Posl. br. P-1380/2019-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Biljani Grozdanić odvjetnici iz Pule, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , zastupane po OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 21. travnja 2026., održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o paničnom postupku, dana 28. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208491244, kreditna partija: 7103521041 od dana 09. ožujka 2007. godine, sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB: 92963223473) Zagreb, Trga bana Josipa Jelačića 10 kao kreditora, i tužitelja BR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule pod brojem: OV-3630/07 i to:

- odredba čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“,

- odredba čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 104.000,00 CHF (slovima: stočetiritisućešvicarskihfranaka) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,…sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja na dan plaćanja.“

- odredba čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

- odredba čl. 7. st. 2. u dijelu koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi …. iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u odnosu na preplaćene kamate isplati samo propisane zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 38,16 EUR počev od 01. studenog 2007. godine,

- na iznos od 38,11 EUR počev od 01. prosinca 2007. godine,

- na iznos od 38,07 EUR počev od 01. siječnja 2008. godine,

- na iznos od 38,02 EUR počev od 01. veljače 2008. godine,

- na iznos od 71,14 EUR počev od 01. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 71,06 EUR počev od 01. travnja 2008. godine,

- na iznos od 70,98 EUR počev od 01. svibnja 2008. godine,

- na iznos od 70,89 EUR počev od 01. lipnja 2008. godine,

- na iznos od 70,82 EUR počev od 01. srpnja 2008. godine,

- na iznos od 70,73 EUR počev od 01. kolovoza 2008 godine,

- na iznos od 70,64 EUR počev od 01. rujna 2008. godine,

- na iznos od 70,56 EUR počev od 01. listopada 2008. godine,

- na iznos od 70,47 EUR počev od 01. studenog 2008. godine,

- na iznos od 70,37 EUR počev od 01. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 70,28 EUR počev od 01. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 70,19 EUR počev od 01. veljače 2009. godine,

- na iznos od 70,10 EUR počev od 01. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 70,01 EUR počev od 01. travnja 2009. godine,

- na iznos od 69,91 EUR počev od 01. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 69,81 EUR počev od 01. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 69,72 EUR počev od 01. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 94,05 EUR počev od 01. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 93,93 EUR počev od 01. rujna 2009. godine,

- na iznos od 93,81 EUR počev od 01. listopada 2009. godine,

- na iznos od 93,68 EUR počev od 01. studenog 2009. godine,

- na iznos od 93,54 EUR počev od 01. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 93,42 EUR počev od 01. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 93,29 EUR počev od 01. veljače 2010. godine,

- na iznos od 93,15 EUR počev od 01. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 93,01 EUR počev od 01. travnja 2010. godine,

- na iznos od 92,87 EUR počev od 01. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 80,83 EUR počev od 01. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 80,70 EUR počev od 01. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 80,58 EUR počev od 01. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 80,44 EUR počev od 01. rujna 2010. godine,

- na iznos od 80,31 EUR počev od 01. listopada 2010. godine,

- na iznos od 80,17 EUR počev od 01. studenog 2010. godine,

- na iznos od 54,30 EUR počev od 01. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 54,20 EUR počev od 01. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 54,09 EUR počev od 01. veljače 2011. godine,

- na iznos od 53,99 EUR počev od 01. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 53,88 EUR počev od 01. travnja 2011. godine,

- na iznos od 53,77 EUR počev od 01 svibnja 2011. godine,

- na iznos od 53,67 EUR počev od 01.lipnja 2011. godine,

- na iznos od 53,56 EUR počev od 01. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 42,05 EUR počev od 01. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 41,95 EUR počev od 01. rujna 2011. godine,

- na iznos od 41,87 EUR počev od 01. listopada 2011. godine,

- na iznos od 41,77 EUR počev od 01. studenog 2011. godine,

- na iznos od 41,67 EUR počev od 01. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 41,58 EUR počev od 01. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 41,49 EUR počev od 01. veljače 2012. godine,

- na iznos od 41,38 EUR počev od 01. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 41,29 EUR počev od 01. travnja 2012. godine,

- na iznos od 41,19 EUR počev od 01. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 41,09 EUR počev od 01. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 40,99 EUR počev od 01. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 40,88 EUR počev od 01. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 40,79 EUR počev od 01. rujna 2012. godine,

- na iznos od 40,67 EUR počev od 01. listopada 2012. godine,

- na iznos od 40,57 EUR počev od 01. studenog 2012. godine,

- na iznos od 40,46 EUR počev od 01. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 40,36 EUR počev od 01. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 40,25 EUR počev od 01. veljače 2013. godine,

- na iznos od 40,14 EUR počev od 01. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 40,03 EUR počev od 01. travnja 2013. godine,

- na iznos od 39,92 EUR počev od 01. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 39,81 EUR počev od 01. lipnja 2013. godine,

- na iznos od 39,69 EUR počev od 01. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 39,58 EUR počev od 01. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 39,46 EUR počev od 01. rujna 2013. godine,

- na iznos od 39,35 EUR počev od 01. listopada 2013. godine,

- na iznos od 39,23 EUR počev od 01. studenog 2013. godine,

- na iznos od 39,11 EUR počev od 01. prosinca 2013. godine,

- na iznos od 38,99 EUR počev od 01. siječnja 2014. godine,

na svaki prethodno navedeni iznos do dana izvršene konverzije 30.9.2015.godine i to za period do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a za period od 1.8.2015.godine pa do 30.9.2015. godine po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati s osnova preplate po osnovi valutne klauzule samo propisane zakone zatezne kamate na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 7,44 EUR počev od 01. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 1,56 EUR počev od 01. travnja 2008. godine,

- na iznos od 4,80 EUR počev od 01. listopada 2008. godine,

- na iznos od 19,79 EUR počev od 01. studenog 2008. godine,

- na iznos od 5,66 EUR počev od 01. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 32,46 EUR počev od 01. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 36,45 EUR počev od 01. veljače 2009. godine,

- na iznos od 49,58 EUR počev od 01. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 30,50 EUR počev od 01. travnja 2009. godine,

- na iznos od 30,17 EUR počev od 01. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 26,79 EUR počev od 01. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 28,72 EUR počev od 01. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 24,58 EUR počev od 01. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 28,09 EUR počev od 01. rujna 2009. godine,

- na iznos od 22,49 EUR počev od 01. listopada 2009. godine,

- na iznos od 25,88 EUR počev od 01. studenog 2009. godine,

- na iznos od 26,51 EUR počev od 01. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 36,95 EUR počev od 01. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 43,93 EUR počev od 01. veljače 2010. godine,

- na iznos od 41,28 EUR počev od 01. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 51,68 EUR počev od 01. travnja 2010. godine,

- na iznos od 56,71 EUR počev od 01. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 70,61 EUR počev od 01. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 81,14 EUR počev od 01. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 67,50 EUR počev od 01. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 107,25 EUR počev od 01. rujna 2010. godine,

- na iznos od 90,00 EUR počev od 01. listopada 2010. godine,

- na iznos od 92,79 EUR počev od 01. studenog 2010. godine,

- na iznos od 104,67 EUR počev od 01. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 129,21 EUR počev od 01. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 102,58 EUR počev od 01. veljače 2011. godine,

- na iznos od 110,54 EUR počev od 01. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 100,38 EUR počev od 01. travnja 2011. godine,

- na iznos od 122,49 EUR počev od 01 svibnja 2011. godine,

- na iznos od 143,06 EUR počev od 01.lipnja 2011. godine,

- na iznos od 148,48 EUR počev od 01. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 233,15 EUR počev od 01. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 151,28 EUR počev od 01. rujna 2011. godine,

- na iznos od 141,14 EUR počev od 01. listopada 2011. godine,

- na iznos od 141,81 EUR počev od 01. studenog 2011. godine,

- na iznos od 141,84 EUR počev od 01. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 153,16 EUR počev od 01. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 159,79 EUR počev od 01. veljače 2012. godine,

- na iznos od 160,62 EUR počev od 01. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 156,14 EUR počev od 01. travnja 2012. godine,

- na iznos od 158,42 EUR počev od 01. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 163,32 EUR počev od 01. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 157,63 EUR počev od 01. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 158,10 EUR počev od 01. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 148,32 EUR počev od 01. rujna 2012. godine,

- na iznos od 151,54 EUR počev od 01. listopada 2012. godine,

- na iznos od 158,53 EUR počev od 01. studenog 2012. godine,

- na iznos od 156,38 EUR počev od 01. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 159,86 EUR počev od 01. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 150,82 EUR počev od 01. veljače 2013. godine,

- na iznos od 148,23 EUR počev od 01. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 157,56 EUR počev od 01. travnja 2013. godine,

- na iznos od 150,06 EUR počev od 01. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 146,37 EUR počev od 01. lipnja 2013. godine,

- na iznos od 137,01 EUR počev od 01. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 143,58 EUR počev od 01. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 147,83 EUR počev od 01. rujna 2013. godine,

- na iznos od 153,35 EUR počev od 01. listopada 2013. godine,

- na iznos od 153,83 EUR počev od 01. studenog 2013. godine,

- na iznos od 157,11 EUR počev od 01. prosinca 2013. godine,

- na iznos od 150,84 EUR počev od 01. siječnja 2014. godine,

- na iznos od 140,83 EUR počev od 01. veljače 2014. godine,

- na iznos od 143,03 EUR počev od 01. ožujka 2014. godine,

- na iznos od 141,37 EUR počev od 01. travnja 2014. godine,

- na iznos od 138,34 EUR počev od 01. svibnja 2014. godine,

- na iznos od 137,74 EUR počev od 01. lipnja 2014. godine,

- na iznos od 140,18 EUR počev od 01. srpnja 2014. godine,

- na iznos od 144,68 EUR počev od 01. kolovoza 2014. godine,

- na iznos od 146,31 EUR počev od 01. rujna 2014. godine,

- na iznos od 145,02 EUR počev od 01. listopada 2014. godine,

- na iznos od 150,00 EUR počev od 01. studenog 2014. godine,

- na iznos od 151,33 EUR počev od 01. prosinca 2014. godine,

- na iznos od 151,84 EUR počev od 01. siječnja 2015. godine,

- na iznos od 152,15 EUR počev od 01. veljače 2015. godine,

- na iznos od 152,15 EUR počev od 01. ožujka 2015. godine,

- na iznos od 152,15 EUR počev od 01. travnja 2015. godine,

- na iznos od 152,15 EUR počev od 01. svibnja 2015. godine,

- na iznos od 152,15 EUR počev od 01. lipnja 2015. godine,

- na iznos od 152,15 EUR počev od 01. srpnja 2015. godine,

- na iznos od 152,15 EUR počev od 01. kolovoza 2015. godine,

- na iznos od 152,15 EUR počev od 01. rujna 2015. godine,

na svaki prethodno navedeni iznos do dana izvršene konverzije 30.9.2015.godine i to za period do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a za period od 1.8.2015.godine pa do 30.9.2015. godine po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužitelj prema tuženiku i to: glede isplate iznosa glavnice od 4.416,89 eura na ime preplaćene kamate, zatim glede isplate iznosa glavnice od 9.698,21 eura na ime preplaćenog CHF tečaja kao i glede isplate iznosa glavnice od 3.456,34 eura na ime razlike glavnice i plaćenog manjka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015.godine pa do isplate, kao neosnovan.

V Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 3.11.2025.godine, listovi 228 do 234 spisa.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12.6.2019. podnio tužbu u kojoj je u bitnom naveo da su parnične stranke dana 9.3.2007. sklopile ugovor o namjenskom kreditu broj 3208491244 kreditna partija 7103521041 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju iznos od 104.000,00 CHF na ime kredita prema srednjem tečaju HNB na dan isplate. Nadalje je u bitnom naveo da je odredbom čl. 2 st 1 da su parnične stranke ugovorile kamatu promjenjivu od 4,50% godišnje u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem tuženikove odluke o kamatnim stopama, da je rok otplate kredita ugovorena na razdoblje od 240 mjeseci te da anuitet po početnom otplatnom planu je iznosio 2.980,06 kuna. Nadalje je u bitnom naveo da tužitelj ugovor sklopio za kupnju stana odnosno rješavanja stambenog pitanja. Nadalje je naveo da ugovor sadrži promjenjivu ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke tuženika, da u vrijeme zaključenja tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Tužitelj je naveo da se od početka otplate pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imao za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P - 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž - 6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu a odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Nadalje navodi da je navedenom presudom utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Naveo j da su parnične stranke u ugovoru primijenile valutne klauzule u CHF, da je u fazi pregovora i sklapanja ugovora tužitelju od strane tuženikovog zastupnika predočeno da je riječ o za njega najboljoj opciji rješavanja stambenog pitanja. Nadalje navodi da ga tuženik nije informirao o općem riziku vezano za ugovaranje valutne klauzule, o činjenicu da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezano ja za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takva rizik u valutnoj klauzuli vezano za euro, o tome da je rasta tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj zbog navedenog nije bio svjestan rizika kojim se izlaže sklapanjem predmetnih kredita. Naveo je da tužitelj doveden u položaj uzmi ili stavi tj. bio je radi rješavanja važnog pitanja svoje obitelji prisiljen sklopiti tipski ugovor o kreditu o čijem sadržaju nije bio u mogućnosti pregovarati. Na temelju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi tužitelj je plaćao anuitete u višem iznosu nego što je bio dužan prema početnom otplatnom planu. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška a kako je to u konačnici specificirao u podnesku od 3.11.2025.godine, listovi 230 do 234 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tuženik izričito osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da je rješenje VSRH u oglednom sporu jednoznačno ukazalo na neosnovanosti svih tužbenih zahtjeva proizišlih iz konvertiranih CHF kredita pa tako i u ovom konkretnim slučaju. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran, da su sve uplate tužitelja uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Naveo je da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Naveo je da su tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadno osporavanja pretplate po osnovi promjena CHF tečaja su također neosnovane jer je pretplata i po toj osnovi uzete u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 10-42 spisa, 61-83 spisa, 84-90 spisa, 103-145 spisa, 177-204 spisa-nalaz i mišljenje vještaka, 227-234 spisa-specificiranog tužbenog zahtjeva, zapisnika od 12.02.2026., te iskaza tužitelja i iskaza saslušane vještakinje.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja glede deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva osnovan je u cijelosti dok je glede kondemnatornog dijela osnovan u manjem dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 10 do 14 spisa prileži Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208491244 od 23.02.2007.g., dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 104.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 19 do 24 spisa prileži otplatni plan a da na listovima 26 do 33 spis prileži pregled prometa po predmetnom kreditu za ovdje tužitelja, dok na listu 25 spisa prileži pregled promjena kamatnih stopa.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 75 do 80 spisa prileži Dodatak ugovora o kreditu od 14.1.2016. zaključen između tužitelja i tuženika.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,50% godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 3 ugovoreno trajanje kredita 20 godina, da je iznos mjesečnog anuiteta trebao iznositi 652,91 CHF mjesečno u protuvrijednosti u kunama na dan plaćanja. Nije sporna činjenica da je prema članku 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno između ostalog i da je tužena bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Nije sporna činjenica da je temeljem čl. 1 ugovorena valutna klauzula. Nije sporna činjenica da je prema članku 6. predmetnog ugovora o kreditu kredit odobren za kupovinu stana.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 12.2.2026. godine.

10. Nije stoga sporna činjenica da je temeljni ugovor o kreditu konvertiran, što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja.

11. Nije nadalje sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužitelja s ročišta od 12.2.2026.g. predmetni kredit i iskorišten za kupnju stana te da s prije predmetnog ugovora kreditu nije nikad susreo s ugovorom o kreditu niti u valuti švicarac niti u valuti euro već je imao samo ugovor u kunama. Nesporna je činjenica iz iskaza tužitelja da je sam otplaćivao ugovoru o kreditu te da nije imao niti obrt niti je bio član trgovačkog društva.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužiteljice kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 12.6.2019. godine kad je zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 12.6.2019.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO -a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan n i kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO -a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 1.8.2025. u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev listovi 228 do 234 spis kroz primarno postavljeni tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev spisa prema pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke na ročištu od 12.2.2026.godine. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 10-14 spisa, da je banka sačinila ovaj ugovor, da mu je novac iz ugovora trebao za stambeni kredit za stan koji je kupio i u kojem dan danas živi, da je prije ovog ugovora imao ugovor u kunama isto kod Zagrebačkoj banci, da prije ovog ugovora nikad nije imao ugovor o kreditu u valuti u eurima, da je bilo više bankarskih službenika koje su se mijenjale. Na upit da li su mu objašnjeni parametri temeljem kojih će se vršiti promjena kamatne stope prema ovom ugovoru o kreditu odgovorio je da nisu. Da li su mu objašnjeni parametri temeljem kojih će se vršiti promjena kamatne stope odgovorio je ne, već da mu je rečeno samo da je kamata povoljnija zbog visine anuiteta rate i kamatne stope. Nije mogao mijenjati odredbe iz predmetnog ugovora. Konvertirao je ovaj ugovor o kreditu. Aneks ugovora je pisala banka, niti tu nije mogao pregovarati. Na početku prva rata anuiteta je bila 2.900,00 kuna malo je i padala na nekih 2.800,00 kuna a poslije je narasla na najviše 5.000,00 kuna. Naveo je da nije očekivao ovakvu promjenu rate te da ga nitko nije upozorio da će se rata ovako mijenjati. Na upit punomoćnika tužitelja zašto je sklopio konverziju odgovorio je jer mu je odmah bilo povoljnije, bio je manji anuiteti i manja kamata i to mu je dalo mogućnost da preživi, da mu je samim time je rečeno da je banka pretplatila i da će mu biti vraćeno oko 4.000,00 eura na način da tečaj anuiteta plaća 50% manje dok se ti 4.000,00 i nešto eura ne poništi. Na upit da li je tada smatrao da pretplatom da mi je banka vratila sve što je pretplatio i platio odgovorio je da je smatrao da nije jer je već kroz medije i na drugi način dobivao razne informacije da nije sve vraćeno, da nisu obeštećeni, da ugovori nisu zakonito sklopljeni. Na upit punomoćnika tuženika pročitao je ugovor kad ga je sklapao. Na upit da li mu je nešto bilo nejasno odgovorio je da je imao dosta pitanja, da mu je rečeno da je chf valuta stabilna valuta, da neće puno rasti odnosno padati i da je to najisplativija valuta, to mu je rekao osobni bankar, da će ako jedni kredit budu u japanskim jednima da će se krediti davati u japanskim jenima ako budu isplativiji. Znao je što znači valutna klauzula da će rasti i padati ovisno o promjeni tečaj, ali nije očekivao takvu promjenu. Znao je da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu a ne fiksnu. Naveo je da je sam otplaćivao kredit te da nije imao obrt niti je bio član trgovačkog društva.Iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).

21. Isto tako predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kad opisuje da i dan danas živi u tom stanu, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 23.2.2007. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelji svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelji nije mogao utjecati na sadržaj istog i to niti glede odredbi o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF.

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovora korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava BRT i DRT protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto tako sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž - 612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temel jnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Sukladno navedenom valjalo je utvrditi osnovanim osnov tužbenog zahtjeva i prihvatiti u cijelosti deklaratoran tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku a kako je to specificirano u podnesku od 3.11. 2025. godine list 227 do 228 spisa, stav I izreke presude da se sve ne ponavlja.

31. Vezano za sporno pitanje glede pravnog značaja sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu cijeneći dosadašnju sudsku praksu potrebno je ukazati sljedeće . Naime prihvaćanjem kondemnatornog tužbenog zahtjev u cijelosti zanemarili bi se u pravnom smislu učinci konverzije koja je i imala upravnom smislu svoju svrhu .

32. Po nalaženju ovog suda valjalo je cijeniti da je dana 30.9.2015.godine stupio na snagu ZID ZPK /2015. Uređuje li taj zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominirnih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

33. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog uda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se time prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

34. Stoga tužitelj, koji je sklopilo Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su -IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

35. Opisano stajalište u suglasju je sa odlukom Vrhovnog suda Rev-586/2019 od 21.12.2022.godine,pa će se u nastavku obrazloženja citirati bitan dio obrazloženja te odluke Vrhovnog suda koja predstavlja supsidijarna izvor prava citira se:

"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

19.1. Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske.

19.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

20. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju B1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.

21. Iz iznesenim razloga nemaju uporišta navodi drugostupanjskog suda da postupanjem tuženice Zagrebačke banke d.d. po obavezi propisanom odredbama ZPK , davanjem ponude za konverziju Ugovora prema članku 19.b.ZPK, na način kako je to tuženica Zagrebačka banka d.d. učinila u konkretnom slučaju , nije ispravljena nezakonita odredba članka 2. Ugovora , jer niti u ovom postupku konverzije o načinu promjene i dalje promjenjive kamatne stope nije pojedinačno pregovarano, niti je tužiteljica mogla mijenjati način promjene kamatne stope, kako za već protekli period starog Ugovora, tako niti za period važenja Ugovora nakon Dodatka Ugovoru, Naime , iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo , te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. To jasno proizlazi i iz citirane odredbe članka 49. s tavka 5.

ZZP na koju je ranije ukazano.

22. Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom. Pri tom je za dodati da je točno da, kad je riječ o sadržaju konverzije (pod pretpostavkom da je provedena u cijelosti u skladu s glavom IV.a ZPK), ona izvan primjene odredbi Glave II. ZZP "Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima". To međutim ne znači da se sadržaj zakonskih odredbi o konverziji ne smije tumačiti u svrhu sudske ocjene pravnih učinaka konverzije. U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka.

23. Nadalje, točno je da je odredbom članka 55. stavka 1. ZZP određena materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe, a to je ništetnost. Ništetnom odredbom potrošač ne smije biti vezan i ima pravo na povrat onoga što je po takvoj odredbi platio, primjenom pravila o vraćanju stečenog bez pravne osnove.

24. S tim u vezi, prije svega se ističe da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama, te izuzev plaćenih naknada i troškova) pa tako i preplaćene razlike utvrđene i dosuđene pobijanom presudom, a sve na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom - ZID ZPK/15. Nadalje, obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, također je određena prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužiteljica je prihvatila ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, izaziva pravne učinke.

glasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju Gos- 1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.

25. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Pritom je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Pri tom se napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa takve kategorije nisu pravno usporedive (vidi točku 24.). Odluka suda koja pokušava naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u konkretnom slučaju tužiteljici ono što bi joj pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, anulira izbor tužiteljice koji je valjano učinjen i ide protiv zakona čija ustavnost nije dovedena u pitanje.

26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

27. S obzirom na sve navedeno, tužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice od 27.721,64 kn, nije osnovan, te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je, na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

28. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne proglašava ništetnom niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu niti pravno uređuje restituciju potrošača zbog te ništetnosti. Iz sadržaja teksta ZID ZPK/15 proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru mijenja nepoštena ugovorna odredba te da se ispunjenje učinjeno na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi uračunava u ispunjenje prema valjanim odredbama dodatka i postiže sporazum o eventualnoj preplati kad ona nije dostatna za zatvaranje cijelog kredita prema novom otplatnom planu ili potrošaču vraća preplata onda kad njezin iznos premašuje ukupan zbroj anuiteta prema novom otplatnom planu.

29.1. ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Naime, odredbama članka 19.c stavak 4. i stavak 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određeno je u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok za predmetne zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetne odredbe do dana izvršene konverzije nije tim specijalnim propisom ništa određeno. Također, kada ZID ZPK/15 određuje koje troškove konverzije snose potrošači, u članku 19.e izrijekom navodi da oni snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona; iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona; iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

29.2. Dakle, ovim specijalnim propisom ništa nije određeno u pogledu zateznih kamata po osnovi odredbe članka 1111. ZOO koje tužiteljica također potražuje tužbenim zahtjevom. Pri tom nije prijeporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju sukcesivno izvršila uplate pojedinačno navedenih iznosa.

30. Prema iznesenom pravnom shvaćanju ovog suda (točka 16. i 17.), prilikom tumačenja dosega ZID ZPK/15 valja imati na umu da između jednog dijela (ovdje specijalnih pravnih pravila ZID ZPK/15) i cjeline (propisa koji uređuju zaštitu potrošača i općih propisa obveznog prava) postoji povezanost te sadržaj i smisao ZID ZPK/15 proizlazi iz te njegove povezanosti s drugim pravnim pravilima (ovdje konkretno ZZP, ZOO) i iz njegove integralne pripadnosti cjelokupnom pravnom sustavu.

31. U skladu s rečenim, u situaciji kada specijalnim propisom o preostalom spornom pitanju ništa nije određeno, a ZZP upućuje na primjenu odredaba ZOO, primjenjuje se taj opći propis, dakle odredba članka 1115. ZOO. Podudarno pravno shvaćanje o primjeni općeg propisa (također ZOO) ako posebnim propisom nije što drugo izrijekom određeno, ovaj je sud zauzeo u nizu svojih odluka (primjerice Rev 1331/16-2 od 23. siječnja 2018. i dr.) te izrazio i kroz pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-270/17-10 od 18. prosinca 2017.

32. Zaključno, na temelju svih iznesenih razloga, na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15 valja odgovoriti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

33. U tom smislu je i ovaj sud na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

34. Posljedično svemu navedenom, a kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije prestala obveza tuženice po ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu, nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužiteljici pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, već su tužiteljici dosuđene zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog utuženog iznosa kontinuirano do isplate.", završen citat.

37. Sukladno svemu prethodno obrazloženom ovaj sud prihvaća opisano pravno stajalište.

38. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinje MARIMAR-FIN d.o.o. od 01.08.2025. proizlazi list 204 spisa da: a) preplata koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *4.416,89 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4, b) preplate s osnova tečajnih razlika kao više plaćene razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznose *9.698,21 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5, c) zatezna kamata obračunata na preplatu kamate i pozitivne tečajne razlike od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi *14.115,10 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 6, d) obračunata zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30.09.2015. godine umanjena za preplatu priznatu po tuženiku u obračunu konverzije iznosi *11.294,81 EUR, e) u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *3.456,34 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita. Sve opisano vještakinja je i usmeno izložila na ročištu od 21.4.2026.godine. Vezano za primjedbe tuženika kako je iznos pretplate koji je tuženik utvrdio u konverziji nezakonito odbila od obračunatih zateznih kamata na preplatu s osnova promjene kamatne stope i s osnova primjene tečaja u odnosu na početne uvjete kredita, na što se očituje kako je ispravno izvršila prijeboj pretplate iz konverzije od zatezne kamate koju tužitelj potražuje na preplaćeni iznose anuiteta a sve u skladu s pravilima uračunavanja na način da se ponajprije namiruje zatezna kamata a potom glavnica. Isto tako izračun da se od zatezne kamate odbije pretplata iz konverzije određeno je i zadaćom vještačenja. Na upit punomoćnika tužen ika vezano za razliku glavnice s obzirom da je kredit još u otplati da li je tužitelj taj iznos plaćen ili će tek trebati biti plaćen odgovorila je kako se radi o iznosu kojeg tužitelj u trenutku obračuna konverzije na dan 30.9.2015. nije platio već će se redovnom otplatom konvertiranog kredita dalje otplatiti. Sud prihvaća u cijelosti zaključke vještaka.

39. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je tužitelju dosuditi samo propisane zakonske zatezne kamate i to na pojedinačne iznose glavnica u odnosu na preplaćene kamate od njihova dospijeća pa do dana izvršene konverzije 30.9.2015.godine stav III izreke presude, zatim samo propisane zakonske zatezne kamate na ime preplaćenog tečaja prema pojedinačnim iznosima navedenim u stavku IV izreke presude od dospijeća pa do i dana izvršene konverzije da se sve ne ponavlja, i to sve sukladno Zaključku vještaka na listu 204 spisa uzimajući u obzir i specifikaciju iz tabela br. 4 i 5 stupac 11. Tužena nije istaknula prigovor prijeboja u parnici da bi se glede navedenog moglo odlučivati o negativnim tečajnim razlikama (u tom smislu ide i primjerice Gž-102/2023-4 od 11.12.2024.godine presude Županijskog suda u Rijeci) Isto tako u slučaju drugačijeg pravnog stajališta glede visine tražbine vještakinja je izračunala zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate u visini od 14.115,10 eura te je isti umanjila za preplatu priznatu po tuženiku došavši do iznosa od 11.294, 81 eur list 204 spis što se navodi ako se zauzme stajalište da se iznos preplate po konverziji mora uzeti u obzir i neovisno što nije istaknut prigovor radi prijeboja u parnici.

40. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj glede isplate iznosa glavnice od 4.416,89 eura na ime preplaćene kamate, zatim glede isplate iznosa glavnice od 9.698,21 eura na ime preplaćenog tečaja CHF kao i glede isplate iznosa od 3.456,34 eura na ime više obračunate kunske protuvrijednosti konvertiranog kredita i nedovoljno umanjene glavnice po provedenoj konverziji zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 30.9.2015.godine pa do isplate, kao neosnovan, stav IV izreke ove presude.

39. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 21.4.2016. godine na kojem su se stranke na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja dva puta izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu . Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 27.5.2026.godine, ali je isto prezakazano uslijed spriječenosti za dan 28.4.2026.godine. Isto tako valjalo je dopustiti objektivnu preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 3.11.2025.godine, listovi 228 do 234 spisa temeljem članka 190 ZPP-a.

40. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154 st. 4 ZPP-a budući su stranke kvalitativno i kvantitativno gledano uspjele u podjednakom omjeru u ovom sporu, pa je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, stav V izreke presude.

U Puli, 28. travnja 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

l. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.