Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-128/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Željke Skomeršić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog PG, zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti - dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 222. stavak 3. u vezi članka 215. stavak 1. i 3. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika, podnesene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: K-251/2022 od 23. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026., u prisutnosti okrivljenika i branitelja okrivljenika Viktora Makovca, odvjetnika iz Zagreba,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog PG kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: K-251/2022 od 23. rujna 2025., optuženi PG proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti - dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom - opisano u članku 222. stavak 3. u vezi članka 215. stavak 1. i 3. KZ/11, a kažnjivo po članku 222. stavak 3. KZ/11, te mu je temeljem članka 222. stavak 3. KZ/11 izrečena kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci. Temeljem članka 55. stavak 1. i 2. KZ/11 optuženiku je zamijenjena kazna zatvora radom za opće dobro na način da se 1 (jedan) dan kazne zatvora zamjenjuje s 2 (dva) sata rada. Ako se optuženik u roku osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Ako optuženik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti.

1.1. Temeljem članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24, 72/25 i 13/26 u daljnjem tekstu: ZKP) optuženiku je naloženo podmiriti troškove sudskomedicinskog vještačenja u iznosu 124,76 eura, te platiti sudu paušalnu svotu u iznosu 200,00 eura.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Viktoru Makovcu, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i troškovima postupka i zbog povrede Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenog prava na pravično suđenje, s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugog suca, podredno preinači pobijanu presudu. Ujedno je zatraženo da ih se pozove na sjednicu vijeća, a čemu je i udovoljeno.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP-a predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Na javnu sjednicu vijeća pristupio je optuženik i branitelj optuženika Viktor Makovac, odvjetnik iz Zagreba, dok nije pristupio uredno pozvani državni odvjetnik. Branitelj okrivljenika i okrivljenik su ostali kod navoda iz žalbe.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Nije u pravu optuženik kada povredu zakona o kaznenom postupku vidi u činjenici da je prvostupanjski pročitao svjedočki iskaz PGA, iako nije bilo suglasnosti optuženika za čitanjem tog svjedočkog iskaza, pa da je na taj način „nekonfrontirani iskaz“, postao iskaz na kojem se temelji prvostupanjska presuda.

7.1. Prvenstveno treba istaknuti da odredba članka 431. ZKP-a, na koju se poziva optuženik u svojoj žalbi, u svom stavku 1. točka 3. toga članka, propisuje da se zapisnici o iskazima svjedoka, (između ostalog) mogu prema odluci vijeća pročitati samo ako svjedok (svjedoci), bez zakonskih razloga neće iskazivati na raspravi. Uvidom u raspravni zapisnik od 8. srpnja 2025. (list 109-111 spisa) vidljivo je da je sud pročitao iskaz navedenog svjedoka, ali tek nakon što je taj isti svjedok izjavio da ne želi iskazivati („ne želi ponavljati svoj iskaz“). Dakle, nema govora da se radi o nekonfrontiranom svjedočkom iskazu koji je samo uslijed čitanja postao di jelom dokazne građe izvedene na raspravi, već se upravo suprotno, radi o svjedočkom iskazu koji je pročitan iz valjanih zakonskih razloga. Osim toga, iz tog istog raspravnog zapisnika je vidljivo da je taj iskaz, nakon samog čitanja, bio podvrgnut propitivanju prisutnog optuženika i njegovog branitelja. Dakle, razvidno je da je obrani dano pravo da neposredno postavlja pitanja svjedoku i na taj način propituje sadržaj tog svjedočkog iskaza, odnosno da je „prethodna nekonfrontiranost tog svjedočkog iskaza“, kako se to navodi u žalbi - uspješno otklonjena. Zbog navedenog taj je žalbeni navod valjalo otkloniti kao neosnovan.

8. Nije u pravu optuženik i kada ističe da je prvostupanjski sud preslušao obranu optuženika, odnosno u raspravni zapisnik od 23. rujna 2025. nije unio obranu koju je iznio optuženik u cijelosti, pa se zbog toga ne može vrednovati obrana optuženika , a čime se zapravo podredno ukazuje na povredu članka 468. stavak 3. ZKP-a.

8.1. Suprotno tom žalbenom navodu, uvidom u raspravni zapisnik od 23. rujna 2025. (list 118-123 spisa) vidljivo je da je optuženik neposredno iznosio obranu, nakon kojeg iznošenja obrane, optuženik i branitelj optuženika nisu imali nikakvih primjedbi, stoga je navedeni žalbeni navod neutemeljen i kao takvog ga je također valjalo odbiti kao neosnovan.

8.2. Međutim, treba naglasiti, a obzirom na izneseni žalbeni navod, da se sukladno odredbi članka 411. stavak 3. ZKP-a iskazi optuženika (kao i svjedoka i vještaka) u zapisnik unose tako da se prikaže njihov bitni sadržaj, odnosno ako je optuženik već prethodno ispitan, njegova odstupanja u iskazu ili dopune tog iskaza. Dakle, ZKP ne predviđa unos obrane optuženika „od riječi do riječi“ kako bi to možda proizlazilo iz navoda žalbe. Osim toga nije zanemariva niti činjenica da je optuženik bio ovlašten zahtijevati da se taj njegov iskaz pročita i to na temelju članka 409. stavak 5. ZKP -a, pa eventualno na taj način otkloniti svoj u žalbi izneseni prigovor, što međutim, a kako to iz sadržaja navedenog zapisnika proizlazi – nije tražio.

9. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod kojim se ne samo utvrđuje već i polemizira sa činjenicom da je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge, te upravljajući raspravom i zabranio određena pitanja obrani, u čemu pak žalitelj vidi pogrešno utvrđenu (ili neutvrđenu) odlučnu činjenicu, pa u svezi sa navedenim i povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a, treba istaknuti da su te procesne situacije, između ostalog, regulirane odredbama članka 420. i 421. ZKP-a.

9.1. Naime, odredba članka 420. stavak 3. ZKP-a određuje koja pitanja i zašto je sud ovlašten zabraniti. Uvidom u raspravni zapisnik od 8. srpnja 2025. i 23. rujna 2025., na koji se očito poziva optuženik u svojoj žalbi, vidljivo je da je sud kao nevažna pitanja zabranio ukupno četiri pitanja koja je branitelj optuženika pokušao postaviti oštećen ici i potom optuženiku, ali i da je jedno od tih pitanja ono koje je ponovljeno i optuženiku i prethodno samoj oštećenici. Očito je, dakle da se postavljena pitanja, od kojih se ponovljeno pitanje odnosi na „duljinu povodca na kojem je bio pas optuženika“, a ostala dva; na „omjer u veličinama psa optuženika i onog u vlasništvu oštećenice“ i na „vidljive ozljede na psu optuženika“, odnose na procjenu raspravnog suca da se radi o pitanjima koja nisu relevantna za presuđenje.

9.2. Budući da nije sporno da je raspravni sudac ovlašten donositi odluke kojima upravlja raspravom, a razmatrajući žalbene razloge i sa tim u svezi ispravnost sudačke odluke treba analizirati inkriminaciju koja se stavlja na teret optuženiku. Optuženik je oglašen krivim za radnju kaznenoga djela dovođenja u opasnost općeopasnim sredstvom za tijelo ljudi iz nehaja, uslijed kršenja točno određene odredbe članka 5. stavak 6. Pravilnika o opasnim psima (u daljnjem tekstu Pravilnika). Odredba članka 5. stavak 6. Pravilnika, izrijekom određuje obvezu vlasnika „opasnog psa“ da je izvođenje tog psa na javne površine dopušteno jedino sa brnjicom i na podvocu i u skladu sa komunalnim odredbama o uvjetima i načinu držanja pasa. Dovodeći u svezu tu odredbu Pravilnika sa nespornom činjenicom da optuženik ne osporava da je doista i vlasnik psa pasmine „američki stafordski terijer“ koji pas sukladno odredbi članka 2. stavak 2. Pravilnika predstavlja opasnog psa (pas pasmine terijera tipa bull), nesporno je da pas optuženika podliježe navedenim odredbama Pravilnika. Naime, činjenica da je pas optuženika doista „opasan pas“ u smislu odredaba Pravilnika, potvrđuje i obavijest koja prileži listu 40 spisa dostavljena od Službe veterinarske inspekcije. Dakle, imajući u vidu da je kao relevantno bilo potrebno utvrditi je li pas optuženika inkriminiranog dana imao brnjicu i je li bio na povodcu, i prema mišljenju ovoga suda kao drugostupanjskog ispravno su kao nevažna otklonjena pitanja; kolika je bila duljina tog povodca, kakve je veličine pas oštećenice, odnosno je li pas optuženika zadobio vidljive ozljede.

9.3. U odnosu pak na odbijanje dokaznih prijedloga, o kojima je sud odlučivao tijekom rasprave, prvostupanjski je sud na stranici tri, drugi odjeljak svoje presude dao razloge zbog kojih je odbio određene dokazne prijedloge. Naime, razlog odbijanja dokaznog prijedloga vještačenja po vještaku kinologu prvostupanjski je sud ispravno i razložno argumentirao nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine dr. Davora Mayera, pa se na te jasne i koncizne razloge prvostupanjskog suda upućuje i optuženik . Nadalje, ispravno je odbijen i dokazni prijedlog za pribavom mišljenja veterinarske ambulante o tome da li je pas u vlasništvu optuženika doista „opasne pasmine“. Predmetno stoga što ne samo da je isto potvrđeno tijekom dokaznog postupka pročitanim dopisom veterinarske inspekcije već je ta činjenica potvrđena i samim postupanjem optuženika nakon inkriminiranog događaja, odnosno njegovim traženjem dopuštenja za držanje psa opasne pasmine.

9.4. Činjenica pak koja se odnosi na odbijanje dokaznog prijedloga za provođenjem suočenja između optuženika i oštećenice, a što je obrana optuženika predložila na raspravi 23. rujna 2025., i to nakon iznošenja obrane optuženika i iz razloga što su ta dva iskaza „oprečna“, ne predstavlja isključivo dokazni prijedlog kako se to ukazuje žalbom. Suprotno tome, svaki od tih pojedinih dokaza, pa tako i iskaza izvedenih tijekom dokaznog postupka, podložan je zasebnoj a potom i analizi sa ostalim izvedenim dokazima, odnosno predstavlja ocjenu vjerodostojnosti i istinitosti kako dokaza tako i pojedinih iskaza. Upravo zato nije od odlučujućeg značaja činjenica što taj odbijeni dokazni prijedlog nije „posebno“ obrazložen u pisanom obrazloženju presude, u dijelu u kojem se sud osvrće na obrazloženje o odbijanju izvođenja dokaza i zašto, jer je obrazloženje vjerodostojnosti navedenih iskaza sadržano u ocjeni suda prilikom ocjenjivanja istinitosti, odnosno prihvaćanja ili neprihvaćanja navedenih iskaza, pa je i taj žalbeni navod valjalo otkloniti kao neosnovan.

10. U svojoj žalbi optuženik ističe i žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio i valjano analizirao sve bitne okolnosti relevantne za utvrđenje odlučujućih činjenica. Pri tome je posebno potrebno istaknuti, upravo kao što je to i obrazložio prvostupanjski sud u svojoj presudi, da je sudskomedicinskim vještačenjem dr. Davora Mayera utvrđeno da je oštećena AGA zadobila tešku tjelesnu ozljedu u vidu ugrizne rane trećeg prsta desne šake s posljedičnom amputacijom tog prsta u razini bližeg zgloba između članaka. Dovodeći u svezu tu činjenicu sa također nespornom činjenicom da je prilikom šetnje pasa optuženika i oštećenice, a tijekom njihova razgovora i nakon prethodnog režanja došlo do napada psa optuženika na psa oštećenice, od kojeg napada se pas oštećenice pokušao osloboditi, nesporno je i da pas optuženika nije imao brnjicu, na koji način i jest postupio protivno članku 5. stavku 6. Pravilnika o opasnim psima. Na taj je način i izazvana opasnost za tijelo ljudi, posljedično sa teškom tjelesnom ozljedom, upravo kao što to sud i analizirao u svojoj presudi. Irelevantno je stoga i je li pas oštećenice bio na povodcu ili ne, odnosno koliko je dug povodac bio, pri čemu je potrebno posebno istaknuti da sama oštećenica nije u tom dijelu izmijenila svoj iskaz, jer je odmah nakon što joj je taj iskaz pročitan na raspravi iskazala da je prethodno pogrešno ušlo u zapisnik da je njezin pas bio na povodcu. Osim toga, potrebnim je istaknuti da je navedenog dana optuženik na povodcima šetao ne samo svog psa, već još čak tri psa (ukupno četiri), čime mu je uvelike bio otežan „manevar“ sa psom „američkim stafordskim terijerom“ koji mu se oteo kontroli. Okolnost pak koja se posebno ističe u žalbi da je „oštećenica krenula razdvajati pse iako je općepoznata činjenica da se psi ne razdvajaju“ nije ona koja bi otklonila kaznenu odgovornost od optuženika. Dakle, uvažavajući sve navedeno, nema mjesta žalbenom navodu da se radi o subjektivnoj ocjeni vjerodostojnosti izvedenih dokaza, čime se zapravo pokušava nametnuti da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kojom je utvrdio kaznenu odgovornost optuženika.

10.1. Nadalje, žalbom se osporava „identitet psa“ od kojeg je oštećenica zadobila utvrđene teške tjelesne ozljede. Međutim, kraj činjenice da je „opasan“ pas optuženika, a sukladno suglasnim iskazima optuženika i oštećenice, prvo režao na psa oštećenice, a potom i sukladno iskazu samog optuženika koji u svom iskazu ne osporava da se upravo njegov pas (američki stafordski terijer – imenom P), „zaletio“ na psa oštećenice uhvativši psa oštećenice „za šiju“, nakon čega je oštećenica pokušala razdvojiti pse, a optuženik sukladno kazivanju svjedokinje OGA počeo povlačiti povodac kako bi odvojio svog psa od psa oštećenice, i prema zaključku ovoga suda kao drugostupanjskog nema mjesta dvojbi o „identitetu“ psa koji joj je nanio utvrđenu tešku tjelesnu ozljedu. Predmetno stoga jer je životno logično da pas koji se bori za vlastiti život uslijed činjenice da ga za „šiju“ grize drugi, očito fizički superiorni pas, nema niti snage niti prostorne mogućnosti da u obrani svojim „snažnim stiskom čeljusti“ - kako to u svom nalazu navodi dr. Davor Mayer - nanese utvrđenu tjelesnu ozljedu oštećenici. Upravo uslijed navedenog ne samo da je ispravan zaključak prvostupanjskog suda o tome koji je pas nanio tešku tjelesnu ozljedu oštećenici, posljedično čemu je i taj žalbeni navod valjalo otkloniti kao neosnovan.

11. Razmatrajući vrstu i visinu kazne koja je izrečena optuženiku prvostupanjskom presudom potrebno je navesti da je već prvostupanjski sud u svom obrazloženju na stranici 7 svoje presude izložio s kojim se sve okolnostima rukovodio pri izboru vrste i visine izrečene kazne. Tako je uzeo u obzir s jedne strane namjeru postupanja optuženika, ali i težinu tjelesne ozljede koja je nastupila za oštećenicu. Naime, jedan od elemenata koji se cijene prilikom izbora vrste i mjere kazne svakako je i krivnja optuženika koja se, između ostalog, izražava i u njegovoj namjeri činjenja koja je izražena kroz način počinjenja konkretnog kaznenog djela , a to je u konkretnom slučaju nehajni oblik krivnje. Stoga, uvažavajući kao posebno činjenicu da je optuženik šetao svoga psa bez brnjice, ne reagirajući istovremeno kada je taj isti pas počeo režati, ispravno je prilikom odmjere vrste i visine kazne, od strane prvostupanjskog suda utvrđena nužnost izricanja kazne zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci. Međutim, ispravan je i zaključak prvostupanjskog suda da se svrha kažnjavanja u odnosu na konkretnog optuženika može ostvariti i zamjenom te kazne – radom za opće dobro. Naime, upravo uvažavajući vrstu samog kaznenog djela kao i oblik krivnje kojom je isto počinjeno te životnu dob optuženika – rad za opće dobro i ovaj sud kao drugostupanjski u cijelosti ocjenjuje na samo primjerenim, već upravo i onom vrstom sankcije kojom će u cijelosti biti postignuta svrha kažnjavanja u smislu odredbe članka 47. KZ/11. Ujedno je ispravno prvostupanjskom presudom određeno koje su okolnosti potrebne da bi se ta kazna počela izvršavati u odnosu na optuženika, odnosno koje su posljedice njezina neizvršavanja.

12. Odluka o trošku od strane prvostupanjskog suda ispravno je i argumentirano obrazložena i istu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Budući da nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom ža lbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP -a, valjalo je podnesene žalbe na temelju članka 482. ZKP-a u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, te riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 28. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Gordana Mihela Grahovac