Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-718/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice FP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Ines Bilandžić-Arbutina, odvjetnici iz Garešnice, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici pod posl. br. P-311/2022 od 20. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici pod posl. br. P-311/2022 od 20. ožujka 2024. u toč. I), II), III. a) i III. c) izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice i preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici pod posl. br. P-311/2022 od 20. ožujka 2024. u toč. III. b) izreke i rješeva:

Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 43,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog suda kao nedopušten.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici pod posl. br. P-311/2022 od 20. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 51404627-5102446735 od 02.06.2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kao i odredba čl. 8. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa važećim odlukama Banke i odredba čl. 10. u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i jednokratna naknada za slučaj prijevremenog povrata kredita, te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.520,19 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos.

2. Također je toč. II) izreke utvrđeno da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 287,93 eura s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te osnove razlike u depozitu u iznosu od 213,60 eura zajedno sa potraživanim zateznim kamatama na te iznose, te je odbijen prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan.

3. Nadalje toč. III. a) izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.325,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je toč. III. b) izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom preostalog parničnog troška, a toč. III. c) odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

4. Isto tako je pobijanim rješenjem utvrđeno povlačenje zahtjeva tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika zajedno s potraživanim zakonskim zateznim kamatama na te iznose.

5. Protiv citiranog rješenja kojim je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe i protiv odluke o trošku sadržane u toč. III. b) izreke citirane presude žalbu podnosi tužiteljica zbog bitne povrede odredba parničnog postupka navodeći u bitnom da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je protivno odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a) proizvoljno u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev odredio vrijednost predmeta spora od 1.327,22 eura, umjesto u tužbi naznačenih 9.296 ,60 eura ( 70.000,00 kn ), posljedično čemu da pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio i odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi obračuna njenog postotka uspjeha u parnici, kao i da je nepotrebno donio rješenje kojim se utvrđuje djelomično povlačenje njenog zahtjeva jer da nikada nije postavila zahtjev za isplatom iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Predlaže preinačiti pobijanu odluku uz naknadu troška žalbenog postupka.

6. Protiv toč. I), II) i III. a) i c) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

7. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje vezano za razumljivost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o postojanju značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka jer da je navedeno temeljio na utvrđenju iz kolektivnog spora, ne ocjenjujući pri tom okolnosti pojedinačnog slučaja. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je ta odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti kako to proizlazi iz odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 iz razloga što da je ista odraz zakonske odredbe iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ). Navodi da je prvostupanjski sud propustio dati obrazloženje iz kojeg razloga nije uzeo u obzir iskaz tužiteljice o informiranosti čime da je počinjena apsolutno bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, te relativno bitne povrede parničnog postupka u svezi s čl. 338. i 8. ZPP-a. Istakao je da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, da je pogrešno dosudio tužiteljici zatezne kamate na pojedinačne iznose jer da nije bio nesavjestan stjecatelj, kao i da je pogrešno odbio njegov prigovor radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 344. i 345. ZPP-a jer nije posebnim rješenjem odlučio o njegovom prigovoru mjesne nenadležnosti. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom ocjene nepoštenosti odredbe o ulaznoj naknadi jer da se radilo o jasnoj i razumljivoj odredbi iz koje je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja, pa da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osporava i odluku o trošku jer da sud nije uzeo u obzir da djelomično povlačenje tužbe predstavlja neuspjeh tužiteljice, da je retroaktivno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i da je pogrešno priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na presudu i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.

8. Također tuženik u žalbi navodi da je potrebno razmotriti da li postoje okolnosti iz čl. 71. st. 7. ZPP-a na strani uredujućeg suca ili člana vijeća koje dovode u sumnju njegovu nepristranost u konkretnom predmetu.

9. Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

10. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

11. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi čl. 2., čl. 7., čl. 8. i čl. 10. Ugovora o kreditu br. 51404627-5102446735 od 02.06.2005. sklopljenog između stranka koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i naknadu za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita ( tzv. ulazna naknada ).

12. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku neosnovan jer da tužiteljica kao potrošač ima prebivalište na području mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda, da ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca u smislu mjerodavnoga Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa da se radi o nepoštenoj odredbi, odnosno ništetnoj odredbi sukladno čl. 81. st. 1. do 4., čl. 82. alineja 16., čl. 83. i 87. st. 1. ZZP/03, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima stranaka imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice do suda u [adresa] od otprilike 260 km,

- da među strankama nije sporno da su, dana 02.06.2005. zaključile predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke važećem na dan puštanja kredita u opticaj u iznosu od 26.000,00 CHF,

- da nije sporno da je čl. 8. određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke i u trenutku ugovaranja da iznosi 7,99%, dok da je čl. 7. određeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu,

- da je o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli u ugovorima o potrošačkom kreditu vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P - 1401/12 ( odluka potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž - 7129/13 i Pž-6632/17, te odlukama VS RH pod posl. br. Revt-249/14 i Rev-2221/18 ), a u kojem je odlučeno da su nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora,

- da iz iskaza tužiteljice i predmetnog kredita proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila kao fizička osoba za osobne potrebe- adaptaciju kuće, odnosno u svrhu koja nije namijenjena njenom zanimanju, niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa da ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03,

- da je temeljem čl. 502. c. ZPP-a prvostupanjski sud vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi,

- da je uzimajući u obzir navedeno, djelomično ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa da se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (7,99%) kroz cijelo vrijeme otplate kredita i tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu,

- stoga da je osnovan zahtjev tužiteljice u pogledu vraćanja onog što je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih i rata kredita obračunatih po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja ugovora, a temeljem odredbi članka 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a,

- da prigovor zastare na isticanje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe nije osnovan jer da to pravo u smislu čl. 328. ZOO-a ne zastarijeva,

- da nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev primjenom odredbe o valutnoj klauzuli jer da je zastara u tom slučaju počela teći od dana pravomoćnosti odluke donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a od tada ( 14.06.2018. ) do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok,

- da bi prigovor zastare bio osnovan za potraživanje s osnova preplaćenih iznosa primjenom odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, međutim tijekom postupka tužiteljica da je u tom dijelu povukla tužbeni zahtjev, pa je u tom dijelu utvrđeno povlačenje,

- da je provedenim financijsko-knjigovodstvenog vještačenjem, a kojeg je sud prihvatio u cijelosti, utvrđeno da razlika koju je tužiteljica kao korisnik predmetnog kredita platila tuženiku zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj CHF , uz naknadu za obradu kredita od 411,21 eura, ukupno iznosi 4.520,19 eura, dok da naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije platila,

- da je odredbom čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 2,50% iznosa kredita, te naknada za slučaj prijevremene otplate kredita,

- da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo,

- da kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da stranke o toj odredbi nisu pregovarale, to da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% iznosa kredita i plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tim više što nije jasno koje je to eventualno nastale troškove kreditor imao, a koji bi izraženi u postotnom udjelu od ugovorenog kredita bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu, pa da se radi o ništetnoj odredbi,

- da je stoga tužbeni zahtjev i u tom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu prihvaćen, kao i na povrat plaćene naknade u iznosu od 411,21 eura,

- da prigovor zastare vezano za tu ugovornu odredbu nije osnovan, jer da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi sukladno čl. 328. ZOO-a,

- da tuženikov prigovor radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom uslijed razlike u tečaju, te s osnova razlike u depozitu, nije osnovan jer da u spornom razdoblju tužiteljica nije ništa primila od tuženika, već je tuženiku izvršavala isplatu kako je on od nje tražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne obrnuto.

13. Slijedom navedenog prvostupanjski prihvaća u cijelosti konačno postavljeni tužbeni smanjeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi i na restitucijsku isplatu primjenom odredbi o valutnoj klauzuli i ugovorenoj naknadi za obradu kredita, dok odbija tuženikov prigovor radi prebijanja. Odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP -a prema uspjehu tužiteljice u sporu od 97%.

14. Prvenstveno u odnosu na postavljeni uvjetn i i općeniti zahtjev tuženika za izuzećem sudaca ovog drugostupanjskog suda ističe se da prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu. Stoga je navedeni zahtjev kao nedopušten primjenom odredbe čl. 73. st. 3. ZPP-a odbačen kako je odlučeno u toč. I) izreke ovog rješenja ( ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojim odlukama Revd-4325/2024 od 16.02.2025. i Revd-4273/2024 od 16.10.2024.).

15. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

16. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. i čl. 338. ZPP-a jer je prvostupanjski sud ispitao sve odlučne okolnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu, te je ocijenio izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a u okviru svojih ovlaštenja iz 220. st. 2. ZPP-a, a u obrazloženju pobijane odluke očitovao se o svim odlučnim činjenicama, o izvedenim dokazima, o mjerodavnom pravu, o pravnoj osnovi spora, te o istaknutim prigovorima.

17. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika u svezi odluke suda o prigovoru mjesne nenadležnosti. Naime, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je svoju odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti donio zajedno sa odlukom o glavnoj stvari u skladu s odredbom čl. 288. st. 3. ZPP-a. Pri tom je prvostupanjski sud svoju odluku obrazložio, te je tuženiku dana mogućnost da zajedno sa odlukom o glavnoj stvari na istu uloži žalbu, a što je i učinio. Stoga činjenica da prvostupanjski sud tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti nije odbio posebnim rješenjem nije utjecala na zakonitost takve odluke.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika u svezi prigovora mjesne nenadležnosti ističe se da se prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati.

19. Slijedom navedenog, a budući da tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

20. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna zbog čega odredba ugovora o kreditu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u čl. 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača- tužiteljice pa je tako tužiteljici otežano pravo na ostvarivanje njezinih prava iz ugovora pred sudom, a kako je to sud prvog stupnja zaključio i dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

21. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna, pa među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.

22. Nadalje, odredbom čl. 48. st. 1. ZPP, propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba opće mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Međutim, odredbom čl. 59. ZPP, propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, što znači da je to pravilo ujedno i pravilo o općoj mjesnoj nadležnosti za sporove koji proizlaze iz pravnih odnosa poslovne jedinice.

23. Kako u konkretnom slučaju iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je isti zaključen u Garešnici, odnosno u poslovnoj jedinici tuženika u Garešnici, a koju činjenicu tuženik tijekom postupka nije niti osporio, to je u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan prvostupanjski sud.

24. Nije osnovan niti žalbeni navod tužiteljice u svezi povlačenja tužbe. Naime, u konkretnom slučaju iz tužbe jasno proizlazi da je tužiteljica istom, između ostalog, zahtijevala i isplatu preplaćenih iznosa primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema dostavljenom preliminarnom vještačenju u iznosu od 1.949,10 kn, te je posljedično tome na tu okolnost i provedeno financijsko vještačenje u ovom postupku. Međutim nakon toga je tužiteljica pismenim podneskom od 05.12.2023. ( list 289 spisa ) konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zaht ijevala samo isplatu utvrđene razlike osnovom primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi, čime je u preostalom dijelu povukla tužbeni zahtjev, a čemu se tuženik nije usprotivio.

25. Stoga je pravilno primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a pobijanim rješenjem utvrđeno djelomično povlačenje tužbe u u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. Obzirom na navedeno odlučeno je kao u točci II) izreke ovog rješenja.

27. Nadalje pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja.

28. Međutim osnovani su žalbeni navodi stranaka da je prilikom donošenja odluke o trošku prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo čime je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

29. U odnosu na žalbene navode tuženika u svezi odluke o glavnoj stvari ističe se slijedeće.

30. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

31. Stoga naprijed citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.. do 31.12.2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

32. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužiteljice, te provedeno financijsko vještačenje.

33. Nadalje u odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 02.06.2005. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

34. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

35. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

36. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

37. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 8. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s svojim važećim Odlukama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

38. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

39. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke kreditora, ocjena je i ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega se može zaključiti da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

40. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

41. Predmetnom odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 7,99% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 7,99% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužiteljica kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

42. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužiteljici prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj ica kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

43. Isto tako iz sadržaja predmetnog Ugovor o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe čl. 1. i čl. 7. koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se otplata glavnice i anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

44. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

45. Stoga su i navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelj icu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

46. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

47. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

48. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužiteljicu prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu informirao o svim rizicima fluktuacije tečaja CHF.

49. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelj icu informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji joj je uručen, te na koji je pristala.

50. Nadalje stavovi iznijeti u odlukama Suda EU C-81/19 i C-243/20 nisu primjenjivi u konkretnom slučaju iz razloga što pobijana odluka nije donijeta direktnom primjenom Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nego temeljem utvrđenja iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite prava i interesa potrošača u smislu odredbe čl. 502.c u vezi čl. 502.a ZPP-a.

51. U odnosu na žalbene navode glede ugovorne odredbe čl. 10. koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kredita ističe se slijedeće.

52. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 10. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za troškove obrade kredita iznosi 2,5% od iznosa kredita iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

53. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužiteljici i ista je bila jasno sastavljena, te joj je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

54. Stoga je i u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužiteljici kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

55. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

56. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

57. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

58. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 2,50% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužiteljici kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

59. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njena obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

60. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 59. toč. 3. ZZP/03 prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazum ljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

61. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 10. ugovora o kreditu očito na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,50% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

62. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

63. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

64. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

65. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

66. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača . Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

67. Također neosnovan je prigovor zastare i u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer se pravo na deklaratorno utvrđenje ništetnosti ne gasi, odnosno ne zastarijeva ( tužiteljica po tom osnovu ne potražuje restituciju ), sukladno odredbi čl. 328. ZOO-a.

68. Navedena odredba čl. 328. ZOO-a mjerodavna je i za ocjenu zastare u odnosu na spornu odredbu o ugovornim naknadama. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužitelj ice po osnovi ugovorne naknada za obradu kredita pedstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelj ice na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski.

69. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

70. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

71. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

72. Također, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 287,93 eura s osnove tzv. negativne razlike (manje plaćeni anuiteti u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita) i u iznosu od 213,60 eura s osnove razlike u depozitu, a u vezi koje je tuženik istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja. Naime, plaćanjem manjih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja koji je važio na dan isplate kredita, tužiteljica nije primila od tuženika niti jedan novčani iznos na temelju Ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost valutne klauzule, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača ugovaranjem nepoštene valutne klauzule na štetu potrošača. Pored toga, tuženik nema svojstvo potrošača pa se žalbom neosnovano poziva na odredbe ZZP-a kao mjerodavne za odlučivanje o prigovoru radi prebijanja. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužiteljice. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja, tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od takvih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik, pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke. Tuženik gubi iz vida preventivnu i funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima.

73. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor radi prebijanja i po osnovi razlike oročenog depozita. Naime, odredbe Ugovora o oročenom depozitu nisu utvrđene ništetnim, niti je tužiteljica temeljem istog bilo što stekla bez osnova. Predmetni ugovor o oročenom depozitu predstavljalo je jedan od instrumenta osiguranja kredita i depozit je ugovoren u valuti CHF, pa je iznos valute CHF na dan njegovog formiranja bio isti kao i na dan isplate. Dakle u odnosu na predmetni depozit nije ugovorena valutna klauzula, pa stoga kunska protuvrijednost nije uopće relevantna. Stoga vraćanjem depozita, kojeg je tužiteljica predala tuženiku prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljica nije ništa primila, niti je išta stekla bez osnove, slijedom čega ne postoji niti njena obveza na vraćanje stečenog bez osnove.

74. U odnosu na žalbene navode stranaka u svezi odluke o trošku ističe se slijedeće.

75. Iz stanja u spisu proizlazi:

- da je tužiteljica u tužbi označila vrijednost predmeta spora od 105.860,60 kn ( 35.860,60 kn +70.000,00,00 kn ),

- da je tuženik prije pripremnog ročišta pismenim podneskom od 29.08.2022. prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visokoj,

- da je prvostupanjski sud prihvatio navedeni prigovor tuženika, te je pobijanu odluku donio prema vrijednosti predmeta spora od 6.087,80 eura ( 1.327,22 eura za zahtjev za utvrđenje ništetnosti i 4.760,58 eura za isplatu ), odnosno nižem od onog kojeg je tužiteljica naznačila u tužbi.

76. U konkretnom slučaju tužiteljica je istaknula deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, uz restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 35.868,60 kn ( 4.760,58 eura ), a koji zahtjev je tijekom postupka smanjila na iznos od 4.520,19 eura koji joj je i dosuđen.

77. Obzirom da o deklaratornom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti sud može odlučivati i kao o prethodnom pitanju, to taj zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu, te se po stavu ovog suda ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

78. Naime, prema stavu ovog suda, u situaciji kao što je konkretna, kada se i zahtjev za utvrđenje i zahtjev za isplatu temelje na istoj činjenični i pravnoj osnovi, te kada su usmjereni na ostvarenje istog cilja, (uspostave restitucije i dovođenje tužiteljice kao potrošača u onaj imovinski položaj kao da ništetne ugovorne odredbe nema uz provođenje istih dokaza) a kada visina određene vrijednosti predmeta spora nije od utjecaja na stvarnu nadležnost, sastav suda ili pravo na pravni lijek, već isključivo na pravo na naknadu parničnog troška, tada ne postoje razlozi koji bi opravdavali isticanje vrijednosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u iznosu višem od vrijednosti samog restitucijskog zahtjeva. Štoviše prema odredbi čl. 10. st. 1. ZPP -a sud, stranke i drugi sudionici postupka moraju nastojati da se postupak provede, između ostalog i sa što manje troškova, a sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

79. Stoga kada je tužiteljica vrijednost zahtjeva za utvrđenjem istakla u znatno višem iznosu od samog zahtjeva za restituciji, iako ne postoje nikakve posebnosti tih zahtjeva u pitanju ostvarenja konačne pravne zaštite, tada takvo njeno postupanje, po ocjeni ovoga suda, ne može biti od utjecaja na visinu parničnog troška kojeg joj je u obvezi naknaditi tuženik kao stranka koja je izgubila parnicu.

80. U konkretnom slučaju tužiteljica je tijekom postupka smanjila, odnosno djelomično povukla tužbeni zahtjev, te je u cijelosti uspjela sa konačno postavljenim smanjenim tužbenim zahtjevom. Stoga je pogrešeno prvostupanjski sud prilikom odluke o trošku primjenjio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o djelomičnom uspjehu tužiteljice, obzirom da njen tužbeni zahtjev niti u jednom dijelu nije odbijen, već je povučen.

81. Stoga su u konkretnom slučaju za donošenje odluke o trošku mjerodavne odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 158. st. 1. ZPP-a.

82. Odredba čl. 158. st 1. ZPP-a kojom je regulirano snašanja troškova u slučaju povlačenja tužbe ima legitiman cilj da odvrati potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenje nerazumnih zahtjeva s jedne strane, te da zaštiti financijske interese druge strane u postupku. Međutim, primjena te odredbe ne smije rezultirati kršenjem temeljenih ljudskih prava zagarantiranih čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer njena automatska primjena može predstavljati povredu prava na pravično suđenje i to s apsekta prava na slobodan pristup sudu.

83. Stoga vodeći računa da li bi se u okolnostima konkretnog slučaja, odlukom o trošku ostvario legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, ocjena je ovog suda da bi primjena odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a u odnosu na povučeni ( smanjeni ) dio tužbenog zahtjeva dovela do nedopuštenog miješanja u ustavna i konvencijska prava tužiteljice, odnosno miješanja u pravo na pristup sudu kao sastavnom elementu prava na pošteno suđenje.

84. Naime, u konkretnom slučaju se radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže, slijedom čega bi dosuda troškova tuženiku u odnosu na povučeni ( smanjeni ) dio tužbenog zahtjeva narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjerni teret za tužiteljicu kao potrošača, a koja nije dala povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima parničnog postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu, te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba.

85. Također navedeno ne bi bilo u skladu s načelom djelotvornosti prava EU, da se tužitelju kao potrošaču naloži snašanje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni temeljem nepoštene ugovorne odredbe jer ishod postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, potrošača može odvratiti od ostvarivanja navedenog prava ( Sud Europske unije u predmetu C-224/19 u odluci od 16.07.2020. ).

86. Stoga je ocjena ovog drugostupanjskog suda, a sagledavajući sve okolnosti slučaja, kao i da u odnosu na povučeni ( smanjeni ) dio tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi, da će se legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, postići tako da se obveže tuženika na snašanje parničnog troška tužiteljici samo u odnosu na tužbeni zahtjev sa kojim je uspjela u sporu i to prema vrijednosti konačno postavljenog restitucijskog zahtjeva u iznosu od 4.520,19 eura.

87. Slijedom navedenog tužiteljici primjenom čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/73 ) važeće u vrijeme donošenja pobijane odluke, pripada pravo na trošak prema Tbr. 7. Tarife u visini od 100 bodova, odnosno za trošak sastava tužbe i sastava 3 obrazložena podneska ( 14.09.2022., 26.10.2023. i 05.12.2023. ) od po 200,00 eura, zastupanje na 3 održana ročišta od po 200,00 eura, PDV u iznosu od 350,00 eura, trošak pristupa na ročište za objavu sa PDV-om od 125,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 93,74 eura, odnosno ukupno iznos od 2.368,74 eura.

88. Pri tom se u odnosu na žalbu tuženika ističe da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude jer se na tom ročištu stranci uručuje presuda i ukratko iznose razlozi presude, odnosno usmeno obrazloženje presude ( čl. 335. i 336. ZPP-a ), pa je pristup na to ročište izravno povezano sa pravom na pristup sudu. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetniku, pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a ( VS RH Rev-832/22 od 22.03.2022. ).

89. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud primijenio vrijednost boda prema važećoj Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23 ) u vrijeme donošenja odluke sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife ( VS RH, Rev -940/20 od 04.07.2023., Rev-847/21 od 13.02.2024. i Rev-562/24 od 07.05.2024.).

90. Međutim pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 104,92 eura jer je tužiteljica na temelju čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( NN 51/23 ) kao potrošač u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa ) oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi.

91. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljici dosuđen trošak od 2.325,24 eura, to joj pravilnom primjenom materijalnog prava pripada još trošak od 43,50 eura ( 2.368,74 - 2.325,24 eura ).

92. Obzirom na navedeno primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u toč. I) izreke ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u toč. II) izreke ove presude.

93. Tuženik nije uspio sa žalbom, dok je tužiteljica sa žalbom uspjela u neznatnom dijelu, pa je na temelju odredbe čl. 166. ZPP-a odlučeno kao u toč. III) izreke ove presude.

U Rijeci, 28. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec