REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1229/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Miri Matuško Blažević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 17. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnice tužitelja Romane Mihalić, odvjetnice i punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika, dana 28. travnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 029-50-3004284 kojeg su 19. kolovoza 2005. sklopili tužitelj KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita u visini od 3,30% na iznos kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 363,21 EUR, sa zateznom kamatom od 25. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 546,45 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 28. travnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 19. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-3004284, kojim je u čl. 3.određeno da se naknada u visini 3,30% iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužitelju 24. kolovoza 2005. naplatio naprijed navedenu naknadu za obradu kredita u iznosu 363,21 EUR (2.736,63 kn). Navodi da je predmetna naplata naknade temeljem Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba koja je ništetna. Stoga ustaje tužbom i tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe (čl. 3. Ugovora), te isplatu 363,21 EUR, sa zateznom kamatom od 25. kolovoza 2005., uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Ističe da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom Ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao je na njihovu primjenu. Osporava da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Ističe prigovor zastare. Osporava zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja jednokratne naknade za korištenje kredita budući se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem. Na pripremnom ročištu održanom 6. studeni 2025. prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu (stranica 6-9 spisa), otplatni plan (stranica 11-14, 20-24 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice kredita (stranica 15-19 spisa) i saslušao tužitelja (stranica 55-56 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 029-50-3004284 19. kolovoza 2005.,

- da je čl. 3. tog Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelju ista naplaćena 24. kolovoza 2005. naplaćena naknadu za obradu kredita u iznosu 363,21 EUR (2.736,63 kn).

6. Prijeporno je:

- je li ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita (čl. 3. Ugovora o kreditu) ništetna, te posljedično tomu

- ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji je naplaćen na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita,

- je li tražbina tužitelja u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Tužitelj u svom iskazu navodi da prije sklapanja Ugovora o kreditu s tuženikom od 19. kolovoza 2005. uopće nije bio u banci nego je pripremljeni ugovor dobio u Auto kući Kozina kod Zaboka u kojoj je kupovao vozilo. Nitko mu ništa nije rekao vezano za naknadu koju mora platiti, kao ni za ostale ugovorne odredbe, niti je ja imao bilo kakvih pitanja. Izabrao je vozilo koje je želio kupiti, a Auto kuća mu je dala Ugovor koji je pročitao i potpisao. U vrijeme sklapanja Ugovora bio je umirovljenik, a kupljeno vozilo je koristio za osobne potrebe. Nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju novog vozila. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje prijeporne naknade, kako je tuženik istu izračunao i zašto je tužitelj mora platiti.

11. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 029-50-3004284 od 19. kolovoza 2005. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 3. tog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. U Ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji čak nije ni bio kod tuženika nego je u auto kući dobio unaprijed pripremljeni Ugovor koji je mogao prihvatiti ili odbiti.

14. Tuženik niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženika za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su mu sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sam se informirati o svim uvjetima ugovora.

15. Iz stipulacije sporne odredbe (čl. 3. Ugovora) koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji ima svojstvo potrošača.

16. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

17. Pri tome se napominje da je predmetna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

18. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

21. Kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen iznos naplaćene naknade od 363,21 EUR temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO.

22. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad je plaćen (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) odnosno od 24. kolovoza 2005. do isplate u visini određenoj 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

23. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje: ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

24. Sud je na pripremnom ročištu održanom 6. studenog 2025. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 363,21 EUR budući je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi u iznosu 1.690,43 EUR. Tužitelj je, pored zahtjeva za isplatu 363,21 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, a radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već je za istu mjerodavna vrijednost zahtjeva za isplatu, sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 363,21 EUR jer je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

25. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (363,21 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

26. Tužitelju zastupanom po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 50 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 6.11.2025. i 17.3.2026. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 100 bodova), trošak sastava podneska od 17.4.2026. (Tbr 8. toč. 1. OT 50 bodova), odnosno ukupno 200 bodova ili 400,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 100,00 EUR, što ukupno iznosi 500,00 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 EUR i presudu 13,27 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 546,45 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

27. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 28. travnja 2026. do isplate.

29. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja uz rješenje za platež sudske pristojbe na presudu

- pun. tuženika