REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] R 5
Poslovni broj: Us I-1063/2025-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, 28. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/I-141-02/24-01/03378847874, URBROJ: 341-99-05/3-24-7927 od 22. travnja 2025. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-141-02/24- 01/03378847874, URBROJ: 341-14-05/3-24-24959 od 9. prosinca 2024. i predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-141-02/24-01/03378847874, URBROJ: 341-99-05/3-24-7927 od 22. travnja 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-141-02/24-01/03378847874, URBROJ: 341-14-05/3-24-24959 od 9. prosinca 2024., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice za priznajem prava iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti.
2. Tužiteljica pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka. Ističe kako nije sudjelovala u postupku vještačenja te kako tijelo nije uzelo u obzir cjelokupnu medicinsku dokumentaciju iz koje, prema njenom mišljenju, proizlazi trajno tjelesno oštećenje, odnosno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti. Posebno navodi trajne posljedice prometne nesreće iz 2017, a to su skraćenje desne noge za 3,5 cm, nemogućnost samostalnog hoda bez ortopedskih pomagala, uklanjanje slezene (splenektomija), pseudoartroza distalnog femura, višestruki operativni zahvati, dijagnoza PTSP-a, hipotireoza, astma, anemija i artroza koljena, a koje činjenice tuženik nije adekvatno cijenio. Ukazuje i da joj je od drugog nadležnog tijela utvrđen inkluzivni dodatak u iznosu 135% osnovice jer je utvrđeno
2 Poslovni broj: Us I- Us I-1063/2025-16
postojanje trajnog tjelesnog oštećenja II. stupnja. Predlaže sudu poništiti rješenje tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev i ostaje kod navoda iznijetih u osporavanom rješenju. Navodi da je postupak proveden sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju i Uredbe o metodologijama vještačenja, da je medicinska dokumentacija koja je prilagala uz spis bila vrednovana, dok dokumentacija dostavljena naknadno može biti temelj za novi zahtjev. Glede prigovora o izostanku osobnog pregleda, poziva se na članak 13. Uredbe koji predviđa da se vještačenje provodi temeljem uvida u dokumentaciju bez neposrednog pregleda, uz mogućnost pregleda samo u iznimnim slučajevima. Ističe da je Vijeće viših vještaka zaključilo kako je dokumentacija bila dovoljna za procjenu da je liječenje u tijeku. Vezano uz navode o priznatom inkluzivnom dodatku , navodi da se o njemu odlučuje pred drugim tijelom te da nema utjecaja na ocjenu radne sposobnosti u smislu ZOMO- a. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.
4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora te je izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada prof. dr. sc. Hrvoju Laliću (pisani nalaz i mišljenje na str. 160-162 spisa, usmeni nalaz i mišljenje na str. 175-176 spisa). Dokazne prijedloge koje nije smatrao važnim za donošenje odluke, sud je odbio raspravnim rješenjem uz naznaku razloga za isto, sve kako to propisuje odredba čl. 93. st. 2. ZUS-a.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Odredbom čl. 39. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.; dalje: ZOMO) propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema tome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. U st. 2. navedenoga članka propisano je da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz st. 1. toga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima. St. 3. istoga članka propisano je da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz st. 1. toga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. Prema st. 4. navedenoga članka, potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti. Odredbom st. 5. navedenoga članka propisano je da su uzroci smanjenja
3 Poslovni broj: Us I- Us I-1063/2025-16
radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest.
8. Iz dokumentacije u spisu proizlazi da je predmetni upravni postupak pokrenut zahtjevom tužiteljice od 28. kolovoza 2024. radi priznavanja prava iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. U postupku je nakon provedenog vještačenja (Nalaz i mišljenje Vijeća vještaka, ev. broj vještačenja 1151449, od 29. studenoga 2024.) doneseno prvostupanjsko rješenje, broj spisa 322929, od 9. prosinca 2024. kojim odlučeno da se tužiteljici ne priznaje pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Nakon po žalbi provedenog drugostupanjskog vještačenja (Nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka, ev. broj vještačenja 1226353, od 10. travnja 2025.) tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 22. travnja 2025. odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovanu. Iz svega navedenog je vidljivo da su i stručna medicinska tijela iz upravnog postupka, kao i sâma upravna tijela koja su rješavala o zahtjevu, stava da kod tužiteljice ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer je liječenje po ortopedu još u tijeku (tužiteljica na listi čekanja za artroskopiju koljena) te se njeno stanje ne može cijeniti kao trajno.
9. Među strankama je sporno je li liječenje tužiteljice u trenutku donošenja pobijanog rješenja bilo završeno u mjeri koja omogućuje konačnu ocjenu radne sposobnosti prema čl. 39. ZOMO-a
10. Utjecaj pojedinih zdravstvenih stanja na radnu sposobnost je medicinsko pitanje, stoga je radi dokazivanja spornih činjenica u sporu izvedeno medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku medicine rada prof. dr. sc. Hrvoju Laliću.
11. Iz Nalaza i mišljenja vještaka od 2. prosinca 2025. proizlazi da kod tužiteljice liječenje nije završeno te da će se konačna ocjena stanja tužiteljice moći donijeti kada ortoped napravi reevaluaciju cjelokupnog ortopedskog statusa. Nalaze i mišljenja vještaka u upravnom postupku i njihovu ocjenu cijeni pravilnom. Navedeno je vještak zaključio na temelju medicinske dokumentacije raspoložive u vrijeme provođenja vještačenja u upravnom postupku.
12. Na ročištu od 31. ožujka 2026., a nakon uvida u nalaz Klinike za ortopediju Lovran od studenoga 2024., kojim je potvrđena konsolidacija kosti i isključena indiciranost artroskopije te potvrđena dijagnoza M21.7, vještak je zaključio da je liječenje tužiteljice završeno i da postoji djelomični gubitak radne sposobnosti u smislu odredbe čl. 39. st. 3. ZOMO-a. Kao datum nastanka tog stanja vještak navodi 10. travnja 2025., dan kada je Vijeće viših vještaka vještačenjem utvrdilo konsolidiranu kost, a artroskopija koljena tada zapravo više nije bila neophodna s obzirom na nalaz Klinike za ortopediju Lovran.
13. Tuženik je prigovarao korištenju naknadnih nalaza Klinike za ortopediju Lovran budući njime nije raspolagao pri ocjeni stanja tužiteljice te je istaknuo kako bi navedena medicinska dokumentacija mogla biti temelj novog zahtjeva.
14. Sud uzima u obzir kako je u ovakvoj vrsti postupaka, u kojima protek vremena dovodi do promjena u zdravstvenom stanju koje su od utjecaja na ispunjenje uvjeta za priznanje prava, činjenično stanje nužno ocjenjivati prema stanju koje postoji u trenutku donošenja odluke. Međutim, imajući u vidu da nalaz kojim je isključena indiciranost artroskopije, a koji prema mišljenju stalnog sudskog vještaka Hrvoja Lalića ukazuje na dovršetak liječenja te izravno utječe na ocjenu radne sposobnosti tužiteljice, datira od 20. studenoga 2024., sud smatra da bi bilo protivno načelu učinkovitosti i načelu razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa primoravati
4 Poslovni broj: Us I- Us I-1063/2025-16
stranku da podnosi novi zahtjev prvostupanjskom tijelu za ocjenu radne sposobnosti, za koji postupak je neizvjesno koliko će još trajati i kada će stranka ostvariti traženo pravo.
15. Nadalje, sud ističe da je u upravnom postupku, sukladno načelu utvrđivanja materijalne istine, tijelo dužno utvrditi pravo stanje stvari i u tu svrhu utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. S tim u vezi, sud primjećuje proturječje u nalazima Vijeća vještaka od 29. studenoga 2024. i Vijeća viših vještaka od 10. travnja 2025. s pravim stanjem stvari kada navode da je tužiteljica na listi čekanja za artroskopiju, iako je ranijim nalazom Klinike za ortopediju Lovran od 20. studenoga 2024. takva indiciranost izričito isključena. Točno je da Uredba o metodologijama vještačenja (Narodne novine br. 96/23.; dalje: Uredba) dopušta vještačenje bez neposrednog pregleda ako je medicinska dokumentacija dostatna, no ne derogira mogućnost pregleda u situaciji kada se ne može u potpunosti utvrditi činjenično stanje. U konkretnom slučaju, u situaciji kada je kod tužiteljice ranijim ortopedskim nalazima kojima je tuženik raspolagao utvrđeno trajno stanje (jer dijagnoza M21.7 Nejednaka dužina udova (stečen) svakako predstavlja trajnu anatomsku posljedicu) te je utvrđeno da je kost tužiteljice „praktički u potpunosti konsolidirana“ uz izostanak novijeg ortopedskog nalaza, tijelo je imalo mogućnost tražiti dopunu ili obaviti neposredni pregled, a ne donijeti ocjenu na temelju nepotpunog spisa. Ujedno, tuženik u rješenju od 9. prosinca 2024. potvrđuje da tužiteljici nije dostavljen nalaz i mišljenje Vijeća vještaka te se pritom poziva na čl. 84. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.; dalje: ZUP), odnosno ističe da je mogla razgledati spis. No pravo uvida u spis i stvarna mogućnost dostaviti relevantnu dokumentaciju pretpostavljaju da stranka zna što se od nje traži i kada. Ako tužiteljica nije znala da se provodi vještačenje (što tužiteljica ističe, a tuženik to ne pobija izravno), nije ni mogla pravovremeno dostaviti nalaz od 20. studenog 2024. Proceduralna mogućnost uvida u spis koja je stranci nominalno dostupna, ali faktično nedostupna jer stranka nije ni znala da spis postoji u tom stadiju, nije stvarna proceduralna zaštita. Zaključno vezano uz mogućnost korištenja nalaza od 20. studenog 2024. u ovome sporu, sud ukazuje da se ne radi o naknadno nastaloj medicinskoj dokumentaciji. Isti datira od devet dana prije prvostupanjskog vještačenja od 29. studenog 2024. i devetnaest dana prije prvostupanjskog rješenja od 9. prosinca 2024. Dakle, taj nalaz nije nastao nakon rješenja, već je istome prethodio. Radi se o dokumentu koji je egzistirao u medicinskoj zbilji tužiteljice u trenutku donošenja rješenja, no isti se nije nalazio u spisu postupka (a time ni cijenjen), ne isključivo kao posljedica postupanja tužiteljice, već i tuženika, kako je ranije obrazloženo.
16. Sudski vještak je na ročištu dao konačnu i obrazloženu ocjenu da kod tužiteljice postoji djelomični gubitak radne sposobnosti u smislu odredbe čl. 39. st. 3. ZOMO-a s datumom nastanka od 10. travnja 2025. Ova ocjena je utemeljena na cjelovitoj medicinskoj dokumentaciji, uključujući i onu koja nije bila u spisu tijela tuženika. Zaključak vještaka o dovršenom liječenju tužiteljice proizlazi i iz nalaza liječnika specijalista ortopedije Klinike za ortopediju Lovran od 20. studenog 2024. u kojem je utvrđeno da RTG snimka potvrđuje urednu koštanu konsolidaciju na mjestu prijeloma te da su kretnje u desnom koljenu nepromijenjene u odnosu na prethodna stanja. Postavio je dijagnozu M21.7 stečena nejednaka dužina udova s razlikom od oko 3,5 cm. Istim nalazom artroskopija koljena nije indicirana te je tužiteljica upućena isključivo na vježbe razgibavanja i jačanje muskulature. Tužiteljica je dakle uklonjena s liste čekanja za artroskopiju desnog koljena.
17. Sud prihvaća zaključke stalnog sudskog vještaka iznesene na ročištu od 31. ožujka 2026. u dijelu u kojem dovode u sumnju ocjenu tuženika o nepostojanju smanjene radne sposobnosti tužiteljice. Međutim, obzirom na učinjene pogreške u
5 Poslovni broj: Us I- Us I-1063/2025-16
pisanom nalazu koje nije moguće kvalificirati kao nebitne (pogrešan naziv anatomske strukture, netočan datum jednog od zahvata, netočna napomena o COVID-19 infekciji iz 2017.), kao i nedosljednost u pogledu utvrđenog datuma nastanka djelomičnog gubitka radne sposobnosti (10. travnja 2025., uz ranije utvrđenje da je već nalazom iz studenoga 2024. potvrđen dovršetak liječenja), sud ocjenjuje da se takav nalaz u predmetu ovako složene medicinske povijesti bolesti ne može u cijelosti prihvatiti kao pouzdana osnova za konačnu odluku o točnom stupnju gubitka radne sposobnosti tužiteljice. Istodobno, sud utvrđuje da u upravnom postupku nije bilo omogućeno cjelovito razmatranje relevantne medicinske dokumentacije. U takvim okolnostima, a vodeći računa o načelima učinkovitosti i ekonomičnosti postupka te potrebi osiguranja stvarne sudske zaštite u razumnom roku, sud nalazi svrhovitim vratiti predmet nadležnom tijelu radi upotpunjavanja činjeničnog stanja, umjesto ponovnog provođenja sudskog vještačenja u ovom sporu uz dodatno opterećenje stranaka troškovima spora.
18. Sud dodatno utvrđuje da iz cjelokupne medicinske dokumentacije proizlazi kako zdravstveno stanje tužiteljice nije ograničeno isključivo na ortopedske tegobe koje su bile u fokusu upravnog postupka, već obuhvaća i niz drugih dijagnosticiranih stanja, uključujući astmu, hipotireozu, anemiju te posttraumatski stresni poremećaj (F43.1 i F62), potvrđen nalazima psihijatara i psihologa iz razdoblja 2017. - 2019. Nadalje, nesporno je da je tužiteljica podvrgnuta višekratnim i složenim operativnim zahvatima na desnoj nozi, što ukazuje na dugotrajnost i kompleksnost liječenja te trajnost posljedica ozljede. Navedene okolnosti, promatrane u svojoj ukupnosti, predstavljaju relevantan skup činjenica za ocjenu radne sposobnosti u smislu čl. 39. ZOMO-a budući da se ista ne utvrđuje izolirano prema jednoj dijagnozi, već prema ukupnom funkcionalnom stanju osiguranika.
19. U tom kontekstu, iako je točan navod tuženika da pravo na inkluzivni dodatak predstavlja zasebno pravo koje se utvrđuje u drugom postupku i prema drukčijim kriterijima, sud smatra da nalaz kojim je utvrđen II. stupanj oštećenja funkcionalnih sposobnosti uz Barthelov indeks od 61, koji odgovara umjerenoj ovisnosti o pomoći druge osobe, predstavlja relevantan indikator zdravstvenog stanja tužiteljice.
20. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede zakona na štetu tužiteljice te je na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, osporeno i prvostupanjsko rješenje poništiti i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku prvostupanjsko je tijelo dužno donijeti novo rješenje u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a), pri čemu je obvezno u cijelosti postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a). U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je upotpuniti činjenično stanje te provesti novo vještačenje radne sposobnosti tužiteljice uz ocjenu cjelokupne medicinske dokumentacije, uključujući i nalaz specijalista ortopedije Klinike za ortopediju Lovran od 20. studenog 2024. i od ožujka 2026., a ako utvrdi da uvid u dostavljenu dokumentaciju nije dovoljan za potpuno utvrđivanje stanja tužiteljice, dužno je primijeniti iznimku iz Uredbe te obaviti neposredan pregled tužiteljice. Rješenje koje bude doneseno u ponovnom postupku mora sadržavati obrazloženje koje se odnosi na cjelokupno medicinsko stanje tužiteljice.
21. Slijedom, sud je pozivom na citirane odredbe odlučio kao u izreci presude.
22. Obzirom da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljici nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.; dalje: ZSP), a pored toga
6 Poslovni broj: Us I- Us I-1063/2025-16
stranke su u ovoj vrsti spora oslobođene plaćanja pristojbi sukladno odredbi čl. 11. st. 1. t. 16. ZSP-a.
U Rijeci 28. travnja 2026.
Sutkinja
Ana Sabljak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a).
