REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-572/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj: P- 250/2025-10 od 20. veljače 2026. u sjednici vijeća održane 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj: P-250/2025-10 od 20. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242-61000060088/2006 od 16. siječnja 2026. sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika za obavljanje bankarskih usluga koje iznose 1,50% jednokratno unaprijed (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 218,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2006. do isplate kako je to specificirano u toj točki izreke. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2026. do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavio je tuženik kako navodi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška uključujući i trošak ovog žalbenog postupka.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju žalitelj ukazuje, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju, presudu je moguće ispitati, te ista sadrži sve elemente sukladno čl. 338. ZPP-a. Osim toga sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika od 16. siječnja 2006. u odnosu na jednokratne troškove obrade kredita koja je ugovorena u iznosu od 1,50% iznosa kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 218,00 eura s zateznim kamatama.

7. Ocjenom provedenih dokaza, sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj sklopio s prednikom tuženika predmetni Ugovor o kreditu radi adaptacije kuće, da je u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. – dalje ZZP), tužitelj potrošač, budući da je adaptacija izvršena na kući koju koristi za osobne potrebe. Prihvaćajući uvjerljivim, logičnim i životnim iskaz tužitelja, sud utvrđuje da se tijekom pregovora oko sklapanja navedenog Ugovora o kreditu nije razgovaralo o naknadi za obradu kredita, koju ugovornu odredbu je očigledno unaprijed formulirao tuženik koji je trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo kraj činjenice da tuženik i ne tvrdi, niti dokazuje da je tužitelj bio informiran o vrsti i strukturi troškova koje je bio obvezan platiti, a teret tog dokaza je bio na tuženiku.

8. Dodaje kako prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Kako nije utvrdio da je tužitelju obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade za obradu zahtjeva kredita, to da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Stoga je navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

9. Stoga sud nalazi da sporna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti i da je istu, u skladu s čl. 81. st.1. ZZP-a, moguće ispitati u smislu nepoštivanja načela savjesnosti i poštenja te postojanja eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

10. Sud utvrđuje da je prilikom ocjene je li sporna odredba poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi, vrijeme kada je ugovor sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora.

11. U odnosu pak na ispitivanje mogućeg postojanja znatnije neravnoteže utvrđuje da se isto ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Naime, značajna neravnoteža da može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

12. S obzirom da sporna odredba ne sadrži, u skladu s čl. 59. toč.3. ZZP-a, konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, te da utječu na pravni položaj tužitelja stvarajući na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Slijedom navedenog utvrđuje da je sporna odredba ugovora nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZPP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

14. Zaključuje da tužitelj sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO/05 ostvaruje pravo na povrat nesporno naplaćenog iznosa kojeg je tuženik primio na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe, uz zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao taj iznos, pozivom na odredbu iz čl. 1115. ZOO/05, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj.

15. Pritom, prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare tuženika utvrđenjem da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način usanovljena ništetnost ugovorna, pa kako odluka o ništetnosti predmetne odredbe još nije pravomoćna, to da nije ni počeo teći petogodišnji zastari rok.

16. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje: Tarifa).

17. Ocjena je ovog suda je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je sporna ugovorna odredba ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

18. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 16. siječnja 2006. bio je na snazi ZZP koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (st. 1.), a odredbom čl. 87. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.).

19. Iz sadržaja citiranog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknada i troškova u skladu s tarifom naknada banke, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP-a.

20. Pri tom treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. U odnosu na visinu naknade, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 1,50% od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,50% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle, pregovarati o visini, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao, pa tako niti pozivanjem na efektivnu kamatnu stopu.

22. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001.- dalje: ZOO/91) i čl. 1021. do 1024. ZOO/05 nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako tuženik u žalbi ispravno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

23. Suprotno žalbenim navodima prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, prema praksi Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, Sud je odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

24. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

25. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

26. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

27. Neosnovano se žalbenim navodima tuženika ističe da nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i presudu, pozivom na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23), budući da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

32. Stoga je pravilna i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. t. 1. i čl. 155. ZPP-a.

28. Slijedom navedenog o žalbi tuženika odlučeno je kao u izreci ove odluke (čl. 368. st. 1. ZPP).

29. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući on nije uspio sa svojim pravnim lijekom (čl. 166. st.1. u svezi s čl. 154. st.1. ZPP).

U Puli 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić