REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-626/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Sanja Paić, odvjetnica u Zagrebu, Horvaćanska cesta 45/III, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3765/2025-10 od 18. prosinca 2025., u sjednici održanoj 28. travanj 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana tuženikova žalba pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 3765/2025-10 od 18. prosinca 2025.:

- preinačuje u dijelu točke I. izreke i sudi tako da se odbija tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 669,06 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate;

- potvrđuje u preostalom pobijanom dijelu točke I. izreke kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.282,65 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 15. studenog 2007. do zaključno 16. siječnja 2014. kako je to sadržano u prvostupanjskoj presudi,

- potvrđuje u točki III. izreke (kojom je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova) i

- preinačuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki II. izreke prvostupanjske presude pa se o troškovima postupka odlučuje tako što se tuženiku nalaže naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.475,88 eura sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu – za iznos od 1.013,80 eura – odbija tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.951,71 euro sa zateznim kamatama kojega na pojedinačne dijelove ukupnog iznosa teku u razdoblju dospjelosti od 15. studenog 2007. do zaključno 30. rujna 2015. (u iznosima od 15,27 eura sa zateznim kamatama od 16. studenog 2007. do zaključno iznosa od 669,06 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015.), o čemu je odlučeno u točki I. izreke, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.489,68 eura sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2025. i sve u roku od 15 dana, o čemu je odlučeno u točki II. izreke, dok je u točki III. izreke odbijen ostatak tužiteljeva zahtjeva za naknadu troškova postupka a u točki IV. izreke tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući postojanje bitne povrede iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP) te zbog pogrešne primjene odredaba članka 190. ZPP u pogledu preinake tužbe smatrajući da se radi o nedopustivoj preinaci tužbe odnosno djelomičnom povlačenju tužbe izvršenom u stadiju glavne rasprave a tuženik se takvoj preinaci protivio. I dalje ostaje kod prigovora zastare u vezi s tražbinama iz preinačene tužbe od 3. studenog 2025. te smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u vezi s tijekom zateznih kamata s obzirom na to da nikada prije podnošenja ove tužbe nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredaba zbog njihovog navodnog nepoštenja pa smatra da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007. nadalje tijekom presuđenih razdoblja tako da bi tuženik eventualno navodno stečeno bez osnove trebao vratiti tužitelju sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe prema članku 1115. Zakona o obveznim odnosima. Ističe i zabranu retroaktivne primjene materijalnog prava te posebno ističe kako kamate ne mogu teći od dana uplate odnosno ne mogu početi teći prije nego što je tuženik zaprimio uplatu jer do tada tuženik nije bio u zakašnjenju. I dalje smatra kako tužitelj nema pravo na daljnje obeštećenje iz razloga što je sve to riješeno postignutom konverzijom.

2.1. Posebno pobija odluku o troškovima postupka pa i u pogledu nagrade za pripremno ročište 11. veljače 2020. na kojemu se nisu izvodili dokazi nego se raspravljalo o procesno pravnim pitanjima – zaključenju prethodnog postupka i određivanju vještačenja pa tužitelju ne pripada puna nagrada za to ročište. Posebno ističe kako je tužiteljev punomoćnik predao troškovnik na ročištu do zaključenja glavne rasprave održanom 6. studenog 2025. neposredno predajom u sudski spis a to smatra protivnom odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP pa smatra da stoga podnesak s troškovnikom ne proizvodi pravne učinke u smislu navedene zakonske odredbe, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članku 155. ZPP. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka uvećanih za zatezne kamate od 18. prosinca 2025., uključujući i troškove žalbe koje potražuje u iznosu od 388,47 eura.

2.2. Tužitelj, kojemu je tuženikova žalba uredno dostavljena, nije podnio odgovor na žalbu.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet je spora zahtjev tužitelja GA protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. za isplatu iznosa od 2.951,71 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju od 16. studenog 2007. do zaključno 1. listopada 2015. a po osnovi preplaćenih iznosa prilikom vraćanja kredita nastalih zbog nepoštene pa time i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uslijed čega je prilikom izvršene konverzije uzet u obzir i veći iznos glavnice u iznosu od 669,06 eura pa na taj iznos tužitelj potražuje zatezne kamate od 1. listopada 2015.

5. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen takav tužbeni zahtjev u cijelosti iako je nesporno da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015 dalje: ZID ZPK/15), jer prvostupanjski sud smatra kako konverzijom ne samo da tužitelju nije vraćen sav novčani iznos po osnovi preplaćenih kamata u odnosu na početno ugovorene vrijednosti već da postoji i razlika između konvertirane i stvarne glavnice u iznosu od 669,06 eura.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda djelomično rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i neuzimanja u obzir nekih odlučnih činjenica koje su nesporne ili proizlaze iz isprava i izvedenih dokaza, a u preostalom dijelu zakonita i pravilna.

7. Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 502 c. i 190. ZPP.

7.1. Iako se prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama ZPP/19 (članak 117.) odredba članka 107. kojim se u članku 502.c ZPP iza riječi "naknadu štete" dodaju riječi "ili isplatu" ne primjenjuje u postupcima pokrenutima prije stupanja na snagu toga Zakona (1. rujna 2019.), valja napomenuti kako su praktički svi individualni sporovi do tada već bili pokrenuti jer je 13. lipnja 2019. isticao petogodišnji zastarni rok te je veliki broj donesenih presuda postao i pravomoćan a da uopće nije bila problematična primjena odredbe članka 502.c ZPP i u sporovima radi isplate po pravilima o stjecanju bez osnove zbog ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o kojima je donesena presuda u kolektivnom sporu u smislu da je sud u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz te presude kada se tužitelj na njih pozove.

7.2. Neosnovani su i tuženikovi žalbeni navodi u pogledu preinake tužbe, jer tužba i nije preinačena već je djelomično povučena (u tužbi je zahtijevana isplata iznosa od 42.682,36 kuna a od toga se 19.078,13 kuna odnosi na razliku glavnice) a tuženik se nije protivio povlačenju tužbe tako da nije ostvarena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. ZPP.

8. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a djelomično je, kao što je već navedeno, žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. U ovoj parnici nije sporno da su stranke 20. prosinca 2005. sklopile Ugovor o kreditu na iznos od 60.200,00 švicarskih franaka, dakle ugovor s valutnom klauzulom u toj stranoj valuti, i s ugovorenim redovnim kamatama po stopi od 4,50% godišnje promjenjivoj prema Odluci o kamatnim stopama tuženika.

9.1. Nesporno je i da je tuženik nakon sklapanja Ugovora o kreditu nekoliko puta povisivao kamatnu stopu u razdoblju od 30. rujna 2006. do 31. prosinca 2013. (u rasponu od 5,15 do 6,30%) te da su zbog toga anuiteti kredita povećani.

9.2. Nadalje, nije sporno ni da su stranke 26. travnja 2017. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

10. Iz rezultata provedenog vještačenja po vještaku financijsko – računovodstvene struke je pak utvrđeno da je u odnosu na početnu kamatnu stopu (4,50% godišnje) i tužitelj izvršio preplatu u iznosu od 2.282,65 eura.

10.1. Vještačenjem je utvrđena i visina nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. te razlika između stvarne visine i preračunate nedospjele glavnice kredita konvertiranog u euro na taj dan iznosi 669,06 eura.

11. I dalje je sporno ima li tužitelj više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je pristao, ali i to radi li se o valjanim ili ipak ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovnih kamata i je li nastupila zastara tužiteljeva restitucijskog zahtjeva.

12. U konkretnom su slučaju stranke sklopile Dodatak – Konverziju kredita na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima – kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa preostale neotplaćene glavnice.

13. Najprije valja naglasiti kako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovnih kamata, pravilno se pozivajući na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. a u pogledu zastare i na odluke i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

14. Uzimajući u obzir da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022-2) zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje iz kojega proizlazi kako zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ako je ništetnost ustanovljena u tom postupku (kao u konkretnom slučaju), tuženik neosnovano i dalje ustraje na prigovoru zastare jer je tužba u ovoj parnici podnesena u općem zastarnom roku od pet godina koji je jedini i mjerodavan jer je riječ o restitucijskom, a ne zahtjevu za naknadu štete i zastara nije počela teći ni od sklapanja Ugovora o kreditu ni od dana isplate pojedinih preplaćenih iznosa već od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

15. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502. a ZPP odnosilo se i na subjektivno pravo tužitelja kao potrošača te se tužitelj u aktualnoj parnici na to i pozvao a tuženik je bio tužena stranka i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može uspješno pozivati na zastaru jer je morao znati kako se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u mjerodavnom razdoblju pa da stoga nije bila riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva. Osim toga, bilo bi nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće individualni spor ako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite i njezinih prava i interesa, tako da u suštini zastara nije ni počela teći prije pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu.

15.1. Kako je presuda u kolektivnom sporu postala pravomoćna 14. lipnja 2014. a tužba je u ovom individualnom sporu podnesena 10. lipnja 2019., proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer od početka tijeka zastare (najranije 14. lipnja 2014.) do 10. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj : 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.).

16. Iako je ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope utvrđena već u kolektivnom sporu, ali se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače pa je u tom smislu utvrđeno kako se nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama na štetu potrošača tuženik je u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost potrošača odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora.

16.1. U ovom pojedinačnom sporu tuženik međutim nije predlagao takve dokaze pa je prvostupanjski sud pravilno uzeo u obzir pravna utvrđenja iz kolektivnog spora na koja se tužitelj u ovoj parnici pozvao a sud je vezan za ta utvrđenja (prema članku 502.c ZPP) iz kojih proizlazi da se radilo o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, što je u ovoj parnici dodatno potvrđeno iz iskaza svjedokinje OA - tužiteljeve supruge i samog tužitelja kao parnične stranke.

17. Ostaje još pitanje pravnih učinaka tzv. konverzije odnosno ima li tužitelj više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice.

17.1. Radi se naime o tzv. konverziji, dakle ne konverziji propisanoj u članku 325. ZOO/05 jer za to ne postoje pretpostavke, u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe a potom i zato što je tuženik zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu.

18. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka a svođenje kredita na kredit u eurima s odgovarajućom kamatnom stopom poslužila je kako bi se u vezi s tim mogla utvrditi visina preostale glavnice i eventualna preplata koje međutim ne znače i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšavaju situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope te rješava situaciju ubuduće a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice i promjenjivosti kamatne stope.

19. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako se Dodatkom nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i da tužitelj ima i dalje pravo na razliku između utvrđene visine preplaćenih iznosa i priznate preplate jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom Zakonu – ZID ZPK/15.

20. Tzv. konverzija je ipak za tužitelja ipak polučila znatan učinak jer je znatno smanjena preostala glavnica pa je takva nova glavnica utvrđena u Dodatku i tužitelj je pristao na daljnju obvezu prema toj glavnici, tako da, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, nema pravo na bilo kakvu razliku po osnovi glavnice kako je to pogrešno presudio prvostupanjski sud.

21. Kako je prvostupanjskom presudom tužitelju dosuđen i iznos od 669,06 eura koji predstavlja razliku u nedospjeloj glavnici prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na dan 30. rujna 2015., ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako je prvostupanjski sud pogrešno odlučio jer tužitelj nema pravo na smanjenje glavnice, već samo na preplaćene iznose anuiteta zbog povećane kamatne stope do zaključno 31. prosinca 2013., slijedom čega je valjalo prihvatiti tuženikovu žalbu pa odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 669,06 eura sa zateznim kamatama.

22. Tuženik u žalbi spominje i tzv. negativne razlike te smatra da je trebalo uračunati manjak koji je tuženiku nastao kad su kamatne stope bile niže od početno ugovorenih, ali je i taj žalbeni navod neosnovan jer ne bi imao pravo na tzv. negativne razlike ni u slučaju da je postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja. Ovo iz razloga što je tuženik kao ugovaratelj trgovac kriv za sklapanje ništetnih odredaba Ugovora o kreditu a tužitelj kao potrošač nije znao niti je prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što znači da mora trpjeti štetu koja mu je eventualno nastala (prema članku 323. stavku 2. ZOO/05).

22.1. Osim toga, time što je jedno vrijeme plaćao nešto manje anuitete tužitelj ništa nije primio (primio je iznos kredita koji je vratio) pa na njegovoj strani nije došlo ni do stjecanja bez osnove.

23. Već je rečeno kako je tuženik nepošteni ugovaratelj pa time i nepošteni stjecatelj preplaćenih anuiteta, slijedom čega je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja a ne tek od podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO/05).

24. Tuženikova žalba nije osnovana ni u pogledu početka tijeka zateznih kamata koji je vezan uz dan uplate pojedinih obroka kredita, neosnovano smatrajući odlučnim dan kada je tuženik zaprimio uplatu.

24.1. Ovdje naime treba primijeniti odredbu članka 11. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003. – dalje: ZZP/03) kojom je propisano kako se, suprotno općem propisu o ugovornim odnosima, novčana obveza potrošača koju plaća putem pošte, banke ili neke druge ustanove za platni promet smatra namirenom s danom kad je takva ustanova primila od potrošača nalog za plaćanje.

25. Tužitelj se u ovoj parnici pozvao na svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu a radi se o namjenskom kreditu za kupnju zemljišta za izgradnju zgrade za stanovanje kako proizlazi iz iskaza tužiteljeve supruge OA (stranica 316 spisa) i tužitelja kao parnične stranke (stranica 317 spisa).

26. Prvostupanjski je sud stoga pravilno našao utvrđenom činjenicu da tužitelj ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. alineje 1. ZZP/03 pa ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako je teret dokazivanja suprotnog - da je ugovor sklopljen u svrhu namijenjenu tužiteljevoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača - na tuženiku i da sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim činjeničnim i pravnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača.

27. Tuženikovu je žalbu slijedom svega navedenog valjalo prihvatiti samo djelomično pa prvostupanjsku presudu djelomično preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u visini od 669,06 eura a u preostalom dijelu potvrditi.

28. Preinačena je i odluka o troškovima postupka, djelomično zbog promjene uspjeha u sporu a djelomično i zato što je prvostupanjski sud tužitelju neosnovano dosudio nagradu odvjetniku za sastavljanje podnesaka od 24. studenog 2020., 26. svibnja 2021. i 21. srpnja 2025. jer se ti podnesci ne odnose na predmet spora (već na preplatu po osnovi valutne klauzule o kojoj je tužitelj pokrenuo posebnu parnicu), tako da opravdani troškovi nagrade za rad odvjetnika iznose 1.625,00 eura (a troškovi vještačenja 150,00 eura jer je vještačenje nepotrebno određeno i provedeno za izračun preplate po osnovi valutne klauzule koja nije predmet ove parnice) pa je tuženik prema uspjehu u sporu koji iznosi 88,67% naprama 11,34% u tužiteljevu korist (77,33% u pogledu visine i 100% u pogledu osnove) dužan naknaditi mu 77,33% troškova (88,67 manje 11,34) nagrade odvjetniku (1.256,61 euro) i troškove vještačenja u iznosu od 150,00 eura te troškove pristojbe na tužbu u iznosu od 69,27 eura ili ukupno 1.475,88 eura.

29. U preostalom dijelu tuženikova žalba nije osnovana ni u pogledu odluke o parničnim troškovima, jer za jedno pripremno ročište na kojemu je zaključen prethodni postupak odvjetniku pripada puna nagrada a tuženik nije u pravu ni kada smatra da je tužiteljev podnesak kojim je specificirao troškove postupka bez pravnog učinka zato što je predan na ročištu.

29.1. Odredbe se članka 106.a stavaka 5. i 6. na koje se poziva tuženik u žalbi naime odnose na podneske koji se daju izvan rasprave (članak 106. stavak 1. ZPP) a u konkretnom se slučaju radi o zahtjevu za naknadu troškova-troškovniku koji je predan na raspravi 6. studenog 2025. prije zaključenja glavne rasprave, kako proizlazi iz stanja spisa (stranice 317 do 319).

30. Tuženik i dalje nije stranka koja prema članku 154. stavku 2. ZPP ima pravo na naknadu troškova postupka pa mu ne pripadaju ni troškovi žalbe.

31. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. te 373. točke 3. i 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić