Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-516/2019-49

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Andrijani Modrušan kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliu, odvjetniku u Puli, protiv tužene ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Trg 3/a, OIB:23057039320, zastupane po OD Hanžeković i partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 12. ožujka 2026., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 28. travnja 2026. objavio i

p r e s u d i o j e

I Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl. 14.1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101995672 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 27. srpnja 2004., a koja glasi: « U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.»

Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5101995672 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 27. srpnja 2004., a koja glasi:

«Kamatna stopa je promjenjiva… »

te u odredbi čl. 8.2. koja glasi:

« Ugovorne stranke su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.»

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5101995672 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 27. srpnja 2004. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 2. koja glasi:

« … CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.»,

u odredbi čl.7.3. koja glasi:

« ... po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja……Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati zatezne kamate kako slijedi na:

- 0,18 EUR od 01.09.2004. do 29. rujna 2015.,

- 11,89 EUR od 05.10.2004. do 29. rujna 2015.,

- 11,35 EUR od 04.11.2004. do 29. rujna 2015.,

- 15,06 EUR od 07.12.2004. do 29. rujna 2015.,

- 9,82 EUR od 07.01.2005. do 29. rujna 2015.,

- 4,13 EUR od 07.02.2005. do 29. rujna 2015.,

- 2,13 EUR od 04.03.2005. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.04.2005. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.07.2005. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 03.08.2005. do 29. rujna 2015.,

- 2,61 EUR od 05.09.2005. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 04.11.2005. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.12.2005. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 03.03.2006. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 04.05.2006. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.06.2006. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.07.2006. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 03.08.2006. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 04.09.2006. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 03.11.2006. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 04.12.2006. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.01.2007. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.02.2007. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.04.2007. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 04.05.2007. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.06.2007. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.09.2007. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.10.2007. do 29. rujna 2015.,

- 0,01 EUR od 05.12.2007. do 29. rujna 2015.,

- 2,91 EUR od 04.02.2008. do 29. rujna 2015.,

- 2,91 EUR od 05.03.2008. do 29. rujna 2015.,

- 2,90 EUR od 03.04.2008. do 29. rujna 2015.,

- 2,90 EUR od 05.05.2008. do 29. rujna 2015.,

- 2,89 EUR od 05.06.2008. do 29. rujna 2015.,

- 2,89 EUR od 04.07.2008. do 29. rujna 2015.,

- 2,89 EUR od 04.08.2008. do 29. rujna 2015.,

- 2,88 EUR od 05.09.2008. do 29. rujna 2015.,

- 2,88 EUR od 03.10.2008. do 29. rujna 2015.,

- 3,12 EUR od 05.11.2008. do 29. rujna 2015.,

- 2,87 EUR od 05.12.2008. do 29. rujna 2015.,

- 17,34 EUR od 05.01.2009. do 29. rujna 2015.,

- 21,47 EUR od 05.02.2009. do 29. rujna 2015.,

- 24,38 EUR od 05.03.2009. do 29. rujna 2015.,

- 13,21 EUR od 06.04.2009. do 29. rujna 2015.,

- 32,23 EUR od 05.05.2009. do 29. rujna 2015.,

- 27,52 EUR od 05.06.2009. do 29. rujna 2015.,

- 22,94 EUR od 06.07.2009. do 29. rujna 2015.,

- 22,44 EUR od 04.08.2009. do 29. rujna 2015.,

- 26,01 EUR od 04.09.2009. do 29. rujna 2015.,

- 21,57 EUR od 05.10.2009. do 29. rujna 2015.,

- 22,58 EUR od 05.11.2009. do 29. rujna 2015.,

- 25,40 EUR od 04.12.2009. do 29. rujna 2015.,

- 31,52 EUR od 05.01.2010. do 29. rujna 2015.,

- 38,75 EUR od 05.02.2010. do 29. rujna 2015.,

- 37,81 EUR od 05.03.2010. do 29. rujna 2015.,

- 47,93 EUR od 06.04.2010. do 29. rujna 2015.,

- 47,20 EUR od 05.05.2010. do 29. rujna 2015.,

- 53,49 EUR od 04.06.2010. do 29. rujna 2015.,

- 74,45 EUR od 21.07.2010. do 29. rujna 2015.,

- 64,55 EUR od 06.08.2010. do 29. rujna 2015.,

- 91,84 EUR od 21.09.2010. do 29. rujna 2015.,

- 84,93 EUR od 06.10.2010. do 29. rujna 2015.,

- 74,85 EUR od 10.11.2010. do 29. rujna 2015.,

- 101,42 EUR od 17.12.2010. do 29. rujna 2015.,

- 111,81 EUR od 05.01.2011. do 29. rujna 2015.,

- 97,85 EUR od 04.02.2011. do 29. rujna 2015.,

- 99,85 EUR od 04.03.2011. do 29. rujna 2015.,

- 87,56 EUR od 05.04.2011.do 29. rujna 2015.,

- 100,57 EUR od 05.05.2011. do 29. rujna 2015.,

- 127,34 EUR od 06.06.2011. do 29. rujna 2015.,

- 113,89 EUR od 05.07.2011. do 29. rujna 2015.,

- 180,70 EUR od 04.08.2011. do 29. rujna 2015.,

- 183,68 EUR od 05.09.2011. do 29. rujna 2015.,

- 128,29 EUR od 05.10.2011. do 29. rujna 2015.,

- 127,23 EUR od 04.11.2011. do 29. rujna 2015.,

- 117,96 EUR od 05.12.2011. do 29. rujna 2015.,

- 129,35 EUR od 05.01.2012. do 29. rujna 2015.,

- 138,02 EUR od 06.02.2012. do 29. rujna 2015.,

- 137,13 EUR od 05.03.2012. do 29. rujna 2015.,

- 132,08 EUR od 05.04.2012. do 29. rujna 2015.,

- 134,40 EUR od 04.05.2012. do 29. rujna 2015.,

- 137,89 EUR od 05.06.2012. do 29. rujna 2015.,

- 133,26 EUR od 06.07.2012. do 29. rujna 2015.,

- 135,81 EUR od 03.08.2012. do 29. rujna 2015.,

- 131,04 EUR od 05.09.2012. do 29. rujna 2015.,

- 127,46 EUR od 05.10.2012. do 29. rujna 2015.,

- 133,50 EUR od 06.11.2012. do 29. rujna 2015.,

- 132,10 EUR od 07.12.2012. do 29. rujna 2015.,

- 135,29 EUR od 08.01.2013. do 29. rujna 2015.,

- 125,46 EUR od 07.02.2013. do 29. rujna 2015.,

- 126,02 EUR od 08.03.2013. do 29. rujna 2015.,

- 135,61 EUR od 05.04.2013. do 29. rujna 2015.,

- 128,19 EUR od 06.05.2013. do 29. rujna 2015.,

- 117,46 EUR od 05.06.2013. do 29. rujna 2015.,

- 119,08 EUR od 05.07.2013. do 29. rujna 2015.,

- 117,42 EUR od 06.08.2013. do 29. rujna 2015.,

- 124,17 EUR od 05.09.2013. do 29. rujna 2015.,

- 130,74 EUR od 04.10.2013. do 29. rujna 2015.,

- 127,99 EUR od 08.11.2013. do 29. rujna 2015.,

- 134,19 EUR od 11.12.2013. do 29. rujna 2015.,

- 128,25 EUR od 20.01.2014. do 29. rujna 2015.,

- 122,93 EUR od 13.02.2014. do 29. rujna 2015.,

- 125,59 EUR od 07.03.2014. do 29. rujna 2015.,

- 122,95 EUR od 07.04.2014. do 29. rujna 2015.,

- 122,37 EUR od 07.05.2014. do 29. rujna 2015.,

- 119,27 EUR od 06.06.2014. do 29. rujna 2015.,

- 121,84 EUR od 07.07.2014. do 29. rujna 2015.,

- 125,79 EUR od 07.08.2014. do 29. rujna 2015.,

- 128,96 EUR od 10.09.2014. do 29. rujna 2015.,

- 127,32 EUR od 07.10.2014. do 29. rujna 2015.,

- 133,01 EUR od 11.11.2014. do 29. rujna 2015.,

- 133,99 EUR od 10.12.2014. do 29. rujna 2015.,

- 134,47 EUR od 09.01.2015. do 29. rujna 2015.,

- 134,82 EUR od 21.02.2015. do 29. rujna 2015.,

- 134,82 EUR od 17.03.2015. do 29. rujna 2015.,

- 134,82 EUR od 13.04.2015. do 29. rujna 2015.,

- 134,82 EUR od 21.05.2015. do 29. rujna 2015.,

- 134,82 EUR od 23.06.2015. do 29. rujna 2015.,

- 134,82 EUR od 21.07.2015. do 29. rujna 2015.,

- 134,82 EUR od 20.08.2015. do 29. rujna 2015.,

- 134,82 EUR od 21.09.2015. do 29. rujna 2015.,

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007.g., a on 1. siječnja 2008.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a sve u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 12.600,03 EUR zajedno sa zateznom kamatom kako slijedi na:

- 0,18 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 11,89 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 11,35 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 15,06 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 9,82 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 4,13 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 2,13 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 0,01 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 2,61 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 0,01 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 2,91 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 2,90 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 2,89 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 2,88 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 3,12 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 2,87 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 17,34 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 21,47 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 24,38 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 13,21 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 32,23 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,.

- 27,52 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 22,94 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 22,44 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 26,01 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 21,57 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 22,58 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 25,40 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 31,52 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 38,75 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 37,81 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 47,93 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 47,20 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 53,49 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 74,45 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 64,55 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 91,84 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 84,93 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 74,85 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 101,42 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 111,81 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 97,85 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 99,85 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 87,56 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 100,57 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 127,34 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 113,89 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 180,70 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 183,68 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 128,29 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 127,23 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 117,96 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 129,35 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 138,02 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 137,13 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 132,08 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 134,40 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 137,89 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 133,26 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 135,81 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 131,04 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 127,46 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 133,50 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 132,10 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 135,29 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 125,46 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 126,02 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 135,61 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 128,19 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 117,46 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 119,08 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 117,42 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 124,17 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 130,74 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 127,99 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 134,19 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 128,25 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 122,93 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 125,59 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 122,95 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 122,37 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 119,27 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 121,84 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 125,79 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 128,96 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 127,32 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 133,01 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 133,99 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 134,47 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 134,82 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

te iznos od 4.158,67 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. pa sve do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007.g., a on 1. siječnja 2008.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015.g. a od 1. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a sve u roku od 15 dana.

III Ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 769,30 EUR, kao niti tražbina u iznosu od 2.082,33 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

IV Svaka parnična stranka snosit će svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako su ona kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 27. srpnja 2004. sklopili su Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101995672, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 102.200,00 CHF-a .

1.1. Ugovor da sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu (čl.13.), a koja odredba da je po ocijeni tužiteljice nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu da je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke da nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te da je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba da tužiteljici na njezinu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužiteljici nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem.

1.2. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

1.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posł.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način daje ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača.

1.4. Navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke — tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.

1.5. Ugovor o kreditu da je sadržavao nepoštenu i ništetnu odredbu – valutnu klauzulu u švicarskim francima, odnosno odredbu kojom je ugovoreno da se glavnica kredita i ugovorene kamate vežu za tečaj švicarskog franka. Ugovorom da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan dospijeća. Mjesečni anuitet tužitelja da je trebao iznositi 702,44 CHF. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice.

1.7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posł.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.8. Tužiteljica i tuženik da su zaključili Anex br. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101995672 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Provedenom konverzijom tužitelj da nije niti približno obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije, iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan. Prema mišljenju tužitelja preplata kao posljedica ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, iznosi puno više od priznatog iznosa, a preostali dio glavnice da je puno manji.

1.9. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.10. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja podneskom od 22. siječnja 2025. precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, na način da potražuje isplatu iznosa od 12.600,03 EUR na ime preplate s osnova promjenjive kamate i s osnova preplaćenog tečaja te 4.158,67 EUR na ime razlike u glavnici.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova.

2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 22. siječnja 2016. godine sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

2.3. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

2.4. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (narodne novine, br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, Narodne novine, br. 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. Narodne novine, br. 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik posebno napominje da je tužitelju kamatna stopa već 01.05.2011. godine snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,49%, dana 01.05.2011. godine snižena je na 5,00%, a od 01.10.2011. godine tužitelju je kamatna stopa još snižena i to na 5,00%, te je kao takva vrijedila sve do zakonskog fiksiranja kamatne stope na visinu od 3,23%, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine (Narodne novine, br. 143/13).

2.5. Budući da tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Konačno je nakon provedenog vještačenja prezirao svoj prigovor radi prebijanja u podnesku od 19. svibnja 2022.

2.6. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Aneks ugovoru o kreditu, Sporazum i anex sporazumu o zasnivanju založnog prava, otplatni plan, evidencija uplata, promet po kreditu, provedeno je financijsko vještačenje, pročitan nalaz i mišljenje vještaka i dopuna, te je saslušana tužiteljica.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 14.1., čl. 2., 7.3, 8. (8.1. i 8.2.) Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101995672 koji je sklopljen 27. srpnja 2004. te zahtjev za isplatu po osnovu preplate zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i po osnovu preplate zbog ništetnih odredbi o tečaju CHF sa zateznim kamatama od plaćanja do isplate, kao i zahtjev za isplatom po osnovu razlike u glavnici konvertiranog kredita.

6. Nesporno je među parničnim strankama da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 27. srpnja 2004. Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101995672 kojim je banka tužitelju, kao korisniku kredita, odobrila kredit 102.200,00 CHF-a po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje, nesporno je da se tužitelj obvezao tuženiku platiti kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, te ugovorenu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49 % godišnje. Rok otplate kredita bio je ugovoren na 240 mjeseci. Nadalje, nesporno je da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu 22. siječnja 2016. sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o mjesnoj nadležnosti, o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužitelju novčane iznose koje on potražuje imajući u vidu da je provedena konverzija i sklopljen Aneks ugovoru.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.1. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelj ice i tuženika, a koji u članku 8. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u članku 2. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.2. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

9.3. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.5. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužiteljica pozvala, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

9.6. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da tužitelj ica nije potrošač odnosno da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom pregovarao odnosno da je ona bila informirana o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom postupku tuženik je predlagao dokaze na te okolnosti, ali je tijekom postupka od tih dokaza odustao pa je sud na te okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

9.7. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da su ona i suprug predmetni kredit podigli radi rješavanja stambenog pitanja jer da su prije toga živjeli u stanu od 20 m2 u kući suprugovih roditelja. Kako je ona bila klijent Erste banke obratila im se s ciljem da podigne kredit u eurima no oni da su joj tvrdili da nema uvjete za podizanje kredita u eurima i da je za nju povoljnije podići kredit u CHF-u. Za kredit u CHF-u rekli su joj da je bolji i povoljniji a ona nije imala razloga da im ne vjeruje. Novcem kojeg su dobili po osnovi kredita kupili su stan od 50 m2 kojeg su tijekom otplate bili primorani prodati zbog znatnog rasta anuiteta. Rata kredita da joj je s početnih 2.800,00 kn narasla na 4.600,00 kuna, a njezina plaća da je u to vrijeme iznosila cca 6.000,00 kuna. Naknadno da je sklopila ugovor o konverziji no ne sjeća se da je primila izračun konverzije. Nakon što joj je predočen izračun konverzije koji se nalazi u spisu na listu 88-91, tužiteljica je navela kako je vjerojatno izračun konverzije zaprimila, ali da se toga sa sigurnošću ne može sjetiti. Nije znala da će doći do tako velike promjene tečaja kamatne stope.

9.8. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio kao istinitog i vjerodostojnog jer je iskazivala u suglasju s materijalnim dokazima iz spisa, osim u dijelu da nije zaprimila izračun konverzije pa joj sud u tom dijelu ne vjeruje. Tuženik iskaz tužiteljice nije osporio.

9.9. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

9.10. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. U tom smislu je donesen i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

9.11. Na temelju iskaza tužiteljice koja je navela da je predmetni kredit podigla radi rješavanja stambenog pitanja što proizlazi i iz čl. 3. Ugovora o kreditu (stambeni kredit- za kupnju stana), sud je utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača.

9.12. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona prilikom sklapanja toga Ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača jer je postupala kao fizička osoba te da je sredstva koje je ostvarila po toj osnovi utrošila namjenski za kupovinu stana.

9.13. Tuženik prema teretu dokaza nije dokazao suprotno.

9.14. Na temelju ranije predočenog iskaza tužiteljice (točka 9.7. obrazloženja), kojeg je sud ocijenio istinitim u cijelosti, utvrđeno je da ona u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te da joj je upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženika nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

9.15. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju.

10. Nadalje, valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelj ice i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da presudom donesenom u kolektivnom sporu nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

11. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12. Iako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ipak je predmetna odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

12.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12.2. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi , naime svaki porast kamatne stope uzrokuje povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

12.3. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

13. Glede valutne klauzule, nije sporno da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, odredbe o valutnoj klauzuli podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

13.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje , kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

13.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

13.3. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i odlučio kao u točki I izreke ove presude.

14. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš koja je u svom nalazu i dopuni istog dala sljedeće mišljenje da je:

- razlika stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit ukupno iznosi 683,53 CHF, odnosno 3.260,49 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4,

- razlika stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja ukupno iznosi 60.340,92 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4. Dakle da, ukupna preplata u anuitetima s osnova promjenjive kamatne stope i promjene tečaja u odnosu na početne uvjete kredita do 30. rujna 2015. iznosi 63.601,41 HRK kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 4.

- u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrđen iznos neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti je za 31.333,54 HRK viši u odnosu na iznos koliko bi iznosila neotplaćena glavnica CHF kredita obračunata po početnom tečaju kredita.

- izračun konverzije sačinjen na način da su sve tužiteljičine kunske uplate po realiziranom kreditu sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po njemu sučeljavane sa simuliranom otplatom EUR kredita sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po njemu, dakle na taj način utvrđena neotplaćena glavnica EUR kredita obuhvaća preplate koje je vještak utvrdio u ukupnom iznosu od 63.601,41 HRK u odnosu na točku 1 i 2 zadaće vještaka. Dakle da, ukupna preplata po kreditu s osnove preplaćene kamate i preplaćenog tečaja CHF/HRK na dan 30. rujna 2015. iznosi 94.934,95 HRK.

- razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćanih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje niže kamatne stope od početne sve do 30. rujna 2015. godine ukupno iznose 3.289,16 CHF kako je specificirano u stupcu 15, odnosno 15.689,28 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 6

- razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje nižeg tečaja od početnog ukupno iznose 5.796,32 HRK kako je specificirano u stupcu 11 Tabele br. 7

- tuženik da je ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15) izvršio izračun konverzije kredita. Prilikom konverzije da su uzeta u obzir potraživanja tužiteljice iz tužbe kao preplate slijedom promjena kamatnih stopa i tečaja kroz razdoblje od početka otplate kredita do konverzije u smislu da su i ti preplaćeni iznosi obuhvaćeni u izračunu konverzije, odnosno za iznos preplate koju tužiteljica potražuje nije umanjena obveza po konvertiranom kreditu,

- da pri izračunu konverzije nije uzeta u obzir valuta CHF-EUR već HRK s valutnom klauzulom CHF-EUR, a s obzirom da je konverzija kredita vršena na način da se simulirala naplata kredita s vk u EUR u kunama iz kunskih uplata kredita s vk u CHF,

- tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije utvrdio manjak u konverziji koji je na dan zaključenja Aneksa Ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija, 22. siječnja 2016. iznosio 295,22 EUR, a čija kunska protuvrijednost manjka po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.253,14 HRK. Tužiteljici je za iznos manjka uvećana neotplaćena glavnica kredita s vk u EUR,

- zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi 306,39 EUR kako je specificirano u stupcu 5 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja.

- zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene tečaja (pozitivne tečajne razlike) za razdoblje do 30. rujna 2015. ukupno iznosi 2.537,09 EUR kako je specificirano u stupcu 8 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja. Dakle, ukupna zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja, i to samo na pozitivne razlike, do 30. rujna 2015. godine iznosi 2.843,48 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja.

15. Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka dok se tuženik podnescima očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i dopune istog ističući u bitnom nakon dopune da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka ali da i dalje osporava osnovanost potraživanja tužitelja pri čemu ustraje kod svih navoda iz podnesaka.

15.1. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka budući je sačinjen stručno i objektivno sukladno nalogu suda.

16. Nesporna je, među parničnim strankama, činjenica da je između istih sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15.), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

16.1. Dodatkom ugovoru o kreditu promijenjene su odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosilo je 40.792,20 EUR. Kamatna stopa u trenutku zaključenja tog Dodatka ugovoru iznosila je 5,312 postotnih bodova godišnje, kao fiksni dio kamate i promjenjiv dio referentne kamatne stope (6M EURIBOR).

17. Iz gore navedenog i iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine"102/15).

18. ZID ZPK/15 je u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZzP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 i ZOO specijalni propis pa stoga njegove odredbe imaju prvenstvo pred odredbama ZZP/14 i ZOO te se tek u slučaju ako ZID ZPK/15 ne određuje drugačije primjenjuju odredbe ZZP/14, pa tako konkretno i odredba članka 49. koja uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe, a u stavku 5. da se odredbe o nepoštenim odredbama ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

19. Imajući u vidu utvrđenja vještaka, te navedene odredbe ZPK i sadržaj potpisanog Dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, već i do promjene kamatne stope, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te utvrđenja preplate, kako to osnovano ističe tužena. Ovako provedenom konverzijom tužitelj je, a kako to proizlazi i iz odredbe čl. 19.b ZPK doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita, na koju je i primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR, te sukladno tome i utvrđenju novog otplatnog plana, sve sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 1. – 3. ZPK. Osim navedenog se, kako to i proizlazi iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZPK, svi uplaćeni iznosi pretvaraju u EUR po tečaju na dan uplate i istima se namiruju obroci, odnosno anuiteti u EUR utvrđeni po novom otplatnom planu, pri čemu se ne uzimaju u obzir samo uplate na ime naplaćenih zateznih kamata (dakle kamata nastalih kao posljedica zakašnjenja u otplati kredita, a ne i redovnih kamata), naknada i troškova.

20. Nadalje treba navesti da je tužiteljici, kao što to i proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu, a sukladno čl. 19.e st. 1. ZPK, dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužitel jica taj izračun prihvatila, te slijedom toga i sklopila predmetni Dodatak (Anex) ugovora o kreditu, a na što ista ničime nije bio obvezna, niti prinuđena, kako to proizlazi i iz čl. 19.e st. 6. ZPK, prema kojem se, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima. Stoga je tužiteljica mogla ostati u ugovornom odnosu s tuženikom na način kako je to i prvobitno ugovoreno, u kojem bi slučaju, po stavu ovoga suda, ona mogla potraživati zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti preplaćenu kamatu i valutu.

21. Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema kredita u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Ukazuje se da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR.

21.1. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutna klauzula u CHF-u iz predmetnog Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101995672 nakon zaključenog Dodatka tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/03.

22. Valja napomenuti da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH pri čemu je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

23. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud RH u predmetu Gos 1/2019. koji je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

24. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, prema motrištu ovog suda, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. St.5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/2019 i 19/2022 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji b i im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

24.1. To znači da je izvršena konverzija imala svrhu ne samo na promjenu valute već i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

25. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK stranke su iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

26. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta). Ovakav stav izrazio je Vrhovni sud RH u svojim odlukama poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. i Rev- 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. te Rev-925/2023 od 8. travnja 2025).

27. Zbog naprijed navedenog valjalo je odbiti dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica potraživala od tuženice isplatu iznosa 12.600,03 EUR po osnovu preplate zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i zbog ništetnih odredbi o tečaju CHF, zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos tekućom od 30. rujna 2015. do isplate.

27.1. Prema utvrđenju ovog suda nije osnovano potraživanje zateznih kamata nakon 30. rujna 2015. odnosno nakon konverzije ugovora jer su konverzijom ništetne odredbe zamijenjene novima.

27.2. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II, izreke ove presude.

28. Međutim kako, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

29. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud zaključuje da postoji obveza tuženice na plaćanje tužiteljici nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (promjenjive kamate i valutne klauzule u CHF-u) i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku ugovora o kreditu.

30. Iznosi koje je tužiteljica platila s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to promjenjive kamate prema jednostranoj odluci tuženice kao razlike od ugovorene redovne kamate Ugovorom o kreditu od 5,49% godišnje i one koju je po višoj stopi tužiteljica plaćala kroz razdoblje otplate do dana konverzije 30. rujna 2015., te ugovorene valute obveze vraćanja kredita vezane uz srednji tečaj tečajne liste tuženice za CHF važeće na dan plaćanja rate koja je važila na dan isplate kredita i onog tečaja koji je važio u vrijeme plaćanja pojedinih rata kredita, ovaj sud je utvrdio iz provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

31. Iz naprijed navedenih razloga sud je tužiteljici dosudio zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni redovne kamate i ugovorene valute obveze vraćanja kredita u CHF od dana kada su plaćeni do 29. rujna 2015. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženica primila preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženicu nepoštenom stjecateljicom budući se ona kao autorica nepoštenih odredbi koristila tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima (članak 87. ZZP/03).

31.1. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom I.

32. Vezano za tuženikov prigovor radi prijeboja i tvrdnju da je osnovano njegovo potraživanje prema tužiteljici jer da treba uzeti u obzir i razdoblja primjene negativne tečajne razlike uslijed manje plaćenih anuiteta s osnova nižeg tečaja, nije utvrđeno da takvo njegovo potraživanje postoji. Naime, promjenom kamate i tečaja na niže od početnog nije došlo do povrede interesa potrošača, a odredba članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) odnosi se samo na potrošače, ne i na trgovca. Tuženik kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. U konačnici sud tužitelju nije dosudio razliku preplaćenih iznosa po osnovu ništetnih odredbi već samo zateznu kamatu na utvrđenu preplatu zbog tih ništetnih odredbi pa i stoga nije utvrđeno da bi tuženikovo potraživanje po osnovu tzv. negativnih razlika postojalo.

32.1. Odbijen je i zahtjev za isplatom iznosa od 4.158,67 EUR razlike u nedospjeloj glavnici CHF i EUR kredita.

32.2. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u eurima u kunskoj protuvrijednosti i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica obračuna po početnom tečaju. Kako je navedena razlika glavnice posljedica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu između stranaka te kako tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da konverzija kredita zaključenjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izvršena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a iz stanja spisa se ne može zaključiti da postoje neki od razloga ništetnosti navedenog ugovora (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti) tužiteljica nema pravo tražiti od tuženika da mu vrati i razlike u neotplaćenoj i nedospjeloj glavnici u iznosu od 4.158,67 EUR.

32.3. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II izreke ove presude i točki III izreke ove presude.

33. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO- a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude posl. br. Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., stoga je razvidno da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, uslijed čega je istaknuti prigovor tuženika neosnovan.

34. Tuženik se protivio preinaci tužbe koju je tužiteljica učinila podneskom od 22. siječnja 2025. nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, no sud je istu dopustio pozivom na odredbu čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) cijeneći da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i čl. 191. st. 2. ZPP-a. Tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer je ona za egzaktnu visinu svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem, zbog čega je sud unatoč protivljenju tuženika, temeljem čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužiteljica bi bila onemogućena u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

34.1. Što se tiče istaknutog prigovora zastare na preinačene iznose valja istaći da je taj prigovor tuženika neosnovan jer je tužiteljica već u tužbi podnesenoj 31. svibnja 2019. istaknula zahtjev za isplatom po toj istoj osnovi (ništetnost odredbi o promjenjivoj kamati i valuti) čime je prekinula zastaru, a preinaka tužbe učinjena podneskom od 22. siječnja 2025. je dopuštena rješenjem na zapisnik od 23. siječnja 2025. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP) , zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

35. Odredba čl. 14.1. Ugovora o kreditu koja glasi: „U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.“ protivna je odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22., 59/23.), te članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, odredba čl. 14.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, predstavlja odredbu o kojoj stranke nisu međusobno pojedinačno pregovarale, na nju tužitelj ica nije mogla utjecati, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača budući tužiteljica ima prebivalište u [adresa].

35.1. Zbog navedenog prihvaćen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice i odlučeno kao u točki I izreke.

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ujednačena.

36.1. Naime, parnične stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate, a tuženik u odnosu na (odbijeni tužbeni zahtjev) za isplatu glavnice, i razlike glavnice. Kada bi sud primijenio odredbu čl. 154. stav. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosi la i one koje bi morala platiti tuženiku, to bi troškovi tužiteljice bili daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., O protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

36.2. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 prema kojem čl. 6. stav. 1. i čl.7. stav. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.

36.3. Zbog navedenog odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Puli 27. travnja 2026.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte