REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-2723/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Goranu Devrnja, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. ožujka 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice VĐ, odvjetničkog vježbenika i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 216-747/2006 od 14.12.2006. sklopljenog između tužiteljice ČĐ, iz [adresa] i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas Addiko bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb u dijelu odredbe čl. 5. koji glasi:

''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,75 % (nulacijelihsedamdesetpet posto) iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici ČĐ, iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe čl.5. Ugovora o kreditu iznos u visini od 656,93 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 23. prosinca 2006. godine po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici ČĐ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.031,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2026. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Ne dopušta se objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

II. Tužba povučena za iznos od 16,31 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2006. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 14. prosinca 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 216-747/2006 kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 144.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je čl. 5. Ugovora o kreditu određeno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,75% iznosa kredita. Navodi da je tuženik za tu naknadu obrade kredita umanjio iznos kredita tj. naplatio dana prije isplate kredita iznos od 4.949,64 kn odnosno 673,24 EUR. Navodi da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tužiteljici predočeno na što bi se odnosila ulazna naknada. Tužiteljica ističe da je sporna ugovorna odredba nepoštena odredba koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je kao takva uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica se poziva na odluke Suda EU, te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tužiteljica smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra da je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja. Predlaže sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da je sporna po tužitelju odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je činidba na koju se tužiteljica obvezala u potpunosti određena, a pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Tuženik se poziva na odredbu čl. 1022., stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i na odredbu čl. 173. Zakona o bankama kojom je propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Ističe da je tuženik navedenu obvezu ispunio, pa slijedom navedenog članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Tuženik navodi da je tužiteljicu informirao u cijelosti o njezinoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pa je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, a takva informacija je bila dostupna tužiteljici i u poslovnici tuženika. Navodi da odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, te se poziva na odluke Županijskih sudova i odluku Suda EU broj C-621/17 i broj C-84/19. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 216-747/2006 od 14.12.2006.g. (list 6-13 spisa), popis uplata po kreditu tužiteljice (list 14-17 spisa), Odluku o naknadama za usluge tuženika (list 56-83 spisa),odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 29-55, list 84-109, list 123-125 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23 i 145/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita (čl. 5. Ugovor o kreditu).

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

5. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 11.06.2025.g. i u podnesku od 02.07.2025.g., u bitnom ističe da joj je tuženik ponudio tipski ugovor, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, pa stoga sukladno čl. 82. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača odredbe Ugovora o kreditu imaju se smatrati onim odredbama o kojima se nije pojedinačno razgovaralo, ističe da su odredbe o naknadi za obradu kredita nepoštene odnosno ništetne jer su ugovorene na nepošten način, iste nisu jasne niti razumljive prosječnom potrošaču. Osporava istaknuti prigovor zastare.

U tijeku postupka tuženik osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 28.04.23.06.2025.g. i od 17.09.2025.g.. Ostaje kod istaknutog prigovora zastare.

6. Sud je saslušao tužiteljicu na okolnost činjeničnih navoda tužbe. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je trebala stambeni kredit, da je otišla u poslovnicu tuženika, da su joj odobrili kredit i predali napisani Ugovor o kreditu koji je potpisala. Navodi da joj nitko nije rekao da ona plaća naknadu za obradu kredita, nije niti znala da su joj naknadu zaračunali, a kada je počelo pisati u medijima da banke nisu smjele naplaćivati naknadu za obradu kredita, ona je shvatila da joj je naknada naplaćena. Navodi da je otplatila kredit koji je osobno otplaćivala.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

7. U tijeku postupka tuženik čini nespornom visina naknade koja je predmet spora.

8. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužiteljica s tuženikom dana 14. prosinca 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 216-747/2006, koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 144.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da su člankom 5.2. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratni troškovi obrade kredita 0,75% iznosa odobrenog kredita,

- da je tuženik naplatio po Ugovoru o kreditu iznos od 656,93 EUR s osnova jednokratnih troškova obrade kredita (nesporno između stranaka),

- tužiteljica tvrdi da su joj predali ugovor o kreditu i da joj nitko nije pojašnjavao ugovorne odredbe, a ona nije niti znala da s joj naplatili troškove obrade kredita (iskaz tužiteljice),

- visina naplaćenih jednokratnih naknada nije sporna između stranaka.

9. Tužiteljica tvrdi da je tuženik kao kreditor povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, te je ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita od ukupno isplaćenih kredita sukladno uvjetima iz akata tuženika o naknadama Kredita povrijedio zakon na štetu tužiteljice, što ima za posljedicu ništetnost te traži isplatu stečenog bez osnove.

Tuženik se protivio tužbi i tužbenim zahtjevima ističe da ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita iz odredbe čl. 5.stavak 2. Ugovora o kreditu iz 2006. godine jasna i uočljiva i sastavni je dio Ugovora o kreditu. U bitno navodi da je odredba o ulaznoj naknadi jasno i određeno navedena u Ugovoru o kreditu i da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno ugovarati tzv. ulaznu naknadu. Smatra da je prosječni potrošač sposoban izračunati postotak od određenog iznosa kredita te utvrditi je li takva obveza odnosno odredba za njega prihvatljiva ili nije što je jedina odlučna kategorija u smislu pretpostavki nepoštenosti ugovorne odredbe.

10. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili dana 14. prosinca 2006. godine kao ugovorne strane tužiteljica i tuženik ugovoreno je da su jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 0,75% koja se naknada naplaćuje prije isplate kredita na način da se troškovi obrade kredita odbijaju od iznosa kredita (čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu)

Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je ona potpisala Ugovor o kreditu, nije znala da su joj naplaćeni troškovi obrade kredita.

11. Imajući u vidu navode iz iskaza tužiteljice ovaj sud utvrđuje da tužiteljica i tuženik nisu pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva niti o visini takve naknade te tužiteljici nije pojašnjeno što obuhvaća (koje poslove) takva vrsta naknade tj. na što bi se odnosili jednokratni troškovi obrade kredita niti su tužiteljice pojašnjene metode izračuna jednokratnih troškova obrade kredita i na što bi se takvi troškovi odnosili obzirom da se radi o ugovoru tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, pa je tužiteljica kao potrošač mogla ponuđeni ugovor uzeti ili ne. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice koji bi to bili poslovi koji su obuhvaćeni jednokratnom naknadom obrade kredita i na temelju kojih parametara je utvrđena visina naknade obrade kredita koju je naplatio na način da je umanjio ukupan iznos ugovorenog kredita prije isplate istoga tužitelju.

12. Na temelju uvida u sporni Ugovor o kreditu broj 216-747/2006 od ¸14. prosinca 2006. godine koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 153/23, dalje: ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti Ugovor o kreditu od 14. prosinca 2006. godine sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75%, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 0,75% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i da je ona samo potpisala Ugovor o kreditu da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom se nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila. Iskaz tužiteljice sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio takve navode tužiteljice odnosno tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu od 14. prosinca 2006. godine nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

Uvidom u Ugovor o kreditu od 14. prosinca 2006. godine sud je utvrdi da je tužiteljici isplaćen kredit radi kupnje stana (čl. 2. Ugovora o kreditu) i da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba.

Kako je prethodno navedeno odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je namjena kredita za kupnju stana, pa ako je tužiteljica koristila kredit u neku drugu namjenu tada je tuženik mogao raskinuti ugovor. Slijedom navedenog stajalište je ovog suda da je na tuženiku teret dokaza da je tužiteljica koristila na neku drugu namjenu, a ne za kupnju stana.

15. Nadalje navodi tuženika da su sporne ugovorne odredbe lako uočljive i jasne je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

S obzirom da je tužitelj temeljem članka 5.stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora platila tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

16. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku. 5. stavak 2 Ugovora o kreditu broj 216-747/2006 od 14. prosinca 2006. godine, te je stoga odlučeno kao u točki I. izreke presude.

17. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te je stoga tuženik u obvezi tužitelju platiti iznose naknada koje je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu broj 216-747/2006 godine u iznosu od 656,93 EUR, a koju visinu tužbenog zahtjeva tuženik čini nespornom.

Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki II. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

18. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate. Pri tome je sud imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do dana ipslate. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o uplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe o prijevremenoj otplati kredita zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

19. U tijeku postupka tuženik ističe prigovor zastare koji je prigovor zastare sud ocijenio kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

20. Tužiteljica u ovoj pravnoj stvari podnijela je tužbu radi isplate iznosa u visini od 673,24 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2006. godine. Podneskom od 11. lipnja 2025. godine tužiteljica objektivno je preinačila tužbeni zahtjev, tako da zahtjeva isplatu iznosa u visini od 656,93 EUR (smanjenje tužbenog zahtjeva za iznos od 16,31 EUR) sa zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2025. godine do isplate, te zahtjeva i isplatu uglavničene zatezne kamate na utuženi iznos u visini od 1.156,24 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2025. godine do isplate.

Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva povećanjem utuženog iznosa na iznos od 1.813,17 EUR, čini nespornim da je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 656,93 EUR, ističe da tužiteljica neosnovano potražuje uglavničeni iznos zateznih kamata u visini od 1.156,24 EUR.

Tužiteljica navodi da nije preinačila tužbeni zahtjev jer je utuženu zakonsku zateznu kamatu samo izrazila u apsolutnom iznosu glavnice.

21. Sud nije dopustio objektivnu preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva i u dijelu kojim tužiteljica zahtjeva isplatu uglavničene zakonske zatezne kamate do 11. lipnja 20025. godine.

Članak 190. ZPP-a propisuje da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, stavak 3. propisuje da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci (čl. 190. stavak 4. ZPP-a). Članak 191. stavak 1. ZPP-a propisuje da preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, stavak 2. propisuje ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

Kako je prethodno navedeno tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva povišenjem istoga. Prema stajalištu ovog suda za tužiteljicu nakon podnošenja tužbe i nakon što je tuženiku dostavljena tužba na odgovor nisu nastupile nove okolnosti pa da se tuženik ne bi mogao takvoj preinaci protiviti. Tuženik ne čini nespornim visinu uglavničene zatezne kamate na utuženi iznos, a tužiteljica na kojoj je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaze na okolnost utvrđivanja visine uglavničenih zateznih kamata na utuženi iznos. Nadalje za istaknuti je da preinakom tužbe i tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je tužiteljica uglavničila zateznu kamatu i koju preinaku sud nije dopustio ne utječe odluka suda na prava tužiteljice kao stranke u ovom postupku, ali takva preinaka utječe na obveze tuženika jer se uvećava VPS u odnosu na obračun troškova punomoćnika tužiteljice.

Tužiteljica je utužila iznos u visini od 673,24 EUR dočim je podneskom od 11.06.2025.g. zahtijevala isplatu iznosa od 656,23 EUR. Kako je tužiteljica djelomično povukla tužbu (umanjila tužbeni zahtjev) to je sud odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.

22. Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1. ZPP-a, prema VPS u iznosu od 673,24 EUR (rješenje suda od 30. rujna 2025. godine - list 129-130 spisa). Sud je priznao tužiteljici trošak koji se sastoji sastava tužbe od 15.04.2025 g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 11.06.2025.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 02.07.2025.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 30.09.2025.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 17.03.2026.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 28.04.2026.g. u iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 825,00 EUR, priznat je trošak poreza u iznosu od 206,25 EUR, ukupno 1.031,25 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.154.

ZID ZPP-a ("Narodne novine" broj 80/22).

Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužiteljica kao potrošač oslobođena plaćanja sudske pristojbe.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. travnja 2026. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužiteljici po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku