. Iz navedene okolnosti proizlazi zaključak da je tužitelj bio svjestan i informiran o rizicima takve odluke i da ih je uzeo u obzir, no kao svoj primarni cilj je postavio ostvarenje uštede, odnosno koristi, na način da plaća manju kamatu, dok je pitanje mogućnosti promjene okolnosti i procjene rizičnosti valute u kojem je iskazana valuta obveze ocijenio sporednim. Dakle, da je tužitelj odabrao kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a što je svakako mogao učiniti, bio bi obvezan platiti veću (također promjenjivu) kamatu od one koju je plaćao Ugovorom ali bi rizik valute obveze, po promijenjenim okolnostima bio umanjen. Pri odluci o tužbenom zahtjevu tužitelja, potrebno je položaj tužitelja usporediti i s položajem korisnika kredita koji je u vrijeme sklapanja Ugovora, pri odlučivanju o valuti kredita, odlučile prednost dati procjeni valute u kojoj je iskazana valuta obveze, i odlučile se za kredit uz valutnu klauzulu u EUR, dok su u odnosu na postizanje uštede u visini kamate ocijenili da niža kamata ne opravdava rizik izbora valute. Usvajanjem zahtjeva tužitelja, tužitelj bi se našao u povoljnijem položaju od drugih osoba u usporedivoj situaciji, a koje pri odluci o valuti kredita usporedbom rizika prednost dale izboru valute u kojoj podižu kredit u odnosu na visinu kamatne stope. Sama činjenica da je tuženik u mjerodavnom razdoblju pružao mogućnost sklapanja Ugovora o kreditu uz valutu obveze u CHF ne znači i da je tužitelj tu valutu obveze morao odabrati. Odabrao ju je vlastitom voljom. Tužitelj tužbom tvrdi „.U takvoj situaciji tužitelj nije mogao imati pravilne i potpune činjenice da bi kao svaki prosječan čovjek (koji nema potrebna stručna znanja) mogao donijeti ekonomski prihvatljivu odluku za njemu najpovoljniji i ekonomski najprihvatljiviji „kreditni proizvod“. Djelatnici tuženika su jednostavno uvjerili tužitelja da pristane na sklapanja ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule CHF, a koja se u konačnici utvrdila da je ekonomski nepovoljna za tužitelja i ostale korisnike kredita u RH..“ Na takvu tvrdnju, osim osporavanja moguće je jednostavno odgovoriti protupitanjem. Ako rizik valute nije bio jasan klijentima tuženika, iz kojeg bi se razloga velika većina njih odlučila na kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a ne u CHF, kad se na taj kredit plaćala veća kamata? Tuženik ističe kako je pri sklapanju Ugovora postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te je Tužitelju dao sve potrebne informacije za donošenje odluke o sklapanju Ugovora. Tuženik smatra da je čl.7. Ugovora koji sadrže određenje valutne klauzule bili lako uočljiva, jasna i razumljiva. Okolnost da je tužitelju dan kredit uz valutnu klauzulu i da se isti otplaćivao uz valutnu klauzulu u CHF određena je samim Ugovorom i jasno istaknuta u tekstu Ugovora, a što je razvidno i iz vizualnog pregleda samog Ugovora Tužitelj je u čl.9/4 Ugovora potvrdio da je upoznat s uvjetima kredita, efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica. Dodatno Ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika. Prema članku 58. Zakona o javnom bilježništvu „ako stranke žele da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava“. U konkretnom slučaju javni bilježnik u svoju potvrdu nije unosio ikakve napomene. Time je nedvojbeno da je sadržaj Ugovora odgovarao pravoj i ozbiljnoj volji Tužitelja, što znači da je sve odredbe i posljedice Ugovora razumio, jer ga u suprotnom javni bilježnik ne bi niti potvrdio. Javnobilježnička potvrda Ugovora sadrži riječi“ „.Sudionici izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovora njihovoj volji“ Također, iz navedenog slijedi da Ugovor nije sadržavao niti odredbe za koje bi se moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka stavi u nepovoljniji položaj, pa tako niti odredbe koje bi bile nepovoljne za Tužitelja. Obzirom da je sporna odredba, jasna i razumljiva, sukladno ZZP-u nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tuženik na okolnost da je Tužitelj bio upozoren na sva prava i obveze iz i/ili u vezi Ugovora prije njegovog sklapanja, da je Tužitelj sve odredbe Ugovora razumio i prihvatio, te da niti jednoj odredbi Ugovora, pa tako niti čl. 7. Ugovora. nije bila svrha da se koju od strana stavi u nepovoljniji položaj predlaže sljedeći: Sklapajući ugovor o kreditu s vlautnom klauzulom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da visina obveze tijekom ugovora mijenja sukladno promjenama tečaja CHF tijekom otplate kredita, pa je stoga trebao očekivati da će se tečaj CHF u određenom trenutku promijeniti. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja Ugovora, tako i tijekom trajanja Ugovora i promjene visine obveze slijedom ugovorene valutne klauzule, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima Ugovora i da Tuženiku nije upućivao pisani prigovor na promjenu visine obveze obzirom na promjenu tečaja CHF. Iz Zahtjeva proizlazi da je Tužitelj prilikom potpisa i podnošenja Zahtjeva mogao birati valutu Kredita. U Zahtjevu je, kao osnovna mogućnost izbora valute obračuna određeno EUR.. Pored kredita uz valutnu klauzulu u CHF tužitelj je mogao odabrati kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj je u Zahtjevu vlastoručno precrtao oznaku EUR dopisao CHF i zahtjev potpisao. Okolnost da je Tužitelj pri donošenju odluke imao mogućnost izbora ne samo valute već i visine kamatne stope proizlazi i iz Promotivnih uvjeta Tuženika za odobravanje kredita na snazi u periodu kada je Ugovor sklopljen. Tužitelj je mogao odabrati kredit uz valutnu klauzulu i u švicarskim francima i u eurima, i odlučio se sklopiti ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, a svoju slobodnu i stranu volju je potvrdio i pred javnim bilježnikom. Također i javni bilježnik je pri sklapanju Ugovora Tužitelja upozorio na sve okolnosti Ugovora. Za ocjenu postupanju tuženika pri sklapanju Ugovora u odnosu na valutnu klauzulu postavlja se pitanje je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih priopćio Tužitelju prilikom sklapanja Ugovora. Kako je kreditni odnos prema samoj svoj prirodi dugotrajan odnos jasno je da se sve okolnosti ne mogu predvidjeti prilikom sklapanja Ugovora. Međutim odlučna je okolnost da kretanje tečaja CHF-a, za vrijeme trajanja Ugovora, kao bitnu okolnost nisu mogli prepoznati ni Tužitelj ni Tuženik. Temeljem ZZP-a o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Odnosno smatra se da do pregovora nije došlo ako potrošač nije imao nikakav drugi izbor nego prihvatiti ponuđenu ugovornu odredbu kakva mu se nudi. Kako se Tužitelj odlučio za kredit uz valutnu klauzulu u švicarskim francima a ne uz valutnu klauzulu u eurima, iako je prema Promotivnim uvjetima mogao odabrati bilo koju od navedenih mogućnosti, to je jasno da je svojim izborom valute i kamate kredita i pregovarao oko visine kamatne stope i valutne klauzule. Obzirom da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, iste se ne mogu smatrati nepoštenima u smislu ZZP-a, te je Tuženik prilikom pregovaranja oko Ugovora i kod sklapanja Ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. VSRH u Presudi i Rješenju posl.br. Revt- 249/14 od 9. travnja 2015 (dalje: Odluka) na str.19. obrazloženja navodi „ ništa ne upućuje na to da su tužene banaka u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu imale saznanja odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije a koja su kasniji bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“ Obzirom da su sporne odredbe tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. XI/ Postupanje i okolnosti Tužitelja prilikom zaključenja Ugovora Tužitelj tužbom tvrdi „U takvoj situaciji tužitelj nije mogao imati pravilne i potpune činjenice da bi kao svaki prosječan čovjek (koji nema potrebna stručna znanja) mogao donijeti ekonomski prihvatljivu odluku za njemu najpovoljniji i ekonomski najprihvatljiviji „kreditni proizvod“. Djelatnici tuženika su jednostavno uvjerili tužitelja da pristane na sklapanja ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule CHF, a koja se u konačnici utvrdila da je ekonomski nepovoljna za tužitelja i ostale korisnike kredita u RH..“Ipak tužitelj nije prosječan potrošač, niti je uopće potrošač, iz razloga kako slijedi. Potrebno je utvrditi savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače, te stupnja pažnje koji je Tužitelj primijenio pri ulasku u Ugovor. Pojam ,prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je ,razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja Ugovora, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Direktiva. DOKAZ; - saslušanje Tužitelja; Tuženik ističe kako je Tužitelj, prema podacima koje je dostavio u Zahtjevu, kredit podignuo kao vlasnik [obrt], [adresa], 22211 Vodice (dalje: „Obrt“). Samom okolnošću da je tužitelj vlasnik obrta i poduzetnik to se ne može pozivati na zaštitu koja se primjenjuje na potrošače jer nije potrošač već poduzetnik. Slijedom čl.77/3 Zakon o obrtu (NN 143/13) Tužitelj je Trgovac pojedinac, a time i trgovac u smislu čl.3/1 Zakona o trgovačkim društvima («Narodne novine», broj 152/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19) te se Tužitelj u ovom postupku ne može pozivati na postupak Franak jer uopće nije potrošač. Ako tužitelj tvrdi da je potrošač tada tuženik predlaže da Naslov obveze tužitelja na dostavu porezne prijave za 2005.g. za Obrt, a ako tužitelj tvrdi da poreznu prijavu nema ili je ne želi podnijeti tada tuženik predlaže da Naslov temeljem čl. 234. ZPP-a donese rješenje kojim će Poreznu upravu područni ured Šibenik obvezati da dostavi godišnje porezne prijave (Obrazac DOH) Tužiteljeva Obrta za 2005.g. kako bi se utvrdilo je li tužitelj kao vlasnik Obrta koristio pravo na odbitak pretporeza za nabavu osobnog automobila, uključujući nabavu svih dobara i usluga u vezi s tim dobrima, te je li koristio amortizaciju troška nabave navedenog vozila. DOKAZ: pribava godišnje porezne prijave (Obrazac DOH) Tužiteljeva Obrta za 2005.g. Tuženik opreza radi, čak i da Naslov nađe da se Tužitelj može pozivati na svojstvo potrošača, da je Tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao visoku stručnu spremu, te je razinom svojeg obrazovanja bio iznadprosječan u odnosu na razinu obrazovanja potrošača u Republici Hrvatskoj u mjerodavnom razdoblju, te je tužitelj je prema obrazovanju nadprosječan u odnosu na obrazovni prosjek RH, te je jasno da je Tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije bio prosječan potrošač, te je bio sposoban shvatiti sve uvjete sklapanja Ugovora, te ih je prihvatio, a svoju volju na preuzimanje obveza je dodatno potvrdio pred javnim bilježnikom Prema popisu stanovništva 2001. godine u Republici Hrvatskoj živjelo je 3.682.826 stanovnika starijih od 15 godina. Bez škole je bilo 685.711 stanovnika, završenu osnovnu školu imalo je ukupno 801.168 stanovnika, dok je srednju školu završilo 1.733.198 stanovnika. Višu školu ili stručni studij završilo je 150.167 stanovnika, a fakultet, umjetničku akademiju, sveučilišni i poslijediplomski studij njih 287.867, dok za 24.715 stanovnika podaci nisu poznati. U dokaz navedene tvrdnje, ukoliko ju Tužitelj osporava, Tuženik predlaže izvršiti uvid u podatke Državnog zavoda za statistiku o obrazovnoj strukturi stanovništva Republike Hrvatske dostupnu na poveznici dolje; Tuženik ističe kako su namjenski krediti Tuženika za kupnju motornih vozila u mjerodavnom vremenu bili povoljniji od kredita ostalih kreditnih institucija koje su takve ugovore sklapale na području Republike Hrvatske, i u pogledu visine kamatne stope, i u pogledu mogućnosti korisnika kredita da izabere valutu kredita. Slijedom navedenog Tuženik smatra dopuštenim zaključak da se Tužitelj za sklapanje Ugovora upravo s Tuženikom, a ne sa kojim od drugih kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, odlučio vođen okolnošću da su u trenutku sklapanja krediti Tuženika za korisnike kredita bili najpovoljniji. Iz toga proizlazi ne samo da Tužitelj ni na koji način nije bio u nepovoljnom položaju, jer je odabrao tržišno najpovoljniji kredit kojim se ostvaruje svrha koju je Tužitelj namjeravao postići, stjecanje sredstva za kupnju vozila, već i da se za kredit Tuženika odlučio istraživanjem tržišta kredita, nije bio prosječan potrošač a time i da je u trenutku sklapanja ugovora bio svjestan svih okolnosti ugovora i donio informiranu odluku. Nadalje, iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio uz tužbu i to prijepisa knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 01.01.200 do 26.02.2021(dalje: “Prijepis“) proizlazi da tužitelj nije sam otplaćivao kredit tuženiku već su uplate vršili Matell Dental Centar d.o.o., [adresa], 22211 Vodice MBS100009169, OIB; 98719574826 i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH, pa ukoliko navedeni entiteti svoja potraživanja nisu prenijeli na tužitelja i tužitelj za to ne podnese neki dokaz, tada tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva pod točkama V i VI za sve iznose za koje iz Prijepisa proizlazi da su ih platili navedeni entiteti različiti od tužitelja, za tužbu nema pravnog interesa i tužbu treba odbaciti. Tuženik predlaže da sud na okolnost da su namjenski krediti Tuženika kojima se financira kupnja motornih vozila u razdoblju od dana koji je mjesec dana prije dana Ugovora do dana sklapanja Ugovora, bili povoljniji od kredita namijenjenih kupnji motornih vozila ostalih kreditnih institucija, predlaže izvođenje dokaza saslušanjem Tužitelja te predlaže da sud slijedom čl.7/2 ZZP-a, a u vezi sa čl. 177 i 173/3 tada važećeg Zakona o bankama (»Narodne novine«, br. 84/02. i 141/06.), i temeljem čl.234. st.1 ZPP-a dostave uvjete pružanja usluga potrošačima i to 1) važeće nominalne godišnje stope redovne i zatezne kamate 2) način obračuna kamate (primjena relativnog ili konformnog kamatnjaka),3) uvjeti pod kojima se mogu mijenjati stope redovne i zatezne kamate tijekom korištenja, odnosno otplate kredita,4) naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita,5) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke,6) iznos otplate glavnice i kamate (uključujući i druge troškove) za pretpostavljeni iznos kredita, rokovi otplate, broj i visina otplatnih obroka,7) uvjeti štednje ili novčanog pologa kod banke ako je to uvjet za odobravanje kredita,8) mogućnosti i uvjeti prijeboja kredita i štednog uloga, odnosno novčanog pologa iz prethodne točke,9) instrumenti osiguranja otplate kredita i drugi uvjeti koje postavlja banka, pretpostavljeno u formi općih uvjeta odobravanja namjenskih kredita za kupnju motornih vozila, te da donese rješenje kojim će navedeno zatražiti od sljedećih kreditnih institucija; Zaključno Tuženik predlaže da sud prvenstveno odbaci, a podredno odbije tužbene zahtjeve Tužitelja i naloži Tužitelju da naknadi prouzročeni parnični trošak Tuženiku uvećan za zakonsku zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu ( list 21-15 spisa), presliku otplatnog plana (list 12-17, 22-31 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 16-23 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 25-29 spisa), nalog o naplatu naknade (list 31 spisa), izvod iz sudske prakse (list 49- 147 spisa), , Opće uvijete poslovanja sa stanovništvom (list 148-150 spisa), Pravilnik o obračunu kamata (list 151-169 spisa), izračun prosječne visine kamate (list 170- 173 spisa), presliku zahtjeva za kredit (čist 174 spisa), presliku Promotivnih uvijete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih vozila (list 175-177 spisa), krticu kredita (list 196-200 spisa), potvrdu banke o naplaćenoj naknadi (list 202 spisa), podatke Porezne uprave (list 241 spisa).

4. Nadalje proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću (list 207-218 spisa), pisanom dopusnom vještva (čist 249-263 spisa), saslušanjem tužitelja (list 237-238 I 270 spisa).

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

6. Među strankama nije sporno da su iste dana 25.01.2005. sklopile Ugovor o kreditu, a koji ugovor je potpisan po supruzi tužitelja ZV kao sudužniku temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tuženiku kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 36.630,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu od 5,80% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamatu po dospijeću u visini zatezne kamate primjenjive u skladu sa propisima, a koja se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje kopitnik kredita duguje temeljem ugovora osim u slučaju kada je to zabranjeno prinudnim propisima.

7. Čl. 4. stranke ugovaraju rok otplate kredita u 84 mjeseca, a čl. 5. i 6. da se kredit se koristi najkasniji do 30.04.2005. godine, a u svrhu kupnje vozila Toyota, dok je čl. 3. ugovoreno da se korisniku kredita obračunava naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita

8. Čl. 7. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od po u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po oplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, a počev od dospijeća prvog anuiteta. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.05.2005.

9. U ovom postupku sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu, ništetne i to odredba st.1. Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koji glasi: „…kunska protuvrijednost CHF od 36.630,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, čl. 2. koja glasi:... promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, čl. 3. ...naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, te čl.7. st.1. u dijelu odredbe koji glasi: ”….kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..., te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora, te razlike zbog promjene kamatne stope sukladno odlukama banke u odnosu na prvotno ugovorenu kamatu. Sporno je i radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom Ugovoru, te je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao i je li nastupila zastara potraživanja. Sporno je i pitanje aktivne legitimacije tužitelja u pogledu isplate pojedinih anuiteta.

10. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužitelj je naveo kako je predmetni ugovor zaključio u poslovnici tuženika u Šibeniku, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 36.000,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. U banci mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Nije čitao ugovor prije potpisivanja, time nije shvatio odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivao takav skok anuiteta. Ne sjeća se koliko mu je iznosila prvotno rata, ne sjeća se visine rate prethodno i nakon povećanja. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko mu nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Nije zaprimao obavijesti o promjeni kamatne stope. Vozilo je koristio isključivo u privatne svrhe. U to vrijeme bio je vlasnik obrta, te je vozilo koristio i u privatne svrhe i za potrebe obrta. Nijem shvatio odredbu o ulaznoj naknadi, niti ne zna kada je naplaćena. Nije bio upoznat sa odlukama i tarifama banke o visini te naknade i načinju njezina obračuna. Nije mogao pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora, pa tako ni o ulaznoj naknadi. Trošak parkiranja ovog vozila nije pravdao kao trošak obrta. Od 2008 do 2011 ovaj kredit isplaćivao je Matel dental centar d.o.o., a nakon 2011 Ministarstvo znanosti i obrazovanja iz razloga što je klinički zubotehnički laboratorij, koji je bio njegov obrt prešao u Matel dental centar d.o.o. On je uredno primao plaću u Matel dental centar d.o.o., no ta plaća je prosljeđivana za plaćanje predmetnog kredita. Ja sam u cijelosti otplati predmetni kredit na način da je većinu anuiteta uplatio osobno, a neke anuitete je uplatio preko svoje tvrtke MDC d.o.o. na način da je od svog knjigovodstva zatražio da plate određene anuitete, no ne sjeća se koliko sam ukupno anuiteta platio na taj način. Njegova supruga je ovom ugovoru o kreditu bila sudužnik, te je tuženik u nekoliko navrata zbog kašnjenja u plaćanju nekolicinu anuiteta naplatio sa plaće supruge. Supruga je bila učiteljica u Osnovnoj Školi Ražine, te je putem njezinog poslodavca Ministarstva znanosti tuženik uskratio anuitete koje je naveo.

11. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.

12. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

13. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu kupnje vozila, a iz samog ugovora je razvidno da je tužitelju isplaćen kredit za istu svrhu.

14. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Ovaj sud vezan je utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 13.05.2008., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužitelj na spomenute odluke pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).

17. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

18. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište daje povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica - švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl.7. st. 1. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe daje Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način daje ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača,pa je slijedom navedenog sud usvojio tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje se da je ništetna odredba dijela čl. 7.st. 1. predmetnoga ugovora koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, te čl. 7. predmetnoga ugovora koja glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća i odlučio kao u izreci ove presude pod točkom II.

19. U odnosu na pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ovaj sud je polazio od odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08, dalje ZOO) kojim je propisano kako se na ništavost može pozvati svaka zainteresirana osoba, te čl. 324. kojim je propisano kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

20. Naime, za utvrđenje nevaljanosti predmetne ugovorne odredbe o podešavanju kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, neodlučno je kako je u konačnici banka (savjesno ili ne) povećavala kamate, već je odlučno je li ugovorna odredba o načinu podešavanja kamatne stope - jednostranom odlukom banke, bila poštena.

21. Ovdje odmah valja istaknuti da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. Stoga je neosnovan navod tuženika o tome da je zahtjev u dijelu kojim tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivosti kamatne stope- valjalo odbaciti jer da za taj dio zahtjeva tužitelj nema pravni interes.

23. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

24. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

25. Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

26. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

27. Prema čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

28. Ocjenom izvedenih dokaza, a obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba o promjenjivosti ugovorne kamatne stope sadržane u dijelu pod točkom 2. /drugom/ Ugovora o kreditu ništetna.

29. Naime, sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a među strankama nije niti sporno da nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva (a isto proizlazi i iz prihvaćenog iskaza tužitelja). Povrh toga, tuženik u odgovoru na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati.

30. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba točke 2./drugo/ Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno da se kamatna stopa mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.

31. Što se tiče ostale dokumentacije za koju je tuženik dostavio u spis, navedeno ne utječe na odluku u ovoj stvari, budući da je u predmetnoj stvari samo odlučno je li tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati, za ukazati je da su banke,pa tako i tuženik u Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom samo uopćeno naveli da visina kamatnih stopa zavisi od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti. K tome, tuženik niti prilikom sklapanja ugovora niti kasnije tijekom njegova trajanja nije tužitelju dao bilo kakvu drugu mogućnost (pregovarati o promjenama, ponuditi neku drugu eventualnu vrstu promjene), a niti jednu takvu obavijest o promjeni kamate stranke u ovom postupku nisu ni dostavile u spis kao dokaz.

32. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

33. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

34. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da je predmetna odredba ugovora o namjenskom kreditu ništetna.

35. Po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih uvjeta poslovanja ili slično, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

36. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

37. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a koju činjenicu tuženik nije dokazao u smislu čl. 219. i 221. a ZPP-a.

38. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

39. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

40. Prema odredbi članka 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

42. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

43. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

44. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja, Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

45. Na temelju svih utvrđenih činjenica, ovaj sud smatra da su dijelovi odredbe čl. 1, 2. i. 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se tuženiku isplaćuje kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; kako je ugovorena kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, nepoštene i prema tome ništetne, pa je stoga usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži utvrđenje ništavosti u navedenom dijelu, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I,

II. i IV.

46. Stoga, a kako je opisana odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti I tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju te ugovorne odredbe te je na temelju odredbe čl. 323. ZOO dužan vratiti tužitelju se što je primio po toj ništetnoj osnovi.

47. Radi utvrđenja činjenice postoji li razlika između anuiteta koje je tužitelj trebao plaćati prema kamatnoj stopi određenoj predmetnim Ugovorom o kreditu i anuiteta koje je plaćao u utuženom razdoblju te je li eventualno došlo do preplate u otplati i u kojem iznosu, te na okolnost razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita sud je iz vještva mr. sc. Zrinka Ručevića utvrdio Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 21. siječnja 2005. Ugovor o kreditu broj 168-50-2640150 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 36.630,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, rok otplate 84 mjeseca, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima, promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,85 % godišnje, prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 31. ožujka 2005., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu, otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća. 2 Kredit je isplaćen 3. veljače 2005., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,840703 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 36.630,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 177.314,95 kn, odnosno 23.533,74 EUR. Uvidom u knjigovodstvenu karticu po kreditu s prikazom promjena kamatnih stopa razvidno je kako se u razdoblju otplate kredita, kamatna stopa mijenjala kako slijedi: 5,85 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007., 6,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008., 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009., 7,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011., 7,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2012., 7,30 % godišnje za zadnji anuitet s dospijećem 29. veljače 2012. Za odgovaranje na postavljeni zadatak u nastavku nalaza se daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim osnovnim elementima: glavnica u iznosu od 36.630,00 CHF, fiksna stopa ugovornih kamata 5,85 %, te će se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazati razlike u visini obveza tužitelja, i to: prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm'), zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan isplate kredita (stupac 'p'), konačno, iskazuju se razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'q'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, mišljenja smo kako slijedi: ugovoreni iznos od 36.630,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 177.314,95 kn, odnosno 23.533,74 EUR, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.3.2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 777,32 CHF, odnosno 499,36 EUR; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.3.2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) u odnosno na tečaj za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 1.736,51 EUR; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q1' Tabele 1 iz nalaza. Napomena: Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

48. U pisanoj dopuni vještva u koje je vještak zasebno izdojio uplate izvršene od strane supruge tužitelja proizlazi razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.3.2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 777,32 CHF, odnosno 499,36 EUR; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), od kojeg iznosa se: o 0,00 EUR razlika odnosi na uplate Zubotehničkog laboratorija Goran Nedoklan, o 443,80 EUR razlika odnosi na uplate Matell Dental Centra d.o.o., o 44,56 EUR razlika odnosi na uplate Ministarstva znanosti te o 11,00 EUR razlika odnosi na gotovinsku uplatu na šalteru banke, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.3.2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 1.736,51 EUR; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q1' Tabele 1 iz nalaza, od koje iznosa se:

0,00 EUR razlika odnosi na uplate Zubotehničkog laboratorija Goran Nedoklan, 1.242,30 EUR razlika odnosi na uplate Matell Dental Centra d.o.o., 388,67 EUR razlika odnosi na uplate Ministarstva znanosti te 105,54 EUR razlika odnosi na gotovinsku uplatu na šalteru banke.

49. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, te imajući u vidu kako stranke nisu imale prigovora na matematički izračun vještaka, a niti je tuženik u postupku nije zatražio usmeno saslušanje vještaka, te je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava jasno naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga.

50. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja sa obrazloženjem da tužitelj nije osobno platio određene anuitete potrebno je navesti kako je u pravu tužitelj kada navodi da je supruga kao sudužnik potpisala predmetni ugovor o kreditu, pa je stoga životno da se izvršene uplate od strane iste smatraju uplatama tuženika kao korisnika kredita, a što se odnosi i na uplate vršene prisilno putem poslodavca supruge tužitelja i putem tvrtke tužitelja MDM d.o.o., za koju tvrtku iz podataka Porezne uprave (list b241 spisa) proizlazi kako je ista u razdoblju od 2008. do 2011. uredno platila porez na dohodak tužitelja pa je prigovor tuženika istaknut u tom smjeru ocijenjen kao neosnovan.

51. U odnosu na pitanje ništavosti odredbe o ulaznoj naknadi iskazom tužitelja sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao da i u trenutku sklapanja Ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao ni o kakvoj naknadi za obradu kredita, niti joj je objašnjeno koliko bi one iznosile.

52. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje

značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

53. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 757881 utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbe u čl. 12.1. da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o naknadi za obradu kredita, (tzv. ulazna naknada koja je iznosila jednokratno 3,30 % od iznosa kredita).

54. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao, a što potvrđuje i tužitelj već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

55. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba Čl. 3. kojom je ugovoreno kako se naknada od 3,30% naplaćuje od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U odnosu na odredbu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO) u st. 2. je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te je u tom slučaju dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, međutim u st. 4. čl. 1024. ZOO-a jasno je propisano da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebao vratiti pa prethodno istaknuta argumentacija tuženika ne stoji.

56. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.

57. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

58. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

59. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

60. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl.- 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužiteljica ovdje nije imala stvarne mogućnosti s obzirom da joj nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne i izlazne naknade, a tuženik je tužiteljici u konkretnom slučaju naplatio jednu i drugu naknadu.

61. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 3 imaj smatrati nepoštenom, te slijedom toga i ništetnom, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

62. U odnosu na prigovor zastara tražbine s osnova ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je navesti kako ista nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. Radi navedenog nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku, dok je predmetna tužba podnesena 30.04.2021. Odredbom čl. 223. ZOO propisano je da kada zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Kako, dakle, nije zastarjela glavna tražbina, to nije zastarjelo ni akcesorno potraživanje zakonske zatezne kamate.

63. U odnosu na prigovor zastare sa osnova ništetne odredbe o ulaznoj naknadi, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, pa je prigovor zastare u tom dijelu također neosnovan.

64. U odnosu na istaknuti prigovor zatare sukladno stavu zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 30 siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2), u kojem je zaključeno da se pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekida, a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., a kako je predmetne tužba podnesena tek 30.04.2021. to je tuženikov prigovor zastare u tom dijelu osnovan, pa je stoga tužbeni zahtjev po osnovi preplate izvršene na temelju ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 499,36 EUR kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje od 31.01.2008. do 03.11.2012. valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom VIII.

65. Slijedom svega prethodno navedenog, sud je usvojio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja preciziran u podnesku od 12.06.2024. u dijelu u kojem zahtjeva isplatu iznosa na ime povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kune tijekom razdoblja otplate kredita za razdoblje od 24.12.2008. do 03.11.2012. u iznosu od 1.736,51 EUR, te u pogledu ulazne naknade u visini od 705,91 EUR obzirom iz potvrde tuženika od 07.06.2023. (list 202 spisa) jasno proizlazi kako je u trenutku korištenja kredita dana 03.02.2005. tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 5.851,40 kn (3,30 % od iznosa kredita), a što predstavlja protuvrijednost od 705,91 EUR, pa je slijedom svega navedenog temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a odlučeno kao pod točkom VI i VII. izreke presude.

66. Na dosuđeni iznos naknade od 705,91 EUR tužitelju je zatezna kamata dosuđena od dana plaćanja, tj. 04.02.2005. do isplate.

67. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN br. 72/02. i 153/04.), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), od 01. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023.sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22), a od 31.12.2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23)

68. Tužitelju je nadalje dosuđen parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 30.04.2021., 06.06.2023., 17.09.2024. 50,00 EUR za svaki podnesak, za sastav podneska od 20.04.2023., 12.06.2024., 14.08.2025. 200,00 eur za svaki podnesak, za pristup na ročište 08.12.2022., 02.04.2025., 16.06.2025., i 02.02.2026. 200,00 eur za svako ročište ukupno 1.350,00 eur, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 eur i presudu u iznosu od 75,87 eur, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP), kao i trošak nužnog financijskog vještačenja u iznosu od 331,80 eur i 300,00 eur bez obzira na uspjeh u sporu.

69. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad 69 u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje., kao i uspjeh stranaka u sporu prema konačnom zahtjevu iz podneska od 12.06.2024. u iznosu od 2.941,78 EUR i to tužitelja u omjeru od 88,00 %, (dosuđeni iznos od 2.235,87 eur podijeljen sa konačno zatraženim iznosom od 2.941,78 eur), a tuženika u omjeru od 12,00%, pa kada se postotak uspjeha tužitelja umanji za postotak uspjeha tuženika, tužitelj je u konačnici u ovom postupku uspio sa 76,00 %.

70. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 1.740,68 EUR, dok je tuženik zbog svega navedenog odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom VII i IX.

71. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. 28. travnja 2026. do isplate.

U Zagrebu, dana 28. travnja 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe za presudu- 75,87 eur

2. Pun. tuženika