Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž Ob-17/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom po sutkinji Amaliji Švegović predsjednici vijeća, sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić izvjestiteljici i članici vijeća i sutkinji Bojani Skenderović, članici vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice mlt. HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po majci i zakonskoj zastupnici ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], obje iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivici Vegu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Juranović i dr. iz Nove Gradiške, radi povišenja uzdržavanja, povodom žalbi tužiteljice i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P Ob-400/2024-12 od 5. prosinca 2025., dana 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba mlt. tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično usvaja, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P Ob-400/2024-12 od 5. prosinca 2025.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke, pod točkom II. izreke u odnosu na odbijajući dio zahtjeva s osnova uzdržavanja u visini od 200,00 EUR-a mjesečno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. travnja 2024. pa nadalje te pod točkom III. izreke,

- preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke na način da se nalaže tuženiku da za uzdržavanje mlt. tužiteljice pored iznosa dosuđenog pod točkom I. izreke u visini od 350,00 EUR-a mjesečno s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, na ime uzdržavanja počevši od 23. prosinca 2024. pa nadalje, plaća na ime uzdržavanja i daljnji iznos od 50,00 EUR-a mjesečno dok za to postoje zakonski uvjeti do svakog 15- tog u mjesecu za tekući mjesec sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranje Europske središnje banke, na tekući račun majke i zakonske zastupnice ŽF s tim da je dospjele iznose dužan platiti odjednom u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. presude promijenjen je Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi odobren rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu broj R1 Ob - 20/17 od 6. lipnja 2017. sastavljen dana 13. travnja 2017. u dijelu koji se odnosi na uzdržavanje mlt. djeteta te je naloženo tuženiku da s naslova uzdržavanja mlt. HF plaća mjesečni iznos od 350,00 EUR-a počevši od 23. prosinca 2024. pa nadalje, dok za to postoje zakonski uvjeti, do svakog 15-tog u mjesecu za tekući mjesec, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci. Ujedno je pod točkom II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev mlt. tužiteljice za uzdržavanje preko dosuđenih 350,00 EUR-a mjesečno do zatraženih 600,00 EUR-a mjesečno počevši od 23. prosinca 2024. pa nadalje, sve sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, a pod točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Navedenu presudu u odnosu na točku II. izreke pravodobno podnesenom žalbom pobija mlt. tužiteljica iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, dok tuženik istu presudu pobija u odnosu na točke I. i III., također iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, pa mlt. tužiteljica predlaže da se njena žalba usvoji, točka II. pobijane presude ukine te predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje, dok tuženik predlaže da nadležni sud pobijanu presudu ukine i postupak vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da istu preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u dijelu preko na zakonu utemeljenom iznosu.

3. Nitko nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba mlt. tužiteljice je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Među strankama je nesporno da je rješenjem prvostupanjskog suda broj R1 Ob - 20/2017-24 od 6. lipnja 2018. odobren Plan o zajedničkoj roditeljskog skrbi od 13. travnja 2017. u kojem je određeno da će tuženik doprinositi za uzdržavanje mlt. HF iznos od 1.500,00 kn mjesečno počevši od 1. travnja 2017. pa nadalje do svakog 28. u mjesecu za tekući mjesec na račun majke i zakonske zastupnice ŽF.

6. Kako je tuženik učinio nespornim da je prije nego što je dobio otkaz (do 1. kolovoza 2025.) primao mjesečno na ime plaće iznos od 2.400,00 EUR-a, dok je u vrijeme donošenja ranije odluke o uzdržavanje 2018. primao plaću od 1.700,00 EUR-a mjesečno i radio kod istog poslodavca u Njemačkoj, a od kolovoza 2025. dobiva naknadu za nezaposlene koja iznosi između 1.200,00 i 1.500,00 EUR-a mjesečno te je voljan plaćati izmijenjeni iznos za mlt. HF od 264,00 EUR-a mjesečno, prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva za povišenje uzdržavanja, a uzimajući u obzir da tuženik mjesečno plaća 700,00 EUR-a za najam stana i režije, da podmiruje 70,00 EUR-a mjesečno na ime osiguranja za punoljetnog sina H koji živi s njim i kojeg financijski pomaže, iako je isti do nedavno radio, ali više ne radi jer u poslu kojim se bavio nije postigao napredak kojem se nadao , da uz to otplaćuje rate za dva kredita u ukupnom iznosu od 620,00 EUR-a mjesečno, koje troškove sud nije uzeo u obzir kao nužne za zadovoljenje osnovnih životnih potreba tuženika jer se radi o plaćanju kredita za auto i plaćanju kredita kojim je vratio pozajmicu bratiću koju je uzeo za pokretanje firme koja nije bila profitabilna, sud je mišljenja da tuženik očigledno ima ušteđevinu iz koje podmiruje navedene troškove ili ga netko financijski pomaže jer ne bi mogao podmirivati mjesečne fiksne troškove od 1.390,00 EUR-a u koje nisu uračunati troškovi prehrane, odjeće, zdravstva i slično i uz to se obvezati da će za uzdržavanje mlt. HF doprinosi 264,00 EUR-a mjesečno i to sve samo od naknade za nezaposlene koja iznosi između 1.200,00 i 1.500,00 EUR -a mjesečno.

7. Osim toga sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir činjenicu da tuženik uzdržava punoljetnog sina H koji je svojevoljno dao otkaz na poslu, iako više nema zakonsku obvezu uzdržavanja, dok istovremeno za uzdržavanje mlt. kćeri stare 11,5 godina ne doprinosi ništa od kada je H postao punoljetan i zaposlio se, tvrdeći da ne može plaćati više od 264,00 EUR-a mjesečno koji iznos predstavlja zakonski minimum, iako procjenjuje da će se za 2-3 mjeseca vratiti na isti posao kada vlasnik firme pribavi novu licencu i plati porez i kazne koje je obvezan.

8. Nadalje, sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženika da majka mlt. tužiteljice ostvaruje dječji doplatak u Njemačkoj za mlt. HF u visini od 250,00 EUR-a te da se isto treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja ukupnih mjesečnih potreba mlt. djeteta , s obrazloženjem da je doplatak za djecu novčano primanje koje koristi roditelj ili druga osoba određena Zakonom o doplatku za djecu radi potpore, uzdržavanja i odgoja djece te stoga nije riječ o prihodu djeteta u smislu čl. 211. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj:103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 - dalje: ObZ), zbog kojeg bi se smanjila obveza uzdržavanja roditelja.

9. Primjenjujući stoga odredbu čl. 285. i čl. 311. st. 1. i 2. ObZ-a sud je mišljenja da su se u odnosu na potrebe mlt. HF okolnosti promijenile, a što ne spori niti tuženik, jer je ista u vrijeme donošenja rješenja kojim je potvrđen Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi 6. lipnja 2018. imala 3 godine i 10 mjeseci i išla je u vrtić, a sada ima 11 godina i 10 mjeseci i ide u 5. razred osnovne škole.

10. Kako majka za prehranu u školi plaća 30,00 EUR-a mjesečno, za tri izvanškolske aktivnosti po 70,00 EUR-a mjesečno, odnosno ukupno 210,00 EUR-a, da je za opremu za odbojku platila 100,00 EUR-a i gojzerice 70,00 EUR-a, preplatu za mobitel i pametni sat 60,00 EUR-a mjesečno, jer u školi mlt. HF ne nosi mobitel, da ima trošak jednodnevnih izleta na koje mlt. HF ide svaka 3 mjeseca (zadnji izlet u Austriju je platila 140,00 EUR-a), da je za školski pribor i novi ruksak potrošila oko 200,00 EUR- a, za garderobu oko 300,00 EUR-a, nove naočale 200,00 EUR-a, a za novi laptop za informatiku 500,00 EUR-a, te snosi troškove poklona za dječje rođendane, dok mjesečno majka za gorivo potroši po 50,00 EUR-a kad mlt. HF vodi na slobodne aktivnosti, a kako radi u smjenama tj. i noću i preko blagdana, mjesečno plaća od 100,00-300,00 EUR-a troškove čuvanja mlt. HF dok ona radi, sud smatra da su mjesečne potrebe mlt. HF 600,00 EUR-a, pa da su sukladno odredbi čl. 285. ObZ- a ispunjene pretpostavke za povišenjem iznosa uzdržavanja.

11. Uvažavajući slijedom odredbu čl. 313. st. 1. i 5. ObZ-a prvostupanjski sud u odnosu na mogućnosti tuženika ističe da su se na njegovoj strani također promijenile okolnosti u vrijeme donošenja ranije odluke o uzdržavanju, jer je isti do nedavno radio u Njemačkoj u istoj firmi kao logističar, ali je u vrijeme ranije odluke o uzdržavanju imao plaću 1.700,00 EUR-a mjesečno, a do 8. mjeseca 2025. je primao plaću od 2.400,00 EUR-a mjesečno s time da je od 8. mjeseca 2025. prestao raditi jer je dobio redovni otkaz i sada prima naknadu s burze koja iznosi između 1.200,00 i 1.500,00 EUR-a mjesečno, ali se poslodavac obvezao ponovno ga zaposliti kada pribavi potrebne dozvole. Kako u Njemačkoj stanuje kao podstanar te je nakon ranije odluke o uzdržavanju tuženik plaćao za svako dijete po 199,08 EUR-a odnosno 398,16 EUR-a sve dok se H s nepunih 16 godina nije doselio k njemu u Njemačku , te su se roditelji dogovorili da će tuženik uzdržavati H, a majka mlt. HF, kako je H u međuvremenu postao punoljetan te je nastavio stanovati kod oca, a isti nije nastavio plaćati za mlt. HF, iako jedino prema njoj ima zakonsku obvezu uzdržavanja, sud smatra da je tuženik u mogućnosti doprinositi za mlt. HF iznos od 350,00 EUR-a mjesečno, a da pritom ne ugrozi vlastitu egzistenciju, vodeći računa da je osoba srednje životne dobi, da je zdrav, te da, iako trenutno prima naknadu za nezaposlene, očigledno ima ušteđevine iz koje podmiruje mjesečne potrebe ili radi neprijavljeno, budući da ne tvrdi, niti ne dokazuje da nije u stanju plaćati režije i najam, otplaćivati dva kredita, plaćati osiguranje za punoljetnog sina i sebe, održavati automobil te snositi troškove prehrane i podmirivati sve ostale mjesečne potrebe za sebe i punoljetnog sina te se ne protivi doprinositi za mlt. HF 264,00 EUR-a mjesečno.

12. Kako je prema mišljenju suda mlt. HF potrebna sigurnost i stabilnost u uzdržavanju, a tuženik je dužan za istu redovito doprinositi sukladno svojim trenutnim mogućnostima, sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i naložio istom da za uzdržavanje mlt. HF doprinosi mjesečno umjesto iznosa od 199,08 EUR-a iznos od 350,00 EUR-a mjesečno počevši od 23. prosinca 2024. pa nadalje, dok su kamate dosuđene sukladno odredbi čl. 29. st. 1 i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa uzdržavanja do isplate.

13. Međutim vodeći računa da je tuženik u 8. mjesecu 2025. dobio otkaz te da prima naknadu za nezaposlenost, sud smatra da unatoč činjenici što isti ima dodatni izvor prihoda da bi obvezivanje tuženika da doprinosi daljnjih 250,00 EUR-a za uzdržavanje mlt. HF dovelo u pitanje njegovu egzistenciju, te je stoga odbijen zahtjev tužiteljice preko dosuđenih 350,00 EUR-a do zatraženih 600,00 EUR-a tj. za daljnjih 250,00 EUR-a mjesečno počevši od 23. prosinca 2024. pa nadalje sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

14. U žalbi tužiteljica navodi da je prilikom donošenja presude sud previše vjerovao tuženikovim usmenim kazivanjima u onom dijelu u kojem su mu se navodno povećale mjesečne obveze, a to se presudom odrazilo na prava iste jer je očito da se radi o kratkotrajnom razdoblju od nekoliko mjeseci u kojem će tuženik biti bez plaće, te da će nakon toga nastaviti s poslom koji je i prije radio i za koji je primao plaću u iznosu od 2.400,00 EUR-a mjesečno, a da tuženik ne dostavlja dokaze o isplati dva kredita i prestanku radnog odnosa sina H. Tužiteljica smatra da se otac brine o sinu koji je punoljetan tako da nju zakida te joj uskraćuje njena prava osobito u dobi u kojoj su njene financijske potrebe izravno vezane uz njezin pravilan razvoj. Smatra da je njen otac podcijenio obveze koje ista nužno treba i mora imati , braneći tezu da nema dokaza da bi daljnjih 250,00 EUR-a na ime uzdržavanja dovelo u pitanje tuženikovu egzistenciju. Opisuje da otac uopće ne doprinosi za njeno uzdržavanje i nema sluha za njezine stvarne potrebe, dok s druge strani tvrdi da plaća ratu kredita za vozilo sinu koji je razočaran poslom pa je zato prestao raditi i ratu kredita vezanog uz pozajmicu uzetu od bratića.

15. Tuženik u žalbi navodi da su razlozi presude nejasni i nedostatni čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje: ZPP), odnosno da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je nejasno na koji način je sud utvrdio da je za uzdržavanje mlt. tužiteljice u dobi od 11 godina potreban ukupni mjesečni iznos od 600,00 EUR-a, jer troškove koje majka nabraja u bitnom se odnose na njene troškove pa nije jasno zašto sud iste uzima u obzir kod ocjene potreba za uzdržavanje djeteta koje živi s majkom, a da znatan dio troškova predstavljaju i povremeni troškovi koji zasigurno ne terete mlt. tužiteljicu svaki mjesec. Osporava tvrdnje da bi majka tužiteljice morala izdvajati za čuvanje mlt. HF kad radi jer živi u domaćinstvu sa sadašnjim partnerom, a da u istom mjestu živi i baka mlt. tužiteljice pa je mlt. HF moguće osigurati čuvanje i bez posebnih troškova. Tvrdi da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 311. st. 2. Obz-a jer da potrebe mlt. tužiteljice ni po čemu ne odstupaju od prosječnih potreba svakog drugog djeteta što bi jedino bitno utjecalo na povećanje iznosa uzdržavanju u odnosu na iznose propisane Odlukom o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta („Narodne novine“ broj: 75/25) koje je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom a što predstavlja iznos od 264,00 EUR-a. Osim toga smatra da unatoč činjenici što dječji doplatak nije prihod djeteta da kod ocjene potreba uzdržavane osobe ima utjecaja na utvrđivanje visine mjesečnog iznosa uzdržavanja kojeg je dužan plaćati roditelj koji ne živi s djetetom da roditelj s kojim dijete živi prima dječji doplatak. Ujedno navodi da je sud kod odluke o izmjeni ranijeg Plana o za jedničkoj roditeljskoj skrbi u dijelu koji se odnosi na uzdržavanje mlt. tužiteljice nužno morao uzeti u obzir da je već u ranijem Planu o zajedničkoj skrbi iznos uzdržavanja postignut sporazumno između roditelja iznos koji je znatno veći od iznosa koji je propisan Odlukom o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta („Narodne novine“ broj: 28/17) jer su tadašnje njegove imovinske mogućnosti bile znatno veće, a da su se u međuvremenu na njegovoj strani imovinske okolnosti promijenile te da prvostupanjski sud pribjegavajući formalizmu nije dovoljno vrednovao sve okolnosti na strani tuženika, odnosno nije obrazložio zašto uzdržavanje određuje u iznosu koji premašuje minimalni novčani iznos koji je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom a koji predstavlja iznos od 264,00 EUR-a.

16. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 346. ObZ-a, obzirom da mlt. tužiteljice sadržajno uopće ne ukazuje na počinjenje ijedne bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je utvrdio da ista odluka nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženik, obzirom da ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Isto tako sud smatra da nije počinjena ni jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

17. Nadalje, protivno žalbenim navodima tuženika, a kraj činjenice da se sukladno čl. 309. ObZ-a uzdržavanje za dijete uvijek određuje u novčanom iznosu, dok je odredbom čl. 310. st. 1. i 2. ObZ-a propisano da roditelj koji ne stanuje s djetetom obvezu uzdržavanja djeteta ispunjava zadovoljenjem materijalnih potreba djeteta u obliku novčanih uzdržavanja, a svakodnevna skrb o djetetu smatra se jednako vrijednom zadovoljavanju materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja, ovaj sud je mišljenja, primjenjujući odredbu čl. 311. st. 1. i 2. ObZ-a da se ukupne materijalne potrebe mlt. HF odnose na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja, skrbi o njenom zdravlju i drugim sličnim troškovima koje je opisala njena majka.

18. Kako se ukupne materijalne potrebe djeteta određuju prema životnom standardu roditelja koji ima obvezu plaćanja uzdržavanja, a u postupku je utvrđeno da je tuženik primao plaću do 1. kolovoza 2025. u iznosu od 2.400,00 EUR-a mjesečno, te da nakon toga prima naknadu s burze za nezaposlene u iznosu između 1.200,00 i 1.500,00 EUR-a mjesečno, koja situacija će biti kratkotrajna, obzirom da se poslodavac obvezao ponovno ga zaposliti kada pribavi potrebne dozvole, pa cijeneći pritom troškove koje unatoč navedenoj naknadi podmiruje tuženik mjesečno, pritom pomažući i u uzdržavanju svog punoljetnog sina H u odnosu na kojeg više nema nikakvu zakonsku obvezu uzdržavanja, dok uopće ne doprinosi za uzdržavanje mlt. HF, sud ne prihvaća tvrdnje tuženika da može doprinositi za uzdržavanje iste samo minimalni iznos propisan Odlukom o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta ("Narodne novine" broj: 75/25), a koji iznosi 264,00 EUR-a mjesečno, te da je odlučno što je tuženik sukladno navedenom Planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi sporazumno doprinosio za dvoje djece više nego što je u to vrijeme bilo propisano naprijed navedenom Odlukom o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta.

18. Osim toga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da iznos dječjeg doplatka kojeg prima majka tužiteljice nije prihod djeteta sukladno odredbi čl. 291. ObZ -a jer bi drugačiji pristup predstavljao povredu materijalnog i moralnog aspekta ustavnopravne dužnosti roditelja da prvenstveno on uzdržava svoje dijete, propisane čl. 63. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 55/01 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, 85/10 - službeni pročišćeni tekst), te istovremenu povredu analognog ustavnog prava djeteta (mlt. tužiteljice), jer su prvo roditelji pozvani i dužni uzdržavati svoje dijete, dok je dječji doplatak materijalna potpora koju daje država, u konkretnom slučaju SR Njemačka.

19. Stoga cijeneći da tuženik očito ima prihode više od onih koje prima za vrijeme nezaposlenosti jer ne bi mogao pokrivati sve troškove koje je isticao tijekom postupka, a uzimajući u obzir da iz istih djelomično uzdržava svog punoljetnog sina kojeg nije dužan uzdržavati i plaćati troškove koji nisu nužni za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, ovaj sud je stava da potrebe mlt. tužiteljice iznose 400,00 EUR-a mjesečno te da taj iznos može doprinositi tuženik na ime njenog uzdržavanja, slijedom čega je žalbu tuženika primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 346. ObZ-a valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točku I. izreke, a temeljem iste zakonske odredbe djelomično je odbijena i žalba tužiteljice i potvrđen odbijajući dio točke II. izreke za iznos od 200,00 EUR-a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na ime mjesečnog uzdržavanja, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP-a u svezi s čl. 346. ObZ-a djelomično prihvaćena žalba mlt. tužiteljice i preinačena djelomično točka II. izreke pobijane presude pa je tuženiku pored iznosa od 350,00 EUR-a koji mu je dosuđen na ime uzdržavanja pod točkom I. izreke dosuđen i daljnji iznos od 50,00 EUR-a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao u izreci.

20. Kako ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima postupka, a tuženik sadržajno uopće ne pobija točku III. izreke kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadom parničnog troška sud je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio i tu točku presude.

U Varaždinu 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Amalija Švegović