REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-549/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KŠ, iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz, iz Zagreba, Vlaška 79, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, Bužanova 4, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. ožujka 2026. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja AŠ, odvjetničke vježbenice i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetna i bez pravnog učinka odredba iz čl. 5.st.2. Ugovora o kreditu broj 6- 140/2007 sklopljen dana 30. svibnja 2007.g. između tužitelja KŠ, iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, kao Kreditora, u dijelu koji glasi:

”Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijeladvadesetpet posto) iznosa kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju KŠ, iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe čl.5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 066-140/2007 isplati iznos od 773,52 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 14. lipnja 2007. godine po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetna i bez pravnog učinka odredba iz čl. 5.st.2. Ugovora o kreditu broj 066-18/2008 sklopljen dana 21. siječnja 2008.g. između tužitelja KŠ, [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, kao Kreditora, u dijelu koji glasi:

”Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od

1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.”

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju KŠ, iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 066-18/2008 isplati iznos od 600,89 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 30. veljače 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju KŠ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2026. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 30. svibnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 066-240/2007 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 107.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, rok otplate 25 godina, da je čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu određeno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Navodi da je tuženik za tu naknadu obrade kredita umanjio iznos kredita tj. naplatio dana 13. lipnja 2007.g. iznos od 1.345,00 CHF odnosno prema tečaju 4,333174 HRK za 1 CHF, iznos od 5.828,12 HRK (773,52 EUR). Nadalje, navodi da je Ugovorom o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 066-18/2008 od dana 21. siječnja 2008.g. tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 67.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, rok otplate od 25 godina, da je čl. 5. st.2. Ugovora o kredit određeno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Navodi da je tuženik tužitelju za tu naknadu obrade kredita umanjio iznos kredita tj. naplatio dana 19. veljače 2008.g. iznos od 1.005,00 CHF odnosno iznos od 4.527,40 HRK (600,89 EUR). Tužitelj navodi da odredbe Ugovora o kreditu kojima su ugovoreni troškovi naknade obrade zahtjeva i administracija kredita, kao i visinu istih, tuženik je unio bez da su stranke o istoj pojedinačno pregovarale, što je protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, što ima za posljedicu ništetnost ove odredbe, a to iz razloga jer iz Ugovora o kreditu niti iz otplatnog plana nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi, budući je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita imala i ima zaposlenike koji se bave obradom zahtjeva ugovora, i koji su zaposleni u tu svrhu, a tuženik je zasigurno zaključio više stotina ovakvih kredita na istom, unaprijed pripremljenom obrascu, pa je nejasno koje je to posebne troškove tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Ističe kako sporne ugovorne odredbe čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu nisu jasne, niti određene, a niti odredive. Tužitelj smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj

ugovornoj odredbi te smatra da je tuženik dužan vratiti naplaćene iznose, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja. Predlaže sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbenog zahtjeva, osporava tužitelju svojstvo potrošača, osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Ističe da po tužitelju sporne ugovorne odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2 na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno su i razumljivo sastavljene te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze, da spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove i to u iznosu od 1,25 % u odnosu na Ugovor o kreditu 1 i 1,50% u odnosu na Ugovor o kreditu 2, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi. Tuženik navodi da sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Nadalje navodi da tužitelj neosnovano tumači sporne ugovorne odredbe na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Tuženik se poziva na načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ da se ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Tuženik se poziva na odluke Suda EU. Navodi da pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25% za Ugovor o kreditu 1 i 1,50% za Ugovor o kreditu 2) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, zahtjeva naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dna presuđenja do dana isplate.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 066-140/2007 od 30.05.2007.g. (list 5-11 spisa), Ugovor o kreditu broj 066/18-2008 od 21.01.2008.g. (list 12- 18 spisa), izračun efektivne kamatne stope (list 19-38 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena naknada za obradu kredita (čl. 5. stavak 2. Ugovor o kreditu broj 066-140/2007 od 30.05.2007.g. i čl.5. stavak 2. Ugovor o kreditu broj 066/18-2008 od 21.01.2008.g.).

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 17.04.20025.g. i u podnesku od 26.05.2025.g., u bitnom ističe da sporne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi nisu jasne, uočljive, niti razumljive, ističe da su odredbe o naknadi za obradu kredita nepoštene odnosno ništetne jer su ugovorene na nepošten način, iste nisu jasne niti razumljive prosječnom potrošaču. Osporava istaknuti prigovor zastare i navode tuženika u odnosu na tijek zatezne kamate na utuženi iznos.

U tijeku postupka tuženik osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 28.04.2025.g. i od 03.06.2025.g. U bitnom ističe da se na sporne ugovorne odredbe odnosi isključenje testa poštenosti kako je to propisano čl. 84. ZPP/03 iz razloga što je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio cijene Ugovora o kreditu. U odnosu na test transparentnosti tuženik tvrdi kako je činjenica ugovaranja u postotku dokaz o jasnoći, razumljivosti i uočljivosti sporne odredbe. Ostaje kod istaknutog prigovora zastare.

6. Sud je saslušao tužitelja na okolnost činjeničnih navoda tužbe. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za adaptaciju kuću, da su u banci rekli da treba platiti naknadu za obradu kredita prema Tarifi banke od 3% i da je na to pristao jer bez plaćanje ne bi mu se odobrio kredit. Navodi da nije tražio kod druge banke kredit jer je tuženik imao promocije kredita. Nadalje iskazuje da su mu rekli da se ova naknada odnosi za obradu kredita i da on nije mogao pregovarati o visini naknade, niti se o visini naknade pregovaralo, a on nije niti pitao da plati nižu naknadu.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

7. U tijeku postupka tuženik čini nespornom visina naknade koja je predmet spora.

8. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužitelj s tuženikom dana 30. svibnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 066- 140/2007, koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 107.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da su člankom 5.2. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratni troškovi obrade kredita 1,25% iznosa odobrenog kredita,

- da je tužitelj s tuženikom dana 21. siječnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 066- 18/2008, koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 67.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da su člankom 5.2. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratni troškovi obrade kredita 1,50% iznosa odobrenog kredita,

- da je tuženik naplatio po Ugovoru o kreditu broj 066-140/2007 iznos od 1.345,00 CHF, odnosno iznos od 5.828,12 kn (773,52 EUR) s osnova jednokratnih troškova obrade kredita (nesporno između stranaka),

- da je tuženik naplatio po Ugovoru o kreditu broj 066-18/2008 iznos od 1.005,00 CHF, odnosno iznos od 4.527,40 kn (600,89 EUR) s osnova jednokratnih troškova obrade kredita (nesporno između stranaka),

- tužitelj tvrdi da su mu predali ugovor o kreditu i da mu djelatnik banke nije pojašnjavao ugovorne odredbe, a on nije niti znao na što se odnose sporne naknade i koja je visina istih, ali da je pristao isplatiti naknade za obradu kredita kako bi mu odobrili kredit (iskaz tužitelj),

- visina naplaćenih jednokratnih naknada nije sporna između stranaka.

9. Tužitelj tvrdi da je tuženik kao kreditor povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, te je ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita od ukupno isplaćenih kredita sukladno uvjetima iz akata tuženika o naknadama Kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, što ima za posljedicu ništetnost te traži isplatu stečenog bez osnove. Tuženik se protivio tužbi i tužbenim zahtjevima ističe da ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita iz odredbe čl. 5.stavak 2. Ugovora o kreditu iz 2007. godine i Ugovora o kreditu iz 2008. godine je jasna i uočljiva i sastavni je dio Ugovora o kreditu. Navodi kako su uvjeti za naplatu jednokratnih troškova obrade kredita jasno određeni člankom 5. stavak 2. Ugovora o kreditu iz 2007. godine i Ugovora o kreditu iz 2008. godine te kako je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva to nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a.

10. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili dana 30. svibnja 2007. godine kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovoreno je da su jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% koja se naknada naplaćuje prije isplate kredita na način da se troškovi obrade kredita odbijaju od iznosa kredita (čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu) Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili dana 21. siječnja 2008. godine kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovoreno je da su jednokratni troškovi obrade kredita u visini od 1,50% koja se naknada naplaćuje prije isplate kredita na način da se troškovi obrade kredita odbijaju od iznosa kredita (čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu).

Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je on pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja, da mu nitko nije tumačio ugovorne odredbe, da mu je rečeno kako naknadu za obradu kredita mora platiti, jer mu ne bi odobrili kredit.

11. Imajući u vidu navode iz iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva niti o visini takve naknade te tužitelju nije pojašnjeno što obuhvaća (koje poslove) takva vrsta naknade tj. na što bi se odnosili jednokratni troškovi obrade kredita niti su tužitelju pojašnjene metode izračuna jednokratnih troškova obrade kredita i na što bi se takvi troškovi odnosili obzirom da se radi o ugovoru tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, pa je tužitelj kao potrošač mogao ponuđeni ugovor uzeti ili ne.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice koji bi to bili poslovi koji su obuhvaćeni jednokratnom naknadom obrade kredita i na temelju kojih parametara je utvrđena visina naknade obrade kredita koju je naplatio na način da je umanjio ukupan iznos ugovorenog kredita prije isplate istoga tužitelju.

12. Na temelju uvida u sporni Ugovor o kreditu broj 066-140/2007 od 30. svibnja 2007. godine i Ugovor o kreditu broj 066-18/2008 od 21. siječnja 2008. godine koji prileže spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 153/23, dalje: ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti Ugovor o kreditu od 30. svibnja 2007. godine sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25%, te Ugovor o kreditu od 21. siječnja 2008. godine sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,25% odnosno 1,50% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva niti mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila. Iskaz tužitelja sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio takve navode tužitelja odnosno tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Valja istaknuti kako pravilno tužitelj interpretira navedeni ugovor po principu "uzmi ili ostavi", jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne.

14. Tuženik osporava status potrošača tužitelja. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (tuženik suprotno ne dokazuje), iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti. Slijedom navedenog sud je ocijeni kao neosnovane navode tuženika kojim osporava status potrošača tužitelja.

U odnosu na navode tuženika da tužitelj treba dokazati da je kredit koristio u potrošačke svrhe sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je namjena kredita za adaptaciju kuće, pa ako je tužitelj koristio kredit za neku drugu namjenu tada je tuženik mogao raskinuti ugovor. Slijedom navedenog stajalište je ovog suda da je na tuženiku teret dokaza da je tužitelj koristio kredit za neku drugu namjenu, a ne za adaptaciju kuće. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je koristio kredit za adaptaciju kuće, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da je kredit korišten za neku drugu namjenu.

15. Nadalje navodi tuženika da su sporne ugovorne odredbe lako uočljive i jasne je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

S obzirom da je tužitelj temeljem članka 5.stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu iz 2007. godine i Ugovora o kreditu iz 2008. godine koji su predmet ovog spora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

16. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku. 5. stavak 2 Ugovora o kreditu broj 066-140/2007 od 30. svibnja 2007. godine i Ugovora o kreditu broj 066-18/2008 od 21. siječnja 2008. godine, te je stoga odlučeno kao u točki I. i III. izreke presude.

17. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te je stoga tuženik u obvezi tužitelju platiti iznose naknada koje je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu broj 066-140/2007 od 30. svibnja 2007. godine u iznosu od 773,52 EUR i Ugovora o kreditu broj 066-18/2008 od 21. siječnja 2008. godine i to iznos od 600,89 EUR, a koju visinu tužbenog zahtjeva tuženik čini nespornom.

Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki II. i točkom IV. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

18. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate. Pri tome je sud imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do dana ipslate. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o uplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe o prijevremenoj otplati kredita zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

19. U tijeku postupka tuženik ističe prigovor zastare koji je prigovor zastare sud ocijenio kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

20. Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1. ZPP-a, a koji trošak se sastoji sastava tužbe od 30.01.2025 g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 12.06.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 29.09.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 800,00 EUR, priznat je trošak poreza u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 1.000,00 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.154.

ZID ZPP-a ("Narodne novine" broj 80/22).

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj kao potrošač oslobođen plaćanja sudske pristojbe.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. travnja 2026. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužitelju po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku