Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-1397/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Jasni Peroš Nikolić, uz sudjelovanje zapisničarke Anđele Hambašić, u upravnom sporu tužiteljice SŠ iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Nikola Pleša, odvjetnik u Zagrebu, Kralja Držislava 4, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, nakon usmene i javne rasprave, dana 28. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/2935, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 8. siječnja 2024.
II Odbija se zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1.Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/23-014/1364, URBROJ: 251-09- 22-1/002-23-3 od 31. listopada 2023. kao neosnovan, te zahtjev za naknadu troška.
2.Tužiteljica u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja, u bitnome navodeći da su korisnici prava na novčanu pomoć to pravo stekli na temelju pravomoćnog upravnog akta, pa da je opravdana legitimnost njihovog očekivanja da se taj pravomoćni upravni akt, a samim time i prava priznata tim upravnim aktom, može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom, dok u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo svoju nadležnost, tj. pravo da mijenja pravomoćni upravni akt temelji na članku 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 25/22, dalje: Odluka 25/22), dakle na temelju podzakonskog akta. Nadalje, smatra da činjenica da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u postupku ocjene zakonitosti općeg akta provodio test razmjernosti ne može javnopravno tijelo osloboditi od obveze da ispita je li miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva tužiteljice u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u skladu sa zakonom i predviđeno zakonom, je li ono u skladu s općim interesom i je li ono razmjerno jer se postupak ocjene zakonitosti općeg akta (objektivni upravni spor) razlikuje od postupka ocjene zakonitosti pojedinačnog akta. Ističe da je drugostupanjsko rješenje nezakonito jer prije donošenja odluke o prigovoru tužiteljice nije donesena odluka o zahtjevu za izuzeće gradonačelnika te iz razloga što je tužiteljica podnijela zahtjev za izuzeće službene osobe u prvostupanjskom tijelu vezano uz ocjenu neovisnosti i nepristranosti službene osobe u prvostupanjskom tijelu navodeći da je, zbog unutarnjeg ustrojstva, načina rada i hijerarhije odnosa u Gradu Zagrebu, službena osoba podložna utjecaju gradonačelnika, a rješenje ne sadrži razloge zbog kojih nisu usvojeni zahtjevi za izuzeće. Osim toga, o izuzeću službene osobe trebao je odlučiti čelnik tijela, konkretno čelnik Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe sa invaliditetom, a ne gradonačelnik. U odnosu na izuzeće gradonačelnika navodi da je gradonačelnik taj koji je inicirao ukidanje prava na novčanu pomoć te da je upravo po njegovom prijedlogu došlo do donošenja općeg akta – Odluke 25/22. kojim je propisano smanjenje iznosa novčane pomoći kao i skraćivanje vremenskog perioda unutar kojega tužiteljica može koristiti pravo na novčanu pomoć iz čega da je jasno vidljivo stajalište gradonačelnika vezano uz pravo na novčanu pomoć. Uz navedeno, tužiteljica ukazuje i na to da je gradonačelnik više puta javno istupao u medijima te da je u navedenim istupima govorio o potrebi ukidanja novčane pomoći i o štetnosti daljnjeg ostvarivanja toga prava. Ističe da u konkretnom predmetu prvostupanjsko tijelo nije moglo pokrenuti upravni postupak po službenoj dužnosti samo na temelju Odluke 25/22, niti donijeti prvostupanjsko rješenje, da nije proveden ispitni postupak i samim time nisu utvrđene činjenice i okolnosti bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari niti je tužiteljici omogućeno ostvarenje i zaštita njezinih prava i pravnih interesa, uskraćeno joj je pravo na žalbu radi pogrešne upute da može izjaviti prigovor, a što je utjecalo na stvarnu nadležnost. Osporava zakonitost odluke o trošku. Ukazuje da je Grad Zagreb sukladno odredbi članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj:25/22) bio dužan donijeti pojedinačne akte radi usklađenja novčane pomoći s odredbama ove Odluke do 31. prosinca 2022., a smatra da se ne radi o instruktivnom roku. Predlaže spajanje predmeta koji se vodi pred ovim sudom radi usklađenja iznosa novčane pomoći a radi provođenja jedinstvenog postupka. Ističe da su ugrožena legitimna očekivanja tužiteljice te načelo razmjernosti i predvidljivosti propisa. Prvenstveno napominje da joj sukladno čl. 6. ZUS-a nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora, budući da istoj nije dostavljen spis tuženika niti je ona od strane suda obaviještena da bi spis tuženika pristigao na sud, a nije joj ostavljen niti primjeren rok za razmatranje dostavljenih isprava. U kontekstu iznesenih prigovora napominje i to da je nedosljednost i neprimjerenost u postupanju Grada Zagreba imala za posljedicu miješanje u pravo tužiteljice na obiteljski i privatni život koje je zajamčeno člankom 35. Ustava Republike Hrvatske i člankom 8. Konvencije. Navodi da je, pouzdajući se u rad tijela javne vlasti u pogledu toga da je novčana pomoć za roditelja odgojitelja sigurna, odnosno da se pravo na novčanu pomoć neće „dirati“ osobama koje su to pravo stekle, sukladno istom prilagodila svoje postupanje, pa je donošenjem Odluke 25/22. i njezinom primjenom došlo i do povrede prava na privatan i obiteljski život tužiteljice koja se ogleda u tome što takvo miješanje nije u skladu sa zakonom i zakonito, u skladu sa legitimnim ciljem te nužno i razmjerno iz istih razloga koji su navedeni i obrazloženi i u pogledu povrede prava vlasništva. Građani bi se trebali moći pouzdati u rad tijela javne vlasti i prema istom usklad iti svoje ponašanje pri čemu su nedosljednosti u postupanju Grada Zagreba kao tijela javne vlasti u konkretnom slučaju imala za posljedicu i povećanje pravne nesigurnosti i neizvjesnosti. Predlaže prekid spora do pravomoćne odluke u predmetu radi usklađivanja novčane pomoći roditelja odgajatelja, odnosno da se priklopi navedeni spis. Smatra da predmetno rješenje, odnosno pitanje o prestanku prava ne može nikako biti u ovoj fazi zrelo za meritorno rješavanje jer još ne postoji pravomoćno rješenje koje bi pravomoćno stavilo izvan snage postojeće pravomoćno rješenje, kojim je tužiteljici priznato pravo na novčanu pomoć, a koje se navodi u obrazloženju predmetnog prvostupanjskog rješenja. Prigovara da joj je tek na raspravi dan uvid u spis predmeta te da se, s obzirom na činjenicu da se u spisu predmeta nalaze isprave koje joj nisu proslijeđene, nije mogla adekvatno očitovati o istima jer joj nije bilo osigurano primjereno vrijeme za razmatranje istih.
3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje . Potražuje trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura, pristup na ročište u iznosu od 1.000,00 eura i sastav podneska od 17. travnja 2026. u iznosu od 1.000,00 eura, sve uvećano za PDV 25%, ukupno 3.750,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja. Obrazlaže da je prvostupanjsko rješenje donijeto na temelju odredbe članka 7. Odluke/22 iz razloga jer je nesporno utvrđeno da je dijete podnositeljice za koje je ista ostvarila pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja navršilo 7 godina života i doneseno je rješenje o prestanku novčane pomoći. Vezano uz obvezu nadležnog gradskog upravnog tijela da do 31. prosinca 2022. mora donijeti pojedinačni akt ukazuje da je rok propisan odredbom članka 6. Odluke 25/22 instruktivan rok. Dakle, da se radi o roku čije propuštanje poduzimanja neke radnje ne proizvodi štetne posljedice pa se radnja koja nije obavljena u roku može obaviti i naknadno. Ističe da je navedena Odluka/22 bila predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VUSRH) te je VUSRH dana 27. veljače 2023. donio presudu broj: Usoz-143/22 kojom je navedenu Odluku ocijenio zakonitom. Navodi da je u navedenoj presudi VUSRH, ponovno, kao i u ranijoj presudi Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke/16. i Odluke/17. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj. Također, da je VUSRH ocijenio legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. U svezi izuzeća službene osobe navodi da tuž iteljica ne dokazuje postojanje pristranosti službene osobe kao razlog izuzeća pa nema osove za izuzeće. U odnosu na izuzeće gradonačelnika zahtjev je proslijeđen Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske uz dostavu odgovora Ministarstva tužiteljici a zaključak se donosi samo ako postoje razlozi za izuzeće u protivnom postupak se nastavlja, s time da je zaštita prava stranke tužba protiv rješenja kojim je odlučeno u upravnoj stvari. Smatra da rješenja o usklađenju novčane pomoći i prestanku iste, temelje se na različitim pravnim osnovama, samo deklaratorno utvrđuju ono što je nastupilo donošenjem Odluke 25/22 i ne ovise jedna o drugoj.
5. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.
6. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika te je održao javnu raspravu.
7. Strankama je, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 - dalje ZUS), dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.
9. Prema podacima spisa predmeta, dostavljenog ovom Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem, donesenim po službenoj dužnosti, tužiteljici prestala novčana pomoć za roditelja odgojitelja sa danom 30. rujna 2023. na temelju odredbe članka 7. stavka 1. alineje 2. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 10/18, 20/21 i 25/22).
10. Odredbom članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja propisano je da novčana pomoć prestaje posljednjeg dana u mjesecu u kojem dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.
11. Prema ocijeni ovoga Suda, tužiteljica neosnovano ističe da tuženik ne bi bio ovlašten pokretati postupke po službenoj dužnosti u vezi ranije priznatih isplata novčane pomoći, jer takvo ovlaštenje proizlazi iz članka 42. i članka 49. stavka 1. alineje 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 i 110/21), obzirom da je Grad Zagreb ovlašten provoditi opće akte koje se odnose na Grad Zagreb.
12. Svi izneseni prigovori tužiteljice nemaju utjecaja na činjenicu da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske 27. veljače 2023. donio presudu broj: Usoz-143/22 kojom je navedenu Odluku o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ocijenio zakonitom, te je ponovno, kao i u ranijoj presudi Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022., zaključio da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke iz 2016. i Odluke iz 2017. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj.
13. Visoki upravni sud Republike Hrvatske u točci 124. presude istakao je da Odluka tuženika iz 2022. ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo, kao takvo, ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti te zaključuje da djeluje na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti, te da se odredbama Odluke iz 2022. ponovno usklađuje visina mjesečnih novčanih iznosa, ali se i nadalje ne dira u pravomoćnost upravnog akta u dijelu koji se odnosi na ostvarivanje prava na novčanu pomoć.
14. Naime, kao što je to i tuženik elaborirao u odgovoru na tužbu, a koje navode ovaj Sud neće ponavljati, pravilno je tuženik utvrdio činjenicu da je dijete tužiteljice za koje je tužiteljica ostvarila pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja navršilo 7 godina života, te navedenu činjenicu tužiteljica ne osporava niti u upravnom postupku niti u upravnom sporu, a sve u skladu s naprijed navedenom Odlukom i pravnim shvaćanjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iznesen im u presudi od 27. veljače 2023.
15. Za napomenuti je također da je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku U-III/1744/2023 od 21. studenoga 2023., kojom je odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz- 143/22-91 od 27. veljače 2023. i rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-149/22-12 od 13. ožujka 2023.
16. Naime, u konkretnom slučaju, kao što je to već ocijenio Visoki upravni sud Republike Hrvatske, nije postojala obveza donošenja odluka o novčanoj pomoći roditeljima odgojiteljima s obzirom na činjenicu da prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava niti je jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od navedenoga kao i neupitne ovlasti jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da autonomno uređuje dodjelu novčane pomoći u okviru svog samoupravnog djelokruga, i, prema mišljenju ovog Suda, nadležnost za donošenje odluke o dodjeljivanju novčane pomoći, visini novčane pomoći i prestanku novčane pomoći u nadležnosti je jedinice lokalne samouprave.
17. Time što je člankom 10. navedene Odluke propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.
18. Neosnovan je i prigovor tužiteljice da su predmetna prvostupanjska rješenja trebala biti donesena do 31. prosinca 2022., a sukladno odredbi članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 25/22). Ovo stoga što se prema mišljenju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske radi o procesnom, a ne materijalnom roku, budući se radi u roku u kojem je upravno tijelo dužno donijeti određenu odluku, te da se radi o instruktivnom roku, budući da nisu propisane posljedice ne postupanja u navedenom roku.
19. Nadalje, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je dana 12. prosinca 2022. obustavio od izvršenja Odluku iz 2022 do donošenja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u postupku ocjene zakonitosti toga općeg akta, a koja odluka je donesena 27. veljače 2023. Dakle, za vrijeme obustave izvršenja Odluke iz 2022 nadležno gradsko upravno tijelo nije smjelo postupati po istoj odnosno nije smjelo donositi pojedinačne akte.
20. Iz navedenog razloga tužiteljica se neosnovano poziva na pravna shvaćanja o prekluzivnim rokovima u drugim pravnim situacijama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije.
21. Uvidom u Sistematizaciju radnih mjesta u uredu (članak 74.), koji je Prilog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom ( Službeni glasnik Grada Zagreba, broj:13/22 i 31/22), članak 5. podtočka 2.2.1., razvidno je da je u opisu poslova i zadataka stručnog savjetnika za provedbu i kontrolu mjera pronatalitetne politike, a koja službena osoba je donijela prvostupanjsko rješenje, rješavanje u složenim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja. Dakle, prvostupanjsko rješenje donijela je ovlaštena službena osoba.
22. Osim toga, ovaj Sud prihvaća pravilnim obrazloženje tuženika o neposrednom rješavanju predmetne upravne stvari sukladno članku 49. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, jer se činjenično stanje u ovoj konkretnoj upravnoj stvari moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže tijelo i nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke, a poseb ice u situaciji kada tijelo u donošenju rješenja postupa po spomenutim odlukama kako Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske.
23. Sud otklanja navode tužiteljice u svezi izuzeća gradonačelnika i službene osobe koja je donijela rješenja u prvostupanjskom postupku. U odnosu na navodni izostanak nepristranosti gradonačelnika, Sud smatra da istaknuti prigovori tužiteljice, a koji se u bitnome pozivaju na izjave gradonačelnika u svezi donošenja Odluke/22 i na formalno predlaganje tog općeg akta nadležnom predstavničkom tijelu, nisu prikladni da dovedu u pitanje nepristranost donositelja osporenog rješenja. Za razliku od tijela sudbene vlasti, u odnosu na gradonačelnika kao nositelja funkcije u okviru izvršne strukture lokalne vlasti ne zahtijeva se ona razina nepristranosti i neovisnosti kojoj treba udovoljiti Sud koji je zadužen za provedbu neovisne i nepristrane kontrole, između ostalog, pojedinačnih akata lokalne izvršne vlasti. Uostalom, za izvršno- upravna tijela je karakteristično da sudjeluju u predlaganju i/ili pripremaju prijedloga općih akata da bi, nakon donošenja od strane nadležnog tijela, sudjelovala u njihovoj primjeni u konkretnom postupku. Tužiteljica zanemaruje navedenu razliku kada se poziva, između ostalog, na praksu Europskog suda za ljudska prava (npr. predmet STkalčić protiv Hrvatske, zahtjev br. 24810/06, presuda od 22. prosinca 2009., predmet McGonnel v. the United Kingdom, zahtjev br. 28488/94, presuda od 8. veljače 2000.). Stoga, treba razlikovati poziciju gradonačelnika kao predlagatelja određenog općeg akta, koja je vezana uz proces predlaganja i normativnog oblikovanja određenih politika, od konkretne primjene određenog općeg akta (nakon što je isti donesen i stupio na snagu) u pojedinačnom upravnom postupku, a koji postupak primjene je strogo reguliran i vezan uz ispunjenje propisanih pretpostavki. Nakon što je Visoki upravni sud i Ustavni sud potvrdio zakonitost i ustavnu prihvatljivost Odluke/22, uloga gradonačelnika kao donositelja osporenog rješenja vezana je uz primjenu važećih procesnih i materijalnih normi, a u tom pravcu Sud smatra da tužiteljica nije istaknula relevantne okolnosti koje bi dovele u pitanje njegovu nepristranost, odnosno koje bi ukazivale da bi gradonačelnik odstupio od propisanog i obvezujućeg pravnog režima prilikom odlučivanja u konkretnoj upravnoj stvari. Uvažavajući navedeno, neovisno o tome što nije odlučeno o zahtjevu za izuzeće gradonačelnika, za sud je odlučno što istaknuti prigovori tužiteljice nisu podobni da dovedu u pitanje njegovu nepristranost, posljedično ne mogu dovesti ni do njegova izuzeća od odlučivanja. Isto važi i za pitanje nepristranosti službene osobe koja je rješavala u prvostupanjskom upravnom postupku. I ovdje tužiteljica zanemaruje da za službenike upravnih tijela ne važe isti kriteriji neovisnosti i nepristranosti koji se primjenjuju za tijela sudbene vlasti. Sama činjenica da je službena osoba subordinirana u odnosu na hijerarhijski nadređenu osobu, ne znači i njezinu pristranost u primjeni propisanih normi za odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari. Naime, službenik u lokalnoj upravi dužan je poštivati naloge, ali ne na način koji bi, između ostalog, doveo do nepoštivanja zakona ili drugog propisa u rješavanju konkretne upravne stvari (članci 33., 35. i 36. Zakona o službenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi; „Narodne novine“ broj 86/08, 61/11, 4/18 i 112/19; dalje: ZSLP(R)S). Stoga, u izostanku konkretnih okolnosti koje bi dovele u pitanje nepristranost službene osobe koja je rješavala u prvostupanjskom upravnom sporu, Sud smatra neosnovanim pozivanje tužiteljice na njezinu navodnu nepristranost.
24. Sud je odbio prijedlog tužiteljice za prekid spora do pravomoćnog okončanja upravnog spora u predmetu poslovni broj: UsI-2845/2023, budući da pravomoćnost odluke o zakonitosti rješenja o usklađivanju novčane pomoći nije prethodno pitanje u predmetu prestanka navedenog prava, budući da se u konkretnom slučaju radi o prestanku prava zbog ispunjenja uvjeta članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 10/18, 20/21 i 25/22). U situaciji kada su i Visoki upravni sud (Usoz-143/22) i Ustavni sud (U- III-1744/2023) potvrdili zakonitost i ustavnu prihvatljivost Odluke/22, uz uvažavanje svih naprijed iznesenih navoda, ovaj Sud nije smatrao potrebnim prekidati ovaj spor radi (ponovne) ocjene zakonitosti Odluke/22.
25. Nastavno na naprijed izloženo u svezi procesnih prigovora tužiteljice, Sud otklanja i daljnje navode u svezi (ne)djelotvornosti pravnog lijeka. Neovisno o formalnom nazivu pravnog sredstva koje je uložila protiv prvostupanjske odluke, Sud polazi od toga da je povodom njezinog pravnog lijeka, u kojem je iznijela niz prigovora, odlučeno o zakonitosti prvostupanjskog rješenja, dok je tijekom upravnog spora imala mogućnost iznošenja svih okolnosti, navoda i prijedloga u svrhu ocjene zakonitosti osporenih rješenja, čime joj je osigurana djelotvorna pravna zaštita.
26. U pogledu daljnjih prigovora tužiteljice, napominje se da je ista imala mogućnost uvida u sudski spis u sudskoj pisarnici, pri čemu treba napomenuti da spisu upravnog spora prileže podnesci tužiteljice i očitovanja tuženika s kojima je upoznata, dok spisu upravnog postupka prileže rješenja o pravima tužiteljice, potvrde o dostavi i pravna sredstva, odnosno podnesci tužiteljice, dakle, sve ono što je tužiteljici nedvojbeno poznato. Napominje se da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske već potvrdio pravna shvaćanja ovog Suda u istovjetnim slučajevima (npr. presuda, poslovni broj: Usž-4468/2025 od 27. veljače 2026.).
27. Sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužiteljice, jer je za ocjenu zakonitosti osporavanih akata i navoda tužiteljice dostatna dokumentacija koja prileži sudskom spisu i spisu upravnog postupka. Prigovori tužiteljice u najvećoj mjeri su pravne naravi i za njihovu ocjenu, s obzirom na to kako su formulirani, predloženi dokazi nisu relevantni, a Sud je naveo iz kojih razloga dotični prigovori nisu odlučni. Što se tiče predloženog saslušanja tužiteljice, Sud polazi od toga da ni na koji način nije precizirano koje konkretne okolnosti bi se uopće imale utvrditi iskazom tužiteljice, a što je neophodno da bi Sud uopće mogao odlučiti jesu li i u kojoj mjeri te okolnosti relevantne za odluku u ovom sporu i je li saslušanje tužiteljice prikladno sredstvo za njihovo utvrđivanje. Za napomenuti je da je Sud razmotrio i ocijenio one okolnosti koje je tužiteljica konkretno navela, a koji se tiču pitanja razmjernosti miješanja u pravo tužiteljice. Također se napominje da je u konkretnoj upravnoj stvari o prestanku prava na novčanu pomoć u odnosu na sve korisnike novčane pomoći riješeno na jednak način, pa je nesvrsishodan dokazni prijedlog tužiteljice za njezinim saslušanjem na okolnost utjecaja predmetne odluke na njen obiteljski život, a iz kojeg razloga nema mjesta niti prigovoru o povredi primjene načela razmjernosti, tim više što solidarna novčana pomoć jedinica lokalne (regionalne) samouprave nije pravo koje bi tužiteljici bilo zajamčeno Europskom Konvencijom o ljudskim pravima.
28. Slijedom izloženog, Sud je osporeno rješenje tuženika ocijenio zakonitim.
29. Valjalo je stoga na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u točki I izreke presude.
30. O trošku upravnog spora odlučeno je na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 28. travnja 2026.
Sutkinja
Jasna Peroš Nikolić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Odvjetnik Nikola Pleša, Zagreb, Kralja Držislava 4
2. Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1
3. U spis
