Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-229/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ane Papić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog IĆ, zbog kaznenog djela iz članka 237. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Splitu podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K-193/2021-17 od 26. svibnja 2025., u sjednici održanoj 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Splitu kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu broja K-193/2021-17 od 26. svibnja 2025., na temelju čanka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 Odluka i Rješenje USRH, 80/22 i 36/24 – dalje: ZKP/08), optuženi IĆ oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva nedozvoljenom igrom na sreću iz članka 237. stavka 1. KZ/11 1.1.

1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Splitu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženika „proglasi krivim i osudi“ podredno da se „predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Prije održavanja sjednice vijeća, u suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, nakon čega je vraćen ovom sudu na daljnje postupanje.

5. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

6. U žalbi državni odvjetnik navodi kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice, ali da je iz tako utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključio kako nije dokazano da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo pa ga pogrešno i oslobod io optužbe. Ističe da nije sporno da su u posebnoj prostoriji ugostiteljskog objekta kojim raspolaže optuženik pronađena dva aparata za igre na sreću bez potrebnog odobrenja Ministarstva financija, da su uključena u struju i sa svijetlećim ekranima, kao i da je u jednom aparatu pronađeno 2.601,00 kuna. Nadalje u žalbi se navodi kako za postojanje kaznenog djela nije odlučno pitanje vlasništva nad aparatima, već činjenica da je upravo optuženik u prostoru svoje ugostiteljske radnje omogućio javno priređivanje igara na sreću radi ostvarivanja imovinske koristi. Žalbom se također ukazuje da nije životno ni logično da bi nepoznata osoba bez znanja optuženika postavila i koristila sporne aparate u prostoru njegove ugostiteljske radnje.

7. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tijekom postupka nije s potrebnim stupnjem izvjesnosti dokazano da bi upravo optuženi IĆ bio osoba koja je javno priređivala igre na sreću uporabom spornih aparata.

8. Naime, iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su u posebnoj prostoriji ugostiteljskog objekta „[obrt]“ pronađena dva aparata marke „Miami“, uključena u struju i sa svijetlećim ekranima te novac u iznosu od 2.601,00 kuna. Također nije sporno da se predmetni prostor nalazio u sastavu ugostiteljskog objekta kojim je upravljao optuženik. Međutim, sama činjenica da su aparati pronađeni u prostoru ugostiteljskog objekta kojom raspolaže optuženik, bez drugih neposrednih ili posrednih dokaza, koji bi ga povezivali s organiziranjem i priređivanjem igara na sreću, ipak nije dostatna za nedvojben zaključak o njegovoj krivnji.

8.1. Prvostupanjski sud je s pravom ocijenio kako nema dokaza da je optuženik upravljao aparatima, ubirao novac, organizirao njihovo korištenje ili na drugi način sudjelovao u priređivanju igara na sreću. Jednako tako, nema dokaza su sporni aparati u vlasništvu optuženika, čak štoviše svjedok AĆ je iskazao kako su to njegovi aparati.

8.2. Neosnovano državni odvjetnik u žalbi zaključuje kako iz utvrđenih činjenica proizlazi jedini mogući zaključak da je upravo optuženik počinio terećeno kazneno djelo. Kazneni postupak temelji se na načelu presumpcije nedužnosti i na dokaznom pravilu „in dubio pro reo“ pa svaka dvojba glede odlučnih činjenica mora biti otklonjena na siguran i nedvojben način. U konkretnom slučaju ostaje dvojba o tome tko je stvarno postavio i koristio sporne aparate te tko je njima upravljao radi ostvarivanja imovinske koristi.

8.3. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da sama okolnost što su aparati bili smješteni u prostoru dostupnom gostima ugostiteljskog objekta [obrt], u vlasništvu optuženika, sama za sebe ne dokazuje da ih je upravo optuženik stavio u funkciju i organizirao njihovo korištenje.

9. Ukazuje se potrebnim istaknuti, a što državni odvjetnik zanemaruje, kako je za nedvojbeno utvrđenje je li optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen, potreban najveći stupanj izvjesnosti koji se može postići u sudskom postupku. Taj najviši dokazni standard označava potrebu da optuženikova krivnja mora biti pouzdana, sigurna i da ne smije ostavljati ni najmanju dvojbu koja dovodi u pitanje osudu. Zato za donošenje presude kojom se optuženik proglašava krivim moraju biti izvedeni dokazi koji jasno i nedvojbeno upućuju na jedini mogući zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen.

9.1. U ovom postupku prvostupanjski sud nije našao ni jedan izravni dokaz koji može biti temelj za osudu optuženika, a utvrdio je postojanje samo jedne usmjeravajuće okolnosti, a to je držanja dva aparata za zabavu od kojih je jedan prepravljen kao i aparat za igre na sreću, u sporednom prostoru ugostiteljskog objekta kojeg je vodio optuženik. Međutim, treba imati u vidu i to, da bi se osuda mogla temeljiti na usmjeravajućim okolnostima, mora se raditi o tzv. sklopu činjenica, indicija koje moraju zatvoriti krug, tako da tvore jedini mogući, nedvojbeni zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen. Jedna usmjeravajuća okolnost, sama po sebi nije dostatna da bi se na njoj temeljila osuđujuća presuda, a kako je to pravilno i zaključio prvostupanjski sud.

10. Kako žalbenim navodima državni odvjetnik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, a ispitivanjem iste po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 Odluka i Rješenje USRH, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP/08-26), nisu utvrđene povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 482. ZKP/08-26 odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Neven Cambj