Poslovni broj: Us I-2596/2024-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Milke Škaro Grozdanić, u upravnom sporu tužitelja AILE d.o.o., Stepinčeva 30A, Split, OIB: 02370327884, zastupan po opunomoćeniku Miji Jeličiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Jeličić & partneri d.o.o., Kliška 29, Split, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta, Prisavlje 14, Zagreb, OIB: 87892589782, radi ukidanja rješenja o utvrđivanju ispunjavanja minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, nakon neposredne i javne rasprava zaključene dana 10. travnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Klasa: UP/II-335 06/24-01/51, Urbroj: 529-06-03-02-02/1-24-3 od 05. rujna 2024.

r i j e š i o  j e

I.Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-335 06/24-01/51, Urbroj: 529- 06-03-02-02/1-24-3 od 05. rujna 2024. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za turizam, pomorstvo i promet, Klasa: UP/I-335-02/24-0003/0008, Urbroj: 2181/1-06-01-02/01-24-0003 od 25. ožujka 2024. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2.Navedenim prvostupanjskim rješenjem, donesenim po službenoj dužnosti, je točkom I. izreke ukinuto s danom 21. ožujka 2024. rješenje navedenog prvostupanjskog tijela, Klasa: UP/I-335-02/09-03/23, Urbroj: 2181-01-02-09-2-IK od 7. travnja 2009. za objekt iz skupine „restorani“ vrste pizzeria i objekt brze prehrane pod nazivom Karaka, kojim posluje tužitelj. Točkom II izreke je određeno da će se to rješenje upisati u Upisnik ugostiteljskih objekata koji se ne kategoriziraju a koji se vodi pod upisnim brojem 2721.

3.Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom ovome sudu pobija navedeno drugostupanjsko rješenje iz svih zakonom predviđenih razloga. U tužbi se dijelom citira obrazloženje osporavanog drugostupanjskog rješenja kojim se otklanjaju prigovori iz žalbe. Ističe se da je osporavanim drugostupanjskim rješenjem, ali i prvostupanjskim rješenjem, grubo povrijeđeno pravo stranke kao što su vlasničko pravo na zaradu, a time i ustavno jamstvo prava vlasništva i jamstva poduzetničke i tržišne slobode, kao i legitimno očekivanje da će u slučaju povrede tih prava zakonom ustanovljeni sud ili nadležno javnopravno tijelo u razumnom roku pružiti sudsku zaštitu i ostvarenje ovih jamstava, te da stoga ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Navodi se da je ovdje bitna činjenica to što je granica pomorskog dobra, utvrđena rješenjem od 16. svibnja 2011.g., no, da i pored toga državna, regionalna i lokalna vlast izdaju rješenja o minimalno tehničkim uvjetima, porezna rješenja, sklapaju ugovore o zakupu, te upravljaju nekretninama te da je kod svih korisnika kao zakupnika poslovnih prostora ostvareno legitimno očekivanje i stečeno pravo na korištenje tog prostora do isteka ugovora koje su zaključili s pravnom osobom koja je to ovlaštenje dobila od javnopravnog tijela. Ovakvo postupanje javne uprave da je nelegitimno i protivno javnom interesu te da ne može proći test razmjernosti jer da je štetno ne samo za stečena prava stranke nego da je i izuzetno štetno za javni interes i to ne samo za materijalni interes uslijed gubitka prava na zakupninu već je štetno i za ugled Republike Hrvatske i status poželjne turističke destinacije a osim toga dok se ne provede postupak natječaja za koncesiju da će nastati troškovi čuvanja i održavanja te da će se otvoriti brojni postupci za naknadu temeljem stjecanja bez valjane pravne osnove uslijed ulaganja u poslovne prostore, kao i postupci za naknadu štete uslijed pravnih nedostataka u odnosu na zakupodavca. Nadalje se u bitnome ističe da je stav tuženika formalistički uz navod da se u tumačenju i primjeni propisa ne smije slijepo pridržavati određene pravne norme već da treba uzeti u obzir sve relevantne okolnosti, a osobito cilj konkretnog propisa, kako bi se donijela ispravna odluka. Ovdje da se ne radi o pomorskom dobru koje je u javnoj uporabi i koje je dostupno svima, nego da se radi o poslovnim prostorima koji da će se opet kroz koncesiju koristiti u svrhu gospodarske ugostiteljske djelatnosti. Jedini racionalni pristup da je bio omogućiti ugostiteljima obavljanje djelatnosti sukladno rješenjima kojim se dozvoljava obavljanje ugostiteljskih poslova na predmetnim lokacijama uz obvezu da se Republici Hrvatskoj, umjesto ranijem zakupodavcu, plaća naknada za korištenje poslovnog prostora. Javnopravna tijela, pa tako i tuženik te prvostupanjsko tijelo, da su dužn i postupati po načelu savjesnosti i poštenja, načelu zakonitosti, načelu zabrane prouzročenja štete, načelu razmjernosti javnog i privatnog interesa te da se, bez obzira na pojedine konkretne odredbe pojedinog mjerodavnog zakona, u primjeni i tumačenju prava odluke trebaju donositi sukladno najvećim vrednotama ustavnog poretka koje su utvrđene u čl. 3. Ustava RH. U protivnom, da se zapada u pogrešku pretjeranog formalizma koji da je uvijek na štetu načela zakonitosti i načela zaštite javnog i privatnog interesa. Nadalje se navodi da je dojam da je ovdje tuženik kao prvostupanjsko tijelo kao i tijela državne vlasti i tijela jedinica lokalne uprave ili samouprave ne preuzimaju odgovornost racionalnog i zakonitog pristupa nego da se, postupajući s pretjeranim formalizmom, ne osvrću na javni i privatni interes, na stečena prava stranaka niti na načelo legitimnog očekivanja stranke, s tim što tuženik izričito tvrdi da je jedini interes zaključiti da pomorsko dobro ne može biti predmet zakupnog odnosa, a da se pritom, ne rješavajući prethodno pitanje u upravnom postupku, opredjeljuje za tvrdnju da je ugovor o zakupu poslovnog prostora raskinut po samom zakonu unatoč činjenici što nadležni sud nije donio konstitutivnu odluku o raskidu niti postoji deklaratorna odluka da je ugovor raskinut, s jedne strane, a s druge strane tu je činjenicu, odnosno tvrdnju tužitelj da je osporio. Prema odredbi čl. 55. st. 1. ZUP-a, da je očito da je pitanje raskida ugovora o zakupu prethodno pravno pitanje. Za odluku u ovoj upravnoj stvari da je bitno, a o čemu da tuženik i prvostupanjsko tijelo nisu vodili računa, da je tužitelj nositelj prava na obavljanje ugostiteljske djelatnosti u poslovnom prostoru u [adresa], u objektu „Karaka“ te da je između trgovačkog društva SPLITSKA OBALA d.o.o. Split s jedne strane kao zakupodavca i trgovačkog društva AILE d.o.o. Split s druge strane kao zakupnika da je zaključen Aneks broj 2. Ugovora o zakupu poslovnog prostora, koji je ovjeren pred javnim bilježnikom Majom Radovani u Solinu 28. rujna 2020.g. pod brojem OV-6503/2020, kojim je produljen rok zakupa poslovnog prostora koji je tada nesumnjivo bio u vlasništvu Grada Splita u sklopu Kupališno -poslovnog kompleksa Bačvice na adresi [adresa], sagrađenog na čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] na etaži prizemlja, označen oznakama 2.12, 2.13 i 2.14 ukupne površine zatvorenog prostora 73,20m2 i otvorenog poslovnog prostora - terase površine 64,90m2 (9. i 10. suvlasnički dio, etažno vlasništvo E-9 i E-10), na rok od pet godina u razdoblju do 20. travnja 2025.g., pa da tužitelj kao zakupnik temeljem ovog pravnog posla ima valjanu pravnu osnovu za korištenje poslovnog prostora jer taj ugovor nije otkazan, raskinut ili na bilo koji drugi način stavljen izvan snage. Prvostupanjsko tijelo da nije nadležno i da nema ovlasti zadirati u građanskopravni odnos ugovornih stranaka te da ne može tumačiti status ugovora o zakupu niti zaključivati o postojanju ili nepostojanju konkretnog pravnog posla, kao ni o pitanjima eventualnog otkaza ili raskida ugovora o zakupu. Navodi se i da je činjenica da Republika Hrvatska putem nadležnog državnog odvjetništva nije pokrenula postupak ukidanja rješenja kojim se dozvoljava obavljanje djelatnosti. Naglašava se da prvostupanjsko tijelo ispituje postojanje pretpostavki za izdavanje rješenja sukladno stanju na dan podnošenja zahtjeva stranke ili na dan donošenja tog rješenja, te, ako nema ovlaštenog zahtjeva vlasnika nekretnine ili nositelja prava upravljanja tom nekretninom, onda da ne može postupati po službenoj dužnosti i miješati se u pravne odnose zainteresiranih stranaka. U odnosu na trenutak sklapanja ugovora o zakupu i izdavanja rješenja o minimalno tehničkim uvjetima da nije došlo do nikakve, a kamoli bitne, promjene budući da se i u osporenom rješenju iznosi činjenica da je još 16. svibnja 2011.g. doneseno rješenje kojim je utvrđena granica pomorskog dobra, što da rezultira dvjema bitnim činjenicama: a)Raniji vlasnik Grad Split i društvo Splitska obala d.o.o. jednako kao i prvostupanjsko tijelo znali su da je još 16. svibnja 2011.g. uređena granica pomorskog dobra, pa da su prema tome znali ili morali znati da se radi o nekretnini na pomorskom dobru ali da su unatoč toj činjenici i toj spoznaji sklapali ugovore o zakupu i izdavali rješenja o minimalno tehničkim uvjetima; b) Zakupnik, pouzdajući se u činjenicu da ima pravni odnos s državnom, regionalnom i lokalnom upravom ili samoupravom, kao savjestan gospodarstvenik da uredno sklapa ugovore o zakupu, plaća zakupninu, postavlja zahtjeve i dobiva rješenja kojim se dozvoljava obavljanje gospodarske djelatnosti, investira u objekt, zapošljava radnike, plaća porez i doprinose te sva druga javna davanja legitimno očekujući da će sukladno uhodanom načinu poslovanja, koje se ustalilo u razdoblju od najmanje 30-ak godina, moći obavljati djelatnost do isteka ugovora o zakupu. Tuženik, suštinski zanemarujući ove prigovore, da konstatira da je sam u drugostupanjskom postupku utvrdio da je na jednom dijelu poslovnog prostora došlo do promjene u zemljišnoj knjizi upisom pomorskog dobra, što da znači da ipak na drugom dijelu do te promjene nije došlo, ne obrazlaže zbog čega je ta naknadna promjena bitna za odluku niti obrazlaže zbog čega se rješenje ukida i za onaj dio koji je još uvijek upisan kao vlasništvo Grada Splita, a kao što je poznato, vlasništvo se stječe upisom u zemljišnu knjigu pa da je nesporno da je u trenutku pokretanja ovog postupka Grad Split bio vlasnik cjeline poslovnog prostora, a da je u tijeku drugostupanjskog postupka tek došlo do djelomične promjene upisa u zemljišnu knjigu. U ovom slučaju da ne postoji dostatno i uvjerljivo obrazloženje kojim bi se mogla potvrditi opravdanost izreke osporenog upravnog akta, čime da je tužitelju povrijeđeno pravo na pravično odlučivanje, pored ostalih prava koji su isticani u upravnom postupku i koji se ističu u upravnom sporu. Suprotno tvrdnjama tuženika tužitelj da ima valjani ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je na snazi, a da nitko nije izjavio raskid ugovora, nije presudom utvrđeno da je ugovor raskinut niti je utvrđeno da bi taj ugovor bio ništetan. Intervencijski učinak nagodbe između Republike Hrvatske s jedne strane i Grada Splita te Splitske obale d.o.o. s druge strane da nije postignut sve dok u ovom predmetu stranka nije dobila informaciju o tim nagodbama, ali, kako su one sklopljene nakon što je stranka stekla pravo i nakon što je stekla legitimno očekivanje na mirno uživanje vlasništva, jer se pod vlasništvom smatra i pravo na zaradu, učinak te nagodbe da može biti ostvaren tek nakon isteka ugovorenog roka zakupa. Ovakvim odlučivanjem i načinom vođenja ovog postupka, osobito zbog činjenice da nije proveden ispitni postupak, da dolazi do teške povrede načela stečenih prava, temeljnog ljudskog prava na mirno uživanje vlasništva, gospodarskih prava i sloboda, povrede načela razmjernosti u zaštiti javnog i privatnog interesa i da na ovakav način nastaje nenadoknadiva šteta stranci i javnom interesu. Odredbom čl. 13. ZUP-a, da su zajamčena stečena prava tužitelja u konkretnom slučaju. Sve one promjene koje su bitne, a koje nastanu za vrijeme trajanja ovih prava, u konkretnom slučaju do isteka ugovorenog roka zakupa, na tužitelja da se mogu primijeniti tek nakon isteka ugovorenog roka zakupa. Sve drugo predstavlja povredu načela legitimnih očekivanja, jamstva mirnog uživanja vlasništva i jamstva pravičnog odlučivanja. Sve kada bi i bilo točno da zakupodavac više nema prava upravljanja predmetnim poslovnim prostorom, vlasnik poslovnog prostora ili koji drugi nositelj prava upravljanja predmetnim poslovnim prostorom, jednako kao i u slučaju promjene titulara prava vlasništva predmeta zakupa, da postaje zakupodavac po samom zakonu, što da proizlazi iz odredbe čl. 591. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem navedene kogentne pravne norme da proizlazi nesumnjivo pravo društva AILE d.o.o. na korištenje predmetnog poslovnog prostora, što da znači da stranka ispunjava sve pretpostavke iz čl. 24. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti te da nema osnove iz čl. 27. Zakona za ukidanje minimalno tehničkih uvjeta. Činjenica da Republika Hrvatska putem nadležnog državnog odvjetništva nije pokrenula postupak ukidanja rješenja kojim se dozvoljava obavljanje djelatnosti da ukazuje na nedostatak osnove i pravnog interesa te aktivne legitimacije u ovom postupku. Predmnijevani vlasnik da nije pokrenuo postupak ukidanja, a prvostupanjsko tijelo, bez obzira na tvrdnje tuženika, u ovom slučaju da po službenoj dužnosti nije bilo ovlašteno učiniti. Tuženik u obrazloženju da samo paušalno otklanja prethodni prigovor zanemarujući pritom činjenicu stanja uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi u trenutku sklapanja pravnog posla. Pritom ugovorna klauzula, kojom se ugovara raskid ugovora za slučaj promjene prava vlasništva da nije dostatna za zaključak da je ugovor raskinut, s jedne strane, a s druge strane, da se radi o nepoštenoj odredbi koja da je po svojoj prirodi ništetna jer da na gospodarstvenika prebacuje nerazmjeran teret odgovornosti za pravne nedostatke zakupljene stvari, koja da je uvijek i isključivo na zakupodavcu. Uz činjenicu da se radi o javnoj vlasti, ova odredba da ne može proći test razmjernosti i da je sigurno nepoštena i ništetna. U postupanju javnopravnih tijela, drugih javnih službi i društava s javnim ovlastima, odgovorne osobe da se moraju ponašati i postupati sukladno načelu zakonitosti iz čl. 5. ZUP-a, načela razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa iz čl. 6. ZUP-a, načela pomoći stranci iz čl. 7. ZUP-a i načela utvrđivanja materijalne istine iz čl. 8. ZUP-a. Prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju da postupa upravo suprotno prethodno citiranim načelima te da se tužitelj u vezi s tim pitanjima detaljno izjasnio u žalbi od 10. svibnja 2024.g., a prvostupanjsko, kao niti drugostupanjsko tijelo, o tome da uopće nisu voditi računa i da u obrazloženju svojih odluka nisu iznijeli niti dali razumne i jasne razloge zbog čega konkretne prigovore stranke odbija ili zbog čega zauzima stav koji je suprotan očitovanju stranke. Tužitelj da je postavio zahtjev da se u ovom predmetu provede ispitni postupak budući da je ovdje nužno utvrđivanje činjenica i okolnosti koje su bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari te inzistirao na tome da mu se omogući ostvarenje prava sukladno odredbama čl. 51. i 52. ZUP a, a prvostupanjsko tijelo da je lakonski odgovorilo da je stranci omogućeno sudjelovanje u postupku i očitovanje na zaključke , međutim, po svemu da jasno i nedvojbeno proizlazi da to nije slučaj budući da stranci nije omogućeno uvid u spise predmeta niti su tužitelju dostavljene nagodbe, dokazi na okolnosti vlasništva ili statusa nekretnine i sl. pa da mu je definitivno na ovaj način uskraćeno pravo i mogućnost sudjelovanja u postupku. Na ovaj je način, pored ostalih razloga, da je došlo do povrede temeljnog ljudskog prava zajamčenog čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo na pravično suđenje, ali i jamstva prava vlasništva iz čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju . Ukazuje se i da su brojne odluke Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je zauzet stav da se vlasništvo (vlasništvo u širem smislu) može ograničiti samo uz dokazivanje nesumnjivog javnog interesa i uz obeštećenje stranke koja zahtijeva određena prava. Što se sve smatra jamstvom prava vlasništva i pravom vlasništva u širem smislu da je utvrđeno u brojnim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, primjerice U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.g., U-III-72/1995 od 11. travnja 2000.g., U-III-551/1999 od 25. svibnja 2000.g., U-III-476/2000 od 14. lipnja 2000.g., U-IIIB- 1373/2009 od 7. srpnja 2009.g., što uključuje i gospodarske interese koji su po naravi stvari vezani za imovinu, ali i legitimna očekivanja stranke da će njena imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima (rješenje o minimalno tehničkim uvjetima i upravni ugovor) biti poštovana, a ostvarenje tih prava zaštićeno. Za tužitelja da je sporno je li u konkretnom slučaju nadležno tijelo ovlašteno samostalno, bez zahtjeva Državnog odvjetništva ili druge zainteresirane stranke, pokretati postupak i donositi rješenje o ukidanju prava na obavljanje gospodarske djelatnosti u konkretnom poslovnom prostoru. Ne spori se nužnost provedbe zakona, odnosno kontrole zakonitosti upravnih akata ovisno o ciljevima mjerodavnih zakona i drugih propisa koji se primjenjuju na konkretan pravni odnos. No, naglašava se da su javnopravna tijela, pa i konkretno tijelo koje je donijelo osporenu odluku, dužna poštovati ona prava koja su stranke stekle nakon provedenog upravnog postupka u kojem je donesen upravni akt kojim im se konkretno pravo priznaje i u kojem je zaključen upravni ugovor u kojem je stečeno određeno pravo u točno određenom roku. Pravno relevantna da je isključivo činjenica da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana. Ovo načelno stajalište zauzeto je u odluci Europskog suda za ljudska prava u presudi Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007.g. (zahtjev br. 32457/05) i u presudi Ustavnog suda RH U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009.g). Sagledavajući konkretan pravni odnos u kontekstu ovog načelnog stajališta da imamo činjenicu da će prestati svaka djelatnost u nizu poslovnih prostora koji su do sada bili u zakupu te za koje postoje ugovori o zakupu na određeno vrijeme koji ističu za godinu ili dvije dana te da zbog stava da se radi o pomorskom dobru na kojemu su prostori taj odnos nije moguće zadržati i da treba ukinuti rješenja o minimalno tehničkim uvjetima, da dolazimo u poziciju da se zbog dosadašnjeg pogrešnog stava i načina ponašanje državne i javne uprave nanosi izravna šteta stranci, ali i javnom interesu. Naglašava se da je stranka tražila provedbu ispitnog postupka, no, to pravo stranci da je na nezakonit način uskraćeno, što da upravni akt čini nezakonitim, te da je sama ova činjenica dostatna za zaključak da je upravni akt nezakonit. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavano drugostupanjsko rješenje poništi te predmet vrati tuženiku na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Ujedno je tužitelj zatražio i da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog upravnog spora sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude do isplate.

4.Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio navodima tužbe i tužbenom zahtjevu pozivajući se u bitnome na razloge obrazloženja osporavanog rješenja .

Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

5.Tužitelj u podnesku od 23. svibnja 2025. u bitnome ponavlja navode iz tužbe dodajući u bitnome da je odredbom članka 42. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak. Ističe se da u konkretnom slučaju odgoda izvršenja osporenog rješenja nije protivna javnom interesu, već da je nužno potrebna upravo radi zaštite javnog interesa, pa da su stoga su u cijelosti ispunjeni svi uvjeti za odgodni učinak tužbe sukladno mjerodavnoj zakonskoj odredbi. Naime, tužitelj da je bez svoje krivnje i utjecaja doveden u situaciju u kojoj zbog održavanja na snazi pobijanog rješenja nije u mogućnosti obavljati svoju gospodarsku djelatnost što za posljedicu ima trajno zatvaranje ugostiteljskog objekta te da je vrlo izvjesno da će doći do insolventnosti tužitelja i propasti tog trgovačkog društva, a slijedom toga i do sigurnog gubitka svih radnih mjesta zaposlenika što da predstavlja izravan udar na 15-ak obitelji zaposlenih u predmetnom ugostiteljskom objektu. Slijedom toga, šteta da nastaje i za Državni i Gradski proračun zbog prestanka ostvarivanja financijske koristi iz osnove poreza i drugih davanja koja proizlaze iz ugovora o radu zaposlenika i ostvarene dobiti tužitelja, kao i iz osnove javnih davanja kroz komunalne i druge naknade, da će nastati dodatno financijsko opterećenje zbog obveze zbrinjavanja svih radnika koji ostaju bez zaposlenja i koji će se kao nezaposlene osobe prijaviti na Zavod za zapošljavanje i na taj način biti na teret Državnog proračuna, da će nastati i šteta iz osnove plaćanja troškova održavanja i čuvanja predmetnog objekta. Tužitelj da legitimno očekuje omogućavanje poslovanja, da mu je potrebno provesti nužne pripremne radnje (osiguranje radne snage, nabava robe i sl.) zbog kojih da je već sada uložio znatna sredstva te da mu, ukoliko se ne donese odluka o odgodnom učinku osporenog rješenja u ovom predmetu, prijeti opasnost od nastanka nenadoknadive štete. Slijedom navedenog predlaže da sud sukladno odredbi članka 42. stavak 4. ZUS-a donese rješenje kojim će odlučiti da tužba u ovom predmetu ima odgodni učinak te da se odgađa izvršenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva turizma i sporta Klasa: UP/II-335-06/24 01/51, Ur.broj: 529-06- 03-02-02/1-24-3 od 05. rujna 2024.g. do pravomoćnog završetka ovog upravnog spora. Napominje se da je Upravni sud u Splitu u predmetima identične činjenične i pravne osnove, na istoj lokaciji, povodom tužbi za poništenje istih upravnih akata već usvajao prijedloge za odgodni učinak tužbe.

6.Tuženik u podnesku od 16. prosinca 2025. ukazuje da je odlučujući o tužbama o zakonitosti rješenja tuženika, koja su donesena na temelju, u bitnom, identičnog činjeničnog i pravnog supstrata, Sud već donio presude poslovni broj: Us I – 2451/2024-8 od 7. ožujka 2025. i poslovni broj: Us I – 2756/2024-12 od 24. lipnja 2025., kojim je tužbeni zahtjev za poništenje osporenih rješenja odbijen kao neosnovan .

7.U sporu je održavanjem rasprave te razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24 – dalje: ZUS).

8.Tuženik na raspravu nije pristupio, iako uredno pozvan, te svoj izostanak nije opravdao. Stoga je sukladno ovlaštenju iz odredbe članka 91. stavak 3. ZUS-a rasprava održana u odsutnosti tuženika.

9.Tužitelj je po svom opunomoćeniku na raspravi ustrajao u navodima tužbe i dokaznim prijedlozima. Ujedno se poziva a praksu ovoga suda u predmetu UsI- 2940/24-9 od 3. srpnja 2025. te rješenja UsI-375/2025 od 6. svibnja 2026., UsI- 2758/2024 od 11. veljače 2025. i UsI-1329/2024 ode 5. rujna 2024. na okolnosti činjenične i pravne osnove vezane za ovu tužbu.

10.Sud je proveo dokaze čitanjem svih isprava sadržanih u spisu ovog upravnog spora te spisu tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu . Drugih dokaznih prijedloga stanke nisu imale.

11.Tužitelj je po svom opunomoćeniku zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora.

12.Iz podataka spisa je razvidno da je rješenjem prvostupanjskog tijela od 7. travnja 2009. utvrđeno da prostor i oprema ugostiteljskog objekta tužitelja ispunjava minimalne uvjete glede uređenja i opreme za obavljanje ugostiteljske djelatnosti iz skupine „restorani“ vrste pizzeria i objekt brze prehrane u prostoru radne oznake 2.12, 2.13, 2.14. smještenom u Splitu, Uvala Bačvice bb (u sklopu kupališno poslovnog kompleksa „Bačvice“) čija prostorija za usluživanje gostiju površine cca 35 m2 ima 60 konzumnih mjesta, dok prostor za usluživanje gostiju na otvorenom površine cca 64,90 m2 ima 42 konzumna mjesta. Predmet poslovanja ugostiteljskog objekta je pizzeria i objekt brze prehrane. Ugostiteljski objekt će poslovati pod nazivom Aile d.o.o., pizzeria i objekt brze prehrane „Karaka“, Split, Uvala Bačvice b.b. te je određeno da će se to rješenje upisati u Upisnik o minimalnim uvjetima ugostiteljskih objekata koji se ne kategoriziraju, a koji se vodi u toj Službi pod upisnim brojem 2721.

13.Prvostupanjskim rješenjem od 25. ožujka 2024. je po službenoj dužnosti ukinuto s danom 21. ožujka 2024. navedeno rješenje od 7. travnja 2009. za objekt iz skupine „restorani“ vrste pizzeria i objekt brze prehrane pod nazivom Karaka, kojim posluje tužitelj, a sve kako je to pobliže navedeno u izreci tog rješenja.

14.Tužitelj je na to rješenje izjavio žalbu koja je osporavanim drugostupanjskim rješenjem odbijena te je potvrđena pravilnost prvostupanjskog rješenja.

15.Javnopravna tijela svoja rješenja obrazlažu u bitnome navodeći da predmetni poslovni prostori predstavljaju pomorsko dobro, da je raskinut ugovor o zakupu te svi pripadajući dodaci temeljem kojih je tužitelj dokazivao pravo korištenja predmetnoga ugostiteljskog objekta, da tužitelj više nema pravo korištenja predmetnoga ugostiteljskog objekta, odnosno da je prestao ispunjavati uvjet iz članka 24. stavka 1. točke 2. Zakona o ugostiteljsko djelatnosti te se ujedno pozivaju na članak 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.

16.Člankom 27. stavak 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine“ broj: 85/2015, 121/2016, 99/2018, 25/2019, 98/2019, 32/2020, 42/2020, 126/2021 - dalje ZoUG) propisano je da će se rješenja iz članka 20. stavak 1. i 2., članka 21. stavak 1. i članka 22. stavak 2. Zakona, ukinuti rješenjem ako se utvrdi prestanak ispunjavanja uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisanog člankom 24. stavak 1. Zakona, odjavom obavljanja djelatnosti u ugostiteljskom objektu, s danom navedenim u odjavi ili danom podnošenja odjave Ministarstvu, ako je ugostitelj u odjavi utvrdio datum unatrag, odnosno po službenoj dužnosti ako se utvrdi da je ugostitelj trajno prestao obavljati djelatnost te ako ugostitelju bude odbijen zahtjev za dobivanje koncesije na turističkom zemljištu u kampovima u vlasništvu Republike Hrvatske.

17.Člankom 40. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09, 110/21 – dalje ZUP) propisano je da se upravni postupak pokreće na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti.

18.Člankom 42. stavkom 1. istog Zakona propisano je da se postupak pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa. Stavkom 2. toga članka propisano je da će kod ocjene o postojanju razloga za pokretanje postupka po službenoj dužnosti javnopravno tijelo uzeti u obzir predstavke, odnosno druge obavijesti koje upućuju na potrebu zaštite javnoga interesa.

19.Člankom 24. stavkom 1. ZoUD propisano je da će se rješenje o ispunjavanju uvjeta za vrstu i kategoriju ugostiteljskog objekta izdati ugostitelju i pravnoj osobi iz članka 5. stavka 2. toga Zakona uz sljedeće uvjete: 1. da je registriran za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, 2. da ima pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom, 3. da ugostiteljski objekt u kojem će se obavljati ugostiteljska djelatnost ispunjava uvjete propisane za određenu vrstu, odnosno kategoriju ugostiteljskog objekta, 4. da ispunjava i druge uvjete propisane Zakonom i propisima donesenim na temelju Zakona i 5. da građevina, koja je, odnosno u kojoj je ugostiteljski objekt, o ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima propisima kojima se ureduje gradnja, bez kojih, prema tim propisima, Ministarstvo ne može izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti.

20.Člankom 5. stavkom 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 83/23 –dalje ZPDML) propisano je da pomorsko dobro ne može biti predmet ugovora o zakupu niti ugovora o najmu, dok je stavkom 4. toga članka propisano je da se nitko ne može pozivati na zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige u odnosu na nekretninu koja je pomorsko dobro iz članka 6. toga Zakona.

21.Obzirom na citirane zakonske odredbe, a posebno kada se ima u vidu odredba članka 42. stavak 1. ZUP-a te članak 5. ZPDML-a bez osnova su tvrdnje tužitelja kako prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju nije moglo pokrenuti postupak odnosno postupati po službenoj dužnosti.

22.Tužitelj u predmetnoj tužbi, kao i u žalbi na prvostupanjsko rješenje od 25. ožujka 2024., u suštini prigovara da u konkretnom slučaju nije pravilno primijenjena odredba članka 27. stavak 1. ZoUD uz navod da nije prestao ispunjavati uvjet propisan člankom 24. stavak 1. točka 2. ZoUD za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u predmetnim poslovnim prostorima pozivajući se na stečena prava i legitimna očekivanja.

23.Iz podataka spisa ovog upravnog spora te podataka spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu je razvidno, te među strankama nije sporno:

-da je tužitelj obavljao ugostiteljsku djelatnost u poslovnom prostoru oznake 2.12, 2.13, 2.14. u prizemlju glavnog objekta u sklopu kupališno-poslovnog kompleksa Bačvice, koji se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], ko [katastarska općina], površine 27,20 m2 (ispred poslovnog prostora 2.12.) te površine 37,7 m2 (ispred poslovnog prostora 2.13. i 2.14) sve u trajanju od 1. ožujka 2009. do 2014. temeljem Ugovora, Anexa i Sporazuma zaključenih 2008. i 2009. godine

-da je Aneksom br. 2. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 22. rujna 2020. sklopljenim između tužitelja, kao zakupnika, i Splitske obale d.o.o, kao zakupodavca, izmijenjen Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 3/B/15 od 20. travnja 2015., izmijenjen Aneksom od 5. ožujka 2020., na način da se zakup poslovnog prostora, koji se nalazi u sklopu Kupališno-poslovnog kompleksa Bačvice u Splitu, sagrađenog na k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. broj: [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to na etaži prizemlja, koji se sastoji od zatvorenog prostora površine 73,20 m2 te otvorenog prostora/terase površine 64,90 m2, produžava još za 5 godina, odnosno do 20. travnja 2025, da su se prema članku 5. stavku 1. tog Aneksa stranke suglasile da se, ukoliko se u međuvremenu utvrdi da Grad Split nije vlasnik zakupljenog prostora, s danom takvog utvrđenja (datum pravomoćne presude, nagodbe i sl.) zakupni odnos i Ugovor o zakup poslovnog prostora automatski raskidaju, a koja odredba se prema stavku 2. tog članka, stavlja sukladno traženju Grada Splita, kao vlasnika predmetnog prostora;

-da je zakupodavac Splitska obala d.o.o. tužitelja dopisom od 22. prosinca 2022. obavijestio da s danom 1. siječnja 2023. raskida Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 3/B/15, koji se odnosi na poslovni prostor 2.12., 2.13. i 2.14. u sklopu KPK Bačvice, kao i sve pripadajuće anekse i/ili dodatke obzirom da se svi ugovori o zakupu poslovnih prostora u sklopu KPK Bačvice, koji su utvrđeni pomorskim dobrom, raskidaju po samom zakonu;

-da je dopisom trgovačkog društva Splitska obala d.o.o. od 4. rujna 2023. prvostupanjsko tijelo obaviješteno da se poslovni prostori u sklopu KPK Bačvice nalaze u obuhvatu pomorskog dobra; da je granicu pomorskog dobra odredilo nadležno Ministarstvo još 2011. godine na prijedlog Splitsko-dalmatinske županije; da je Splitska obala d.o.o. odlukom Gradskog vijeća Grada Splita iz 2014. predmetne poslovne prostore dobila na korištenje i upravljanje; da odluka Gradskog vijeća Grada Splita u pogledu upravljanja predmetnim prostorima nije bila usklađena sa zakonom; da je Splitska obala d.o.o. krajem 2022. godine raskinula sve ugovore o zakupu kao i sporazume o privremenom korištenju predmetnih poslovnih prostora; da je 2023. godine Splitska obala d.o.o. sa Županijskim državnim odvjetništvom Republike Hrvatske sklopila nagodbu vezano za upravljanje prostorima te da od 1. siječnja 2023. Splitska obala d.o.o. više ne upravlja poslovnim prostorima u sklopu KPK Bačvice niti ima uvida tko i na koji način koristi predmetne poslovne prostore;

-da je iz Nagodbe broj: N-DO-13/23 sklopljene 30. ožujka 2023. između Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu i Splitske obale d.o.o., razvidno, u bitnome, da je od strane društva Meja d.o.o. izvršena identifikacija položaja poslovnih prostora (samostalnih uporabnih cjelina) položenih unutar poslovnog kompleksa „Bačvice", te je iz tehničkog izvješća sačinjenog nakon identifikacije terena očevidom utvrđeno kako 8. suvlasnički dio od 49/7390 dijela povezan s posebnim dijelom nekretnine u naravi poslovni prostor u prizemlju označen oznakom 2.12., 2.13., ukupne površine 48,58 m2, te 9. suvlasnički dio od 72/7390 dijela povezan s posebnim dijelom nekretnine u naravi poslovni prostor u prizemlju označen oznakom 2.14, 2.15, 2.16. ukupne površine 71,82 m2 čine pripadnost pomorskog dobra utvrđenog granicom pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina], predio uvala Bačvice, temeljem rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture od 16. svibnja 2011.;

-da je prvostupanjsko tijelo zaključkom od 7. veljače 2024. pozvalo tužitelja da u roku od osam dana od zaprimanja toga zaključka dostaviti dokaz prava korištenja predmetnoga poslovnog prostora koji se nalazi u prostoru anagrafske oznake [adresa] te je tužitelj ujedno upozoren da će se u protivnom ukinuti rješenje o obavljanju ugostiteljske djelatnosti;

-da tužitelj nije postupio po gore navedenom zaključku odnosno nije dostavio dokaz o pravu korištenja predmetnoga poslovnog prostora;

-da je iz podataka iz zemljišnih knjiga za k. č. zem broj [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], proizlazi da 9. suvlasnički dio 47/7390 , etažno vlasništvo (E-11), koji je suvlasnički povezan s posebnim dijelom nekretnine i u naravi predstavlja poslovni prostor u prizemlju, označen oznakom 2.12, 2.13, ukupne površine 48,58 m2, predstavlja opće dobro - pomorsko dobro, odnosno da je od 10. svibnja 2023 pod brojem Z-21841/2023 ujedno izvršen upis brisanja prava vlasništva Grada Splita, temeljem presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj 13 P-146/2022-7 od 10 svibnja 2023.;

24.S obzirom na podatke spisa predmeta te citirane zakonske odredbe, osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, je, po ocjeni ovoga suda, pravilno i zakonito, dok prigovori tužitelja nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari.

25.Naime, iz prednjih utvrđenja nedvojbeno proizlazi da je nagodbom od 30. ožujka 2023. utvrđeno da predmetni poslovni prostori predstavljaju pomorsko dobro, da je u zemljišnim knjigama a vezano za predmetne poslovne prostore upisano opće dobro-pomorsko dobro, da je člankom 5. stavkom 2. ZPDML-a propisano da pomorsko dobro ne može biti predmet ugovora o zakupu niti ugovora o najmu te da je dopisom 22. prosinca 2022. raskinut ugovor o zakupu kao i svi pripadajući aneksi i/ili dodaci ugovora temeljem kojih je tužitelj dokazivao pravo korištenja predmetnoga ugostiteljskog objekta. Iz svega navedenog dakle proizlazi da je tužitelj prestao ispunjavati uvjet iz članka 24. stavka 1. točke 2. ZoUD-a jer više nema pravo korištenja predmetnoga ugostiteljskog objekta.

26.Suprotno tvrdnjama tužitelja iz obrazloženja osporavanog rješenja jasno proizlazi iz kojih razloga je tuženik odbio tužiteljevu žalbu na prvostupanjsko rješenje, da se tuženik pozvao na mjerodavne odredbe ZUP-a, ZoUG-a i ZPDLM-a, da je odgovorio na žalbene navode koji su bitni za rješavanje ove upravne stvari te je osporavano rješenje tuženika, suprotno tvrdnjama tužitelja, u dostatnoj mjeri obrazloženo obzirom da su u istom jasno navedeni odlučni razlozi iz kojih proizlazi nedvojbeno utvrđenje za donošenje tog rješenja.

27.Nadalje, bez osnova su i tvrdnje tužitelja da u konkretnom slučaju nije proveden ispitni postupak odnosno da mu je to pravo uskraćeno na nezakonit način. Ovo stoga što iz prednjih nespornih utvrđenja jasno proizlazi da je prvostupanjsko tijelo pozvalo tužitelja da dostavi dokaze o pravu korištenja predmetnog poslovnog prostora te da tužitelj po tom zaključku nije postupio odnosno isti nije dostavio relevantne dokaze u navedenom smislu. Stoga, po ocjeni ovoga suda, a pored svih dokaza kojima je prvostupanjsko tijelo raspolagalo, nije bilo potrebe za provođenjem nekih drugih radnji u postupku. Činjenica je da tužitelj ni uz žalbu na prvostupanjsko rješenje a ni tijekom ovog upravnog spora nije dostavio dokaze u navedenom smislu.

28.Nisu osnovani ni ostali prigovori tužitelja. Naime, nije sporno da su predmetni poslovni prostori položeni na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja predstavlja opće dobro-pomorsko dobro. Općepoznato da je pomorsko dobro oduvijek opće dobro i izvan pravnog prometa te da je sve što u pros toru, u naravi i po opisu (izgledu, položaju, namjeni) odgovara zakonskoj definiciji pomorskog dobra je pomorsko dobro. Sada je pomorsko dobro uređeno odredbama ZPDML i brojnim podzakonskim propisima. Odredbama ZPDML je, između ostalog, propisano da je pomorsko dobro određeno Zakonom (članak 4. i 6.); da su objekti pripadnost pomorskog dobra (članak 5. stavak 3.), da je zabranjeno stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava i to oduvijek, uključujući i važeći ZPDML (članak 5. stavak 1.); da je nositelj vlasti na pomorskom dobru i upravitelj Republika Hrvatska (članak 9. stavak 1.); da se pomorsko dobro koristi, izvan opće uporabe, samo na temelju ugovora o koncesiji i koncesijskog odobrenja (članak 13. stavak 1.); da granicu pomorskog dobra u upravnom postupku rješenjem određuje Ministarstvo na prijedlog županijskog povjerenstva za granice pomorskog dobra (članak 20. stavak 1.). Nadalje, odredbom članka 5. stavak 4. ZPDML-a propisano je da se nitko ne može pozvati na zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige u odnosu na nekretninu koja je pomorsko dobro iz članka 6. tog Zakona. Za reći je i to da se pomorsko dobro ne konstituira rješenjem o određivanju granica pomorskog dobra, ni upisom u zemljišne knjige jer za postojanje takvog pravnog statusa nije mjerodavan upis u zemljišnoj knjizi obzirom da se upisom u zemljišne knjige publicira i evidentira ta okolnost. Odluka o utvrđivanju granice pomorskog dobra je deklaratorni, a ne konstitutivni akt, budući je pomorsko dobro definirano zakonom.

29.U vrijeme donošenja osporavanog rješenja, navedena nekretnina na kojoj su položeni predmetni poslovni prostori, kako je to i gore navedeno, u zemljišnim knjigama bili upisani kao pomorsko dobro. Jedina valjana pravna osnova za gospodarsko korištenje pomorskog dobra je koncesija na temelju čega se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje fizičkim i pravnim osobama prema odredbi članka 48. ZPDML-a, a što ovdje nije slučaj.

30.Kako je predmet Ugovora o zakupu i aneksa i/ili dodataka ugovora, a prema kojima Splitska obala d.o.o. tužitelju daje u zakup poslovne prostore koji su pripadnost pomorskog dobra (koje se može koristiti samo pod uvjetima i na način propisan odredbama ZPDML) to je taj Ugovor o zakupu, kao i aneksi i/ili dodaci istome, ništetan u smislu odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 143/23, 155/23 – dalje ZOO-a) kojom odredbom je propisano da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Iz svega navedenog dakle jasno proizlazi da su predmetni Ugovor o zakupu i aneksi i/ili dodaci istome protivni prisilnom propisu te su stoga sukladno odredbi članka 322. stavak 1. ZOO-a, ništetni i ne proizvode pravne učinke te ne predstavljaju valjane dokaze o pravu korištenja predmetnih poslovnih prostora.

31.Kod navedenog stanja stvari te kako se cijeli kompleks KPK Bačvice (Kupališno poslovni kompleks Bačvice), u sklopu kojeg je i predmetni ugostiteljski objekt (na adresi [adresa].), nalazi na pomorskom dobru – općem dobru, nisu od utjecaja navodi tužitelja da je Splitska obala d.o.o., kao zakupodavac, odnosno Grad Split, koji je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora i aneksa i dodataka istom, u zemljišnoj knjizi bio upisan kao vlasnik predmetnih prostora, imali neposredno saznanje da je nadležno upravno tijelo 16. svibnja 2011. donijelo rješenje o utvrđivanju granice pomorskog dobra te da Županijsko državno odvjetništvo, kao zakonski zastupnik Republike Hrvatske, nije reagiralo. Za rješavanje ove upravne stvari nisu od utjecaja ni navodi tužitelja koji se odnose na pretrpljenu štetu s osnova ulaganja u predmetni poslovni prostor i eventualne druge vidove štete jer se to odnosi na obvezno pravni odnos tužitelja i Splitske obale d.o.o. odnosno Grada Splita te rješavanje pitanja eventualne naknade štete protiv fizičkih i pravnih osoba, koje tužitelj smatra odgovornim za pretrpljenu štetu odnosno štetu koju će pretrpjeti, nije stvar ovog upravnog spora već je u nadležnosti Općinskog odnosno Trgovačkog suda.

32.Kod nesporne činjenice da predmetni poslovni prostori čine pripadnost pomorskog dobra te da je zakonodavac propisao mogućnost ukidanja rješenja ako naknadno prestanu postojati uvjeti za izdavanje istih, to pozivanje tužitelja na stečena prava nije osnovano, budući da to pravo nije ograničeno jer ono traje dok su za to ispunjene zakonom propisane pretpostavke, a koje su ovdje izostale. Iz navedenih razloga je bez osnova i pozivanje tužitelja na načelo legitimnih očekivanja kao i pozivanje tužitelja na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, koje, obzirom da se ovdje radi o pomorskom dobru, nisu primjenjive u konkretnom slučaju.

33.Slijedom svega navedenog osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, je pravilno i zakonito. U postupku koji je prethodio donošenju istog, suprotno tvrdnjama tužitelja, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, utvrđene su sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje ove upravne stvari uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Osporavano rješenje je u dostatnoj mjeri obrazloženo te sačinjeno sukladno odredbi članka 98. ZUP-a. Prigovori tužitelja nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

34.Kako nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je, slijedom svega navedenog na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti odnosno odlučiti kao u izreci presude.

35.Tužitelj je podnio prijedlog za donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe do pravomoćnog okončanja ovoga spora. Odredbom članka 42. stavka 2. ZUS -a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Dakle, za određivanje odgodnog učinka, trebaju biti kumulativno ispunjeni svi zakonom određeni uvjeti. Kako je tužitelj, iz gore navedenih razloga, sukladno članku 27. stavak 1. ZoUD prestao ispunjavati uvjet za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisan člankom 24. stavkom 1. točkom 2. ZoUD, te je tuženik osporavano rješenje donio po službenoj dužnosti rukovodeći se upravo javnim interesom, to bi, po ocjeni ovoga suda, odgoda bila protivna javnom interesu jer privatni interes tužitelja ne može prevagnuti nad javnim interesom da se poštuje regulativa propisana za korištenje pomorskog dobra. Stoga je navedeni prijedlog tužitelja odbijen odnosno odlučeno je kao pod točkom I. izreke rješenja.

36.Obzirom da tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti zahtjev istoga za naknadom troškova ovog upravnog spora odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

U Splitu, 28. travnja 2026.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

-tužitelju putem opunomoćenika,

-tuženiku,

-u spis.