REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4451/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 12. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika GS, odvjetničke vježbenice, dana 28. travnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23), dalje ZPP-a

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 8.833,25 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na:

- 10.91 EUR od 2.11.2008.

- 16,45 EUR od 2.1.2009.

- 18,71 EUR od 2.2.2009.

- 20,99 EUR od 2.3.2009.

- 14,19 EUR od 2.4.2009.

- 13,72 EUR od 2.5.2009.

- 3,11 EUR od 11.6.2009.

- 6,34 EUR od 11.7.2009.

- 5,32 EUR od 11.9.2009.

- 2,75 EUR od 11.11.2009.

- 3,08 EUR od 11.12.2009.

- 13,36 EUR od 9.1.2010.

- 20,67 EUR od 24.2.2010.

- 32,92 EUR od 27.3.2010.

- 30,38 EUR od 10.4.2010.

- 36,87 EUR od 22.5.2010.

- 49,06 EUR od 24.6.2010.

- 48,57 EUR od 11.8.2010.

- 93,22 EUR od 11.9.2010.

- 72,95 EUR od 8.10.2010.

- 65,45 EUR od 28.10.2010.

- 92,28 EUR od 11.12.2010.

- 92,28 EUR od 11.12.2010.

- 92,93 EUR od 11.2.2011.

- 99,96 EUR od 11.3.2011.

- 89,23 EUR od 9.4.2011.

- 115,35 EUR od 11.5.2011.

- 134,90 EUR od 11.6.2011.

- 151,65 EUR od 29.6.2011.

- 146,34 EUR od 10.9.2011.

- 150,52 EUR od 17.9.2011.

- 150,52 EUR od 17.9.2011.

- 133,47 EUR od 22.10.2011.

- 136,05 EUR od 11.11.2011.

- 136,13 EUR od 10.12.2011.

- 149,57 EUR od 11.1.2012.

- 157,46 EUR od 10.3.2012.

- 152,46 EUR od 11.4.2012.

- 152,46 EUR od 11.4.2012.

- 155,22 EUR od 11.5.2012.

- 160,34 EUR od 9.6.2012.

- 154,33 EUR od 11.7.2012.

- 154,72 EUR od 11.8.2012.

- 143,33 EUR od 11.9.2012.

- 147,36 EUR od 11,10.2012.

- 155,27 EUR od 10.11.2012.

- 153,09 EUR od 11.12.2012.

- 156,47 EUR od 11.1.2013.

- 146,51 EUR od 9.2.2013.

- 145,36 EUR od 9.3.2013.

- 153,21 EUR od 11.4.2013.

- 145,43 EUR od 11.5.2013.

- 139,36 EUR od 11.6.2013.

- 133,19 EUR od 11.7.2013.

- 139,44 EUR od 10.8.2013.

- 143,87 EUR od 11.9.2013.

- 148,21 EUR od 11.10.2013.

- 149,01 EUR od 9.11.2013.

- 154,78 EUR od 11.12.2013.

- 146,24 EUR od 11.1.2014.

- 132,73 EUR od 11.2.2014.

- 133,93 EUR od 11.3.2014.

- 133,14 EUR od 11.4.2014.

- 130,28 EUR od 10.5.2014.

- 129,30 EUR od 11.6.2014.

- 132,27 EUR od 11.7.2014.

- 136,28 EUR od 12.8.2014.

- 136,21 EUR od 13.9.2014.

- 140,10 EUR od 16.10.2014.

- 144,78 EUR od 22.11.2014.

- 143,68 EUR od 11.12.2014.

- 144,59 EUR od 10.1.2015.

- 144,83 EUR od 22.2.2015.

- 144,83 EUR od 22.3.2015.

- 144,83 EUR od 14.4.2015.

- 144,83 EUR od 9.5.2015.

- 144,83 EUR od 11.6.2015.

- 144,83 EUR od 11.7.2015.

- 144,83 EUR od 11.8.2015.

- 144,83 EUR od 11.9.2015.

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 3.617,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 28. travnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana

II Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.946,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.",

kao neosnovan.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u ukupnom iznosu 952,75 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od njihova dospijeća do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 16. veljače 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102243731, temeljem kojeg mu je tuženik, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 148.564,81 CHF, prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan odobrenja žiro-računa tuženika, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Navodi da mu je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Ističe da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja te valute nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Ističe da su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Ističe da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ističe da, iako je konvertirao kredit sukladno Aneksu Ugovora o kreditu broj: 1031262160/51400607- 5102243731 od 11. veljače 2016. kojim se regulirala konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu nije obeštećen glede ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na njegovu štetu tužitelja jer je tuženik istu izračunao upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF. Stoga, i s osnove razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije, nije obeštećen i njegovo potraživanje nije u cijelosti isplaćeno slijedom čega ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom konačno uređenim u podnesku od 30. lipnja 2025. (stranica 651-655 spisa) traži isplatu s osnove preplaćene tečajne razlike 8.833,25 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od njegova dospijeća do isplate, te 6.946,93 EUR razlike zbog obračunatog iznosa glavnice i iznosa kojeg je tuženik obračunao prilikom izračuna konverzije sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava tužitelju aktivnu legitimaciju. Ističe prigovor zastare. Osporava tužitelju svojstvo potrošača. Navodi da su stranke 11. veljače 2016. sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je kredit konvertiran, te su sve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog kredita u valuti EUR, u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj je stavljen u položaj kao da je od početka ugovornog odnosa koristio kredit u valuti EUR. Prihvaćanjem konverzije, po izboru tužitelja, stranke su riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Pravovremeno je dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju Aneksa je prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Navodi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u valuti CHF. Ističe prigovor radi prebijanja kojeg konačno uređuje u podnesku od 25. ožujka 2025. (stranica 633-635 spisa) s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni u ukupnom iznosu 952,75 EUR, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška postupka.

3. Sud je proveo dokaze: pročitane su obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope (stranica 10-11, 158-159, 164-165, 170-171, 176-177, 182, 188-189,194-195, 200-201, 206-207, 212-213, 218-219, 230, 240-240, 284-285, 290-291, 296-297 spisa), otplatni plan (stranica 12-14, 160-162, 166-169, 172-175, 178-181, 183-186, 190-193, 196-198, 202-205, 208-210, 214-216, 220-228, 232-238, 247-251, 254-257, 260-263, 266-269, 272-275, 277-280, 286-289, 292-294, 298-300 spisa), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 22. veljače 2005. (stranica 18-21 spisa), Ugovor o kreditu od 16. veljače 2005. (stranica 22-25 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (stranica 46-49 spisa), 363-365 spisa), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (stranica 50-53 spisa), tablica kredita (stranica 54-60, 402-408 spisa), Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu (stranica 82-90 spisa), Aneks broj 2 Ugovora o kreditu (stranica 114-119 spisa), pregled prometa po kreditu (stranica 120-157, 522-542 spisa), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (stranica 241 spisa), obavijest o povećaju kamatne stope (stranica 242-246, 252-253, 258-259, 264-265, 270-271, spisa), obavijest o kreditu (stranica 276, 282 spisa), izračun tečajne razlike za konvertirani kredit (stranica 302-312 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (stranica 394-401 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (stranica 425-426 spisa), financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (stranica 607-627, 660-661 spisa) i saslušanjem tužitelja (stranica 656-657 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile 16. veljače 2005. Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102243731, za iznos 148.564,81 CHF, protuvrijednost u kunama na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je rok otplate kredita je određen na 30 godina, s korištenjem kredita najkasnije do 5. ožujka 2005.,

- da je namjena kredita stambeni kredit za kupnju nekretnine,

- da su sklopile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 5102243731, kojim su provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 118.9371,71 CHF (čl. 4.1. Aneksa br. 1. Ugovoru o kreditu).

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu broj 5101966436 od 10. veljače 2016.,

- pripada li tužitelju razlika glavnice,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka po Ugovoru o kreditu se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

8. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012., kojom je utvrđeno da je, među ostalim, tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP-a, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike (dalje u tekstu VTSRH) posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/2014-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude VTSRH.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je VTSRH presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je VSRH odlukom posl. br. Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015., U- III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013.

12. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl. br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

14. Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je trebao kredit za stan i došao je kod tuženika, raspitati se o uvjetima za isti. Službenica mu je rekla, nakon što je dostavio podatke o svojim prihodima, da ispunjava uvjete za kredit u valuti CHF, te da je taj kredit za njega najpovoljniji. Uopće mu nije ponuđen kredit u kunama ili eurima niti je isti tražio nakon što mu je rečeno da je ovaj kredit za njega najpovoljniji. Pritom ga službenica banke nije upozorila na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Stan je kupio i on mu služi isključivo za stanovanje i nikad nije bio predmetom najma. Po zanimanju je inženjer medicinske radiologije i u vrijeme ugovaranja kredita nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Prilikom zaključenja Ugovora mu je uručen otplatni plan u kojemu su bili navedeni iznosi mjesečnih anuiteta za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu od trideset godina. No međutim, nakon zaključenja Ugovora anuiteti su rasli i on ih je otplaćivao, te mu je od plaće ostajao vrlo sitan iznos. Kada se pojavila mogućnost konverzije istu je prihvatio i konvertirao valutu ugovora u EUR. Tom prilikom mu je priznat neki iznos preplate. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja, otplatu kredita je isključivo vršio on putem administrativne zabrane.

15. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač, te da se sredstvima kredita koristio za potrošačke svrhe (kupnju stana u kojem je živio), a tuženik nije dokazao suprotno. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i koje rizike on preuzima na sebe ugovaranjem te valute.

16. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je tužitelj bio na valjan način informiran o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja, a sud je utvrdio da tome nije bilo tako.

16. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su mu objašnjeni rizici koje preuzima na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

17. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je obveza vezana za valutu CHF nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

18. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu tužbu je tužitelj u ovom predmetu podnio 31. svibnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i koji je istekao 14. lipnja 2023., slijedom čega istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

19. Sklapanjem Aneksa br. 1 Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Ugovor o kreditu konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužitelj, iako mu je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

21. Po utvrđenju ovoga suda, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji dana, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (S protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

22. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. Iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

23. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer on tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

24. Sud je pri donošenju ove presude imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

25. Sud je imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

26. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev- 1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

27. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem.

28. Na okolnost kolike je iznose, tužitelj preplatio otplatom Ugovora o kreditu, a u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivao ugovoreni (početni) tečaj CHF, razliku između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi ona bila na dan konverzije kada se CHF glavnica pomnoži tečajem realizacije kredita, ukupnog iznosa zateznih kamata do dana konverzije, razlike koja se dobije tako da se od ukupno izračunatih zateznih kamata odbije preplata priznata u konverziji, tzv. negativnih razlika zbog promjene tečaja valute za razdoblje kada je bio niži od početno ugovorenih, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku.

29. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 2.015,40 EUR, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 8.833,25 EUR za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -952,75 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 6.946,93 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 80.831,19 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan konverzije iznosi 616.909,95 HRK. Iznos preostale glavnice po simuliranom početnom otplatnom planu iznosi 118.063,59 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 564.568,28 HRK. Razlika između iznosa 616.909,95 HRK i iznosa 564.568,28 HRK je 52.341,67 HRK. Prema Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu, članak 5.3., utvrđen je manje uplaćeni iznos (manjak) tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 11. veljače 2016. koji iznosi -4.681,68 EUR. Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja obračunate do dana 30. rujna 2015. iznose 4.037,47 EUR. Više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope iznose 2.015,40 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 8.833,25 EUR. Ukupno I predstavlja zbroj više plaćenih razlika u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i tečaja te zatezne kamate obračunate na te iznose i iznosi 14.886,12 EUR. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 6.946,93 EUR. Manjak utvrđen konverzijom iznosi 4.681,68 EUR. Ukupno II predstavlja Ukupno I uvećan za razliku preostale glavnice po konverziji te manjak utvrđen konverzijom i iznosi 26.514,73 EUR. Manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 952,75 EUR. Sveukupno predstavlja iznos Ukupno II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 25.561,98 EUR.

30. U svom pisanom očitovanju po prigovorima tuženika od 25. ožujka 2025., vještak iste argumentirano otklanja i ostaje koda danog nalaza i mišljenja i objašnjava metodologiju izračuna razlike glavnice. Ističe da iznos preostale nedospjele glavnice po obračunu Banke u CHF na dan 30. rujna 2015. umanjuje za iznos preostale nedospjele glavnice prema simuliranom inicijalnom otplatnom planu te takvu razliku množi s tečajem na dan konverzije; razliku preostale glavnice s osnove promjene tečaja: iznos preostale nedospjele glavnice po simuliranom inicijalnom otplatnom planu množi s tečajem na dan konverzije te s tečajem na dan isplate kredita te računa njihovu razliku; tako dobivene razlike su zbrojene te je od njih oduzeta razlika glavnice koju je Banka priznala konverzijom kako bi se dobio konačan rezultat.

31. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i pisano očitovanje vještaka jer su detaljno obrazloženi, stručni i izrađeni na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njihova računskog dijela.

32. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđeno 8.833,25 EUR, s osnove plaćene razlike zbog valutne klauzule odnosno razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

33. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od dospijeća na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, te od 1. siječnja 2023. do isplate, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

34. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice u iznosu 6.946,93 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, zbog sljedećih razloga;

35. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF, te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK, to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

36. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

37. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

38. Samim time, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF.

39. Glede stava tuženika kako plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli treba umanjiti za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio niži od onoga na dan isplate (-952,75 EUR), ističe se da iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Zbog tih razloga je sud utvrdio da ne postoji da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u ukupnom iznosu 952,75 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od njihova dospijeća do isplate.

40. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (15.780,18 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23). Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 56% s visinom, slijedom čega je njegov uspjeh u sporu 78%.

41. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 10.12.2024., 3.7.2025., 12.3.2026. i 28.4.2026. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 800 bodova), sastava podneska od 25.7.2023., 30.10.2024. i 30.6.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 750 bodova), odnosno 1650 bodova ili 3.300,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 825,00 EUR, što ukupno iznosi 4.125,00 EUR, koji trošak je umanjen za 22% odnosno za 907,50 EUR, za koliko tužitelj nije uspio u parnici, tako da priznati trošak zastupanja tužitelja iznosi 3.217,50 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 400,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 3.617,50 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

42. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 28. travnja 2026. do isplate.

43. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika