REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-586/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-185/2025-12 od 9. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijanjem kao neosnovane žalbe tuženika i usvajanjem žalbe tužitelja presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-185/2025-12 od 9. siječnja 2026. se:

- potvrđuje u točki I. i II. izreke

- preinačuje u točki III. izreke na način da se nalaže tuženiku da tužitelju pored dosuđenog iznosa parničnog troška od 1.132,72 eura sa zateznim kamatama, isplati još i iznos od 125,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 09. siječnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova za sastav žalbe isplati iznos od 31,25 eura u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav žalbe odbija u iznosu od 46,88 eura kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 166-53026726 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 14. listopada 2010. u dijelu kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 5. st. 2. Ugovora kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade od 2,00% od iznosa kredita. U točki II. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 392,33 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dok je u točki III. naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 1.132,72 eura također s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj žalbu izjavljuje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je sud prvog stupnja neosnovano odbio njegov zahtjev za naknadu troška za pristup na ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 125,00 eura. Predlaže da mu se prizna daljnji trošak od 125,00 eura. Potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 78,13 eura.

2.1. Tuženik svoj pravni lijek izjavljuje iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP) i predlaže preinačenje pobijane presude, a podredno njeno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st. 1. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja je osnovana a žalba tuženika nije osnovana.

6. U žalbenom stadiju postupka sporno je ima li banka pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koja je jasno ugovorena i određena Ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama čl. 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001. - u daljnjem tekstu: ZOO/91) odnosno identično prema čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZOO) Također, je sporno od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, a pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

9. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Osim toga pravilno je primijenio materijalno pravo osim u dijelu odluke o parničnom trošku na koju ukazuje žalitelj.

10. Nesporno je među strankama da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-bank d.d. Zagreb kao kreditorom sklopio nenamjenski Ugovor o kreditu broj: 116-53026726, da je tuženik prilikom isplate kredita temeljem čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu naplatio jednokratnu naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita te da je prednik tuženika dana 27. listopada 2010., naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.956,00 kuna/392,33 eura.

11. Polazeći od iskaza tužitelja u kojem je naveo, da je razgovarao s djelatnicama prednika tuženika, da ga oni nisu upozorili niti mu objasnili odredbe predmetnog Ugovora te da nije imao pitanja o odredbi o naknadi za obradu kredita jer je nije razumio a niti je mogao o istima pregovarati to je imajući još u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO te da se o ugovornoj odredbi iz čl. 3. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije niti bio u prilici pregovarati o toj naknadi s tuženikom već je prihvatio ponuđeni unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu, a što tuženik tijekom postupka nije ni osporavao.

12. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom utvrdio ništetnom spornu ugovornu odredbu sadržanu u čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi temeljem koje je tuženik naplatio od tužitelja po osnovi jednokratnih troškova za obradu kredita utuženi iznosi, pojedinačno pregovaralo, da prilikom zaključenja ugovora nije dovoljno vodio računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, čime je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. ZOO, slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 2,00% jednokratno nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07 - dalje: ZZP/07) i odredbama čl. 322., čl. 323. i čl. 324. ZOO.

13. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbu čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita: 2,00% jednokratno od iznosa odobrenog kredita te kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe, nesporni iznos 393,33 eura.

14. Naime, prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

16. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da mu nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. naknade za obradu kredita od čega se ona sastoji, na koji način se određuje njena visina te da o toj naknadi nije mogao pregovarati.

18. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu.

19. Kako je tijekom postupka (na temelju iskaza tužitelja) utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade iz čl. 5. st.2. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika.

20. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na predmetnu naknadu.

21. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 392,33 eura, te je pozivom na odredbe čl. 323 ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti tužitelju. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno nekih njegovih odredaba, kao posljedice utvrđenja te ništetnosti, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena njegova ništetnost. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

23. S obzirom da sukladno odredbi čl. ZOO/93 ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak to je obveza povrata stečenog temeljem takve odredbe dospjela u trenutku stjecanja dakle 2010., pa je u svakom slučaju prvostupanjski sud mogao naložiti izvršenje činidbe povrata kao obveze dospjele u trenutku zaključenja glavne rasprave, radi čega tuženik neosnovano upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu odredbe čl. 326. a ZPP-a u vezi čl. 186.c ZPP-a.

24. Tuženik neosnovano pobija odluku o parničnom trošku jer je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio parnični trošak u visini od 1.132,72 eura priznajući mu osnovano taj trošak za sve u obrazloženju pobijane presude poduzete pravne radnje.

25. Međutim, pravilno tužitelj ukazuje da je njegov zahtjev za naknadu troška njegova zastupanja na ročištu za objavu presude po odvjetniku neosnovano odbijen.

26. Pobijanom odlukom prvostupanjski sud nije dosudio tužitelju zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude s obrazloženjem da taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka, a što je pogrešeno pravno stajalište.

27. Naime, prema odredbi čl. 335. ZPP-a ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, a istu određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište, a na koji poziv su se stranke dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Također na navedenom ročištu, osim objave sadržaja presude, sud sukladno odredbi članka 336. ZPP-a ukratko iznosi i razloge presude, odnosno usmeno obrazloženje presude. Imajući u vidu navedene odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ( NN 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01,55/01, 76/10, 85/105/14 ), te članka 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama (NN Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 ) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, potom dostave presude obzirom da se ista u pravilu izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetniku, pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a ( VS RH Rev-832/22 od 22. ožujka 2022.).

28. Stoga tužitelju pravilnom primjenom odredbe članka 155. ZPP-a pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude sukladno Tbr. 9. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23, dalje: Tarifa) u iznosu od 100,00 eura ( 50 bodova), uz PDV od 25% od 25,00 eura, odnosno ukupno 125,00 eura.

29. Kako je uvažavanjem žalbe tužitelja preinačena odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka to je primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka, uz primjenu članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj uspio u žalbenom postupku. Prema Tbr. 10. točka 5. Tarife, za sastavljanje žalbe protiv rješenja odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1. Tarife. Kako vrijednost pobijanog dijela iznosi 125,00 eura, to tužitelju pripada iznos od 25,00 eura ( 50%) uvećano za PDV od 6,25 eura, odnosno ukupno iznos od 31,25 eura kako je odlučeno u točci II. izreke ove presude. Preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe je odbijen.

30. Slijedom izloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a te presuditi kao u izreci.

31. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom istom ne pripada pravo na naknadu sastava žalbe (čl. 166. st. 1 u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Puli 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić