Poslovni broj: P-1617/2019-32

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sucu Silvani Klisović, u pravoj stvari tužitelja: MR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. dr. sc. Nada Mikulandra, odvj. u Šibeniku, protiv tuženika: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupa OD Matulić i Bilić u Splitu, radi isplate, nakon održanog i zaključenog ročišta javne glavne rasprave dana 10. travnja 2026. godine, u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu objave i dostave presude održanom dana 28. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012224904 od 16.1.2007.g., zaključenog između tužitelja i tuženika u toč. 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednsoti 137.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita i u toč. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje vratiti kredit u iznosu od 137.000,00 CHF i kamate iz toč. 4. Ugovora u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kreditorar važećem na dan plaćanja anuiteta prema Otplatnoj tablici.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe točke 4. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 9012224904 od 16.1.2007.g., zaključenog između tužitelja i tuženika i to u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, te da se obračunava u CHF i u toč. 7. u dijelu kojim je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da u roku od 15 dana tužitelju DR (n. Boško Kranjac) [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.749,40 Eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi od 15% do 31.12.2007. godine, od 1.1.2008. do 31. 7.2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se od određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od:

- na iznos od 43,38 EUR od 31.08.2007. do isplate

- na iznos od 42,63 EUR od 30.09.2007. do isplate

- na iznos od 42,57 EUR od 31.10.2007. do isplate

- na iznos od 43,17 EUR od 30.11.2007. do isplate

- na iznos od 42,86 EUR od 31.12.2007. do isplate

- na iznos od 43,60 EUR od 31.01.2008. do isplate

- na iznos od 82,21 EUR od 29.02.2008. do isplate

- na iznos od 83,63 EUR od 31.03.2008. do isplate

- na iznos od 81,29 EUR od 30.04.2008. do isplate

- na iznos od 80,78 EUR od 31.05.2008. do isplate

- na iznos od 81,54 EUR od 30.06.2008. do isplate

- na iznos od 80,02 EUR od 31.07.2008. do isplate

- na iznos od 80,11 EUR od 31.08.2008. do isplate

- na iznos od 81,00 EUR od 30.09.2008. do isplate

- na iznos od 88,50 EUR od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 83,45 EUR od 30.11.2008. do isplate

- na iznos od 88,84 EUR od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 92,43 EUR od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 92,80 EUR od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 91,63 EUR od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 91,82 EUR od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 90,29 EUR od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 88,99 EUR od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 89,28 EUR od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 90,03 EUR od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 89,94 EUR od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 89,23 EUR od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 90,57 EUR od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 91,55 EUR od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 93,12 EUR od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 92,71 EUR od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 94,74 EUR od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 94,30 EUR od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 95,22 EUR od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 101,37 EUR od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 100,06 EUR od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 103,60 EUR od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 102,46 EUR od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 100,05 EUR od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 83,95 EUR od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 88,61 EUR od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 85,40 EUR od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 86,56 EUR od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 85,00 EUR od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 85,23 EUR od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 75,75 EUR od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 76,09 EUR od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 80,54 EUR od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 62,44 EUR od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 60,55 EUR od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 60,31 EUR od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 60,14 EUR od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 60,98 EUR od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 61,85 EUR od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 61,92 EUR od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 61,33 EUR od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 61,62 EUR od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 61,90 EUR od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 61,46 EUR od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 61,61 EUR od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 61,36 EUR od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 60,74 EUR od 30.09.2012. do isplate

- na iznos od 61,40 EUR od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 61,76 EUR od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 61,63 EUR od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 60,22 EUR od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 61,42 EUR od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 61,48 EUR od 31.03.2013. do isplate

- na iznos od 60,98 EUR od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 59,63 EUR od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 59,60 EUR od 30.06.2013. do isplate

- na iznos od 59,89 EUR od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 60,43 EUR od 31.08.2013. do isplate

- na iznos od 61,26 EUR od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 60,83 EUR od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 61,08 EUR od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 61,36 EUR od 31.12.2013. do isplate.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da u roku od 15 dana tužitelju DR (n. Boško Kranjac) [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 14.380,14 Eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi od 15% do 31.12.2007. godine, od 1.1.2008. do 31. 7.2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine pa do isplate po stoji koja se od određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. 12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od:

- na iznos od 34,34 EUR od 31.08.2007. do isplate

- na iznos od 26,62 EUR od 30.09.2007. do isplate

- na iznos od 26,08 EUR od 31.10.2007. do isplate

- na iznos od 32,13 EUR od 30.11.2007. do isplate

- na iznos od 28,96 EUR od 31.12.2007. do isplate

- na iznos od 36,53 EUR od 31.01.2008. do isplate

- na iznos od 80,56 EUR od 29.02.2008. do isplate

- na iznos od 89,01 EUR od 31.03.2008. do isplate

- na iznos od 75,08 EUR od 30.04.2008. do isplate

- na iznos od 72,01 EUR od 31.05.2008. do isplate

- na iznos od 76,55 EUR od 30.06.2008. do isplate

- na iznos od 67,53 EUR od 31.07.2008. do isplate

- na iznos od 68,04 EUR od 31.08.2008. do isplate

- na iznos od 73,36 EUR od 30.09.2008. do isplate

- na iznos od 118,00 EUR od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 87,90 EUR od 30.11.2008. do isplate

- na iznos od 120,03 EUR od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 127,70 EUR od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 129,86 EUR od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 123,06 EUR od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 124,14 EUR od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 115,28 EUR od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 107,71 EUR od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 109,41 EUR od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 113,77 EUR od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 113,28 EUR od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 109,12 EUR od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 116,90 EUR od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 122,58 EUR od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 131,71 EUR od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 129,33 EUR od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 141,12 EUR od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 138,54 EUR od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 143,92 EUR od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 179,61 EUR od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 171,98 EUR od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 192,55 EUR od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 185,94 EUR od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 171,93 EUR od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 178,25 EUR od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 210,83 EUR od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 188,38 EUR od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 196,52 EUR od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 185,58 EUR od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 187,22 EUR od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 215,04 EUR od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 217,90 EUR od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 254,54 EUR od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 220,83 EUR od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 201,73 EUR od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 199,35 EUR od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 197,65 EUR od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 206,04 EUR od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 214,87 EUR od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 215,54 EUR od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 209,62 EUR od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 212,55 EUR od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 215,32 EUR od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 210,92 EUR od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 212,40 EUR od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 209,93 EUR od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 203,64 EUR od 30.09.2012. do isplate

- na iznos od 210,28 EUR od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 213,94 EUR od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 212,66 EUR od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 198,44 EUR od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 210,56 EUR od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 211,14 EUR od 31.03.2013. do isplate

- na iznos od 206,05 EUR od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 192,48 EUR od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 192,12 EUR od 30.06.2013. do isplate

- na iznos od 195,05 EUR od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 200,53 EUR od 31.08.2013. do isplate

- na iznos od 208,92 EUR od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 204,60 EUR od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 207,08 EUR od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 209,92 EUR od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 109,19 EUR od 31.01.2014. do isplate

- na iznos od 112,33 EUR od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 111,38 EUR od 31.03.2014. do isplate

- na iznos od 107,70 EUR od 30.04.2014. do isplate

- na iznos od 106,19 EUR od 31.05.2014. do isplate

- na iznos od 106,59 EUR od 30.06.2014. do isplate

- na iznos od 111,35 EUR od 31.07.2014. do isplate

- na iznos od 114,81 EUR od 31.08.2014. do isplate

- na iznos od 114,03 EUR od 30.09.2014. do isplate

- na iznos od 117,34 EUR od 31.10.2014. do isplate

- na iznos od 119,65 EUR od 30.11.2014. do isplate

- na iznos od 118,42 EUR od 31.12.2014. do isplate

- na iznos od 120,07 EUR od 31.01.2015. do isplate

- na iznos od 120,07 EUR od 28.02.2015. do isplate

- na iznos od 120,07 EUR od 31.03.2015. do isplate

- na iznos od 120,07 EUR od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 120,07 EUR od 31.05.2015. do isplate

- na iznos od 120,07 EUR od 30.06.2015. do isplate

- na iznos od 120,07 EUR od 31.07.2015. do isplate

- na iznos od 120,07 EUR od 31.08.2015. do isplate

- na iznos od 120,07 EUR od 30.09.2015. do isplate."

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.062,50 Eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počevši od dana donošenja odluke pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj u tužbi i tijekom raspravljanja navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 9012224904 od dana 16.1.2007.g. temeljem kojem je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit iskazan kao 137.000,00 CHF isplaćen u kunama prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita na razdoblje od 30 godina, da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj dana 3.12.2015.g. sa tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012224904 kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u Eurima, da je tuženik unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u toč. 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, te isplatu i otplatu kredita u čl.7. vezao uz ovu valutu po srednjem tečaju kreditora za CHF te da je u toč.4. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,25%, ugovorivši u istom članku njemu promjenjivost sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a nastavno i mogućnost promjene kamatne stope i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita, a sve to bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivim parametara na koji način će se ona mijenjati, da je ovakvim postupanjem na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o švicarskom franku kao ugovornoj valuti uz koju je vezana glavnica tuženik doveo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a isto to da je učinio ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da nije prije i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao, a niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, a što da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije, da je zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenut postupak pod posl.br. P-1401/12, a postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužitelja, i u tom postupku da je Visoki trgovački sud RH dana 13.6.2014.g. donio presudu pod posl.br. Pž-7129/13-4 kojom je potvrdio presudu TS u Zagrebu broj P-1401/12 kojom je utvrđeno da je tuženik PBZ u razdoblju od 1.4.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je stoga ništetna. Nadalje tužitelj navodi da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kojom da je obračunato da na dan 30.9.2015.g. preostala nedospjela glavnica iznosi 72.938,76 Eura, te da pretplata iznosi 5.950,51 Eur, a kako da je u međuvremenu bilo plaćanja do dana zaključenja Dodatka to da je nedospjela glavnica 72.639,71 Eura, a pretplata 6.023,13 Eura, da provedenom konverzijom tužitelj nije ni približno obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije, te da pretplata iznosi puno više od 6.023,13 Eura. Tuženik da je tijekom otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu pa da je uslijed povećanja iste, ali i povećanja tečaja CHF, tužitelj navodi da je plaćao anuitete u znatno većem iznosu od početnog. Slijedom navedenog, posebno ističući činjenicu da su nepoštena ugovorna odredba o valuti CHF, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tužitelj da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c.Zakona o parničnom postupku, te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima tražiti individualnu pravnu zaštitu radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, te da tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovor o kreditu broj: 9012224904 od dana 16.1.2007.g. temeljem kojem je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit iskazan kao 137.000,00 CHF, te isplatu, sve pobliže opisano u izreci ove presude.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, te predlaže sudu isti odbiti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka, te suviše ističe i prigovor zastare, navodeći da predmetnom tužbom, tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012224904 zaključenim između tužitelja i tuženika dana 16.1.2007.godine kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te promjenjiva kamatna stopa, sadržana u članku 7., 4. i 1. Ugovora, kao i isplatu iznosa 110.157,62 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos od datuma dospijeća pa sve do isplate, da svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu te da je postupanje prilikom ugovaranja kredita u švicarskim rancima (CHF) bilo nepošteno jer korisnik kredita nije upozoren na rizičnost kredita, a koje postupanje da je presudama P 1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu te Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod PŽ- 6632/2017, kao i Vrhovnog suda Revt 575/2016, utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako da tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, te odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je to uvodno istaknuto, da nije osnovan i to iz razloga, što da su tužitelj i tuženik zaista dana 16.01.2007. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 9012224904 kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 137.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,25 % godišnje. Međutim, iste stranke da su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 03.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012224904 a koju činjenicu tužitelj navodi u tužbi, međutim, sasvim pogrešno drži kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu. Dakle da tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da je stupio na snagu 30. rujna 2015.godine. Sukladno navedenom zakonu banka da je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita da je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita da je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog zakona strogo i precizno da uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, da prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom da se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno da podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što da naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. Tužitelj da ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome da bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako da je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom da se definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće: (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Iz citirane zakonske odredbe da jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje, tužitelju da je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u visini od 6.023,13 EUR-a, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule. Tužitelj da se nadalje u svoj tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to da je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev-2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kao dokaz na navedene okolnosti tuženik dostavlja pravno mišljenje prof.dr.sc. JR i doc.dr.sc. VR s Pravnog fakulteta u Zagrebu u kojem je detaljno pojašnjeno kako je recentnom odlukom VSRH Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g. zauzeto upravo naprijed navedeno stajalište u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu. Konačno, tuženik ističe kako je iz Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04. ožujka 2020.godine u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke: „ U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“ navodi da i Županijski sudovi evidentno zauzimaju novi stav u pogledu konvertiranih kredita te se u tom smislu predlaže u dokazne svrhe pregledati drugostupanjsku presudu Županijskog suda u Splitu, Gž- 1890/2019, a kojom je prvostupanjska presuda preinačena u korist Banke. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete, a da nije. Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a da je propisano da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj da samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. No međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom smislu tuženik citira presudu Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka da navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također da je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu da nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope da je rezultat primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka da je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome da je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti da su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope da su uvedeni izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014.godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu da je zaključen 2007. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP da je propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik da je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, da je jasno da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, a da je pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno i pogrešno, te da se svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi:

Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi …oproizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Tuženik ističe da je važno istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik da je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje, da je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega da su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U navedenom da je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke." Tužitelj da je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor da je višestruko provjeravan, kako od strane službenika banke, tako i po javnom bilježniku, pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj da je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja da je moguće jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što da je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu da je stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako da se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž- 265/12 navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.! U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik u cijelosti prigovara visini tužbenog zahtjeva preciziranog podneskom od 25.11.2019.godine, a u odnosu na prigovor zastare da svojim tužbenim zahtjevima tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od ukupno 110.157,62 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate. Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim. Naime, da je odredbom članka 215. ZOO-a propisano zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine. Naime, sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) da vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a. Zaključno tuženik navodi da Dodatkom Ugovora o kreditu broj 9012224904 od 03.12.2015.godine stranke su promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu od 16.01.2007. godine čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova o stjecanja bez osnove. Drugim riječima, potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

3. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu broj 9012224904 od 16.01.2007.godine, Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012224904 od 03.12.2015.godine, pravnog mišljenja prof.dr.sc. JR i doc.dr.sc. VR s Pravnog fakulteta u Zagrebu od dana 17.10.2019.g., Rješenja VSRH posl.br. Gos-1/2019, presude VS Revt 249/14, nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije Majde Korljan, te saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Prije svega valja navesti da je u konkretnom slučaju tužitelj točnu visinu pretplate s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi saznao nakon provođenja financijskog vještačenja, pa je do preinake tužbe došlo zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenog prethodnog postupka, a koje okolnosti su isključivo rezultat provedenog (nužnog) dokaza u postupku, slijedom čega je ovaj sud prihvatio preinaku.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelj da joj tuženik s osnove ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj 9012224904 koji je, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, dana od 16.01.2007.g. u dijelu kojim je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope, kao i u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa i bez primjene valutne klauzule za razdoblje od, kako je to zatražio tužitelj imajući u vidu istaknut prigovor zastare, od kolovoza 2007.g. do zaključno prosinca 2013.g.

10. Pregledom Ugovora o kreditu broj 9012224904 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 16.01.2007. godine, proizlazi da je ugovor sklopljen na iznos kredita od 137.000,00 CHF, po kamatnoj stopi od 4,25% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, te da se naknada od iznos kredita jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a rok otplate je 360 mjeseci.

11. Pregledom Dodatka Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 3.12.2015.g. razvidno je da je istim provedena konverzija i kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eur-ima.

12. Tužitelj MR iskazuje da je 16.1.2007. zaključio predmetni ugovor o kreditu za svrhu otplate postojećeg kredita i završetak gradnje obiteljske kuće da bi se u nju moglo useliti, te da u cijelosti ostajem kod svih činjeničnih navoda iznijetih u tužbi i tijekom raspravljanja, a suviše iskazuje na upit da li mu je bila ponuđena neka druga opcija osim "švicarca" i da li su mu protumačene odredbe ugovora posebno o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da kad je išao u realizaciju u PBZ da se najprije interesirao što može dobiti, da im je ured bio u Dalmare centru a službenica da je bila RR koja da je prije radila u policiji kao i on, pa da ju je tako i poznavao, da je želio da mu se odobri kredit u kunama da otplati postojeći kredit MUP-u i digne novi za završetak radova, pa da mu je ona rekla da tada nije bilo takve linije kredita u kunama i ponudila mu kredit u "švicarcima" i obrazložila da je to najbolja opcija, najmanje kamate i rekla da je kamata fiksna i da je to tada bila jedina najbolja opcija, a da mu nije spomenula promjenu tečaja niti kamate, te nakon nekog vremena da se kredit i realizirao. Odmah nakon prve godine otplate da su već digli kamatu a u drugoj godini da se već krenuo dizati tečaj, tako da je on početno imao ratu od oko 3 tisuće kuna, da bi kroz par godina to došlo na 5 tisuća kuna mjesečno. Iskazuje da je to uspijevao uredno otplaćivati do 2015.g., a nakon 8 godina otplate glavnica da je ostala skoro ista i iako otplaćuje već 20 godina da mu je ostalo otplatiti još oko 50 tisuća eura, tako da je ispalo da je kroz sve ove godine isplatio samo 35 tisuća eura. Vezano uz upit tuženika da li je bio kreditno sposoban za kredit u eurima, iskazuje da me nije ponuđeno ništa nego ovo kao najbolja opcija, tako da mu je rečeno, pa da je to uzeo kao najbolje kako su mu oni u banci rekli. Na upit da li je imao mogućnost povoljnije kamatne stope obzirom da je radio u policiji, iskazuje da nije i zbog ovakvog podizanja da je imao i velikih financijskih problema, imao troje djece, ali morao sve to plaćati da mu ne bi uzeli kuću. Na upit da li je pročitao osnovni ugovor i ugovor kada je izvršena konverzija u eure, iskazuje da detaljno nije jer mu je službenica u banci objasnila i garantirala da je to najbolje, s tim da je ono osnovno pročitao, pa tako i pročitao kod javnog bilježnika. Na upit da li mu je banka dostavljala obavijesti o povećanju kamatne stope, iskazuje da se ne sjeća da mu je to došlo, ali da se dobro sjeća da su mu rasle rate i ono što ga je najviše naljutilo jeste što je švicarski franak bio najjači i najveći kada su njemu rasle rate i to mu nije bilo jasno. Nakon konverzije u euro da je kroz godinu dana prešao u drugu banku i digao novi kredit u kunama, te da je plaćao osam godina nešto što ne zna što je plaćao te posebno ističe da nikad nije zakasnio platiti ratu.

13. U ovom postupku je dakle utvrđeno da su dana 16.01.2007. godine stranke zaključile Ugovoru o kreditu broj 9012224904, za kupnju stambenog objekta, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 137.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF devize na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora).

13.1. Predmetnim Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita na 360 mjeseci otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora.

13.2. Ugovorom je određeno da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjeseca dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a anuiteti da dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.

13.3. Nadalje, nesporno je i da je temeljem odredbe članka 4.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana, te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,25 % godišnje, da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 7. uređen način otplate.

14. U postupku je, dakle, utvrđeno da je kamatna stopa ugovorena u Ugovoru o kreditu kao promjenjiva, te da se ista s početnih 4,25% godišnje, tijekom otplate kredita mijenjana odlukom tuženika.

15. Ugovor je i konvertiran Dodatkom Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 3.12.2015.g.

16. Iz kreditne dokumentacije je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

17. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

18. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao prednik tuženika u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

21. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice.

22. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

23. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

24. Unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činio tuženik, je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva.

25. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

26. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

27. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

28. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

29. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

30. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

31. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode.

32. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

33. Ovaj sud je dao nalog vještaku Majdi Korljan da izradi nalaz i mišljenje na okolnost utvrđenja visine pretplaćenog novčanog iznosa koja odgovora razlici između iznosa anuiteta koje je nakon povišenja kamatne stope tužitelj plaćao tuženiku i iznosa anuiteta po kamatnoj stopi od 4,30% godišnje dekurzivno, s efektnom kamatnom stopom od 4,25% godišnje ugovorenoj Ugovorom o kreditu broj:9012224904 od dana 16. siječnja 2007.g. (l.s. 7), te na okolnost provedene konverzije kredita temeljem Dodatka ugovora o kreditu (l.s. 10), uz unos u izračun svih promjena ako su se iste dogodile tijekom otplate kredita (promjene roka otplate kredita, učinak konverzije, djelomične ili potpune prijevremene otplate nedospjele glavnice ukoliko je tih otplata bilo, te kod prijevremeno otplaćenih kredita razliku između stvarne uplate i stanja glavnice prema početnom otplatnom planu na dan zatvaranja kredita).

34. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 22.11.2025.g., a izračuna prikazanog u Tablici br. 1 vještva proizlazi da je Banka uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 107.957,21 kuna / 14.328,38 EUR ako se u izračun prikažu pozitivne i negativne razlike, odnosno Banka je više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 14.380,14 EUR u slučaju da se u izračun prikažu samo pozitivne razlike po prijedlogu tužitelja i to za razdoblje od početka otplate kredita do konverzije kredita 30.09.2015.g. Dana 03. prosinca 2015. stranke da su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu br. 9012224904, kojim je izvršena konverzija kredita iz kunskog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prema odredbama članka 3. Dodatka, iznos preostale neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. utvrđen je u visini od 72.938,76 EUR. Ugovoreno je i da iznos preplate na isti dan iznosi 5.950,51 EUR, odnosno 45.447,02 kn prema srednjem tečaju EUR Banke važećem na dan 30. rujna 2015. Također je utvrđeno da ukupna preplata uključujući i prijelazno razdoblje od 30. rujna 2015. do dana sklapanja Dodatka, 03. prosinca 2015., iznosi 6.023,13 EUR (46.001,66 kn).

34.1. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 22.2.2026.g. proizlazi da je ispravljenom obračunu, sukladno osnovanom prigovoru tuženika, uzeta u obzir isključivo promjena kamatne stope, da su zadržani svi ostali ugovoreni elementi kredita, da nije uključen učinak valutne klauzule, te ugovorena kamatna stopa primijenjena u visini 4,25 % godišnje, te da Iz izračuna prikazanog u Tablici br. 1 – ispravak vještva proizlazi da je Banka uslijed promjene ugovorene kamatne stope više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 4.860,96 EUR ako se u izračun prikažu pozitivne i negativne razlike, odnosno Banka je više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 5.749,40 EUR u slučaju da se u izračun prikažu samo pozitivne razlike po prijedlogu tužitelja i to za razdoblje od početka otplate kredita do konverzije kredita 30.09.2015.g., da su dana 03. prosinca 2015. stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu br. 9012224904, kojim je izvršena konverzija kredita iz kunskog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prema odredbama članka 3. Dodatka, iznos preostale neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. utvrđen je u visini od 72.938,76 EUR. Ugovoreno je i da iznos preplate na isti dan iznosi 5.950,51 EUR, odnosno 45.447,02 kn prema srednjem tečaju EUR Banke važećem na dan 30. rujna 2015. Također je utvrđeno da ukupna preplata uključujući i prijelazno razdoblje od 30. rujna 2015. do dana sklapanja Dodatka, 03. prosinca 2015., iznosi 6.023,13 EUR (46.001,66 kn).

35. Ocjenjujući materijalne dokaze i posebno dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u potraživanom iznosu, pobliže opisan u toč. III. izreke ove presude, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate, dok tuženik neosnovano prigovara da su ugovorne odredbe bile jasne i dopuštene pa da nisu ništetne, a neosnovano se protivi i načinu obračuna zbog ništetnih odredaba Ugovora pa je obveza tužitelja bila vratiti ono što je primio i na temelju obračuna prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao što i neosnovano prigovara i na utjecaj presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa je, slijedom svega navedenog, valjalo presuditi kao u izreci ove presude.

36. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 151., čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, pa je tužitelju priznat parnični trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku zas sastav tužbe od dana 12.6.2019 u iznosu od 500,00 Eura, za zastupanje na pet ročišta u iznosu od 2.500,00 Eura, za sastav četiri obrazložena podneska u iznosu od 2.000,00 Eura, za troškove vještačenja 650,00 Eura, što uvećano za 25% PDV-a od 1.412,50 Eura, sveukupno iznosi 7.062,50 Eura, koliko je tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, kako je to pobliže opisano u toč. V. izreke ove presude.

U Šibeniku, dana 28. travnja 2026.g.

Sutkinja:

Silvana Klisović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe drugostupanjskom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Rok za žalbu za stranku kojoj je presuda uručena na ročištu na kojem je ista objavljena, počinje teći od dana održanog ročišta na kojem je presuda objavljena, odnosno, uručena. Za ostale stranke rok za žalbu teče od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismenim putem, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DN-a: sadržana na zapisniku ročišta na kojem je presuda objavljena