Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-496/2026-3

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3842/2025-11 od 28. listopada 2025., u sjednici vijeća 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3842/2025-11 od 28. listopada 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu od 26. ožujka 2007. u točki 6.1. u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

r i j e š i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se djelomično ukida citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke I. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe točke 6.2. istog ugovora o kreditu, te u odluci o naknadi parničnog troška u točki II. Izreke i predmet u tom dijelu vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II Ostavlja se o naknadi žalbenog troška tuženika odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 205206 od 26. ožujka 2007. sklopljenog između prednika tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita u odnosu na točku 6.1. ugovora kojom je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, i u točki 6.2. kojom je ugovorena obveza tužiteljice za plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, sve pobliže opisano kao u toj točki izreke.

2. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.481,18 eur sa zateznom kamatom.

3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog 26. ožujka 2007.

7. U ovom žalbenom postupku nije sporno da su prednik tuženika, kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita navedenog dana zaključili ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 17.997,90 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, da je namjena kredita bila za kupnju osobnog vozila za osobne (vlastite) potrebe tužiteljice, da se radi o potrošačkom ugovoru, te da tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 3/96) koji je u to vrijeme bio u primjeni.

8. Sporno je jesu li predmetne ugovorne odredbe iz čl. 6. toč. 1. kojom je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita i iz čl. 6. toč. 2. ugovora kojom je ugovorena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva ništetne te je li prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice prihvatio. Sporna je i odluka o naknadi troškova parničnog postupka.

9. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku u bitnom utvrdio i zaključio:

-da sporna odredba točke 6.1. predmetnog ugovora glasi: Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, a odredba čl. 6.2. glasi: naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom; iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita,

-da iz stranačkog iskaza tužiteljice u bitnom proizlazi da u vezi podizanja predmetnog kredita nije išla u banku prednika tuženika već da je sve rješavala u autokući kod koje je trebala kupiti osobni automobil, da osoba s kojom je razgovarala u autokući u vezi kredita joj ništa nije objasnila vezano uz plaćanje spornih naknada, nije joj rečeno za što služe te naknade i koji će troškovi njima biti podmireni, da je ugovor o kreditu letimično pročitala, pri čemu da joj službenici banke prednika tuženika, prilikom sklapanja i potpisivanja predmetnog ugovora kao i javni bilježnik nisu ništa pojasnili o spornim ugovornim odredbama, a kredita da joj je bio hitno potreban radi kupnje vozila.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na spornu odredbu iz čl. 6.1. ugovora kojom je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je prihvaćajući kao vjerodostojan stranački iskaz tužiteljice ocijenio da je sporna ugovorna odredba iz čl. 6.1. ugovora ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) te čl. 322. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), utvrđujući da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Pritom se prvostupanjski sud u obrazloženju presude pozvao i na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj se navodi da sud ocjenu o tome da li je odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovora naknada za obradu kredita uzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi odredbe čl. 83. i 85. ZZP-a.

11. Sukladno citiranoj presudi Vrhovnog suda RH, u odnosu na sporno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita iz čl. 6.1. ugovora sud je zaključio da se ne radi o jasnoj i transparentnoj odredbi, jer da tuženik nije obrazložio svrhu naknade i koji će troškovi njome biti podmireni, dok je u odnosu na pitanje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 6.2. ugovora kojom je ugovorena obveza tužiteljice za plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, naveo da sve ono što se odnosi na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita, vrijedi u konkretnom slučaju i za ugovornu odredbu u vezi naknade za osiguranje kredita, pa je zbog tih razloga tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan te odlučio kao u točki I. izreke presude.

12. O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

13. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje kojih od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

14. Žalbeni navodi tuženika o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u odnosu na presuđenje kojim je sud prihvatio kao osnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe iz čl. 6.1. ugovora kojom je ugovorena obveza tužiteljice za plaćanje naknade za obradu kredita nisu osnovani, jer presuda u tom dijelu sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio ovaj dio tužbenog zahtjeva su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

15. Međutim, u odnosu na presuđenje kojim je prihvaćen preostali dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6.2. predmetnog ugovora, presuda ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, budući da je sud u obrazloženju presude obrazlažući ništetnost ove ugovorne odredbe jedino naveo da sve ono što se odnosi na pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, vrijedi i za pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, na što tuženik, osnovano u žalbi ukazuje, pa utoliko, pobijanu presudu u tom dijelu nije moguće ispitati.

16. Žalbeni navodi tuženika o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju kao i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na prihvaćanje zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita nisu osnovani, jer je i prema shvaćanju ovog suda, činjenično stanje pravilno dostatno utvrđeno, a razloge suda kao pravilne prihvaća i ovaj sud, slijedom čega, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na taj dio presuđenja.

17. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

18. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, a kojim je odredbom članka 96. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, dok je odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Nasuprot navodima istaknutim u žalbi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila na snazi i odredba članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja jasno regulirala pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve uslijed jednostranih klauzula koje su donesene suprotno načelima savjesnosti i poštenja, budući se o njima nije pojedinačno pregovaralo i upravo je ta Direktiva implementirana kao sastavni dio pozitivnih pravnih propisa Republike Hrvatske kojima je cilj zaštita načela ravnopravnosti ugovornih sudionika, u ovom slučaju potrošača.

20. Stoga, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno u primjeni citiranih odredbi ZZP/03 i ZZP/07, te odredbe čl. 322. st. 1. i čl. 324. ZOO -a zaključio da je ugovorna odredba iz čl. 6.1. predmetnog ugovora o kreditu ništetna.

21. U odnosu na zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6.2. predmetnog ugovora kojom je ugovorena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. S tim u vezi potrebno je imati u vidu žalbene navode tuženika koje ističe u žalbi u odnosu na ovu ugovornu odredbu o tome da predmetna naknada nije naplaćena u korist banke tuženika već osiguravajućem društvu na ime police osiguranja tužiteljičinog kredita, da je u navedenoj odredbi jasno navedeno na koji način i u koju svrhu se izračunava i naplaćuje naknada, da se radi o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi koja u sebi sadržava činidbu koja je lako odrediva pa da se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi uz daljnji navod da ova ugovorna odredba nije mogla prouzročiti značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača, a niti u korist banke tuženika, jer da ista naknada u korist banke nije niti plaćena. Prvostupanjski sud će ocjenom izvedenih dokaza u odnosu na sve naprijed navedene činjenice i okolnosti zauzeti odgovarajuća stajališta, koja će jasno obrazložiti, pri čemu je o osnovanosti navedenog dijela zahtjeva potrebno odlučiti i kroz primjenu stajališta izraženih u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. o tome da je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koja predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 u svezi odredbi čl. 83. i 85. istog zakonskog propisa, s time da je novu odluku potrebno u odnosu na ovaj dio zahtjeva obrazložiti u skladu sa zahtjevima iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a kako bi se mogla u svemu ispitati.

22. S obzirom da je pobijana presuda djelomično ukinuta u odnosu na navedeni dio zahtjeva tužiteljice, već zbog toga bilo je nužno ukinuti pobijanu presudu i u odluci o naknadni parničnog troška.

23. Međutim, i bez obzira na to, osnovani su žalbeni navodi tuženika koje ističe u žalbi u odnosu na pravilnost odluke o naknadi parničnog troška, a osobito o tome da je sud propustio na odgovarajući način utvrditi vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari, kojoj je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio.

24. Naime, iz stanja u spisu proizlazi da je tužiteljica u tužbi vrijednost navedenog (deklaratornog) zahtjeva navela da iznosi 1.400,00 eur, da je tuženik izričito u odgovoru na tužbu prigovorio ovoj vrijednosti predmeta spora, navodima da je suviše visoko određena, te predložio da se vrijednost predmeta spora utvrdi iznosom od 374,33 eur koliko iznosi zbroj naknada koje je tužiteljica platila na temelju navedenih ugovornih odredbi. Iz stanja u spisu proizlazi da prvostupanjski sud, u takvoj situaciji, sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a na način da je na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti, te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, odrediti vrijednost predmeta spora nije postupio. Pritom prvostupanjski sud niti u obrazloženju presude ne navodi koju je vrijednost predmeta spora uzeo kao mjerodavnu za odlučivanje o naknadi parničnog troška koji pripada tužiteljici, slijedom čega je pobijana presuda u odluci o naknadi parničnog troška donijeta uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 40. st. 3. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koje bitne povrede odredaba parničnog postupka prilikom ponovnog odlučivanja o naknadi parničnog troška, u nastavku postupka treba otkloniti. To znači da će prvostupanjski sud u nastavku postupka sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrditi vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari tako što će na brz i prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti, te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, odrediti vrijednost predmeta spora.

25. Prilikom ponovnog odlučivanja o naknadi parničnog troška potrebno je imati u vidu i ostale žalbene navode koje tuženik u vezi toga ističe.

26. Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok se rješenje temelji na odredbi čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a pri čemu je sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP -a ostavljeno o naknadi žalbenog troška tuženika odlučiti u konačnoj odluci.

U Rijeci 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner