REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1889/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Melaniji Centner, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matiji Jukiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika DJEČJI VRTIĆ POLETARAC iz Zagreba, Vile Velebita 18, OIB: 92781436923, zastupanog po punomoćniku Matiji Potočnjaku, odvjetniku u odvjetničkom društvu Potočnjak & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 07. listopada 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku DJEČJI VRTIĆ POLETARAC da tužiteljici ZĆ isplati bruto iznos od 4.447,05 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2018. pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 2.206,81 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika od 14.11.1977. pa do 31.08.2018. na radnom mjestu odgojitelja predškolske djece te da je taj radni odnos prestao temeljem Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 30.08.2018., radi odlaska tužiteljice u starosnu mirovinu. Navodi da je odredbom čl. 3. toga Sporazuma utvrđeno kako radni odnos tužiteljice prestaje dana 31.08.2018. i da je u čl. 4. utvrđeno da je tužiteljica ostvarila pravo na 71 slobodan dan. Dalje navodi da su plaća tužiteljice i određena uvećanja plaće regulirani odredbama Zakona o radu, odnosno Kolektivnog ugovora za zaposlene u predškolskim ustanovama Grada Zagreba, sukladno kojem radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, i to na način da se osnovna plaća radnika povećava za sate ostvarene prekovremenim radom za 50%. Dalje navodi da je čl. 49. st. 3. toga Kolektivnog ugovora propisano kako radnik može koristiti slobodne dane umjesto povećanja osnovne plaće na osnovi prekovremenog rada. Tužiteljica navodi da je tijekom radnog odnosa kod tuženika ostvarila znatan broj prekovremenih sati na temelju kojih joj je poslodavac priznao pravo korištenja slobodnih dana, ali joj nije omogućio da ih koristi. Navodi da s druge strane, tuženik tužiteljici nikada nije platio odrađene prekovremene sate, odnosno da je odbio njezin zahtjev za isplatom. Slijedom prednje navedenog, tužiteljica predmetnom tužbom potražuje isplatu razlike plaće koju joj je tuženik bio dužan isplatiti po osnovi prekovremenog rada.

2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 28.11.2022. tužiteljica potražuje isplatu bruto iznosa od 33.506,32 kn, što sada iznosi 4.447,05 eura bruto, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 31.08.2018. pa do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u prvom redu, prigovara tome što je tužiteljica protivno Zakonu o parničnom postupku i bez ispunjenja svih potrebnih pretpostavki podnijela stupnjevitu tužbu temeljem čl. 186.b ZPP-a (pri čemu i citira sadržaj ove odredbe). Navodi da se predmetna tužba sastoji od dva zahtjeva, i to od manifestacijskog, kojim se traži da sud donese rješenje kojim nalaže tuženiku da dostavi potrebne podatke, tj. dokumentaciju i od nespecificiranog kondemnatornog zahtjeva, kojim se traži donošenje kondemnatorne presude za isplatu iznosa koji će biti utvrđen i specificiran po dostavljanju potrebnih podataka, tj. dokumentacije. Tuženik smatra da manifestacijski zahtjev mora biti povezan s činjenicom da tužitelj ne može postaviti svoj drugi određeni zahtjev zato što tuženik, kršeći svoje obveze prema tužitelju, to sprječava i da je tuženik u posjedu podataka koje ne želi dati tužitelju. Tuženik ističe da je nakon isplate svake plaće postupao po čl. 93. st. 1. Zakona o radu i da je tužiteljici u zakonskom roku dostavio obračune plaća i naknada plaća (najkasnije 15 dana od dana isplate), kao i sve ostale isprave, pa je stoga tužiteljica u posjedu svih dokumenata čiju dostavu traži manifestacijskim zahtjevom. Tuženik ističe da on nikada nije prekršio svoje obveze prema tužiteljici i da stoga u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nije spriječio tužiteljicu da postavi i drugi zahtjev iz stupnjevite tužbe, tj. da odmah postavi kondemnatorni zahtjev za isplatu. Nadalje, tuženik ističe da tužiteljica u predmetnom sporu nije tvrdila i ne tvrdi da joj je tuženik odbio dati podatke bez kojih ona ne bi bila u mogućnosti postaviti određen kondemnatorni tužbeni zahtjev, odnosno dokumentaciju koju traži manifestacijskim zahtjevom. Osim navedenog, tuženik ističe da je tužiteljica primila Ugovor o radu kod zasnivanja radnog odnosa, kao i dokumentaciju iz čl. 93. st. 1. Zakona o radu u zakonom propisanom vremenu prilikom ili nakon isplate svake mjesečne plaće. Isto tako, navodi da je tužiteljica imala uvid i pristup evidenciji radnog vremena i da je po njoj i obavljala rad kod tuženika, a da je zahtjev za dostavom drugih podataka i dokumentacije neodređen i paušalan i da nije jasno na što se ona odnosi, pa se ne može smatrati dovoljno specificiranim za primjenu čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

Vezano za kondemnatorni zahtjev koji se odnosi na novčanu tražbinu, tuženik smatra da tužba ne sadrži činjenice na kojima se ti zahtjevi temelje, obzirom da tužiteljica nije navela za koje razdoblje zahtijeva isplatu i na koja mjesečna davanja se zahtjev odnosi te da nije postavila određeni zahtjev za isplatu, već je navela da će zahtjeve naknadno specificirati nakon dostave dokumenata i provedenog vještačenja kojim će biti utvrđen točan iznos potraživanja, a da pritom nisu bile ispunjene procesne pretpostavke iz čl. 186.b st. 3. Obzirom na navedeno, tuženik predlaže odbiti manifestacijski zahtjev ili podredno da sud o njemu odluči u odluci o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, a da kondemnatorni tužbeni zahtjev odbaci.

Tuženik opreza radi osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te sve činjenične navode iz tužbe te ističe da iz istih ne proizlazi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i činjenice koje bi upućivale na zaključak da je tuženik obvezan isplatiti utuženu razliku plaće. Naime, tuženik Sporazumom o prestanku ugovora o radu od 30.12.2018. (sud ističe da je točan datum Sporazuma 30.08.2018.), koji je dostavljen kao prilog tužbi, nije preuzeo bilo kakvu obvezu isplate slobodnih dana ili prekovremenih sati, kao niti isplatu godišnjeg odmora za 2018. godinu. Isto tako, tuženik takvu obvezu nije preuzeo niti usmenim dogovorom, niti bilo kojim drugim sporazumom te ističe da niti Sporazumom niti Kolektivnim ugovorom na koji se tužitelj poziva nije određeno kako bi se slobodni dan evidentirao te kako bi se eventualno obračunavao. Osim toga, tuženik navodi da niti iz Sporazuma niti iz navoda tužbe ne proizlazi kada je tužiteljica ostvarila pravo na slobodne dane, koliki bi bio iznos prekovremenog rada i kada je eventualno takav prekovremeni rad odrađen te kada je ostvarila pravo na godišnji odmor i je li ga iskoristila. Zaključno, tuženik ističe prigovor zastare.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Sporazum o prestanku ugovora o radu sklopljen dana 30.08.2018. između tužiteljice i tuženika (list 5 spisa), Kolektivni ugovor za zaposlene u predškolskim ustanovama Grada Zagreba sklopljen dana 07.08.2015. (list 6-21 spisa), I. Dodatak Kolektivnom ugovoru za zaposlene u predškolskim ustanovama Grada Zagreba zaključen dana 05.04.2016. (list 22 spisa),

II. Dodatak Kolektivnom ugovoru za zaposlene u predškolskim ustanovama Grada Zagreba zaključen dana 14.12.2016. (list 23 spisa), III. Dodatak Kolektivnom ugovoru za zaposlene u predškolskim ustanovama Grada Zagreba zaključen dana 30.01.2017. (list 24-25 spisa), IV. Dodatak Kolektivnom ugovoru za zaposlene u predškolskim ustanovama Grada Zagreba zaključen dana 06.02.2018. (list 26 spisa), V. Dodatak Kolektivnom ugovoru za zaposlene u predškolskim ustanovama Grada Zagreba zaključen dana 03.10.2018. (list 27 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tuženika od 28.10.2019. (list 47-323 spisa) i izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad za TĆ (list 337-338 spisa).

U postupku su saslušani svjedoci JĆ, SĆ i OĆ te je saslušana i tužiteljica kao stranka. U postupku je provedeno i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. Zrinku Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o.

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 - dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

6. Među strankama nije sporna aktivna legitimacija, odnosno nije sporno da je tužiteljica bila radnica kod tuženika, kod kojeg je započela s radom dana 14.11.1977. i da je cijelo vrijeme obavljala poslove radnog mjesta odgojitelja predškolske djece te da joj je radni odnos kod tuženika prestao dana 31.08.2018. radi odlaska u starosnu mirovinu. Među strankama nije sporna niti pasivna legitimacija tuženika kao bivšeg poslodavca tužiteljice. Isto tako, među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 30.08.2018. sklopili Sporazum o prestanku ugovora o radu.

7. Među strankama je sporan pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva te da li je osnovan prigovor zastare, kao i da li je osnovan prijedlog tuženika za odbijanjem manifestacijskog zahtjeva, tj. za odbačajem predmetne tužbe.

8. Predmet ovoga spora je novčano potraživanje tužiteljice po osnovu priznatog prava na korištenje slobodnih dana, koji su joj priznati temeljem prethodno ostvarenog prekovremenog rada, a koje slobodne dane joj tuženik nije omogućio da ih iskoristi dok je bila u radnom odnosu kod tuženika.

9. Sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, iz razloga što se u predmetnom sporu u odnosu na tužbu zaprimljenu kod ovoga suda dana 31.05.2019. ima primijeniti odredba čl. 139 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) iz NN 93/14, prema kojoj potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina. Pri tome je sud u odnosu na utuženo potraživanje koje dospijeva dana 31.08.2018. utvrdio da je postavljeno unutar navedenog zastarnog roka.

Naime, odredbom čl. 135 Zakona o radu (NN 149/09, 61/11 i 73/13), bio je propisan trogodišnji zastarni rok za potraživanja iz radnog odnosa. Odredbom čl. 139 ZR-a iz NN 93/14 propisano je da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Prijelaznom odredbom u čl. 232 st. 2 ZR-a iz NN 93/14 propisano je da se odredbe toga Zakona o zastari potraživanja neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu toga Zakona, dakle prije 07.08.2014. Stoga se uz primjenu argumentum a contrario, za potraživanja kojima do dana stupanja na snagu toga Zakona nije protekao trogodišnji zastarni rok, primjenjuje petogodišnji zastarni rok. U konkretnom slučaju, do 07.04.2014. kao dana stupanja na snagu ZR iz NN 93/14, trogodišnji zastarni rok nije protekao, jer do tada potraživanje tužiteljice nije niti dospjelo, pa stoga zastara nije niti nastupila.

10. Sud smatra da je neosnovan prijedlog tuženika za odbijanjem manifestacijskog zahtjeva, odnosno za odbačajem predmetne tužbe (jer istu smatra neurednom), obzirom da je tužiteljica tužbeni zahtjev postavila temeljem čl. 186.b ZPP- a, odnosno kao stupnjevitu tužbu. Isto znači da je tužba neodređena u svom iznosu sve dok tuženik ne dostavi potrebnu dokumentaciju i dok se ne provede financijsko vještačenje. Sud smatra da tužiteljica kao radnik ne mora nužno sačuvati sve svoje platne liste, niti može raspolagati evidencijama radnog vremena za utuženo razdoblje, pri čemu je odredbom čl. 5 ZR-a (NN 93/14) određeno da je upravo poslodavac dužan voditi evidencije o radnicima zaposlenima kod tog poslodavca i o radnom vremenu (čl. 5 st. 1 i st. 2 ZR-a). Sud dalje navodi da je sukladno čl. 8 Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine (NN 32/2015), propisano da je poslodavac obračunske isprave, čiji je sadržaj propisan tim Pravilnikom, dužan čuvati najmanje 6 godina. Pri tome u slučaju kada poslodavac ima saznanja da je pokrenut radni spor u pogledu ostvarenja prava iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom, pri čemu bi za ostvarenje tih prava mogle biti relevantne i obračunske isprave, tada ih je dužan čuvati do pravomoćnog okončanja toga spora. Osim toga, sud ističe da je odredbom čl. 93 st. 1 ZR-a propisana samo obveza poslodavca da radniku dostavi platne liste (isprave o plaći, odnosno obračun), ali ne postoji obveza radnika da te platne liste čuva, a sud prednjem dodaje da je upravo tuženik obveznik vođenja i čuvanja evidencije o radnom vremenu, odnosno da to nije tužiteljica, odnosno pojedini radnik. Za predmet ovog spora nisu odlučni navodi tuženika da on svim svojim radnicima uredno dostavlja obračune plaće, jer u slučaju i da tužiteljica posjeduje sve platne liste za sporno razdoblje, tužiteljica ne raspolaže evidencijom rada za sporno razdoblje koju vodi njezin poslodavac. U slučaju da je tužiteljica tu evidenciju i tražila od tuženika prije utuženja, isto također nije od utjecaja na pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, čak i u slučaju da je tu evidenciju tuženik dostavio. Isto iz razloga što tužiteljica kao fizička osoba, pa niti njezin kvalificirani punomoćnik odvjetnik, kao u konačnici niti sud, ne raspolažu stručnim znanjima za provođenje matematičkog izračuna visine tužbenog zahtjeva, jer je to posao ili za vještaka financijske struke ili za stručne financijske službe poslodavca. Kako tužiteljica zbog prednje navedenog u trenutku podnošenja tužbe nije mogla specificirati svoj tužbeni zahtjev, a isti je specificirala, odnosno konačno uredila nakon provedenog financijskog vještačenja, sud zaključuje da je tuženik neosnovano predložio odbiti manifestacijski zahtjev, odnosno odbaciti predmetnu tužbu. Dakle, u predmetnom postupku, slijedom prednje navedenog, nije bilo mjesta odbacivanju predmetne tužbe, a niti odbijanju manifestacijskog zahtjeva.

Sud navodi da je tužiteljica stupnjevitu tužbu podnijela sukladno čl. 186.b st. 1 i st. 2 ZPP-a, a koje odredbe sud tumači na isti način kao i tužiteljica, odnosno da tužiteljica ima imovinsko-pravni interes, ali nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev iz razloga što ne raspolaže određenim računima, odnosno dokumentacijom. Pri tome ova zakonska odredba na koju se poziva tužiteljica ne podrazumijeva da tužiteljica takvu dokumentaciju nije nikada niti primila, a niti da ju je tražila od tuženika neposredno prije podnošenja tužbe, već da tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe istom nije raspolagala. Sud je suglasan s navodima tužiteljice da je smisao postavljanja manifestacijskog zahtjeva u tome da se tužitelju koji ne raspolaže određenom dokumentacijom omogući ostvarenje njegovog imovinsko-pravnog interesa.

11. Iskazom svjedoka JĆ sud je utvrdio da je kod tuženika radila 23 godine kao odgojitelj, i to do rujna 2018. kada je otkazala ugovor o radu tuženiku. Svjedok potvrđuje da je tužiteljica radila kod tuženika prekovremeno te da je to bilo uobičajeno, i to samo za odgojitelje. Nakon što joj je predočeno sporno razdoblje iz ove pravne stvari, navodi da su kod tuženika vodili interne satnice u koje se upisivao jutarnji rad, odnosno popodnevni rad te neke priredbe i svečanosti, ali i zamjene te da je tu dokumentaciju vodila kolegica KĆ. Na upit je li poslodavac odgojiteljima omogućavao korištenje slobodnih dana na ime prekovremenog rada, odgovara da je to tako bilo na početku, odnosno po dolasku TĆ na mjesto ravnatelja, tj. negdje u 2013. i u 2014. godini. Navodi da su u kasnijem razdoblju imali toliko prekovremenih dana, odnosno sati, da se to više nije moglo iskoristiti kroz slobodne dane, pa je tako ona imala ukupno 85 dana prekovremenog rada (pravilno bi trebalo pisati 85 slobodnih dana na ime prekovremenog rada) kada je dala sporazumni otkaz. Dalje navodi da u trenutku umirovljenja tužiteljice više nije bila u radnom odnosu kod tuženika i da stoga nema konkretnih saznanja je li tužiteljica tražila, pa ako je, na koji način, da joj se omogući korištenje slobodnih dana prije umirovljenja. Svjedok navodi da je u spornom razdoblju bilo oko 40-tak odgojitelja i da ih je minimalno polovica imala ostvaren prekovremeni rad. Svjedok za sebe navodi da ne vodi sudski postupak radi plaćanja prekovremenog rada. Na upit koliko sati prekovremenog rada mora biti ostvareno da bi se dobio jedan slobodni dan, svjedok odgovara 5 i pol sati. Na daljnji upit na koji način je dolazilo do toliko velikog broja prekovremenih sati, odnosno što je tome bio uzrok, odgovara da bi ona konkretno radila od 7,00 do 17,00 sati ako nije bilo kolege te da je ona u 2015., odnosno u 2016., tri mjeseca radila dva puta tjedno spojeno od 7,00 sati ujutro do 17,00 sati popodne. Navodi da su oni radili normalno, primjerice i petkom ako bi u četvrtak padao praznik. Na upit je li u njezinom Sporazumu s poslodavcem stajao broj utvrđenih prekovremenih dana (pravilno: prekovremenih sati, odnosno slobodnih dana), odgovorila je potvrdno, s time da joj je polovica tih dana bila plaćena, a drugu polovicu je koristila kao slobodne dane tijekom ljeta. Na daljnji upit ima li saznanja je li tužiteljica koristila svoje slobodne dane, odgovara da joj to nije poznato i da se time nije bavila te pojašnjava da u tabličnom prikazu evidencije radnog vremena "SD" označava da se radi o slobodnim danima i da ih je ona mogla koristiti najviše tijekom ljetnog razdoblja zajedno s godišnjim odmorom. Na upit ima li saznanja da je revidirana tužiteljičina dokumentacija nakon Sporazuma o prestanku ugovora o radu, odgovara da o tome nema saznanja, kao i da nema saznanja da bi ravnateljica potpisivala radno-pravnu dokumentaciju za nekoga od radnika, a da nije imala točnih saznanja o samim činjenicama sadržanima u dokumentaciji koju je potpisala.

12. Iskazom svjedoka SĆ sud je utvrdio da je bivši radnik tuženika kod kojeg je bio u radnom odnosu od 2014. do 2018. i da je radio kao odgojitelj predškolske djece te da je i njemu radni odnos prestao temeljem Sporazuma o prestanku ugovora o radu. Za tužiteljicu pretpostavlja da je radila u prekovremenom radu, jer je u takvom radu bila većina odgojitelja, a nakon predočavanja spornog razdoblja iz ovoga postupka od rujna 2015. do rujna 2018., svjedok pretpostavlja da je tužiteljica tijekom cijelog tog razdoblja radila prekovremeno. Navodi da u taj prekovremeni rad ulaze zamjene, dežurstva, roditeljski sastanci, radionice s roditeljima, tj. sve ono što obuhvaća posao odgojitelja. Dalje navodi da je kod tuženika kao poslodavca vođena evidencija prisutnosti na radu, pa i za prekovremeni rad te da su u prvom redu sami odgojitelji za sebe vršili evidentiranje u obrasce dobivene od vrtića, dok je drugi oblik bio kroz pedagošku dokumentaciju, gdje je svatko za sebe upisivao smjenu u kojoj je radio taj dan s dnevnim planom i programom za taj dan te se na kraju mjeseca ta dokumentacija predavala kolegici KĆ, čijeg prezimena se nije mogao sjetiti. Ta kolegica bi zbrojila sve zajedno što su joj oni prethodno predali te bi to usporedila da li odgovara s listama zamjena koje je ona kreirala te je ona sačinjavala i rasporede u dogovoru s ravnateljicom. Na upit je li poslodavac odobravao korištenje slobodnih dana, pa i u prije navedenom spornom razdoblju iz ovog postupka, svjedok odgovara da je te mogućnosti bilo. Dalje je naveo da je on tražio plaćanje svog prekovremenog rada prije nego što mu je prestao radni odnos, a obzirom na veliki broj prekovremenih sati koji mu nisu bili plaćeni, navodi da je zapravo prije samog prestanka radnog odnosa, tijekom ljeta, u trajanju od dva mjeseca, koristio slobodne dane na ime prekovremenog rada, time da mu je na jesen plaćen preostali dio prekovremenih sati za koje nije iskoristio slobodne dane, pri čemu nije provjeravao je li mu baš sve u cijelosti plaćeno. Navodi da je njegov radni odnos prestao s 31.08.2018., a za tužiteljicu pretpostavlja da je koristila dio slobodnih dana u nekim manjim segmentima, time da nisu mogli koristiti više od 3 slobodna dana u komadu, pa pretpostavlja da su svi oni, uključujući i tužiteljicu, imali zalihe tih neiskorištenih slobodnih dana na ime prekovremenog rada. Na upit je li njemu broj slobodnih dana bio evidentiran u Sporazumu o prestanku ugovora o radu, odgovara da je prema tom konačnom sporazumu dio tih slobodnih dana već bio plaćen i iskorišten, pa on prema tuženiku više nema potraživanja. Svjedok dalje navodi da je za jedan slobodan dan bilo potrebno odraditi 5 i pol prekovremenih sati, a na upit je li slobodan dan bio korišten na ime rada u tekućoj godini ili nekoj ranijoj godini, odgovara da je praksa bila da se najprije koriste najstariji dani. Na upit kakvo je bilo radno vrijeme u vrtiću dok je on tamo radio, odgovorio je osmosatno te da se njima vodi efektivni rad s djecom od 5 i pol sati dnevno, a ako su i nadalje u skupini s djecom ili u radionici s djecom, da je ostanak na radu preko tih 5 i pol sati predstavljao prekovremeni rad te da je na taj način radila i tužiteljica. Naveo je da postoji i 2 sata neefektivnog rada dnevno i da je pauza dnevno iznosila pola sata, pa da sve to zajedno sačinjava 8 sati. Na upit ima li saznanja da je dokumentacija tužiteljice koju je predala vezano za sporazumni prestanak radnog odnosa bila naknadno revidirana od strane vrtića, i to na način da je vrtić utvrdio da tužiteljica nije imala pravo na slobodne dane, odgovorio je da o tome nema saznanja. Na upit da li su za neke druge radnike sporazumi o prestanku ugovora o radu potpisani od strane poslodavca u nekoj vrsti zablude, odgovara da niti o tome nema saznanja. Na upit je li ikada tijekom njegovog rada, od strane poslodavca bilo nekih prigovora na dokumentaciju koju je on, tj. svjedok sačinjavao za sebe, a vezano za obavljeni rad, odgovorio je da toga nije bilo.

13. Iskazom svjedoka OĆ sud je utvrdio da je radila kod tuženika od 1977. godine i da joj je radni odnos prestao umirovljenjem krajem siječnja ili početkom veljače 2018., a da je kod tuženika radila kao odgojitelj. Svjedok je potvrdila da je imala prekovremenog rada radeći kod tuženika, a vezano za prekovremeni rad tužiteljice, navela je da su prekovremeni rad imali svi, odnosno većina odgojitelja, ali nije imala konkretnih saznanja za tužiteljicu. Svjedok je pojasnila da je do prekovremenog rada odgojitelja dolazilo uglavnom zbog bolovanja, odnosno zbog zamjena kolega koji su bili na bolovanju. Na upit jesu li odgojitelji bili dužni voditi evidenciju za sebe, odgovara da su bili dužni voditi evidencijske liste koje su predavali u tajništvo ili kolegici KĆ koja je vodila satnicu. Navodi da je ona u svojoj listi evidentirala efektivni rad od 5 i pol sati, rad na zamjenama (ukoliko je osoba koju je mijenjala bila na bolovanju) i slično te da na njezinu evidenciju poslodavac nikada nije imao primjedbi, jer se poklapala s evidencijom vođenom od strane poslodavca. Vezano za slobodne dane, navodi da ne zna da li su sve kolege, pa i tužiteljica iskoristili iste, a za sebe navodi da je njoj poslodavac platio sve te neiskorištene slobodne dane. Navodi da je za neke kolegice, pa i tužiteljicu, čula da to njima nije bilo plaćeno, ali joj za tužiteljicu nije poznato o kojem broju dana se radi, odnosno o kojim iznosima se radi. Na upit je li njoj bilo omogućeno iskoristiti slobodne dane ili su joj oni samo plaćeni, odgovara da je dio slobodnih dana iskoristila, a u posebnom rješenju, koje je donijeto nakon što joj je prestao radni odnos, određeno je plaćanje tih slobodnih dana koje nije iskoristila. Na upit jesu li joj ti slobodni dani bili evidentirani po tome rješenju, odgovara da je to tako pisalo, odnosno da je točno da je pisalo da ima 27 slobodnih dana koji su joj naknadno plaćeni i da nema potraživanja prema bivšem poslodavcu. Za svoje slobodne dane navodi da ih je koristila iz tekuće godine i da nije imala neiskorištenih slobodnih dana iz ranijih godina. Dalje navodi da vrtić nije nikada prigovarao na njezin broj prekovremenih sati i da je te godine u to vrijeme ona jedina išla u mirovinu. Na upit koliko je iznosilo njezino radno vrijeme, odgovorila je 5 i pol efektivnih sati dnevno, a na upit je li prekovremeni rad bilo sve preko tih 5 i pol sati ili preko 8 sati, odgovara da je njezin prekovremeni rad bilo više od 8 sati dnevno, odnosno ako je radila 5 i pol sati ujutro, to bi bio njezin efektivni rad, a preko toga bi bio prekovremeni rad. Na upit koliko je prekovremenih sati trebala odraditi da bi dobila jedan slobodan dan, odgovara da se sada točno ne sjeća kako je to računala. Na upit je li netko računao broj njezinih slobodnih dana prije samog sačinjavanja Sporazuma vezano za prestanak radnog odnosa ili je to bio podatak koji je ona podastrla poslodavcu, odgovara da je to utvrdio poslodavac temeljem dokumentacije, odnosno da je to utvrdila kolegica zadužena za evidencije i da se to zapravo poklopilo s njezinom evidencijom. Zaključno, navodi da nema saznanja niti da je s tužiteljicom, a niti s nekim drugim kolegama bilo ikakvih problema vezano za dokumentaciju kod njihovih sporazuma o prestanku ugovora o radu.

14. Iskazom tužiteljice sud je utvrdio da je bila u radnom odnosu kod tuženika 2 mjeseca manje od pune 41 godine rada i da je u cijelom tom razdoblju obavljala poslove radnog mjesta odgojitelja predškolske djece. Navodi da je broj od 71-og slobodnog dana koji piše u čl. 4. Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 30.08.2018. ostao neizmijenjen, odnosno da naknadno nije iskoristila niti jedan slobodan dan. Na upit kako je uopće došlo do prekovremenog rada koji je ostvarila u spornom razdoblju iz ove pravne stvari, odgovara da je u prvom redu bilo dosta zamjena po cijelom vrtiću za kolege koji su bili na bolovanju te da su te zamjene zapravo pretežiti dio njezinog prekovremenog rada. Navodi da su u dane koji su se ubrajali u prekovremeni rad, ulazili i odlasci s djecom na zimovanje u Grad mladih. Navodi da se taj prekovremeni rad evidentirao u njihove dnevne knjige i u liste koje su se na kraju mjeseca predavale kolegici KĆ, koja se i bavila organizacijom zamjena. Tužiteljica navodi da su uglavnom i druge kolege odgojitelji predškolske djece imali prekovremenog rada koji su ostvarili na ovaj ili sličan način kao i ona, time da su neki imali nešto više prekovremenog rada od nje, a neki i nešto manje. Na upit je li njima netko određivao, pa ako je tko, da su obavezni raditi u prekovremenom radu, odgovara da je kolegica KĆ u dogovoru s ravnateljicom organizirala rad, pa ih je onda ta kolegica KĆ i raspoređivala da po potrebi rade u tom prekovremenom radu. Tužiteljica pojašnjava da 5 i pol efektivnih prekovremenih sati čini jedan slobodan dan. Vezano za svoj broj prekovremenih sati, navodi da je zamolila ravnateljicu TĆ da joj omogući da koristi te dane kako bi otišla u mirovinu nešto kasnije, odnosno 15.11.2018. kada bi imala punu 41 godinu radnog staža, ali joj je ravnateljica rekla da joj to ne može omogućiti i da za tako nešto ne bi dobila odobrenje na nivou Grada. Međutim, tužiteljica navodi da joj je ravnateljica TĆ rekla da će unatoč tome, za taj neplaćeni prekovremeni rad dobiti financijsku naknadu i da će ona poslati na Grad sve što je potrebno. Tužiteljica navodi da je kasnije zvala i postavila upit i na Upravnom vijeću vrtića, ali joj je usmenim putem rečeno da ništa od toga i da je vrtić prema njoj ispunio sve svoje obveze te da se dalje obrati Gradskom uredu, što je i učinila, ali joj oni nisu odgovorili ništa ni na koji način. Stoga je situacija ostala potpuno neizmijenjena sve do podnošenja predmetne tužbe, pa i još uvijek sada. Na upit je li ikada bilo primjedbi na njezin broj ostvarenih prekovremenih sati, odgovorila je da nije, a na upit tko i kako na kraju mjeseca kontrolira te ostvarene prekovremene sate, odgovara da je to uglavnom činila kolegica KĆ koja je to i vodila, odnosno ta kolegica je to predavala ravnateljici, koja je to verificirala. Na upit tko je izračunao broj slobodnih dana koji stoji u Sporazumu od 30.08.2018., odgovara da je ona sama izračunala taj broj slobodnih dana, ali je u konačnici taj broj utvrdila kolegica KĆ zajedno s ravnateljicom te na daljnji upit odgovara da je Sporazum o prestanku ugovora o radu sastavila ravnateljica i da je ravnateljica u isti unijela navedeni broj slobodnih dana. Na upit koliko je ranije najavila svoj odlazak u mirovinu, odgovara da je to bilo otprilike barem pola godine ranije. Na upit ima li saznanja je li kasnije došlo do revidiranja utvrđenog broja slobodnih dana od strane vrtića, odnosno od strane Grada, odgovara da nema potpune informacije, ali da je od kolegica koje su se našle u istoj situaciji kao i ona, načula da se događa nešto u vezi toga. Na upit kako su ravnateljica i kolegica KĆ provjeravale broj slobodnih dana za koje je rekla da ih je ona utvrdila, odgovara da su se spomenute liste vodile svaki dan i da su se na kraju mjeseca predavale KĆ, koja je sve to provjeravala te ih je davala ravnateljici na uvid i vjerojatno na potpis. Na upit je li dobivala potvrdu da je sve to u redu, odgovara da joj je usmeno rečeno da je sve u redu, a na upit na koje se razdoblje odnosi taj navedeni broj od 71-og slobodnog dana iz Sporazuma od 30.08.2018., odgovara da se odnosi pretežito na 2017. godinu i nešto na 2018., ali je moguće da se neki manji dio odnosi i na 2016. godinu.

15. Sud je iskazima saslušanih svjedoka JĆ, SĆ i OĆ, kao i iskazu tužiteljice, poklonio vjeru u cijelosti, jer se svi ti iskazi ovome sudu ukazuju kao istiniti, logični i u potpunosti međusobno suglasni. Isto tako, njihovi iskazi nisu u suprotnosti niti sa spisu priležećom dokumentacijom, a niti s rezultatima provedenog financijskog vještačenja, pri čemu sud ističe da tuženik nije osporio iskaz tužiteljice u bilo kojem dijelu.

16. U odnosu na spisu priležeću dokumentaciju, sud je uvidom u Sporazum o prestanku ugovora o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 30.08.2018. , utvrdio da ugovorne strane suglasno utvrđuju da su dana 14.11.1977. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, temeljem kojeg je radnica zaposlena kod poslodavca na radnom mjestu odgojitelja predškolske djece (čl. 1.). Nadalje, u čl. 2. ugovorne strane suglasno su utvrdile kako se taj Sporazum sklapa na prijedlog radnice radi odlaska u starosnu mirovinu, dok je u čl. 3. sporazumno utvrđeno da radni odnos prestaje dana 31.08.2018. Odredbom čl. 4. ovoga Sporazuma utvrđeno je da će radnici plaća za mjesec kolovoz 2018. biti isplaćena u roku predviđenom kolektivnim ugovorom koji obvezuje poslodavca te da je radnica ostvarila pravo na 71 slobodan dan. Zaključno, u čl. 5. utvrđeno je da je radnica u potpunosti iskoristila godišnji odmor za 2018.

17. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid i u Kolektivni ugovor za zaposlene u predškolskim ustanovama Grada Zagreba sklopljen dana 07.08.2015., a kojim je u čl. 49 uređeno pitanje povećanja osnovne plaće radnika za sate ostvarene u posebnim situacijama, pa je, između ostaloga, u st. 1 predviđeno, tj. ugovoreno uvećanje od 50% za prekovremeni rad. Ovim čl. u st. 3 određeno je da umjesto povećanja osnovne plaće na osnovi prekovremenog rada, radnik može koristiti slobodne radne dane.

Odredbom čl. 50 ovoga Kolektivnog ugovora u st. 1, st. 2 i st. 3 uređeno je pitanje prekovremenog rada (pri čemu su st. 1 i st. 2 sadržajno identični kao i čl. 65 st. 1 i st. 2 ZR-a), dok je u st. 3 određeno da se prekovremenim radom priznaju samo ostvareni sati rada odgojitelja i drugih stručnih radnika iznad norme neposrednog odgojno-obrazovnog rada s djecom, odnosno ostvareni sati rada ostalih radnika iznad 40 sati tjedno, ako se preraspodjelom tijekom pedagoške godine ne mogu uklopiti u godišnje zaduženje radnika.

18. U odnosu na zakonsko uređenje pitanja prekovremenog rada, sud navodi da je odredbom čl. 65 ZR-a u st. 1 propisano da je u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad). U st. 2 određeno je da iznimno od st. 1 tog. čl., ako priroda prijeke potrebe onemogućava poslodavca da prije početka prekovremenog rada uruči radniku pisani zahtjev, poslodavac je usmeni zahtjev dužan pisano potvrditi u roku od 7 dana od dana kada je prekovremeni rad naložen. U čl. 65 st. 3 ZR-a propisano je da ako radnik radi prekovremeno, da ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od 50 sati tjedno, dok je u st. 4 određeno da prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od sto osamdeset sati godišnje, osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom, u kojem slučaju ne smije trajati duže od dvjesto pedeset sati godišnje.

Od relevantnih odredbi ZR-a za ovu pravnu stvar, sud navodi da je u čl. 94 ZR- a uređeno pravo na povećanu plaću te je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

19. U odnosu na iskaze svih saslušanih svjedoka i tužiteljice, sud navodi da je njihovim suglasnim iskazima, u prvom redu, utvrđeno zašto je kod tuženika dolazilo do prekovremenog rada, a to je pretežito bilo zbog zamjena drugih kolega, i to uglavnom zbog bolovanja istih. Iz iskaza svih saslušanih osoba proizlazi da je kod tuženika bilo prekovremenog rada i da je to za odgojitelje, pa i za tužiteljicu, bilo uobičajeno, odnosno, u predmetnom postupku utvrđeno je da je većina odgojitelja, pa i tužiteljica, radila prekovremeno, jer su tako iskazivali svi svjedoci i tužiteljica. Pri tome je iskazom svjedoka JĆ utvrđeno da je minimalno polovica odgojitelja imala ostvaren prekovremeni rad, iskazom svjedoka SĆ utvrđeno je da je većina odgojitelja radila u prekovremenom radu, iskazom svjedoka OĆ utvrđeno je da su prekovremeni rad imali svi, odnosno većina odgojitelja, dok je iskazom tužiteljice utvrđeno da su osim nje i druge kolege odgojitelji imali prekovremenog rada.

20. Isto tako, u predmetnom postupku utvrđeno je i da su odgojitelji bili dužni voditi određenu radno-pravnu dokumentaciju, pa je iskazom svjedoka OĆ utvrđeno da su odgojitelji za sebe vodili evidencijske liste koje su predavali poslodavcu, odnosno u tajništvo ili kolegici KĆ. Pri tome je iskazom svjedoka JĆ utvrđeno da je internu satnicu vodila KĆ, dok je iskazom svjedoka SĆ utvrđeno da je kod tuženika vođena evidencija prisutnosti na radu, pa i za prekovremeni rad, i da su u prvom redu sami odgojitelji za sebe vršili evidentiranje u obrasce dobivene od vrtića, dok je drugi dio bio kroz pedagošku dokumentaciju gdje je svatko za sebe upisivao smjenu u kojoj je radio i da se ta dokumentacija na kraju mjeseca predavala kolegici KĆ, koja je uspoređivala da li to što je dobila od odgojitelja odgovara listama zamjena koje je ona kreirala. Osim toga, i iskazom tužiteljice utvrđeno je da se prekovremeni rad evidentirao u njihove dnevne knjige i u liste koje su se na kraju mjeseca predavale KĆ, koja se bavila i organizacijom zamjena, odnosno iskazom tužiteljice utvrđeno je da ih je kolegica KĆ raspoređivala da po potrebi rade u prekovremenom radu.

21. U predmetnom postupku iskazima svjedoka utvrđeno je što je predstavljalo prekovremeni rad kod tuženika, pa je suglasnim iskazima svjedoka SĆ i OĆ utvrđeno da je prekovremeni rad bio preko 5 i pol sati efektivnog rada dnevno. Osim prednje navedenog, suglasnim iskazima tužiteljice i svjedoka JĆ i SĆ utvrđeno je da je kod tuženika kao poslodavca bilo potrebno odraditi 5 i pol prekovremenih sati da bi se ostvarilo pravo na jedan slobodan dan.

22. Nadalje, sud je u predmetnom postupku utvrđivao da li je radnicima uopće bilo omogućeno korištenje slobodnih dana, pa je iskazom svjedoka JĆ utvrđeno da im je to bilo omogućeno na početku mandata ravnateljice TĆ, ali da su kasnije odgojitelji imali toliko prekovremenih sati, da se to više nije moglo koristiti kao slobodne dane.

Da je tome tako potvrđuje i činjenica (koja nije bila sporna, jer je tuženik nije osporavao), da je tuženik i s drugim radnicima kojima je prestajao radni odnos sačinjavao sporazume, očito onakve kao i s tužiteljicom, s navedenim brojem slobodnih dana. Pri tome je iskazom svjedoka JĆ utvrđeno da je i ona imala sklopljen Sporazum s tuženikom kao poslodavcem s navedenim određenim brojem slobodnih dana, od čega joj je jedna polovica dana bila plaćena, dok je drugu polovicu dana iskoristila kao slobodne dane tijekom ljeta, očito prije prestanka radnog odnosa u rujnu. Nadalje, iskazom svjedoka SĆ utvrđeno je da je i on imao sklopljen Sporazum s tuženikom kao poslodavcem te da je on tijekom ljeta koristio slobodne dane kroz dva mjeseca, a na jesen mu je plaćen preostali dio prekovremenih sati za koje nije iskoristio slobodne dane, a radni odnos mu je prestao istog dana kada i tužiteljici. Osim toga, iskazom svjedoka OĆ utvrđeno je da je poslodavac njoj naknadno, i to nakon prestanka radnog odnosa, platio priznati broj neiskorištenih slobodnih dana.

23. U odnosu na iskaz tužiteljice, sud zaključuje da uspoređujući nju i svjedoke koji su saslušani u ovome postupku, poslodavac jedino njoj nije omogućio korištenje slobodnih dana prije prestanka radnog odnosa, odnosno da jedino njoj poslodavac nije izvršio plaćanje prekovremenog rada, a upravo je temeljem prethodno odrađenog prekovremenog rada, ona zapravo ostvarila pravo na korištenje slobodnih dana. Iz navedenog sud zaključuje da se radilo o nejednakom postupanju tuženika kao poslodavca, i to upravo na štetu tužiteljice, posebice u odnosu na svjedoke SĆ i OĆ, kojima je naknadno, po prestanku radnog odnosa, platio odrađeni prekovremeni rad za koji im prethodno nije omogućio korištenje slobodnih dana. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice kao istinitom i uvjerljivom da je ona pravovremeno zamolila ravnateljicu tuženika TĆ da joj se omogući korištenje tih slobodnih dana, što joj nije bilo omogućeno prije prestanka radnog odnosa, a poklonio joj je i vjeru i u odnosu na navod da je ravnateljica TĆ rekla da će za neplaćeni prekovremeni rad dobiti financijsku naknadu, ali da isto u konačnici nije nikada bilo realizirano. Sud pri tome ističe da tuženik u postupku nije tvrdio niti dokazivao ništa drugačije u odnosu na iskaz tužiteljice, odnosno dijelove istoga u kojima joj je sud poklonio vjeru u cijelosti.

Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice kao istinitom i uvjerljivom i u dijelu da od strane tuženika kao poslodavca nikada nije bilo primjedbi na njezin broj ostvarenih prekovremenih sati te u dijelu da je Sporazum o prestanku ugovora o radu sastavila ravnateljica tuženika te da je ravnateljica u isti unijela navedeni broj slobodnih dana, jer tuženik niti u odnosu na ove navode tužitelijce, u postupku nije tvrdio niti dokazivao ništa drugačije. Stoga je zaključak ovoga suda da spisu priležeći Sporazum sklopljen dana 30.08.2018. predstavlja vjerodostojan dokument sačinjen od strane tuženika. Osim navedenog, sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit i uvjerljiv i u dijelu da se broj od 71-og slobodnog dana navedenog u Sporazumu od 30.08.2018. pretežito odnosi na 2017. godinu i nešto na 2018., a da je moguće da se neki manji dio odnosi i na 2016. godinu, jer je u skladu sa spisu priležećim evidencijama o radnom vremenu.

24. Obzirom da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, to je po prijedlogu tužiteljice u postupku provedeno financijsko vještačenje, i to po stalnom sudskom vještaku mr. Zrinku Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o., sa zadatkom vještačenja utvrditi visinu potencijalnog novčanog potraživanja tužiteljice.

25. Vještak je u uvodnom dijelu Nalaza i mišljenja od 03.11.2022. pobrojao svu spisu priležeću dokumentaciju koju je uzeo u obzir, a to su: Sporazum o prestanku ugovora o radu od 30.08.2018. – dalje u tekstu - Sporazum od 30.08.2018. (list 5 spisa), Kolektivni ugovor za zaposlene u predškolskim ustanovama Grada Zagreba od 07.08.2015. – dalje u tekstu KU (list 6-27 spisa), Ugovor o radu zaključen dana 22.03.1996. između tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao zaposlenika (list 47-48 spisa), Skupne evidencije prisutnosti na radnom mjestu od rujna 2015. do rujna 2018. (list 51-220 spisa), Evidencije satnice po mjesecima za tužiteljicu od rujna 2015. do lipnja 2018. (list 221-251 spisa) i platne liste za tužiteljicu od rujna 2015. do kolovoza 2018. (list 252-322 spisa).

Vještak u nalazu navodi da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika u razdoblju od 14.11.1977. pa do 31.08.2018. na radnom mjestu odgojiteljice predškolske djece te da su tužiteljica i tuženik dana 30.08.2018. potpisali Sporazum o prestanku ugovora o radu, nakon čega je tužiteljica otišla u starosnu mirovinu. Vještak navodi da prema čl. 49 KU proizlazi da se osnovna plaća radnika povećava za 50% za sate prekovremenog rada te da umjesto povećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, radnik može koristiti slobodne radne dane. Vještak dalje navodi da iz čl. 4. Sporazuma od 30.08.2018. proizlazi da je tužiteljica kao radnica ostvarila pravo na 71 slobodan dan. Dalje navodi da su u "Evidencijama satnice po mjesecima za ZĆ", u dokumentaciji spisa, evidentirani sati rada tužiteljice, a posljedično je moguće iščitati i ostvarene prekovremene sate rada. Navodi i da je broj iskorištenih slobodnih dana evidentiran u "Skupnim evidencijama prisutnosti na radnom mjestu", a koji slobodni dani su u platnim listama iskazivani kao sati redovnog rada i isplaćivani su prema bruto satnici redovnog rada za mjesec u kojem su isti korišteni. Međutim, vještak navodi da je nemoguće dovesti u izravnu vezu broj iskorištenih, odnosno neiskorištenih slobodnih dana s brojem ostvarenih prekovremenih sati rada, ali da je u svakom slučaju među strankama nesporna činjenica da je tužiteljici krajem kolovoza 2018. ostao neiskorišten 71 slobodan dan. Vještak u nalazu dalje navodi da tužiteljica u tužbenom zahtjevu i tijekom postupka iznosi tvrdnju, a koju tuženik nije ničim osporio, da joj nije omogućeno pravo na korištenje slobodnih dana iz čl. 4. Sporazuma od 30.08.2018., a ostvarenih temeljem prekovremenih sati rada tužiteljice tijekom 2016., 2017. i 2018. godine.

Vještak navodi da je predmetni tužbeni zahtjev postavljen kao potraživanje prava na neostvarene slobodne dane u novčanom obliku. Vještak se poziva na čl. 42 KU-a, iz kojeg proizlazi da osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i uobičajeni učinak predstavlja umnožak osnovice za izračun plaće i koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, uvećan za iznos dodatka za radni staž. Vještak dalje navodi da je za mjesec kolovoz 2018. osnovna plaća tužiteljice iznosila: bruto osnovica 3.848,84 kn; koeficijent 2,35; postotak dodatka za radni staž 20,0%, odnosno osnovna plaća : 3.848,84 kn * 2,35 * (1,20) = 10.853,73 kn bruto. Kako je tužiteljica do kolovoza 2018. imala ostvaren 71 slobodan dan, isto bi iznosilo 568 slobodnih sati (71 dan x 8 sati/dan). Vještak u nalazu dalje navodi da su tijekom postupka tužiteljica i svjedoci izjavili da bi se za 5,5 prekovremenih sati rada ostvarilo pravo na jedan slobodan dan, a iz čega proizlazi da uvećani broj slobodnih sati u odnosu na broj prekovremenih sati rada, u sebi već sadržava uvećanje satnice po osnovi prekovremenog rada. Stoga je vještak na kraju nalaza prikazao matematički izračun, odnosno iskazao je vrijednost 568 slobodnih sati na osnovu vrijednosti bruto satnice redovnog rada u kolovozu 2018. godine.

Slijedom svega prije iznesenog, vještak financijske struke daje mišljenje kako za razdoblje od rujna 2015. do rujna 2018. vrijednost neiskorištenih 71 slobodnih dana (568 slobodnih sati) iznosi ukupno 33.506,32 kn bruto, odnosno 4.447,05 eura bruto.

26. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke te je u podnesku od 28.11.2022. konačno uredila tužbeni zahtjev, i to na način da predlaže da sud donese presudu kojom se tuženiku nalaže isplatiti tužiteljici iznos od 33.506,32 kn, odnosno 4.447,05 eura, s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 31.08.2018. pa do isplate. Isto tako, potražuje i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

27. Tuženik se u odnosu na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke nije očitovao ni na koji način, odnosno nije prigovorio istome.

28. Sud je nalaz i mišljenje vještaka financijske struke prihvatio u cijelosti, jer za isti smatra da je objektivan te nepristran i izrađen u skladu s pravilima struke, a temeljem spisu priležeće dokumentacije. Pri tome tuženik nije imao prigovore na sam matematički izračun vještaka financijske struke, a stranke, posebice tuženik, nisu niti predlagale saslušanje vještaka na glavnoj raspravi kod suda, kao što nisu predlagale provođenje dopunskog, niti provođenje novog financijskog vještačenja. Zbog svega navedenog, za ovaj sud nije postojao niti jedan razlog zbog kojeg se stručni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke ne bi prihvatio u cijelosti.

29. Slijedom svega prednje navedenog, zaključak je ovoga suda da je tuženik tužiteljici primarno trebao platiti odrađeni prekovremeni rad, odnosno priznati joj i isplatiti povećanu plaću sukladno odredbi čl. 94 ZR-a, a podredno je tuženik tužiteljici trebao omogućiti korištenje slobodnih radnih dana, i to dok je ona još bila u radnom odnosu kod tuženika. Međutim, tuženik u ovome sporu nije tvrdio niti dokazao da je tužiteljici platio prekovremeni rad, odnosno nije tvrdio niti dokazao da joj je omogućio korištenje slobodnih radnih dana. Sud smatra da tuženik tužiteljici nije omogućio konzumaciju njezinih slobodnih dana ostvarenih na temelju odrađenog prekovremenog rada, a primarno joj nije platio taj odrađeni prekovremeni rad koji joj je naložio, koji je ona odradila i o kojem je tuženik kao poslodavac uredno vodio evidenciju, a temeljem koje je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke. Iz navedenog ovaj sud zaključuje da je tužiteljica kao vjerovnik novčane obveze prethodno odradila sve svoje obveze prema poslodavcu. S druge strane, tuženik je i tijekom trajanja njezinog radnog odnosa, ali i naknadno, pa sve do zaključenja glavne rasprave u ovome postupku, neosnovano izbjegavao ispunjenje svoje obveze, koja je postala novčana u trenutku kada je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika. Stoga sud za postupanje tuženika smatra da je isto u suprotnosti s odredbom čl. 4 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), a kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

30. Obzirom na zaključke suda iz prethodnog dijela obrazloženja ove presude, sud je suglasan i s navodima tužiteljice da onemogućavanje tužiteljice u korištenju slobodnih dana od strane poslodavca do dana prestanka njezinog radnog odnosa kod tuženika zbog odlaska u mirovinu, ne može imati za posljedicu gubitak ranije stečenog prava tužiteljice da ona za obavljeni rad (prekovremeni) dobije plaću (uvećanu). Dakle, kako tužiteljica više nije u radnom odnosu kod tuženika i prekludirana je u pravu korištenja priznatih joj slobodnih dana (71) zbog umirovljenja, to je doista jedini način ostvarivanja njezinog prava na slobodne dane tako da to bude u novčanom obliku. Zaključno, sud kao i tužiteljica smatra da umirovljenje tužiteljice ne može retroaktivno dovesti do gubitka njezinog ranije ostvarenog prava na isplatu uvećane plaće po osnovi odrađenog prekovremenog rada.

31. U odnosu na prigovore tuženika, i to da tuženik Sporazumom od 30.08.2018. nije preuzeo bilo kakvu obvezu isplate slobodnih dana ili prekovremenih sati, sud smatra da je tuženik najkasnije prije podnošenja predmetne tužbe imao obvezu isplate odrađenih prekovremenih sati (koje nesporno nije platio), pri čemu "isplata godišnjeg odmora za 2018." (iz toč. III. odgovora na tužbu) niti nije predmet ovoga spora. Sud pri tome ističe da je tuženik tužiteljici bio dužan platiti odrađeni prekovremeni rad i u situaciji da nije preuzeo posebnu obvezu za to, a isto tako, tuženik je podredno bio dužan omogućiti tužiteljici korištenje slobodnih dana, i to pravovremeno, na način da se svi slobodni dane iskoriste do trenutka prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika. Međutim, iz rezultata provedenog postupka proizlazi da tuženik prema tužiteljici nije izvršio niti jednu obvezu, odnosno nije joj platio odrađeni prekovremeni rad, a nije joj niti omogućio korištenje slobodnih dana po osnovu ostvarenog prekovremenog rada, pa je ovaj prigovor neosnovan u cijelosti. Nadalje, u odnosu na prigovor tuženika kako bi se slobodni dan evidentirao, sud navodi da je u Sporazumu od 30.08.2018. sklopljenom između tužiteljice i tuženika naveden evidentirani broj slobodnih dana tužiteljice. Sud za taj Sporazum ističe da je to dokument sačinjen od strane tuženika i potpisan je od strane njegove tadašnje ravnateljice DĆ, pri čemu tuženik ni na koji način nije osporavao autentičnost tog dokumenta, koji stoga istinito utvrđuje i potvrđuje evidentirani broj slobodnih dana tužteljice.

U odnosu na pitanje tuženika kako bi se vršio obračun slobodnih dana, sud navodi da je to bio zadatak vještačenja na koji je odgovorio vještak financijske struke, a koji je i utvrdio visinu tužbenog zahtjeva.

U odnosu na pitanje, odnosno prigovor tuženika kada je odrađen prekovremeni rad tužiteljice, sud navodi da je isto utvrđeno iskazom same tužiteljice, ali i dokumentacijom koju je dostavio tuženik, koja je predstavljala osnov za provođenje financijskog vještačenja. Pri tome ovaj sud zaključuje da je tužiteljica pravo na slobodne dane ostvarila trenutkom odrađenog prekovremenog rada (i to minimalno 5 i pol prekovremenih sati za 1 slobodan dan), koji joj po dospijeću (u plaći za naredni mjesec) nije bio plaćen.

Nadalje, u odnosu na prigovor tuženika koliki bi bio iznos prekovremenog rada, sud navodi da je isto izračunao vještak financijske struke, pri čemu je vještak utvrdio da je visina satnice redovnog rada tužiteljice u kolovozu 2018. iznosila 58,99 kn bruto (što sada čini 7,83 eura), a u odnosu na pitanje prava na godišnji odmor i je li ga tužiteljica iskoristila, sud ponavlja da isto niti nije predmet ovoga spora.

32. Sud je nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, i to svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u njihovoj sveukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti i da ima pravni osnov, jer pravo tužiteljice na povećanu plaću, odnosno na isplatu novčane naknade za odrađeni prekovremeni rad, a za koji joj poslodavac nije omogućio korištenje slobodnih dana, proizlazi iz ranije citiranih odredbi Kolektivnog ugovora, posebice čl. 49 st. 1 i st. 3 te čl. 94 ZR-a, a u svezi s čl. 4. Sporazuma od 30.08.2018. Pri tome je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da tuženik u spornom razdoblju iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva, a tijekom 2016., 2017. i 2018. godine, tužiteljici nije obračunao plaću u skladu s prije citiranom odredbom čl. 49 st. 1 Kolektivnog ugovora koji je bio na snazi u utuženom razdoblju.

Slijedom navedenog, sud smatra da tuženik tužiteljici mora platiti rad preko redovnog punog radnog vremena, odnosno obavljeni prekovremeni rad koji se odnosi na konkretno radno mjesto tužiteljice kao odgojiteljice predškolske djece. Vezano za slobodne dane, tuženik u postupku nije tvrdio niti dokazivao da je tužiteljici na ime bilo kojeg odrađenog prekovremenog sata, u spornom razdoblju omogućio faktično korištenje ijednog slobodnog dana, od ukupno 71-og, koji su joj priznati prema Sporazumu od 30.08.2018. Stoga sud smatra da se broj prekovremenih sati i njihova cijena, tj. novčani iznos ranije izražen u kunama, a sada u eurima, ne treba umanjivati u bilo kojem dijelu, tj. ni za kakav iznos.

Stoga je sud tužiteljici dosudio ukupan bruto iznos od 4.447,05 eura, kao što je to navedeno u izreci ove presude pod toč. I. Sud pri tome dodaje da je konačno uređeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti usklađen s izračunom vještaka financijske struke, koji je sud iz prije iznijetih razloga prihvatio u cijelosti. Tužiteljici osnovano pripada i zakonska zatezna kamata koja teče od dospijeća, tj. od 31.08.2018. pa do isplate.

33. Budući je tužiteljica vjerovnik novčane obveze, to sud smatra da je ista sukladno čl. 65 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) ovlaštena zahtijevati od tuženika kao dužnika njezino ispunjenje, a da je dužnik dužan ispuniti obvezu. Pri tome tuženik kao dužnik sukladno čl. 65 st. 2 ZOO-a za ispunjenje obveze odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Osim svega navedenog, ovaj sud smatra da je tuženik kao sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, a u skladu s čl. 9 ZOO-a u svezi s čl. 8 st. 1 ZR-a, kojim je propisano da su se poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni pridržavati odredbi ZR-a i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

Ovaj sud je mišljenja da je u predmetnom obvezno - pravnom odnosu tužiteljica ovlaštena od tuženika zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno podmirenje utuženog iznosa, dok je tuženik dužan obvezu ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi, a sve sukladno odredbi čl. 9 ZOO-a i čl. 342 istog Zakona, kojim je propisano da je na temelju obveze vjerovnik ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a da je dužnik dužan obvezu u cijelosti ispuniti (st.1).

34. Također valja navesti da u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem obveze tužiteljica kao vjerovnik ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu u smislu čl. 29 st. 1 ZOO-a.

Isto tako, vjerovnik ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikovog zakašnjenja, a u smislu čl. 30 st. 1 ZOO-a. U svezi datuma dospijeća tuženikove obveze, valja navesti da isti među strankama nije bio sporan označen s 31.08.2018., tj. s prvim sljedećim danom nakon što je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika.

Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbama čl. 3 ZID ZOO-a (NN 78/15), čl. 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/2022) i čl. 1 Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/2022). Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a u svezi s čl. 155 ZPP-a, a isti je odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, i to: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7 toč. 1), podnesak od 22.08.2019. (zaprimljen na sudu 26.08.2019.) 100 bodova (tbr. 8 toč. 1), ročište 06.09.2019. 50 bodova (tbr. 9 toč. 2), ročišta 14.10.2019., 02.03.2020. i 04.04.2022., svako po 100 bodova (tbr. 9 toč. 1), podnesak od 28.11.2022. 100 bodova (tbr. 8 toč. 1) i ročište 07.10.2025. 100 bodova (tbr. 9 toč. 1). Tužiteljici je ukupno priznato 750 bodova, tj. iznos od 1.500,00 eura, a na isti je priznat trošak PDV-a od 25% u iznosu od 375,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 eura u cijelosti, jer je isti trošak bio potreban za vođenje postupka. Stoga sveukupno priznati i dosuđeni trošak tužiteljice iznosi 2.206,81 eura.

Sud navodi da je Izmjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 126/2022) čl. 1 izmijenjen Tbr. 50 ranije Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), na način da vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Sud još navodi da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) u Tbr. 54 vrijednost boda određena u iznosu 2,00 eura.

36. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 29.10.2019. (jer je adrese za predložene svjedoke trebala navesti već u tužbi), od 10.03.2021. (požurnica koja nije bila potrebna) i od 20.05.2022. (jer se provjera uplate predujmova može izvršiti i od strane suda uvidom u Pretraživač uplata i isplata izvanproračunskog poslovanja suda). Svi navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje postupka, sukladno odredbi čl. 155 st. 1 ZPP-a. Tužiteljici nije priznat niti trošak ročišta za objavu presude koje je bilo zakazano za dan 24.11.2025., obzirom da je isto ročište bilo odgođeno, a dostava poziva za novo ročište za objavu presude nije bila uredna. Pri tome sud, bez obzira na protek roka iz čl. 335 st. 4 ZPP-a, nije preotvarao glavnu raspravu, već je po povratku suca s dugotrajnog bolovanja, koje je trajalo u razdoblju nakon zaključenja glavne rasprave, ekonomičnosti radi, zakazao novo ročište za objavu presude u prvom objektivno mogućem terminu.

37. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u predmetnom postupku, to je sud odbio tuženika sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u cijelosti, pa je sud presudio kao pod toč. III izreke ove presude.

38. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 11 st. 1 toč. 3 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018), a kao posloprimac u radnom sporu.

39. Slijedom svega iznesenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Sudac:

Melanija Centner

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana koja se podnosi ovom sudu, a o kojoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku