Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: Pr-198/2024-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u [adresa], protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB: 66486182714 zastupano po ODO-u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate razlike plaće, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane dana 11. ožujka 2026. u nazočnosti punom. tužitelja ŠD, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Ante Pecirepa iz Zagreba, te zz. tuženika JD, savjetnice u Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, po objavi 28. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju VD, na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 1.688,00 EUR (slovima: tisuću šest osamdeset osam eura i nula centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, po kamatnoj stopi, za razdoblje od 01.07.2011.godine pa do 31.07.2015.godine, iz čl. 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. pa stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna prosinca a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:
na iznos od 27,89 EUR od 16.04.2012. godine
na iznos od 71,94 EUR od 16.10.2012. godine
na iznos od 18,89 EUR od 16.11.2012. godine
na iznos od 22,45 EUR od 16.06.2013. godine
na iznos od 310,47 EUR od 16.08.2013. godine
na iznos od 495,97 EUR od 16.09.2013. godine
na iznos od 267,21 EUR od 16.10.2013. godine
na iznos od 278,34 EUR od 16.12.2013. godine
na iznos od 194,84 EUR od 16.01.2014. godine pa sve do isplate
kao i izvršiti uplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.831,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbi u kojoj je naveo da je zaposlen kod tuženika MORH-a, Hrvatska kopnena vojska sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu na poslovima djelatne vojne osobe i da je u vremenskom razdoblju od 2011.godine, a i ranije, obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, a da mu tuženik nije plaćao dodatke na plaću za takav rad. Slijedom toga je smatrao da je u vremenskom razdoblju od 07.kolovoza 2011.g. pa do 01.lipnja 2014.g. oštećen za neisplaćene dodatke na plaću u bruto iznosu od oko 300,00 kn mjesečno i potraživao je da mu tuženik isplati neutvrđeni bruto iznos zajedno s pripadajućom kamatom i troškovima postupka. Nakon izrade Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka precizirao je tužbeni zahtjev u podnesku od 06.travnja 2020.godine, te predlagao usvojiti tužbu i potraživanje prema varijanti izračuna iz Nalaza i mišljenja vještaka Omega plus d.o.o. za računovodstvene usluge, koja je izrađena sukladno prijedlogu tužitelja i u kojoj je ukupno izračunata razlika plaće u iznosu od 16.439,31 kn s dodatkom za minuli rad, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
1.1. U ponovljenom postupku nakon ukidanja presude ovog suda broj Pr- 332/17-24 od 25. rujna 2020. u pobijanom dijelu pod točkom 1. izreke id. presude tužitelj je ostao kod ranijeg potraživanja, s time da je isto precizirao u valuti eura koja se u Republici Hrvatskoj službeno primjenjuje od 01.siječnja 2023.godine. Potom je još u daljnjem podnesku od 12.veljače 2026. izvršio ispravak tužbenog zahtjeva glede pogrešno naznačenog imena tužitelja i visine potraživanja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u podnesku od 10.studenog 2017.godine prije svega iznio prigovor zastare za potraživanje tužitelja dospjelo prije 12.svibnja 2012.godine, obzirom je kako navodi zahtjev (za mirno rješenje spora) podnesen 19.travnja 2016. a tužba u ovom predmetu dana 12.lipnja 2017. Uz to je uvodno istaknuo da je tužitelj radio prekovremeno na terenu samo vikendom, jer su subota i nedjelja neradni dani, pa ukoliko tvrdi da mu je za takav rad isplaćena manja naknada koju inače potražuje drugom tužbom, onda prigovara da je u ovoj tužbi trebao izostaviti potraživanje isplate plaće za prekovremeni rad vikendom i blagdanom. Inače, tuženik je u cijelosti osporio navode u tužbi i tužbenom zahtjevu te u nastavku obrazlagao da je u utuženom razdoblju bilo na snazi više vrsta propisa. U razdoblju do 01.lipnja 2014. primjenjivao se Zakon o službi u oružanim snagama RH, NN 33/02, u daljnjem tekstu ZOSOS 02, Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 50/08, u daljnjem tekstu Pravilnik 08, Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, te Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 140/02, 68/11. Isticao je da su se na tužitelja u utuženom periodu glede radnog vremena, isplate plaće i dodataka na plaću, primjenjivali podzakonski akti doneseni na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske; a to su Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, te Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09. Navedenom Odlukom bio je propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u druge neradne dane, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstva i stražarska služba. Pravilnikom o dodatku na plaću i načinu isplate plaće bila su detaljno propisana sva prava vezana uz isplatu plaće i dodataka na plaću djelatnih vojnih osoba, te tvrdi da je tužitelj obavljao straže i dežurstva, koja se sukladno čl. V i VIII Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/12, ne smatraju prekovremenim radom. Točkom XII id. Odluke određeno je da se isplata novčane naknade vrši kad djelatnik nije koristio preraspodjelu radnog vremena, a u ovom slučaju tužitelj je redovito koristio slobodne dane.
2.1. Tuženik nadalje iznosi da je dana 26.lipnja 2013. stupio je na snagu novi Zakon o oružanim snagama Republike Hrvatske, NN 73/13, temeljem kojeg su donesena Odluka o rasporedu radnog vremena, NN 66/14, kao i Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba NN 33/14, 41/14 i 53/14. Tom Odlukom u točki II određeno je da kod rada na terenu radno vrijeme prema posebnom rasporedu obuhvaća rad u vrijeme vojnih vježbi, uvježbavanja i ostalih oblika obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstva, stražarske službe, unutarnje službe, sudjelovanja u operacijama potpore miru, operacijama odgovora na krize, humanitarnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu, rad na terenu, na taborovanju i obvezatni smještaj u vojnim lokacijama i građevinama ili na drugom mjestu rada odnosno obavljanja zadaća zbog potreba službe, te je takođe r bilo određeno da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće već ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s Pravilnikom koji uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba. Rad iz stavka 1 točke XIII uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i turnusima, te je nadalje prema članku 153. Zakona propisano da se služba u Oružanim snagama organizira na način da se poslovi obavljaju 24 sata dnevno, dok raspored radnog vremena svojom Odlukom određuje ministar obrane. Člankom 155. Zakona propisano je da za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. ovoga Zakona, koji su pak određeni Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba, NN 33/14, 41/14 i 53/14. Točkom IV Odluke o rasporedu radnog vremena iz 2014. također je propisano da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ista ostvaruje dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na plaću djelatnih vojnih osoba. Puno radno vrijeme utvrđuje se u pravilu od 40 sati tjedno i raspoređeno je u pet radnih dana. Prema članku 154. i 155. Zakona o službi u oružanim snagama iz 2013. radno vrijeme zbog specifičnosti vojne službe ne mora biti ravnomjerno raspoređeno po tjednima, te se može izvršiti preraspodijela unutar razdoblja koje ne može biti dulje od 4 mjeseca, tako da u jednom razdoblju radno vrijeme traje duže a u drugom kraće od propisanog punog radnog vremena. Kada je radno vrijeme preraspodijeljeno na način iz stavka 2 ovog članka, ne smije biti dulje od 48 sati tjedno. Odredbe iz stavka 1 do 3 id. članka ne odnose na rad u vrijeme vojnih vježbi, funkcionalnih tečaja, školovanja, izobrazbe i obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstava, stražarske službe, unutarnje službe, operacija potpore u miru, rada na terenu, taborovanja i obvezatnog smještaja u vojnim lokacijama i građevinama zbog potrebe službe, te sl. Rad iz stavka 4 ovog članka uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i u turnusima. Radno vrijeme se može za pojedine ustrojstvene jedinice Oružanih snaga rasporediti na način da djelatne vojne osobe kontinuirano borave na vježbalištu, poligonu i u vojarni zbog specifičnosti vojne službe, a određeno vrijeme izvan službe u stanju pripravnosti. Pri tom djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. ovoga Zakona. Budući su prekovremeni rad tužitelja kao djelatne vojne osobe, raspored radnog vremena, organiziranje rada, dodaci na plaću i iznosi dodataka regulirani spomenutom Odlukom NN 66/14 i Pravilnikom, koji su doneseno temeljem članka 153. Zakona iz 2013.g. te predstavljaju propise lex specialis u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, potonji propisi se ne mogu supsidijarno primijeniti u pogledu plaća djelatnih vojnih osoba, već se isti primjenjuju samo u odnosu na plaće vojnih službenika i namještenika. Navedeni stav je donio Vrhovni sud RH u odluci Revr - 1845/12, pa tijekom postupka tuženik ustraje u protivljenju tužbi i najzad preciziranom tužbenom zahtjevu, a nakon provedenog postupka ustraje kod potraživanja dosude troškova parničnog postupka.
3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora na listu 4-5 spisa, u Odluku o rasporedu MORH-a OSRH-a, HKoV, Zapovjedništvo ZOD "FKF " od 1.6.2014., uvid u podnesak MORH-a OSRH, HKV-a od 24.02.2025. i 01.07.2025., te uvid u Troškovnik tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu s dokument. u privitku, podnesak tužitelja od 4.12.2012. s prilozima u privitku i 18.12.2012. s prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 29.1.2018., podnesak tužitelja od 30.1.2019., iskaze svjedoka UD, ĐD i tužitelja osobno, podnesak tužitelja od 6.5.2019., 29.9.2019., Nalaz i mišljenje vještaka Omega plus d.o.o. od 11.3.2020., podnesak tužitelja od 6.4.2020. s prilozima u privitku, podnesak tuženika od 15.4.2020., podnesak tužitelja od 24.6.2020., podnesak tužitelja od 29.siječnja 2018., te u ponovljenom postupku podnesak tužitelja od 29.10.2024., podnesak tuženika od 14.11.2024., podnesak tužitelja od 12.03. 2025. s odlukama iz sudske prakse u privitku, podnesak tuženika od 25.03.2025., podnesak tužitelja od 31.03.2025., iskaz svjedoka TD i dopunu iskaza tužitelja, podnesak tuženika od 03.10.2025. s prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 14.10.2025. i 12.siječnja 2026. s Troškovnikom u privitku, podnesak tuženika od 21.siječnja 2026. i podnesak tužitelja od 12.veljače 2026.godine također s Troškovnikom u privitku.
4. Temeljem dokaza priloženih u spisu, a napose Odluke o rasporedu Ministarstva obrane RH, OSRH-a, Hrvatska kopnena vojska, Zapovjedništvo ZOD "FKF " od 1.6.2014., utvrđuje se da je tužitelj u vremenu do 01.l ipnja 2014.godine bio raspoređen u ustrojbenu jedinicu Zapovjedništva za obuku i doktrinu Fran Krsto Frankopan, Pješačka pukovnija, Obučna bojna, 1. Obučna satnija, 1. Obučna skupina na ustrojbeno mjesto instruktora. U id. Rješenju su određene sastavnice za plaću tužitelja prema osobnom činu narednika i ustrojbenom činu desetnika uz dodatak A A07 10%, uz uvećanje za o,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, s time da je sadržano da radni staž na dan 1.6.2014. iznosi 19- 1 – 28, što znači 19 godina 1 mjesec i 28 dana.
5. Tijekom postupka vezano uz radnu angažiranost tužitelja na terenu očitovali su se svjedoci UD i ĐD, a u ponovljenom postupku i svjedok ZD, te je tužitelj dao osobno očitovanje o svom radu na terenu a u ponovljenom postupku i dopunu id. očitovanja. Svjedok UD naveo je da je radio s tužiteljem u istoj postrojbi te mu je bilo poznato da su u utuženom vremenu odlazili na terene u Gašince, Petrinju, Knin i Slunj. Tvrdio je da su na terenu svaki radni dan radili u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, s time da je ustajanje bilo u 6,00 sati, kako navodi, a radili bi do 20,00 sati. Rad subotom bi bio nešto kraće te bi radili od 8,00 do 15,00 sati, a nedjeljom se radilo po potrebi. Pored toga su nekada imali noćno gađanje, s time da su on i tužitelj bili instruktori pa su trebali doći jedan ili dva sata prije ostalih djelatnika kako bi pripremili „situaciju za vježbe koje su prezentirali“. Uglavnom su radili na instrukcijama pješaštva i davali instrukcije djelatnicima koji su se pripremali za odlazak u misiju. Nakon 5 radnih dana dobivali su 1 slobodan dan po kriteriju 1,6, kao i za rad vikendom, te je osobno takve slobodne dane on iskoristio a ne zna da li ih je i tužitelj iskoristio. Na upit punom. tužitelja, svjedok još odgovara da su na terenu znali ostajati najmanje 3 do 5 dana, a najduže do 3 tjedna, te da su nedjeljom radili prosječno po 2 do 5 sati ako su radili, i to u jutarnjim satima od 8,00 sati do 10,00 sati ili nešto duže. Na upit zz. tuženika, svjedok pored toga odgovara da su i zimi radili jednako, odnosno ipak možda kraće, i to tijekom dana i danjeg svjetla, a izuzetno bi radili duže kad su imali kakvu vježbu.
6. I svjedok ĐD sukladno je iznio da su tužitelj i on radili kao instruktori u istoj postrojbi, te napose iznio da je njihov rad na terenu počimao „sat vremena ranije od ostalih jer je trebalo izvršiti pripreme za dnevnu obuku“, a završavao je sat, dva ili duže od ostalih, najčešće oko 20 sati, dok bi drugi prestajali s radom u 16 ili 18 sati. Nekada su se pripreme za idući dan , kako dalje navodi, znale produžiti do 22 sata a da takav produženi rad nije bio upisan u stvarnom vremenu. Stoga su usmeno prigovarali i žalili se, ali takvo prigovaranje nije bilo uspješno jer se radno vrijeme i dalje upisivalo po šabloni. Prema daljnjem navodu subotom se radilo nešto malo kraće, do 16 ili 18 sati, a nedjeljom od 7 sati ujutro do 15 sati. U to upitanom periodu od 2011. do 2014.godine, iznosi da su tereni trajali otprilike po 2-3 tjedna i dobivali su se slobodi dani, ali ne u dovoljnom broju obzirom na odrađene sate na terenu, kako dalje navodi. Na upit punom. tužitelja svjedok je dodatno naveo da u upitanom vremenu od kolovoza 2011. do lipnja 2014. nisu odlazili na obrane od poplava, niti su davali počasne straže na sahranama a niti su imali straže , nego su samo obavljali dežurstva. Osobno se pak očituje da je godišnje imao oko 100 dana rada terena, koje je bilježio u svojoj teki.
7. Tužitelj je u svom iskazu potvrdio navode prethodno saslušanih svjedoka i svojih kolega, te napose istaknuo da je vojska institucija u kojoj vojnici djeluju po zapovjedi nadređenih, a nadređeni su dobivali zapovjedi s višeg ranga i postupali po njima, pa prigovori njih kao vojnih djelatnika nisu mogli biti niti su bili uspješni.
8. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod navoda danih prilikom saslušanja na ročištu održanom 9.10.2019., a dodatno je potvrdio da je radeći specifične poslove instruktora doista godišnje bio dosta na terenima. Održavao je tečajeve odnosno obuke koje su trajali po 2 tjedna ako se održavao tečaj rukovanja osobnim naoružanjem, a ako se radilo o naprednom tečaju onda bi isti trajao i po 3 tjedna. U dopuni iskaza konkretno je naveo kako zasigurno može reći da se kod naprednijih tečajeva uvijek radilo do 20 sati, a dežurni i duže. Naime, svaki 5-ti dan imao je obvezu rada u dežurstvu, a na tečajevima rukovanja radio je uvijek duže od redovnog radnog vremena, pa ako bi drugi djelatnici radili do 16 ili 18 sati, on bi s drugim instruktorima radio i duže od tog vremena, jer je trebao još za svakog djelatnika upisati rezultate rada i sa svakim djelatnikom ponaosob razgovarati te mu ukazati na potrebna poboljšanja u radu i/ili dr. Na upit svog pun., tužitelj se također konkretno očitovao kako se u dnevnim evidencijama nije nikada upisivao (stvarni) rad, pa je uz druge djelatnike i on osobno usmeno prigovarao, ali mu je nadređeni rekao da je dužan potpisati evidenciju pa je tako i postupio. U protivnom bi se radilo, kako dalje obrazlaže, o odbijanju zapovijedi a u vojsci se može zapovijed odbiti u samo dva slučaja; kad se krši Ustav RH ili kad bi izvršenje zapovjedi značilo počinjenje kaznenog djela. Primjera radi s tim u vezi iznosi, što je posebno i konstatirano u zapisniku, kako je jednom prilikom zapovijed bila da dođe (na rad) u dva sata (noću) kada je trebalo krenuti u vojarnu Petrinja. To je izvršeno t.j. učinjeno, kako dalje opisuje, te je tog dana s radom u vojarni Petrinja završio tek u 20 sati. No, u evidenciji je pisalo da se rad obavio u vremenu od 8 do 20 sati, pa je upitao čelnika S1-A zašto nije upisano radno vrijeme od 2 pa do 20 sati i gdje se izgubilo radno vrijeme od 2 do 8 sati, a odgovor je bio da se u tom vremenu dolazilo na posao, iako je dakle njegov dolazak na posao bio u vremenu jedan do dva sata u noći. U odnosu na vrijeme početka rada tužitelj je opetovano naveo da je radio kao instruktor i imao više položenih tečajeva, te dodao da je uz obučavanje rukovanja oružjem obnašao specifične funkcije kao i ocjenjivanja, zbog čega je njegov rad ponekad započimao u 8 sati, ali nekad bi posao počimao i ranije zbog specifičnosti iskazanih u navedenom primjeru. Nadalje je odgovorio da je potpisivao dnevne evidencije, ali i da ponekad to nije bio u mogućnosti zbog obaveza i drugih zadaća. Na upit zz. tuženika, tužitelj se pored toga očitovao da je ponekad znao također raditi i do 2 sata u noći, ali ni to nije bilo nikad upisano. Ipak, vezano uz konkretan upit je li u evidencijama iz 2012. točno upisano da je radio do 21 sati ili do 22 sata, radi se o evidencijama iz rujna 2012. i listopada 2012. tužitelj nije mogao točno reći do kada je radio u navedenim mjesecima, što je razumljivo jer postoji odmak od 13 godina, i to više ne može točno potvrditi,, a što je sukladno osobno iskazao.
9. No, i ovakvo očitovanje tužitelja kao i naprijed navedenih svjedoka potvrdilo je u dovoljnoj mjeri da se na terenu uvijek radilo duže od redovnog radnog vremena, što međutim u evidencijama nije točno zabilježeno te iste nisu odražavale stvarno vrijeme rada. To unatoč i bez obzira na određene iskazane nesukladnosti o vremenu rada pojedinih svjedoka, a da je tome tako najzad proizlazi i iskaza nadređene osobe koja je u ponovljenom postupku na početku iskaza načelno potvrdila da su se evidencije uredno vodile da bi u završnom dijelu ipak bilo jasno kako tome nije bilo tako, napose imajući u vidu da se radilo o početku vođenja evidencija kada još pravila nisu bila jasna.
10. Naime, svjedok ZD je za tužitelj naveo da je bio zapovjednik satnije u Đakovu na poligonu Gašinci „gdje su se održavale specifične vojne obuke djelatnika koji ulaze u sustav ili se radilo o tečajevima koji su provodili profesionalni djelatnici“. Stoga su pored rada u redovnom radnom vremenu često znale biti obuke i potrebe za izvršavanja takvoga posla koji se nazivao taborovanje, te bi se prilikom takvog taborovanja provodile vježbe koje su se, kako navodi, vršile danju i noću. Nadalje obrazlaže; Postojala je potreba za obukom i gađanjem u dnevnim i noćnim uvjetima, te bi takve vježbe trajale po 3 - 4 dana u kontinuitetu. Za to vrijeme su djelatnici bili u šatorima ili bungalovima, te je takav rad „bio evidentiran u evidencijama, s time da u ovom dijelu iskaza iznosi kako se upisivalo točno radno vrijeme i dobivale su se novčane naknade kao i slobodni dani. Vezano uz naknade i slobodne dane koje su se isplaćivale nakon takvog rada ipak se može pobliže očitovati, odnosno navodi da je takav rad bio davno, obzirom ga se pita za razdoblje od 2011. do 2014., te ne može točno reći i precizirati koliko se slobodnih dana dobivalo za id. rad, tim više što su se mijenjali Pravilnici. No, i dalje misli „da je sav taj rad zabilježen“ i da su naknade adekvatno plaćene.
11. Međutim, u nastavku na upit pun. tužitelja svjedok odgovara da je pored taborovanja bilo obuka tipa tečajeva koji su trajali duže, t.j. trajali su do 10 dana ili najduže dva tjedna, pri čemu svjedok osobno nije odlazio na takve tečajeve ali ima saznanja „da su na tečajevima vojni djelatnici radili duže od redovnog radnog vremena, otprilike od jutra do 20 sati i bili obvezni potpisivati dnevne evidencije“. Isto tako, dopušta da u upitanome razdoblju nije postojala obveza potpisivanja svakodnevnih dnevnih evidencija i ne može se pobliže očitovati o tome, a na daljnji upit je li na takvim terenima bilo noćnog rada odgovara potvrdno s tome da mu nije poznato je li se takav rad upisivao u evidencijama ili nije. Potom na prijedlog tužitelja svjedok vrši uvid u dnevne evidencije radnoga vremena za mjesec rujan 2012. i to evidenciju od 9.10.2012. i drugu od 15.10.2012., te navodi da su na terenu moguće po zapovjedi vođene dvije evidencije „koje su se potom objedinjavale i predavale za isplatu plaće pa nisu nužno morali biti upisani isti podaci“, jer su dakle dva časnika upisivali podatke i svjedočili o radu. Potonji navodi svjedoka u svakom slučaju idu u prilog nevjerodostojnosti upisanih podataka u evidencijama podatke o radu radnoj angažiranosti kako tužitelja tako i drugih vojnih osoba koje su s njim radili na terenu. Dakle, evidencije koje bi trebale sadržati vjerodostojne podatke o radu vojnih djelatnika vođene su s nedovoljno preciznosti i kao takve nisu prihvaćene u potpunosti vjerodostojne isprave.
12. Vještak pak u Nalazu i mišljenju, bilo da je radio izračun temeljem priložene evidencije ili iskaza svjedoka i tužitelja, u svakom slučaju utvrđuje razliku plaće obzirom je tužitelj na terenu radio u vremenu dužem od redovnog radnog vremena. U nalazu to dokumentira izračunom razlike plaće u određenoj visini, s time da je sud prihvatio dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja proveden na prijedlog tužitelja. Radi izrade takvog vještva angažiran je vještak Omega plus d.o.o. Karlovac, a sve dakle u cilju utvrđenja postojanja i visine potraživanja iz tužbe a potom i preciziranog tužbenog zahtjeva
12.1. U Nalazu i mišljenju od 11.ožujka 2020.godine, sadržan je izračun predložene razlike plaće sudskog vještaka na temelju priloženih dokaza u spisu, za utuženo razdoblje od 07.kolovoza 2011. do 1.lipnja 2014. već prema zadacima određenim u rješenju o vještačenju. Vještak, kako navodi, u izračunu razlike plaće za prekovremene sate primjenjuje slijedeće propise; Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika NN 118/09, 118/12, koja je bila na snazi do 30.5.2014 i 66/14-84/15 na snazi od 1.6.2014., te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće NN 50/08 -55/13 koji je bio na snazi od 7.8.2011. do 30.5.2014. i NN 33/14-05/17 koji je na snazi od 1.6.2014. nadalje. Vještak obrazlaže da je u Odluci o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2009. i 2012.(točke V, VI, VII, VIII, XII i XIII), te odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće NN 08, određeno da djelatniku za vrijeme provedeno na straži i dežurstvu od 01.10.2009. pripada uvećanje plaće za „dodatke na stražu“ i „dodatak za dežurstvo“. Nadalje navodi da je Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 14, točka XIV, te Pravilnikom o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 14, propisanu da djelatniku za sve vrijeme provedeno na radu osim straže i dežurstva (za koje a propo ostvaruje slobodne dane), pripada uvećanje plaće za „dodatak za vojnu službu“.
12.2. Pobliže iznosi da je u jednoj varijanti napravio izračun predmetne razlike plaće prema evidentiranim prekovremenim satima u evidencijama rada, a u drugoj na način da je kod redovnog radnog dana obilježenog u evidencijama rada kao „teren“ obračunao 6 sati prekovremenog rada (prilikom rada koji se dakle obavljao u vremenu od 6,00 do 20,00 sati), subotom je računao 9,00 sati prekovremenog rada (od 7,00 do 16,00 sati), a nedjeljom 8 sati prekovremenog rada za rad koji je obavljen u vremenu od 7,00 do 15,00 sati kako su iskazali tužitelj i saslušani svjedok, pri čemu je u obzir uzeo sve ostale evidentirane prekovremene sate koji nisu obilježeni kao „teren“.
12.3. Vezano uz razliku plaće i ostvareni prekovremeni rad vještak navodi da je prema evidencijama rada tužitelju evidentirano ukupno 354,5 sati prekovremenog rada, za koje ostvaruje pravo na 70,9 slobodnih dana, a kako je tužitelj iskoristio 100 slobodnih dana, to utvrđuje da tužitelj nema pravo na obračun razlike plaće za prekovremeni rad, što bi značilo da ima pravo samo na obračun dodataka za vrstu rada, kako kasnije i navodi u vještvu.
12.4. Kod varijante prema prijedlogu tužitelja, vještak konstatira da je prema podacima vidljivo kako je tužitelju obračunato ukupno 655 prekovremenih sati, za koje ostvaruje pravo na 131 slobodan dan. Uzimajući u obzir da je tužitelj iskoristio 100 slobodnih dana, nalazi da je te slobodne dane iskoristio za 500 prekovremenih sati (od početka utuženog razdoblja do 21,00 sat u srpnju 2013.), a za ostalih 155 prekovremenih sati nije iskoristio ostale slobodne dane (za 30 sati u srpnju 2013. pa do kraja utuženog razdoblja. Stoga za razdoblje u kojem su iskorišteni slobodni dani nalazi da tužitelj nema pravo na obračun razlike plaće za prekovremeni rad, već samo da ima pravo na izračun razlike plaće na dodatke za vrstu rada. Ukupne prekovremene sate uvećane koeficijentom 1,5 priprema za varijantu i razdoblje za koje slobodni dani nisu iskorišteni.
12.5. Vještak posebno navodi da je u navedenim varijantama napravio izračun u podvarijanatama kao da slobodni dani nisu iskorišteni i kao da su slobodni dani iskorišteni, a sve prema obračunu slobodnih dana kako je naprijed navedeno. Uz to u svakoj takvoj varijanti dodaje podvarijantu s obračunom dodatka za minuli rad na obračunatu razliku i bez obračuna dodatka za minuli rad na obračunatu razliku.
12.6. U varijanti po podacima iz evidencije rada u kojoj računa kao da slobodni dani nisu iskorišteni utvrđuje razliku plaće koja bi se tužitelju trebala isplatiti, ako se prihvati takva varijanta, u ukupnom iznosu od 42.869,08 kn ili 46.420,79 kn s dodatkom za minuli rad, što prikazuje u Tablicama 5 i 5a svojeg nalaza. U varijanti u kojoj uzima u obzir kao da su slobodni dani djelomično iskorišteni, vještak prema izračunu utvrđuje da je tužitelj ostvario razliku plaće u ukupnom iznosu od 3.573,33 kn ili 3.871,97 kn računajući dodatak za minuli rad, što također prikazuje u Tablicama 5 i 5a na listu 15 i 16 vještva, list 211-212 spisa.
12.7. Nadalje, rekapitulira da u varijanti u kojoj se uzima da slobodni dani nisu iskorišteni tužitelju bi trebalo isplatiti preostalu razliku plaće u ukupnom iznosu od 86.114,25 kn ili 93.221,36 kn s dodatkom za minuli rad, dok bi mu u podvarijanti u kojoj se računa da su slobodni dani djelomično iskorišteni trebalo isplatiti ukupni iznos od 15.118,22 kn ili 16.439,31 kn računajući dodatak za minuli rad, što prikazuje u Tablici 6 i 6a na kraju lista 16 i list 17 vještva odnosno na listu 212 – 213 spisa.
13. Nakon prethodno provedenih dokaza sukladno izračunu vještaka utvrđuje se da je tužitelj opravdano postavio tužbeni zahtjev za isplatom predmetnih dodataka na plaću u određenom iznosu kako to precizira u ponovljenom postupku, jer je dakle i po evidencijama rada koje je tuženik vodio o radu tužitelja a napose temeljem iskaza svjedoka i tužitelja koji su se u tom dijelu pobliže očitovali o radu tužitelja, utvrđeno da je tužitelj ostvario veći broj prekovremenih sati za koje mu tuženik nije isplatio razliku plaće na koju je imao pravo za tako ostvareni prekovremeni rad, niti mu je omogućio korištenje svih slobodnih dana na koje je imao pravo za ostvareni prekovremeni rad. Po iskazu tužitelja i svjedoka utvrđuje se da je tužitelj na terenu radio u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, a svakako do 20,00 sati svakodnevno, što je uostalom dijelom potvrđeno i kroz službene evidencije tuženika. No, prema iskazima tužitelja i svjedoka utvrđuje se da u istima nije bilo upisano stvarno vrijeme rada tužitelja na terenu, pa je opravdano prihvatiti varijantu izračuna razlike plaće koja uvažava iskaze tužitelja i svjedoka, jer iz istih proizlazi da je stvarno vrijeme rada bilo ono koje tužitelj predlaže za rad na terenu bi. To unatoč prigovorima tuženika i tim više što je tuženik prema odredbama Zakona o radu dužan voditi službene evidencije o stvarnom radu svojih zaposlenika, pa propust takvog postupanja ne može ići na štetu tužitelja već ide na štetu tuženika. Pri tom se u pitanju iskazanih manjih razlika glede stvarnog vremena rada tužitelja po svjedoku odnosno tužitelju, ne uzima kao anulirajuća okolnost koja bi eventualno zahtijevala bilo dopunu nalaza vještaka ili potrebu odbacivanja ovakvog personalnog dokaza, tim više što su svjedoci i tužitelj načelno sukladno iskazali o prosječno dužem i stvarnom vremenu rada tužitelja na terenu. Uz to je moguće i da je neki dan rad na terenu trajao duže a neki kraće, što je teško striktno i precizno utvrditi, jer tako nešto nije posve precizno utvrđeno i zabilježeno u službenim evidencijama, te je zbog proteka vremena i ograničenja ljudskih mogućnosti takav podatak podložan zaboravu. Ipak, obzirom su svjedoci i tužitelj u pravilu sukladno iskazali o stvarnom vremenu rada tužitelja na terenu kako je ono predloženo i istaknuto od strane tužitelja, isto se utvrđuje relevantnim u granicama onog što su tužitelj i svjedoci iskazali o takvom vremenu, pa je stoga i prihvaćena varijanta iz nalaza vještaka koja je izrađena po prijedlogu tužitelja.
14. Naime, imajući u vidu izračun iz nalaza vještaka sud i dalje nalazi opravdanim prihvatiti kao ispravnu varijantu izračuna iz nalaza vještaka kao ranije, koja međutim uključuje i minuli rad jer prema provedenim dokazima upravo ista odražava stvarni rad tužitelja na terenu. Nasuprot tome, utvrđeno je da evidencije ne odražavaju stvarni rad tužitelja na terenu, obzirom su nepotpuno i neprecizno vođene. To je pobliže potvrđeno konkretnim navodima i prigovorima tužitelja u podnescima koji su zaprimljeni tijekom postupka, te kroz sukladne iskaze svjedoka i tužitelja koji su se u tom dijelu pobliže očitovali o stvarnom vremenu rada tužitelja na terenu. Naime, u podnescima je obrazloženo o kakvim se odstupanjima i nevjerodostojno zabilježenim podacima radilo u službenim evidencijama tuženika, a to uostalom potvrđuje i iznošenje prigovora od strane tužitelja prilikom potpisivanja evidencija o radu. Uostalom, prilikom vođenja mnogih istovrsnih postupaka kod ovog suda, koji je a propo nadležan za sve vojne djelatnike Hrvatske kopnene vojske u Republici Hrvatskoj, neizostavno se utvrđivalo da su vojni djelatnici na terenu radili u vremenu dužem od redovnog radnog vremena t.j. da su radili prekovremeno, i to ne samo radnim danima u tjednu nego i u dane vikenda. Odnosno, u istovrsnim predmetima gotovo se bez izuzetka utvrđivalo da u službenim evidencijama tuženika nije bio uredno upisan sav stvarni rad djelatnika u statusu kao tužitelj koji su obavljali rad na terenu. Takve evidencije su znale biti tek djelomično vjerodostojne, te se po iskazima svjedoka i tužitelja kao vojnih djelatnika redovito utvrđivalo da su vojni djelatnici napose na terenu obavljali poslove i zadaće u vremenu dužem od redovnog radnog vremena. To je uostalom razumljivo i logično, kada se ima u vidu da vojni djelatnici odlaze na izdvojena mjesta službe, izvan mjesta redovnog rada i mjesta prebivališta odnosno boravišta, radi obavljanja specifičnih poslova i zadaća te na takvim mjestima ostaju kroz određeno duže vrijeme, a najčešće jedan, dva ili tri odnosno ponekad četiri tjedna, s/ili bez, mogućnosti odlaska kući. Takve specifične zadaće koje se obavljaju po zapovijedi pretpostavljenih i ovlaštenih osoba za potrebe službe (poplave, požari, sahrane i dr.) zahtijevale su rad bez vremenskog ograničenja, odnosno rad duži od redovnog radnog vremena. Osim toga, takvi poslovi nerijetko su uključivali obavljanje vojnih vježbi po danu ili u noćnim uvjetima, a najčešće obavljanje barem jedne vježbe tijekom boravka na terenu. Zapravo bi bilo teško zamisliti rad na terenu u okviru redovnog radnog vremena, ako se uzmu u obzir i povećani troškovi boravka na terenu, te potreba vojnih institucija da se na ekonomičan način obave specifične zadaće radi kojih je izdan nalog za rad na terenu. Isto tako, teško je zamisliti da bi tijekom kontinuiranog svakodnevnog boravka na terenu vojni djelatnik imao, izvan redovnog radnog vremena u trajanju od 8 sati, preostalo vrijeme za sebe i svoje slobodne aktivnosti koje ne bi bile ni u kakvoj vezi s vojnim aktivnostima. Djelomično je to zabilježeno u evidencijama o radu tužitelja i u ovom predmetu, s time da su svjedoci i tužitelj pobliže iskazali kako je izgledao i u kojem trajanju bio rad tijekom vikenda, a kod izračuna se nije predlagalo računati više od 7 sati nedjeljom odnosno 9 sati subotom, što se pokazalo kao realno vrijeme rada na terenu (pri čemu se svi sati rada vikendom računaju kao prekovremeni sati rada). Uz to je takav radni angažmani neosporno potvrđen kroz službene evidencije u vidu oznaka "TR", koja znači rad na terenu, ali i kroz druge oznake kako već vještak navodi, a što ujedno predstavlja dokaz da je takav rad na terenu doista obavljan, iako se nije upisivalo stvarno vrijeme početka i završetka dnevnog rada. Također je izvršavanje specifičnih opsežnih zadaća i poslova na terenu svakako zahtijevalo rad svakodnevno duži od redovnih 8 sati rada, pa obzirom da takav djelomični dokaz postoji i u zabilježenim podacima iz službenih evidencija tuženika o radu tužitelja, tužitelju valja priznati takav rad. Napose se ističe da je prema Zakonu o radu obveza tuženika voditi uredne službene evidencije o stvarnom (i točnom) vremenu rada svojih zaposlenika, pa takav propust nepostupanja tuženika ne bi trebao ići na štetu tužitelja, već dakle na štetu tuženika. Stoga se slijedom navedenog nalazi opravdanim prihvatiti upravo izračun predmetne razlike plaće prema varijanti nalaza koja dakle uvažava stvarni rad na terenu, a koji je samo dijelom potvrđen kroz zabilježene i pronađene podatke u službenim evidencijama tuženika o radu tužitelja. Slijedom toga je tužitelju valjalo priznati i dosuditi neisplaćenu naknadu plaće kod koje ustraje u ponovljenom postupku. Također je u istoj varijanti t.j. podvarijanti iz nalaza vještaka prihvaćena izračunata naknada koja uključuje minuli rad, ali uz umanjenje izračunate naknade plaće za pronađene i iskorištene slobodne dane, obzirom je na taj način izvršena preraspodijele radnog vremena, što je zakonito i opravdano.
15. Slijedom toga, donesena je afirmativna odluka kao u izreci ove odluke s time da je tužitelj u ponovljenom postupku sam umanjio izračunatu naknadu za dio potraživanja u u zastari (do 12.ožujka 2012.), a sve obzirom na primjenu propisa kako slijedi.
16. U razdoblju od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivala se Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće. Oba navedena propisa stupila su na snagu 01.listopada 2009.godine. s time da je navedenom Odlukom bio propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u druge neradne dane, za rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, te dežurstvo i stražarsku službu. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće bilo je regulirano pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu koju djelatnik u svojstvu tužitelja ostvaruje.
17. U drugom t.j. daljnjem vremenu stupio je na snagu (26.lipnja 2013.g.) novi Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, kojim je propisano da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću. Člankom 139. stavak 1 Zakona propisano je da su dodaci na plaću oni dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada. Dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnostima djelatne vojne osobe, dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada. Stavkom 6 istog članka propisano je da ministar obrane Pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada te određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka kao i deficitarna zanimanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak. Glede radnog vremena člankom 153. Zakona propisano je da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan dok raspored radnog vremena Odlukom određuje ministar obrane. Također je člankom 155. Zakona izričito propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, već ostvaruju posebne dodatke na plaću propisane Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba. Temeljem navedenih odredaba Zakona o službi u Oružanim snagama RH doneseni su dakle podzakonski propisi kojima je u cijelosti uređeno pitanje radnog vremena, oblika organiziranja rada, te pravo na dodatke i iznos dodataka na plaću za pojedine oblike rada način, i to Odluka o rasporedu radnog vremena i naprijed navedeni Pravilnik koji su stupili na snagu 01.lipnja 2014.g., ali isti ne vrijede za utuženo razdoblje, iako je točkom IV Odluke iz 2014. također propisano da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruje dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na plaću djelatnih vojnih osoba odnosno dodatke propisane spomenutim Pravilnikom iz 2014. Navedeni Pravilnik i Odluka iz 2014. doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama RH, naime imaju prednost pred propisima o državnim službenicima i namještenicima, općim propisima o radu i Kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima, a takav stav o prednosti podzakonskih akata donesenih na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, kao lex specialis, izražen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima iste činjenične i pravne osnove br. Revr 1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12. Dakle, tu je izneseno stajalište da propisi doneseni temeljem Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu i Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima.
18. No, u prvom razdoblju koje se primjenjuje u ovom slučaju vrijedili su podzakonski propisi doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama, NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09, (u daljnjeg tekstu ZOSOS/02), s time da je isti zakon u čl. 3. određivao da su pripadnici Oružanih snaga vojne osobe i državni službenici i namještenici, dok je u čl. 4. st. 1 određeno da su vojne osobe djelatne vojne osobe, ročnici, pričuvnici i kadeti. Za konstatirati je da je tužitelj djelatna vojna osoba koja je u navedenom razdoblju obavljala poslove za koje potražuje razliku naknade plaće, a što proizlazi iz dokumentacije o radnoj angažiranosti tužitelja i iskaza svjedoka, odnosno da je obavljala poslove izvan redovnog mjesečnog fonda sati rada te ostvarila prekovremene sate dijelom utvrđene u podacima o tužiteljevoj nazočnosti na radu, kao i dodatke na plaću koje utvrđuje vještak, koji mu međutim po tvrdnji tužitelja i saslušanih svjedoka nisu isplaćeni, a niti mu je omogućeno korištenje svih slobodnih dana ostvarenih na ime takvog rada.
19. Još člankom 97. ZOSOS-a/02 bio je reguliran prekovremeni rad pripadnika Oružanih snaga, koji je propisivao okolnosti pod kojima je djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan obavljati rad dulji od punog radnog vremena, te je ujedno bilo propisano da se u tim okolnostima ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima. Stavak 5 istog članka propisivao je pravo djelatne vojne osobe, službenika i namještenika na povećanu plaću za prekovremeni rad, pod uvjetima i u iznosu određenom općim propisima, dok je stavkom 6. istoga članka bilo regulirano da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Potonja odredba čl. 97. st. 6 ZOSOS-a izmijenjena je čl. 40. Zakona o izmjenama i dopunama ZOSOS-a, NN 76/07, na način da je brisan dio odredbe stavka 6 „te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova" i dodan je stavak 7 prema kojem će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena, koji se ne smatra prekovremenim radom, urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.
20. Međutim, tuženik nije predočio sudu dokaze koji bi upućivali na postojanje okolnosti iz čl. 97. stavak 6 ZOSOS-a i isključivali pravo tužitelja na isplatu uvećanja plaće za prekovremeni rad.
21. Odredbom čl. 168. ZOSOS-a/02 bilo je propisano da djelatne vojne osobe službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama Zakona a prema čl. 169. plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću. Nadalje, odredba čl. 170. st. 1 id. ZOSOS-a propisivala je da zbog otegotnih uvjeta rada, opasnosti i odgovornosti djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na dodatke na plaću, a stavkom 4 istog članka određeno da iznos dodataka na plaću i način isplate plaće utvrđuje Ministar obrane posebnim propisom.
22. Članak 201. ZOSOS-a/02 propisivao je da će se plaća i druga materijalna prava vojnih osoba, službenika i namještenika do donošenja novog podzakonskog propisa kojim se uređuje pitanje materijalnih prava određivati u skladu s dosadašnjim propisima kojima se uređuje ovo područje.
23. Plaće djelatnih vojnih osoba sukladno ranije važećem ZOSOS-u, NN 23/95, 33/95, 128/99, bile su regulirane Odlukom predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika. Donošenjem Uredbe vlade RH o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe, NN 144/02, koja je stupila na snagu 01.prosinca 2002.god. i Pravilnika na dodatku na plaću i načina isplate plaće pripadnika oružanih snaga RH, NN 6/03, s primjenom od 01.prosinca 2002.god. prestala je važiti navedena odluka.
24. Pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi propisivao je i čl. 92. Zakona o radu, dok je odredbom čl. 88 st. 1 id. Zakona bilo određeno da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom.
25. Ministrica obrane donijela je 25.rujna 2002. Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine 9/03, kojim je pripadnicima Oružanih snaga RH određeno tjedno radno vrijeme od 40 sati, koje se u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka, dok dnevno radno vrijeme traje 8 sati te se u pravilu raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati uz dnevni odmor od 30 minuta.
26. U dijelu utuženog razdoblja kao posebni propisi primjenjivali su se Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12, te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09, te je vještak primijenio navedene propise u utuženom razdoblju.
27. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i način isplate, NN 118/09.- dalje Pravilnik, koji je donesen 25. rujna 2009.g., a stupio na snagu 1. listopada 2009.godine, određeno je da se straža i dežurstvo ne smatraju prekovremenim radom (točka V i VIII), te je tužitelj osim slobodnih dana za obavljena dežurstva i straže, dobivao i druge slobodne dane. Id. Pravilnikom je uređeno pitanje dodatka i visina dodataka za obavljanje stražarske službe i dežurstva.
28. Napominje se da je na temelju članka 139. ZOSOS/13, Ministarstvo obrane tek 6. ožujka 2014. donijelo Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba, NN 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, a vještak izradio nalaz temeljem propisa koji su važili u utuženom razdoblju, pa je slijedom obrazloženog donesena odluka kao u točki I izreke presude i tužitelju dosuđeno potraživanje neisplaćenih bruto naknada za sate rada tužitelja u prekovremenom radu u ukupnom iznosu od 1.688,00 eura.
29. Vezano uz zastaru napominje se da je Zakonom o radu, NN 93/14, produžen zastarni rok za novčana potraživanja iz radnog odnosa na način da je povećan s tri na pet godina. Time je isti izjednačen s općim zastarnim rokom prema propisima koji uređuju obvezne odnose i doprinose za obvezna socijalna osiguranja. No, kod zastare doprinosa drugačije je uređen trenutak od kada zastara počinje teći. Zastara novčanog potraživanja radnika računa se od dana kada je određeni novčani primitak trebalo isplatiti, pa ako je izvorima radnoga prava propisan kao rok isplate plaće 10. u mjesecu za određeni mjesec, zastara počinje teći slijedećeg 11. dana u tom mjesecu. Novi rok zastare od pet godina odnosi se na potraživanja radnika koja su dospjela na naplatu nakon stupanja novog Zakona o radu, ali i na potraživanja koja su dospjela prije njegova stupanja na snagu, uz uvjet da do 7.kolovoza 2014. nisu pala u zastaru prema starom zakonu. Tužba u ovom predmetu je podnesena dana 12.lipnja 2017. a zahtjev za mirno rješenje spora 19.travnja 2016.godine, te je podnošenjem cit. zahtjeva zastalo zastarjevanje tražbine u smislu članka 186.a ZPP- a na rok od tri mjeseca. Slijedom toga u zastari je potraživanje za izračunate iznose neisplaćenih dodataka na plaću do 12.ožujka 2012.godine, što je tužitelj prihvatio i umanjio svoje potraživanje za neisplaćene dodatke na plaću u tom vremenu.
30. Slijedom navedenog donesena je odluka o glavnom potraživanju kao u dijelu izreke presude, s time da je zatezna kamata dosuđena prema čl. 90. st. 4 Zakona o radu od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa i to od 15. -tog odnosno u ovom slučaju od 16.-tog za prethodni mjesec, po stopi iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05. i dr. izmjene i dopune cit. zakona, izuzev kamata za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak kakav je sadržan u dosuđenim iznosima bruto plaće odnosno naknade plaće, što je tužitelj pravilno naznačio u preciziranom tužbenom zahtjevu. To je naime ispravno jer se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi članka 15. st. 3 Zakona o porezu na dohodak, Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 143/14. i članka 17. st. 3 Pravilnika o porezu na dohodak, Narodne novine broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 70/13., 160/1. i 157/14, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Slijedom toga proizlazi da bruto plaća, koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće.
31. Glede roka za ispunjenje činidbe odnosno plaćanja dosuđenog iznosa mjerodavna je odredba članka 328. stavka 2. i 3. ZPP-a, prema kojoj rok iznosi 15 dana, a počinje teći prvog dana nakon dostave prijepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje, jer je članak 436. ZPP-a kojim je bio propisan rok od osam dana za izvršenje činidbe u parnicama iz radnih odnosa, brisan odredbom članka 88. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.).
32. Tužitelj je uspio u postupku pa mu je sukladno čl. 154. ZPP-a dosuđen trošak parničnog postupka sukladno Odvjetničkoj tarifi i Troškovniku priloženom uz posljednji podnesak kojim je izvršio ispravak ranije preciziranog tužbenog zahtjeva. Tužitelju je kao opravdan dosuđeni trošak postupka za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, za sastav tužbe, podnesaka od 4.12.2017. , 29.10.2019., 29.10.2024. i 14.10.2025. te za zastupanje na ročištu od 24.4.2019., 09.10.2019. , 8.7.2020., 18.09.2025. i 11.03.2026. u iznosu od po 250,00 eur, koji uključuje pripadajući pdv. Za zastupanje na prvom ili pripremnom ročištu od 17.1.2018. tužitelju je priznata 50%-na naknada ili iznos od 125,00 eur, jer se na istom samo procesno raspravljalo, a isti iznos priznat je i za podnesak od 03.04.2020. kojim je precizirao tužbeni zahtjev, sve to uvažavajući da se puna naknada može priznati samo za četiri obrazložena podneska. Za sastav podneska od 29.01.2018., 06.05.2019. i 14.07.2020. priznat je 25%-tni iznos u visini od po 62,50 eur, te za sastav žalbe 312,50 eur, dok za sastav ostalih podnesaka nije priznata zatražena naknada jer u tim podnescima uglavnom ponavljaju tvrdnje i prigovori izneseni tijekom postupka te tužitelj nepotrebno opetuje svoje razloge za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Također nije priznata naknada za sastav odgovora na žalbu jer isti odgovor nije bio potreban. Tužitelju je ukupno priznat trošak postupka u iznosu od 3.500,00 eur, a tom trošku pridodan je stvarni trošak zbog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 eur, pa je sveukupno tužitelju priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 3.831,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom kao u dijelu izreke ove presude.
U Karlovcu 28. travnja 2026. godine
Sudac:
Vesna Gračan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.
Dna:
1.Tužitelju po punom. Anti Pecirep, odvjetniku u Zagrebu,
2.Tuženiku po punom. ODO u Karlovcu na br. P-DO-970/2017
