Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1395/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ER, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnja, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1029/2024-9 od 7. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1029/2024-9 od 7. srpnja 2025. u točki I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačava rješenje o troškovima postupka u odbijajućem dijelu točke III. izreke presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1029/2024-9 od 7. srpnja 2025. i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju, pored iznosa dosuđenog u točki III. izreke presude, daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 89,04 eur sa zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 44,52 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 312244 od 20.08.2007. solemniziranog po javnom bilježniku Anđelko Stanić, broj OV16120/2007 sklopljenog između tužitelja GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koja:

- u čl. 08. st. 1. glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna. U naknadi za obradu kredita uključena je i naknada za komisione poslove koje Kreditor izvršava za APN. Plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, a najkasnije na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.''

1.1.Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 132,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 29.8.2007. do isplate, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 187,50 eur sa zakonskom kamatom od 7.7.2025. do isplate, a u preostalom dijelu trošak tužitelja se odbija.

2. Protiv citirane presude tuženik je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se prvostupanjska odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

2.1. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu pobijajući odluku o parničnom trošku u odnosu na odbijajući dio troškova postupka u točki III. izreke iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. ZPP-a u svezi članka 381. stavak 1. ZPP-a, jer mu prvostupanjski sud nije priznao kao osnovan trošak za sastav podneska od 20.1.2025. kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu kao i troškove sudskih pristojbi ističući da je potrošač oslobođen plaćanja pristojbi sukladno zakonu samo u predmetima koji su proizašli iz kolektivnih sporova, a što ovaj spor nije.

3. Stranke nisu odgovorile na žalbe.

4. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. st. 1. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

6. Među strankama nije sporno da su 20.8.2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 312244 na temelju kojeg je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 41.064,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom čl. 8. stavak 1. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita.

6.1. Nije sporno da je tužitelj sklopio ugovor u statusu potrošača niti visina naplaćene naknade od 132,72 eur.

7. Sporno je je li odredba čl. 8. st. 1. sklopljenog Ugovora nepoštena posljedično čemu i ništetna te je li za utuženo potraživanje nastupila zastara.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i argumentirane razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva i nije proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužitelja utvrđuje da je predmetni Ugovor sklopljen radi kupnje stana za osobne potrebe tužitelja, da se radi o potrošačkom ugovoru koji je sklopljen na standardiziranom i unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, da prije sklapanja ugovora o kreditu nije bilo govora o spornoj naknadi odnosno tužitelj nije bio upoznat s tom svojom obavezom niti mu je bilo pojašnjeno zašto ju mora platiti, od čega se sastoji i na što se odnosi te zašto se baš u tom postotku od iznosa kredita naplaćuje.

9.1. Na temelju izloženih utvrđenja, dakle da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer ju je unaprijed formulirao tuženik zbog čega tužitelj, potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, niti je mogao tražiti da mu se odobri traženi kredit bez plaćanja naknade, prvostupanjski sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, jer da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Navedeno iz razloga jer da nije odlučna samo visina te naknade već prvenstveno činjenica da je tzv. ulazna naknada, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a niti se pregovaralo o smanjenju te naknade već je ista posljedica jednostrane odluke tuženika, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“ čiji iznos je formuliran u postotku od odobrenog iznosa kredita koji očito ne pokriva stvarne troškove tuženika na koje bi se naknada odnosila te tuženik koji je sastavio spornu ugovornu odredbu nije dokazao njezinu opravdanost.

9.2. Sud prvog stupnja odbija kao neosnovan prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV- 47/2020-2 od 30.1.2020. prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, kao u konkretnom slučaju, zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora , iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja, koja je usmjerena na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

9.3. Citirajući odredbe članka 81., 84. i 87. u to vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07; dalje ZZP/03) te pozivom i na odredbe članka 3. i 4. Direktive vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kao i pravnim shvaćanjima izraženim u primjenjivim odlukama Suda Europske unije, sud prvog stupnja utvrđuje predmetnu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi nepoštenom, a time i ništetnom te obvezuje tuženika na povrat tužitelju zatraženog iznosa sukladno odredbi članka 1111. i čl. 1115. ZOO-a sa zateznom kamatom kao nepošteni stjecatelj. Nadalje sud obvezuje tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju u iznosu od 187,50 eur na temelju čl. 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a, odmjerenim sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud na utvrđene odlučne činjenice primijenio materijalno pravo.

11. Neutemeljeno žalitelj osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Naime shvaćanje prvostupanjskog sud glede prigovora zastare podudarno je zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga ispravno prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 8. st.1. ugovora o kreditu ništetna da zastarni rok nije niti počeo teći odnosno da bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude.

11.1. Nastavno na žalbene navode tuženika treba reći da i u predmetima C- 609/19 i spojenim predmetima C-776/19 do C782/19 Sud Europske unije je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

11.2. Konačno i Ustavni sud Republike Hrvatske, u odluci broj U-III/3202/2023 od 26.9.2024., na koju se tuženik poziva u žalbi, a u kojem postupku se osporava prethodno izneseno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., zauzima stav da navedeno sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu u pogledu odštetnog zahtjeva te da su time sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu. Stoga Ustavni sud (pod točkom 36.2. obrazloženja) zaključuje da u okolnostima konkretnih predmeta djelomično odbijanje konkretnih zahtjeva zbog zastare ne bi imalo legitimni cilj u svrsi kojoj rokovi zastare služe, kao što je osiguravanje poštivanja načela pravne sigurnosti i vladavine prava, te da bi takva (drukčija) odluka bila u suprotnosti s načelom poštivanja prava čovjeka i nepovredivosti njegova vlasništva kao temeljnim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3.Ustava).

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer je prvostupanjski sud polazeći od svih navoda stranka tijekom postupka i na temelju svih provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice o kojima je dao logična, razumna i argumentirana objašnjenja te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno tumačio i primijenio mjerodavne zakonske norme kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

12.1. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je sveobuhvatnom analizom provedenih dokaza utvrdio sve odlučne činjenice u svezi razjašnjenja okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu temeljem kojih je pravilno zaključio da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj te da mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi, da tuženik ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu da nije bezuvjetno prihvatio spornu ugovornu odredbu, da tužitelju nije bilo pojašnjeno zašto sporna naknada iznosi 1% od iznosa kredita niti su mu prezentirani troškovi na koje se naknada odnosi odnosno da tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada jer istima nisu pokriveni stvarni troškovi tuženika pri obradi zahtjeva i odobravanja kredita. Treba reći da je na tuženiku teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo kao i o njezinoj svrsi (stvarni troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju), a pritom vodeći računa o zakonitim interesima potrošača prema načelu savjesnosti i poštenja, na koje okolnosti tuženik nije predložio niti jedan dokaz.

12.2. Polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja te mjerodavnih odredbi materijalnog prava ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz sporne naknade te da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tzv. ulazne naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini) radi čega tužitelj kao potrošač, iako je mogao izvesti zaključak o visini tzv. ulazne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije mogao razumjeti krajnju svrhu te naknade. Tako utvrđene okolnosti u svojoj ukupnosti upućuju na zaključak da tuženik - banka o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja te imajući u vidu da se radi o stambenom kreditu tužitelja u statusu potrošača, nedvojbeno ukazuje da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje i utjecaj na sadržaj sporne odredbe kao niti njezinog (ne)prihvaćanja te mu nije bilo pojašnjeno na što se ista odnosi, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

13. Nadalje u odnosu na žalbene tvrdnje tuženika da sud nije bio ovlašten provoditi test nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe kao jasne i razumljive ukazuje se i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020 od 5. studenoga 2020. prema kojem: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

14. Stoga je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo kao neosnovanu odbiti kao i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka jer u istome nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a) te odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove presude.

15. Osnovano tužitelj žalbom ukazuje na pogrešnu ocjenu suda prvog stupnja da trošak sastava podneska od 20.1.2025. nije bio potreban za vođenje ove parnice . Naime, tim se podneskom tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu te se radi o podnesku za koji je odredbom Tbr. 8.1. Tarife propisana nagrada jer je riječ o obrazloženom podnesku pa je tužitelju za isti trebalo priznati trošak od 62,50 eur (uračunat PDV) kao trošak potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP-a.

15.1. Također pravilno tužitelj u žalbi navodi da je odredbom članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23) propisano oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi potrošača kao stečajnih dužnika i tužitelja u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što ovaj postupak nije. Stoga je tužitelju trebalo priznati i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu ukupno 26,54 eur (13,27 eur x 2).

16. Iz navedenih je razloga tuženika, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. u svezi čl. 155. ZPP-a, valjalo obvezati (pored dosuđenog troška postupka u iznosu od 187,50 eur) na plaćanje daljnjeg iznosa parničnog troška od 89,04 eur te primjenom odredbe čl. 380. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

17. Budući da je tužitelj uspio u žalbenom postupku u cijelosti to je primjenom odredbe članka 166. stavak 2. u svezi članka 154. stavak 1. i čl. 155 ZPP -a istome valjalo priznati trošak na ime nagrade punomoćniku za sastav žalbe prema odredbi Tbr. 10.4. Tarife u iznosu 25,00 eur uvećan za PDV kao i pristojbe na žalbu u iznosu od 13,27 eur odnosno u ukupnom iznosu od 44,52 eur (31,25 eur + 13,27 eur) te odlučiti kao u točki IV. izreke ove odluke.

U Rijeci 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić