REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6858/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ŽL OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 28. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I./ Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 312963 od 07.10.2008. godine koji su sklopili tužitelj ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kao kreditor, na način da je ništetan članak 5. st. 5.1. i 5.2. Ugovora o kreditu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora o kreditu sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: 1,00 % (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita. 5.2. Naknada za vođenje računa za otplatu kredita: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena
Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“
II./ Nalaže s tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, da tužitelju ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.126,24 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 22.10.2008. godine pa do isplate i to po stopi koja se određuje od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od osam dana.
III./ Nalaže s tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, da tužitelju ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 100,36 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:
1,59 EUR tekuće od dana 31.10.2008. godine pa do isplate
1,59 EUR tekuće od dana 30.11.2008. godine pa do isplate
1,59 EUR tekuće od dana 31.12.2008. godine pa do isplate
1,59 EUR tekuće od dana 31.01.2009. godine pa do isplate
1,59 EUR tekuće od dana 28.02.2009. godine pa do isplate
1,59 EUR tekuće od dana 31.03.2009. godine pa do isplate
1,59 EUR tekuće od dana 30.04.2009. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 31.05.2009. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 30.06.2009. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 31.07.2009. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 31.08.2009. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 30.09.2009. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.10.2009. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.11.2009. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.12.2009. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.01.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.02.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.03.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.04.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.05.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.06.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.07.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.08.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.09.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.10.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.11.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.12.2010. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.01.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.02.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.03.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.04.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.05.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.06.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.07.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.08.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.09.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.10.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.11.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.12.2011. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.01.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.02.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.03.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.04.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.05.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.06.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.07.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.08.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.09.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.10.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.11.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.12.2012. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.01.2013. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.02.2013. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.03.2013. godine pa do isplate
1,86 EUR tekuće od dana 24.04.2013. godine pa do isplate
i to po stopi koja se određuje od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od osam dana.
IV./ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banke d.d. Zagreb, OIB 87939104217 naknaditi tužitelju ŽL OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 839,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. travnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.
V./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Nesporno je između stranka da je Ugovorom o kreditu broj 312963 prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor, tužitelju ŽL kao korisniku kredita, na raspolaganje stavio iznos kunske protuvrijednosti od 180.500,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju HNB-a. Nije sporno nadalje ni da je tuženik 22. listopada 2008. tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.126,24 EUR (u tada važećoj valuti iznos od 8.485,62 kn), kao niti da je tuženik naplatio tužitelju trošak vođenja računa, u iznosu od ukupno 100,36 EUR, koji ukupni iznos se sastoji od pojedinih iznosa navedenih u točki III./ izreke ove presude te da su ti iznosi naplaćeni na datume počevši od kojim tužitelj od tuženika potražuje isplatu zakonske zatezne kamate. Naposljetku, nesporno je između stranaka da je tuženik tužitelju navedene iznose naplatio na temelju odredbe Ugovora o kreditu, citirane pod točkom I./ izreke ove presude.
2. Tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude tužitelj temelji na tvrdnjama da je s tuženikom ugovor o kreditu zaključio kao potrošač te da je odredba čl. 5. st. 5.1. i st. 5.2. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, pa time i ništetna. Tužitelj obrazlaže da je ta odredba ništetna na temelju odredbe čl. 102. u svezi s odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača jer je unesena u ugovor o kreditu, koji je unaprijed formulirani tipski ugovor kojega je pripremio tuženik te na sadržaj kojega tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati. Tužitelj tvrdi da tuženik nije imao nikakav trošak obrade kredita te da je ugovorenom ništetnom odredbom, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, sebi omogućio dodatnu naplatu nepostojećih troškova obrade kredita, kao i naplatu troška vođenja računa. Tužitelj ističe da u pravnom smislu ne postoji razlika između jednostranog mijenjanja kamatne stope, CHF valute i troška vođenja računa, jer se ni o čemu od toga nije pregovaralo. Naknada za vođenje računa, kao i trošak obrade kredita odredio je jednostrano tuženik, bez da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu tužitelju objasnio bilo parametre koji utječu na visinu tih naknada, bilo na što se konkretno (koje troškove) te naknade odnose. Isto tako kako i po kriteriju se mijenjala naknada troška vođenja računa, poznato je samo tuženiku. Budući da su navedene odredbe ništetne, tužitelj tužbenim zahtjevima citiranim pod točkom II./ i III./ izreke ove presude potražuje od tuženika vraćanje primljenoga na temelju ništetne odredbe te zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja na strani tuženika, kao nepoštenog stjecatelja (čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) pa do isplate te naknadu troška parničnog postupka.
3. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenim zahtjevima te ističe prigovor zastare. Tuženik navodi nadalje da odredba o tzv. ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos te naknade, odnosno da je ta naknada izražena u točno određenom postotku od 1 % iznosa kredita; dakle, da je ta odredba lako uočljiva i razumljiva pa da je stoga bespredmetno utvrđivati njezinu eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost. Tuženik navodi da je apsurdno da bi odredba kojom je ugovoreno plaćanje ulazne naknade u postotku od 1 % od iznosa kredita bila tužitelju nerazumljiva ili teško uočljiva. Nadalje tuženik tvrdi da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo te da su ugovorne stranke ugovorile primjenu tarife tuženika te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Tuženik navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o formuliranom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj te tvrdi da je svaki ugovor o potrošačkom kreditu kojeg je tuženik sklapao s potrošačem bio prilagođen tom konkretnom potrošaču. Nadalje tuženik ističe da je tužitelju bilo pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja odredbe za koju u ovoj parnici tvrdi da je ništetna. Tuženik zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan te ga predlaže odbiti i potražuje naknadu troška parničnog postupka.
3.1. Tijekom postupka tuženik čini nespornima činjenice navedene u točki 1. ovog obrazloženja, u pogledu visine naplaćene tzv. ulazne naknade te troška vođenja računa, kao i u pogledu dana plaćanja.
4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.
6. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva zastario.
7. Radi utvrđivanja okolnosti zaključenja ugovora o kreditu, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja te su pročitane isprave u spisu, sa sadržajem kojih je u svezu doveden tužiteljev iskaz, koji je ocijenjen u cijelosti istinitim.
8. Tužitelj je iskazao da je došao u banku, obavio kratki razgovor, koji je bio formalnost jer da su uvjeti krediti ''bili servirani''. Prema tužiteljevom iskazu, ugovor o kreditu pripremila je unaprijed banka (prednik tuženika Volksbank d.d.) te tužitelj na sadržaj toga ugovora nije imao nikakav utjecaj. O odredbi na temelju koje su tužitelju naplaćeni ulazna naknada i trošak vođenja računa za kredit nije se pregovaralo, kao uostalom niti o jednoj odredbi tog ugovora. Tužitelj je iskazao da sporna odredba jest navedena u ugovoru, no da je predmetni ugovor ''glomazan'' i za laika takav da se ne ulazi u svaki detalj s razumijevanjem. Naposljetku je tužitelj iskazao da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu radio kao nastavnik hrvatskog jezika u osnovnoj školi u zagrebačkom naselju Špansko, da je kredit podigao jer je tada zasnivao obitelj, s namjerom da se ''skuće''. Nije se bavio nikakvim obrtništvom, niti poduzetništvom, niti tada, niti danas. Stan kupljen kreditom počeo je iznajmljivati 2017. godine, kada je s obitelji trajno preselio u SR Njemačku, te predmetni kredit još uvijek otplaćuje.
9. Ovaj sud izloženi iskaz tužitelja ocjenjuje jasnim i životno logičnim te ga u cijelosti prihvaća kao istinitog.
10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 9. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07., 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (7. listopada 2008.) određeno je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja te prihvaćanjem njegovog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza koji je u skladu sa sadržajem zaključenog ugovora (čl. 2.) utvrđeno je da je namjena ugovora bila kupnja stana u [adresa]. Prihvaćanjem tužiteljevog iskaza utvrđeno je nadalje da je tužitelj po zanimanju profesor hrvatskog jezika i povijesti te da osim što se tužitelj nikada nije bavio poduzetništvom ni obrtništvom, da tužitelj ni prema svojem zvanju niti prema svojem zanimanju ne raspolaže znanjem o financijama koje bi ga prilikom zaključenja ugovora o kreditu dovelo u ravnopravnu poziciju s tuženikom, koji je banka. Stoga ovaj sud zaključuje da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 9. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP, a na što nije od utjecaja da je tužitelj nakon iseljenja iz Republike Hrvatske stan pribavljen predmetnim kreditom počeo iznajmljivati. Naime, osim što je tužitelj kredit uzeo ne da bi od stana ostvarivao prihod, nego radi osiguranja doma za svoju obitelj, niti činjenica da stan danas iznajmljuje ne čini tužitelja poduzetnikom u smislu ZTD-a, niti obrtnikom u smislu Zakona o obrtništvu.
11. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st.1. ZZP). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredba unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st.2. ZZP). Prihvaćanjem gore izloženoga iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati o ovdje spornoj odredbi čl. 5.5.1. i čl. 5.5.2. Ugovora o kreditu, na temelju koje je tuženik tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu te na temelju koje je tuženik tužitelju naplaćivao trošak vođenja računa. Naime, čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja, utvrđeno je da je taj ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. prednika tuženika.
12. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Budući da je spornom odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a plaćanje troškova ni naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno (tj. riječima tuženika – da je bespredmetno) ocjenjivati je li poštena odredba čl. 5.5.1. i čl. 5.5.2. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020).
13. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st.1. ZZP).
14. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost odredbi o naknadama (točka 11. ovog obrazloženja), kao i utvrđene činjenice da je tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom zaključio kao potrošač (točka 9. ovog obrazloženja) te da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu (točka 10. ovog obrazloženja), slijedom citirane odredbe čl. 96.st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
15. Načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. U konkretnoj situaciji, ta pretpostavka nije bila ispunjena jer tužitelj nije tuženika informirao o razlogu iz kojega odredbom čl. 5.5.1. Ugovora o kreditu tzv. ulaznu naknadu određuje upravo prema od tuženika nametnutom, fiksno određenom parametru od 1% iznosa kredita. Tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bila predana bilo kakva specifikacija na temelju koje bi tužitelj imao informaciju o razlogu određivanja upravo parametra od 1% iznosa kredita kao troška odobrenja kredita, odnosno tzv. ''ulazne naknade''. Takvu informaciju tužitelj ne samo da nije dobio prije zaključenja ugovora o kreditu, nego niti naknadno, nakon što mu je predmetna naknada naplaćena (na način da mu je ustegnuta prilikom isplate kredita), a takvo postupanje tuženika upravo je suprotno načelu transparentnosti prema kojemu je tuženik kao trgovac bio dužan postupati kod zaključenja ugovora s tužiteljem, koji je taj ugovor zaključio kao potrošač. Nadalje, u odredbi čl. 5.5.2. koja glasi: ''Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora'' uopće nije navedeno koliko ta naknada iznosi, niti je Odluka o kamatama i naknadama kreditora dio Ugovora o zaključenog između stranaka. Dakle, ugovorena je obveza tužitelja platiti naknadu u visini koja nije određena ugovorom, već je neodređena te je visina te naknade neodrediva tužitelju, odnosno radi se o odredbi kojom se tužitelj kao potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač pritom nije bio u mogućnosti upoznati se s odredbom kojoj se visina obveze koja se potrošaču nameće određuje. Osim toga, spornom odredbom tuženiku je dano pravo da naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini koju je odredio sam tuženik, pri čemu tuženik nije precizno naznačio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade.
16. Slijedom svega izloženoga, spornu odredbu čl. 5.5.1. Ugovora o kreditu tuženik je jednostrano nametnuo tužitelju, dok je sporna odredba čl. 5.5.2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva za tužitelja, niti o njoj se nije pregovaralo te predstavlja odredbu koja je kao primjer pojedine ugovorne odredbe koja se može smatrati nepoštenom navedena u odredbi čl. 97. st.1. al. 10. ZZP. Primjenom tih odredbi tuženik je nesporno naplatio tužitelju iznos od 1.126,24 EUR po osnovi tzv. ulazne naknade te iznos od ukupno 100,36 EUR po osnovi troška vođenja računa. Prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu s jedne strane kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužitelja kao korisnika potrošačkog kredita te s druge strane tuženika kao bankarske institucije, koja ne samo da načelo transparentnosti u supstancijalnom smislu nije poštovala prije zaključenja ugovora o kreditu (a kao što je gore obrazloženo), nego i po provedenom ovom parničnom postupku i dalje ostaje nejasno koje svoje konkretne troškove je tuženik podmirio umanjivanjem iznosa kredita stavljenog tužitelju na raspolaganje za iznos od 1.126,24 EUR, niti kojim radnjama vođenja računa je nastao trošak u iznosu od 100,36 EUR. Prema ocjeni ovoga suda, radi se o dovoljno značajnom iznosu za ocjenu da su sporne odredbe čl. 5. st.5.1. i st.5.t.2. Ugovora o kreditu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga ovaj sud zaključuje da je sporna odredba Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, citirana pod točkom I./ izreke ove presude, nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 96. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.
17. Nije sporno da je tužitelju na temelju ništetne odredbe iz čl.5.st.5.1. Ugovora o kreditu 22. listopada 2008. tuženik naplatio iznos od 1.126,24 EUR, te da je tuženik tužitelju na temelju ništetne odredbe čl. 5.st.5.2. Ugovora o kreditu naplatio trošak vođenja računa u iznosu od ukupno 100,36 EUR, na dane kao što je to navedeno pod točkom III./ izreke ove presude, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkama II./ i III./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetne odredbe čl. 5. st.5.1. i čl. 5. st.5.2 toga Ugovora.
18. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbi čl. 5. st.5.1. i čl. 5. st.5.2 Ugovora o kreditu, citiranih pod točkom I./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.
19. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, prema vrijednosti predmeta spora određenoj prema visini kondemnatornih zahtjeva od ukupno 1.226,60 EUR, a budući da je tužbeni zahtjev za utvrđenje incidentalna deklaracija te se stoga ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora . Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 75 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podneska od 05.03.2025.–75 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 16.10.2025. i 05.03.2026. po 75 bodova prema Tbr 9/1, što iznosi ukupno 300 bodova, odnosno 600,00 EUR te uvećano za PDV 750,00 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 36,00 EUR i na presudu u iznosu od po 53,09 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 839,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.
20. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastavljanja podneska od 05.04.2025. jer se radi o požurnici, a eventualno nepostupanje suda slučaj je koji pogađa obje stranke u postupku, pa trošak sastavljanja tog podneska ne može pasti na teret suprotne strane (arg. iz čl. 156. st.1. ZPP). Nadalje mu nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e- oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužitelja pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva. Stoga taj trošak, kao nepotreban za vođenje parnice, ne može pasti na teret suprotne strane.
21. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom V./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.
U Zagrebu, 28. travnja 2026.
Sutkinja:
Katarina Jukić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku osam dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.
DNA:
1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu, u iznosu od 53,09 EUR (osnovica 1.226,60 EUR)
2. Tuženiku po pun.
