Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-444/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sandri Pavičić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, poslovni broj P-853/2022- 6 od od 30. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, poslovni broj P-853/2022-6 od od 30. siječnja 2023. u točkama 1., 2., 3., 4., točki 5. izreke u dijelu u kojem je tuženik obvezan platiti tužitelju iznos od 3.984,13 kn, točki 6. izreke izreke u dijelu u kojem je tuženik obvezan platiti tužitelju iznos od 10.411,55 kn, točkama 7. i 8. izreke.

II Djelomično uvaženjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici, poslovni broj broj P-853/2022- 6 od od 30. siječnja 2023. u točki 4. izreke u dijelu u kojem je dosuđena zatezna kamata na iznos od 3.984,13 kn od 15. siječnja 2021 . do isplate i točki 5. izreke u dijelu u kojem je dosuđena zatezna kamata na iznos od 10.411,55 kn od 15. siječnja 2021 . do isplate , na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je :

„1. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. stavku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 016/2005 kreditna partija 7102321673 solemniziran po javnom bilježniku Mariji Cividini iz Donje Stubice, pod posl. br. OU-123/05 dana 18.7.2005.g. koji glasi: “uz valutnu klauzulu“.

2. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. stavku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 016/2005 kreditna partija 7102321673 solemniziran po javnom bilježniku Mariji Cividini iz Donje Stubice, pod posl. br. OU-123/05 dana 18.7.2005.g. koji glasi: “promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“ (…) „sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja“.

3. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. stavku Ugovora o namjenskom kreditu broj 016/2005 kreditna partija 7102321673 solemniziran po javnom bilježniku Mariji Cividini iz Donje Stubice, pod posl. br. OU-123/05 dana 18.7.2005.g. koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 346.63 chf obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za EUR na dan plaćanja.“ Posl.br. 26. P-853/2023-6 2

4. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 016/2005 kreditna partija 7102321673 solemniziran po javnom bilježniku Mariji Cividini iz Donje Stubice, pod posl. br. OU-123/05 dana 18.7.2005.g. koji glasi: “Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

5. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 u roku od 15 dana, platiti tužitelju PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime zakonskih zateznih kamata na svaki mjesečni iznos koji je tužitelj više platio zbog promjene kamatne stope iznos od 3.984,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 15. siječnja 2021. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

6. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 u roku od 15 dana, platiti tužitelju PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime zakonskih zateznih kamata na svaki mjesečni iznos koji je tužitelj više platio zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 10.411,55 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 15. siječnja 2021. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

7. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 u roku od 15 dana, tužitelju PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike iznosa preplate po više plaćenoj nezakonitoj promjeni kamatne stope i više plaćenoj ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, platiti iznos od 48.550,48 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

8. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 u roku od 15 dana, platiti tužitelju PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.692,22 eura /12.750,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena. “

9. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka prema troškovniku koji prileži spisu podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

10. Žalba je djelomično osnovana.

11. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenica koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

12. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a jer je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza.

13. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalba jer je sud prvog stupnja odlučio u okviru tužbenog zahtjeva istaknutog u podnesku od 15. siječnja 2021.

14. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i čl. 191. ZPP, jer time što je tužitelj umjesto isplate iznosa na ime promjene kamatne stope i valutne klauzule na svaki mjesečno više uplaćeni iznos zahtijevao isplatu u apsolutnom iznosu tužba nije preinačena.

15. Podredno, i kad bi se radilo o preinaci ni tada ne bi bila počinjena navedena bitna povreda, jer je odredbom članka 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) u članku 190. ZPP-a, iza stavka 1., dodan novi stavak 2. kojim je navedeno, da iznimno od odredbe iz stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Odredbom članka 117. stavka 2 ZID ZPP-a predviđeno je da se citirana odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku, pa je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je pobijanom presudom odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu tužitelja, koji je bez svoje krivnje tužbu preinačio tek po obavljenom vještačenju, a koje vještačenje je obavljeno nakon što je tuženik sudu dostavio sve potrebne podatke za provedbu tog vještačenja, a sama činjenica što sud prvog stupnja nije posebnim rješenjem dopustio preinaku tužbe od strane tužitelja, nije u bitnom utjecala na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

16. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

17. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 18. srpnja 2005. sklopljen ugovor o namjenskom kreditu broj 016/2005, kreditna partija 7102321673 kojim je tuženik kao banka odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 55.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita na rok od 21 godinu uz redovnu kamatnu stopu od 4,90 % godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećim u CHF na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita, te je određeno da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

-- da su stranke dana 15. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu broj broj 016/2005, kreditna partija 7102321673, čitanjem kojeg proizlazi da je sklopljen u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015) i prema obračunu konverzije preplata iznosi 5.376,11 kn,

-da je tužitelj saslušan kao stranka u bitnom iskazao da je kredit podigao radi adaptacije kuće, da je otišao u poslovnicu u Donjoj Stubici i sugeriran mu je kao najpovoljniji kredit u CHF valuti, jer je ista stabilna, a kamata je bila mala, da je prije sklapanja ugovora raspitao se u Privrednoj banci i u Erste banci o kreditu, ali svugdje mu je slično rečeno da je to najpovoljniji kredit, da nije bio svjestan rizika promjenjive kamatne stope, vjerovao je banci i djelatnicima koji su mu bili prijatelji, da je nositelj je obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva zbog vinograda kojeg obrađuje na površini od 2 hektara,

- da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, te je ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

- da je financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, utvrđeno da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1 .rujna 2005. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015., a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.916,95 CHF, odnosno 15.728,29 kn, dok razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze ( 1. rujna 2005. ), do dana izračuna konverzije, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 32.822,19 kn, tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje navedene osnove za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznosila je 62.946,16 kn ( 48.550,48 kn glavnice i 14.395,68 kn dospjelih zateznih kamata ).

18. Na temelju navedenog, sud prvog stupnja smatra da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete, odnosno isplate s ciljem otklona povreda koje su uzrokovane postupanjem tuženika (u kojem pravcu upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt - 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

19. Dakle, sud prvog stupnja smatra da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci presude temeljem ZZP/03, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 14/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO)

20. Slijedom navedenog obvezuje tuženika da vrati tužitelju sve što je stekao temeljem djelomične ništetnog ugovora, dakle bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, jer je nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja proizlazi da razlika kao posljedica promjene kamatne stope iznosi ukupno 15.728,29 kuna, dok razlika kao posljedica promjene tečaja iznosi ukupno 32.822,19 kn, dok dospjele zatezne kamate u tom razdoblju iznose 14.395,68 kuna, prihvaća tužbeni zahtjeva tužitelja i dosuđuje tužitelju pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

21. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

22. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 dalje ZZP/03 ). Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

25. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

26. U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o naravi. rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

27. Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti.

28. Također treba reći da je Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjena i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da Europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

29. Glede žalbenih navoda tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor otklonio iznoseći uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, nesumnjivo je da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, a prema odredbi čl. 6. Ugovora iznos kredita utrošen u adaptaciju kuće, pa u takvim okolnostima nije bio dužan prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bio dužan dokazivati negativne činjenice (da nekretninu nije kupio u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti). Tuženik je, s druge strane, bio ovlašten dokazivati upravo te činjenice, dakle da je nekretnina kupljena u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti tužitelja, a što u postupku nije ni pokušao dokazati.

30. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 18. srpnja 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 4,90%, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

31. Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 4,90 % godišnje što je početna kamatna stopa.

32. U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužitelja nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, a što je ujedno bio i prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti

33. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužitelj trebao biti upoznat s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

34. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti obeštećen.

35. Naime, samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provedbom konverzije, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanje stečeno bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF za razdoblje od važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji ( 15. siječnja 2016.). Navedeno iz razloga što sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru, ugovorom o konverziji izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što proizlazi iz činjenice da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru o kreditu, a ne sklapanju novog ugovora o kreditu.

36. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

37. Naime, dodatkom ugovoru o kreditu samo je izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovor o korištenju kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama ZID ZPK, a na temelju kojih je i zaključen aneks ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Konverzija kredita u CHF u kredit u valutu EUR izvršena je na temelju odredbi ZID ZPK, te se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

38. Kako su sporne odredbe ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim, odnosno ništetnim, sukladno odredbi čl. 81., čl. 83. i čl. 90. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojemu joj je tuženik dužan vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

39. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč tome što je sklopio dodatak ugovora o kreditu, potražuje od tuženika isplatu preplaćenog iznosa koja je nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, budući da ona postoji unatoč zaključenom dodatku ugovora o kreditu, a što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem. Točan je žalbeni navod tuženika da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da su konverzijom kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja, međutim navedeno nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude. Navedeno iz razloga što je vještak i pored toga utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 1. rujna 2005. do 30. rujna 2015. temeljem ništetnih odredaba preplatio naprijed navedene iznose tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike, a tuženik ne dokazuje da je time otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, niti dokazuje da je tužitelj time obeštećen u cijelosti.

40. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

41. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

42. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 13. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

43. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo na sjednici Građanskog odjela toga suda održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), kao u ovom postupku u kojem je sud očito dopustio preinaku, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika u pogledu zastare na povišenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja. Navedeno proizlazi iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 844/2024-2 i Rev-751/2023-2.

44. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku na ime ugovorene kamate valutne klauzule iznos od 48.550,48 kuna ( posljedica promjene kamatne stope iznosi 15.728,29 kuna, posljedica promjene tečaja iznosi ukupno 32.822,19 kn ), dok dospjele zatezne kamate u tom razdoblju iznose 14.395,68 kuna (10.411,55 kn + 3.984,13 kn ) prihvatio je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obveza tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici.

45. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamate i tečajne razlike. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

46. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je dosudio zateznu kamatu na iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 3.984,13 kn i 10.411,55 kn.

47. Navedeni iznosi ( 3.984,13 kn i 10.411,55 kn ) predstavljaju zbroj obračunatih zateznih kamata od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa zbog jednostrane promjene kamatne stope i promjene tečaja, pa do 30. rujna 2015. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, pa kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate, što ovdje nije slučaj.

48. Zbog toga je valjalo preinačiti dio točke 4. i 5.. izreke i odbiti zatražene zatezne kamate koje teku na iznos uglavničenih kamata u svoti od 3.984,13 kn i 10.411,55 kn koje teku od 1. siječnja 2021. pa sve do isplate.

49. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, imao mogućnost odbiti konverziju, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a .

50. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

51. U odnosu na žalbene navode valja reći da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora i obveznik povrata anuiteta, aktivno legitimirana zahtijevati povrat utuženih razlika, pri čemu nije od utjecaja da li je utužene uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita.

52. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje Tarifa), što se odnosi i na nagradu odvjetnika za sastav podneska od 4. ožujka 2020., 1. lipnja 2020. i 7. prosinca 2020.

53. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da je uspio samo djelomično u odnosu na zateznu kamatu, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

54. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a i 373. toć. 3. ZPP-a.

U Rijeci 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Lidija Oštarić Pogarčić