Poslovni broj: Ps-78/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Maja Vukmir u pravnoj stvari tužitelja ŽU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Maja Delić Ratković, protiv tuženika ĐU, [adresa] zastupanog po punomoćniku NU; VU, [adresa] zastupanog po punomoćniku NU; TU, [adresa] zastupanog po punomoćniku NU, radi Stambeno - iseljenje, dana 28. travnja 2026.

presudio je

I. Nalaže se tuženicama Lidiji Kelam, [adresa], 21 [adresa], BU, [adresa], 21 [adresa] i TU, [adresa], da u roku od 8 dana, isele iz stana koji se nalazi u [adresa], anagrafske oznake [adresa], a koji se u zemljišnim knjigama vodi kao čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] i to baš 8.suvlasnički dio, ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-8), stan na II.katu označen brojem 6, površine 66,50 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i balkona

II. Nalaže se tuženicama da solidarno u roku od 15 dana naknade tužiteljici parnični trošak u iznosu od 500,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od donošenje prvostupanjske presude do isplate.

obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužiteljica suvlasnica stana koji se nalazi u zgradi anagrafske oznake [adresa], koja se u zemljišnim knjigama vodi kao čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] i to baš 8.suvlasnički dio, ETAŽNO VLASNIŠTVO (E8), stan na II.katu označen brojem 6, površine 66,50 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i balkona i to svaki za po ½ dijela. Tužene da su uz dopuštenje tužiteljice koristile predmetni stan u kraćem periodu zbog složenih životnih okolnosti. Međutim, iako je tužiteljica iste obavijestila o tome kako želi da iste isele iz predmetnog stana te im za to ostavila primjeren rok, iste su se na to u potpunosti oglušile, te i dalje koriste stan bez ikakve pravne osnove. U stanu da živi 5 osoba što ej potpuno neuvjetno, k tome još i poremećenih međusobnih odnosa.

2. Tužene se protive tužbi navodeći da je točno da je tužiteljica suvlasnica ½ navedenog stana, ali da je suvlasnik preostale ½ otac tužene ad. 1. i djed tuženica ad.

2. i 3., AU. Tuženice koriste predmetni stan na temelju suglasnosti i odobrenja RU, dakle, na temelju valjane pravne osnove – odobrenja suvlasnika. Osim toga parnične stranke nisu bile u ugovornom odnosu najma stana, pa tužiteljica nije ovlaštena predmetnom tužbom tražiti iseljenje tuženica, te se stoga ističe prigovor pogrešnog pravnog puta. Nadalje, predmetna nekretnina predstavlja dom tuženica, koji uživa posebnu zaštitu temeljem odredbi Ustava RH i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa tuženice ističu prigovor prava na dom.

3. U dokaznom postupku pregledana je pisana dokumentacija u spisu, saslušane stranke i svjedok AU.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika usmjeren na iseljenje iz stana na adresi [adresa], kojeg daje tužiteljica suvlasnica za ½, a tuženice da ga koriste bez valjane pravne osnove.

6. Po mišljenju suda radi se o pravoj vlasničkoj tužbi iz članka 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZV-a), prema kojoj vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari dok je člankom 162. st. 1. ZV propisano kako vlasnik, da bi u postupku pred sudom ostvario svoje pravo od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijevati predaju posjeda, mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Prema odredbi članka 163. st.1. tog zakona posjednik ima pravo odbiti predaju stvari vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

7. Tužiteljica svoje pravo vlasništva dokazuje izvatkom iz zemljišne knjige Z. U. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], prema kojem je uknjižena kao suvlasnica za ½ dijela, dok je AU uknjižen kao suvlasnik druge ½ dijela.

8. Tužene ne spore da su u posjedu predmetnog stana, ali tvrde da za isto imaju valjanu pravnu osnovu, a to je odobrenje oca, odnosno djeda, suvlasnika AU.

9. Saslušan kao svjedok AU iskazao je da u stanu žive on i bivša supruga – tužiteljica i to cijelo vrijeme pa i nakon razvoda braka, a razveli su se pred 12-13 godina. Kćer se sa svojim kćerima (tuženicama ad. 2. i 3.) doselila po razvodu od svog supruga pred 10 godina. On i tužiteljica su se tada suglasili s time da ĐU i djeca usele i borave u tom stanu, štoviše, tužiteljica mu je rekla da će se ĐU razvest i da bi se htjela vratiti kući s djecom i pitala da li se s time slaže sa čime se on suglasio. On je još uvijek suglasan da tužene žive u stanu, ali tužiteljica je odjednom samo što bi se reklo sa "promijenila ploču", te mu je rekla da nije više suglasna i da će ih izbaciti policija. Naveo je da u drugom sudskom postupku tužiteljica traži razvrgnuće suvlasničke zajednice civilnom prodajom stana. Ranije da su režije dijelili na 3 dijela, on, tužiteljica i kćer, onda je jednog dana tužiteljica rekla da dijele troškove na 5 dijelova, ima tome 4 godine i tada da je on rekao kćeri da ona i djeca ne moraju ništa plaćati tako da faktički troškove dijele on i tužiteljica na način da on plaća 4/5, a tužiteljica 1/5 troškova s tim da je on taj koji sve obračuna i podijeli koliko što treba platit. On da je onkološki bolesnik već 10 godina, pa da mu kćer i unuke pomažu kada treba. Unuke imaju 20 i 25 godina. Druga kćerka koja živi u [adresa] nudila je tužiteljici rješenje stambenog problema, prošle godine kada je kćer bila u Hrvatsko, te je našla namješteni novi stanu [adresa] i pitala tužiteljice slaže li se da tamo preseli, a da će kćer plaćati sve režije i da s tim da tužiteljica tu živi do smrti, a nakon smrti da stan ostane našoj kćeri Ž i tužiteljica se složila da bi sutradan kćeri poslala poruku da se ne slaže i da neće živjeti u bilo kakvoj rupi.

10. Saslušana je tužiteljica koja je navela da je 2017. kćer ĐU rekla da se razvodi da bi se vratila kući s djecom, te se ona u početku s time složila, nekoliko godina je sve bilo u redu. Kako su cure, unuke ,rasle, njih 3 su sve više počele zanemarivati red i čistoću u stanu, odnosno nisu pospremale i čistile za sobom već je to sve ona radila, i zbog toga im i jest prigovarala. Zadnjih godina kćer ima dečka i većinu vremena provodi kod njega u stanu, dok je djecu ostavila same u ovom stanu, a unuke da danas imaju 20 i 25 godina. Njen bivši suprug im ugađa i kupuje što žele. Inače, u više navrata barem 3 puta, je rekla kćeri i unukama da želi da se isele, nije do toga došla preko noći. Jednom prigodom posvađala se s kćerkom i svi su bili prisutni, i tada je rekla da želi da isele, to je rekla i svom bivšem suprugu, ali on na to nije rekao ništa. Tužene da nisu po tom pitanju ništa poduzele. Upitana od strane svoje punomoćnice je li pismeno pozivala tužene da isele odgovorila je " angažirala sam vas.". Na pitanje punomoćnika tuženika je li upravo ona pozvala kćer kada se razvela da dođe tu živjeti, odgovorila je da jest, da joj je rekla da dođe s djecom kod njih, da žive godinu dana besplatno, čak su im uredili i sobu i rekla je da će nakon godine dana razgovarati za dalje.

11. Tužena je iskazala da ju je upravo majka, tužiteljica pozvala da sa djecom dođe živjeti kod njih u predmetni stan kada se razvela. Tužiteljica da joj je tada rekla da se stan neće prodavati. Roditelji su tada već godinama bili razvedeni i godinama se već pokušavao prodati stan. Potvrđuje da je bio dogovor da godinu dana ne mora plaćati nikakve režije. Dogovor je bio da će se nakon toga dogovoriti, međutim i nakon te godine da je stan uređivala, kuhala, prala, spremala jer sam bila zahvalna što su joj pomogli. Režije nije plaćala ni kasnije osim što je ponekad davala ocu novac, a s druge strane je kupovala namirnice i sve potrebno u kućanstvu, ocu skupi nadmadrac, kupila je i frižider i usisavač. Jednom prilikom došlo je do svađe između nje i tužiteljice kada je ona počela vikati i ponižavati joj djecu, ja ona stala u njihovu obranu, ali da joj ni tada tužiteljica nije rekla da iseli. Nikada da joj to nije usmeno rekla, samo su jednog dana dobile ovu tužbu. S tužiteljicom ne razgovara dvije godine. Upitana po kojoj pravnoj osnovi živi u tom stanu ako jedan suvlasnik traži da isele, odgovara po dozvoli drugog suvlasnika.

12. Iz iskaza stranaka i svjedoka proizlazi da bi tužiteljica tuženicama dala dozvolu da žive u predmetnom stanu i d je ta dozvola dana uz suglasnost drugog suvlasnika AU.

13. U spisu prileži dopis odvjetnice Maje Delić Ratković datiran sa 02. 10.024. god. upućen tuženoj ad. 1. , te tuženicama ad. 2. i 3, u kojem se kao punomoćnica tužiteljice istima obraća u vezi iseljenja, te se u dopisu navodi da su već njenim ranijim dopisom pozvane iz stana iseliti do 31.10.2024., te da je njen a stranka pokrenula postupak diobe suvlasničke zajednice sa drugim suvlasnikom, te da su se one do danas oglušile na zahtjev za iseljenjem. Tim dopisom ih obavještava da će 04.11.2024. biti pokrenut postupak radi iseljenja, te isplate radi korištenja stana bez valjane pravne osnove. Iz priloženih kopija dostavnica vidljivo je da su ovaj dopis dobile 04.10.2024. U spis nije dostavljen taj prvi dopis na koji se poziva u dopisu od 01.10.2024.

14. Dakle, možda i nije usmeno tužiteljica pozvala tužene da isele, ali je to učinila pismeno prethodno ovoj tužbi.

15. Odredba čl. 39. st. 1 ZV-a propisuje da svaki suvlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima, dok je odredbom čl. 41. st. 1. propisano da za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitoga upravljanja (naročito promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje, otuđenje cijele stvari, davanje cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanje hipoteke na cijeloj stvari, odnosno davanje pokretne stvari u zalog, osnivanje stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari) potrebna je suglasnost svih suvlasnika.

16. Iz citiranih odredbi proizlazi da davanje stana u najam ili davanje prava stanovanja predstavlja posao izvanredne uprave suvlasničke stvari, za koji je potrebna suglasnost svih suvlasnika. Ako jedan suvlasnik nije dao suglasnost ili je opozvao prethodnu suglasnost, korisnik stana nema valjani pravni osnov za korištenje stana. Usmena suglasnost može biti pravno valjana, ali opoziv pismenom obavijesti jednog suvlasnika smatra se povlačenjem suglasnosti, što dovodi do prestanka valjanosti pravnog osnova za korištenje stana. Stoga, od dana kada je jedan suvlasnik pismeno opozvao svoju suglasnost, osoba koja koristi stan nalazi se u stanu bez valjane pravne osnove, što daje pravo suvlasniku na zahtjev za iseljenje. Napominje se da tužiteljica traži samo iseljenje tuženica iz stana, dok ne traži predaju stana u (su)posjed za koji zahtjev bi joj bio potreban i pristanak drugog suvlasnika, jer je iseljenje usmjereno na uklanjanje neovlaštenog korisnika, dok je predaja posjeda čin koji zahtijeva suglasnost svih suvlasnika. Predaja u posjed u suvlasništvu je nedjeljiva i zahtijeva zajednički zahtjev suvlasnike.

17. S druge strane tužene ističu prigovor prava na dom.

18. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija), odredbom članka 8. st. 1. određuje da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Stavkom 2. istog članka je propisano da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

19. Nadalje, odredbom članka 34. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav) propisano je pravo na nepovredivost doma kao jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda.

20. Zaštita prava na dom nije apsolutna i ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije, materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti, obzirom da na strani tužitelja, postoji njegov interes iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (članak 48. Ustava).

21. Za dodati je ipak i da pravo na dom ne podrazumijeva samo pravo na stanovanje nego podrazumijeva i obveze kao što su plaćanje režija koja terete stan i naknade za korištenje stana u vlasništvu a ujedno podrazumijeva i svako ponašanje u skladu s odredbama ZV o susjedskim pravima i načinu korištenja posebnog dijela nekretnine u odnosu na druge suvlasnike.

22. Konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti posjednika „doma“ od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela, ali kada se radi o zaštiti prava vlasništva kao ovdje, osobe koja nije u vezi s javnopravnim sredstvima i interesima, a koje je zaštićeno i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, radi se o dva privatna interesa koja oba uživaju konvencijsku i ustavnu zaštitu. Iz dosadašnje sudske prakse Europskog suda za ljudska prava u predmetima iseljenja neovlaštenih korisnika proizlazi da se one odnose isključivo na slučajeve kada je iseljenje neovlaštenih korisnika tražila država odnosno jedinice lokalne vlasti, odnosno trgovačka društva u vlasništvu države.

23. U konkretnom slučaju suprotstavljena su dva pojedinačna privatna prava. To su, s jedne strane, tužiteljičino pravo vlasništva spornog stana, a s druge strane, pravo na dom tuženika, pa je u predmetnom postupku trebalo individualizirati razmjernost i razumnost zahtjeva tužiteljice (kao (su)vlasnice stana) na iseljenje u odnosu na pravo na dom tuženih, odnosno da li zahtjev tužiteljice (kao (su)vlasnika stana) predstavlja miješanje u pravo tuženih na poštivanje doma, te da li tužiteljica ima legitiman cilj u odnosu na postavljen zahtjev i da li je takav zahtjev razmjeran i nužan.

24. Utvrđeno je iz iskaza stranaka i svjedoka AU da predmetni stan ima 65 m2, da je dvoiposoni stan u kojem živi 5 odraslih osoba, koji uz to nisu u idealnim (obiteljskim) odnosima, pa tako majka i kćer (a očito i unuke) međusobno ne razgovaraju već dvije godine, tužiteljica i drugi suvlasnik AU su već 13 godina rastavljeni a svo vrijeme žive zajedno u stanu, dakle, situacija je daleko od idealne. Tuženice ne plaćaju režije, navodno po dogovoru sa drugim suvlasnikom, no tužena ad. 1. na drugi način doprinosi zajednici, kupnjom namirnica i određenih kućanskih uređaja, te očito kuhanjem jer i tužiteljica kaže da je "špaher zauzet od strane ĐU" kada ona hoće nešto skuhati. No činjenica je da nitko od ukućana nema svoj "komod" i mir, pa tako tužiteljica navodi da ne može koristiti kupatilo kada želi i kada joj je potrebno, daje prljavo u stanu, da unuke uglavnom spavaju po cijeli dan. Tuženice očito nisu na drugi način tijekom ovih godina pokušale riješiti svoje stambeno pitanje, jer navodi da nije imala novaca, a da se nekako radilo o tome da će ona ostati tu i brinuti o roditeljima jer je druga kćer u Americi.

25. Prosuđujući sve relevantne činjenice koje su utvrđene u ovom postupku iako tužene od 2017. god. koriste ovaj stan kao svoj jedini dom, a radi se o tri punoljetne osobe od kojih je tužena ad. 1. zaposlena, druge dvije su studentice, od kojih je jedna već u dobi od 25 godina, dakle, osobama sposobnim za samostalni život koje nikako ne podliježu u tom smislu odredbama Obiteljskog zakona, posebno odredbi čl. 290. istog, sud ipak zaključuje slijedom svega naprijed navedenog, da pravo vlasništva tužiteljice preteže nad pravom na dom tuženica. Ovo bez obzira što se radi o majci i kćeri odnosno unukama gdje je pitanje njihovog međusobnog odnosa i ponašanja jednih prema drugima zapravo pitanje nekih intimnih i moralnih sfera, a ne pravno pitanje.

26. Zaključno, u opisanom slučaju pravo vlasništva suvlasnika - tužiteljice ima prednost nad prigovorom tuženica na pravo na dom, osobito stoga što tužene nemaju suglasnost oba suvlasnika za korištenje stana i ne postoji ugovor o najmu, pa je odlučeno kao u izreci presude.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Tbr. 7.t. 2., pa su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u vidu jednokratne naknade od 250 bodova, pomnoženo sa 2,00 eura daje 500,00 eura, pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Splitu, 28. travnja 2026. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika