REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-192/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja JUPITER AMALTEJA j.d.o.o., OIB 21503224024, Zagreb, Šenoina 3, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić u Rijeci, protiv 1. tuženika TENIMAR d.o.o. u stečaju, OIB 86885657426, Dugopolje, Ulica Sv. Duje 8A, kojeg zastupa stečajni upravitelj GER i 2. tuženika KARLOVAČKA BANKA d.d., OIB 08106331075, Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Babić & Brborović u Zagrebu, radi utvrđenja i brisanja založnog prava, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-282/2024-23 od 5. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuju presuda i rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-282/2024-23 od 5. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-282/2024-23 od 5. studenog 2025. odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010. godine (po sadržaju sporazum o osiguranju tražbine upisom založnog prava na nekretnini) koji su sklopili KARLOVAČKA BANKA d.d. OIB: 08106331075, 47000 Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1 kao Banka/kreditor i ETNA TRADING, d.o.o. 21312 PODSTRANA, Ulica Ratnih Žrtava 7 kao Založni dužnik na temelju kojeg je Rješenjem Općinskog suda u Splitu Zemljišno knjižni odjel u Solinu posl br Z-795/10 upisano založno pravo u zk ul [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] Općinskog suda u Splitu Zemljišnoknjižni odjel u Solinu.“

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da sud utvrdi da ne postoji pravni odnos kojim se osigurava tražbina založnim pravom upisanim na temelju Rješenja Općinskog suda u Splitu Zemljišno knjižni odjel u Solinu poslovni broj Z-795/10 u zk ul [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] Općinskog suda u Splitu Zemljišno knjižni odjel u Solinu te da postoji obveza tuženika KARLOVAČKA BANKA d.d. OIB: 08106331075, 47000 Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1 prema TENIMAR d.o.o. u stečaju OIB:86885657426 DUGOPOLJE, Svetoga Duje 8a izdati pisanu ispravu kojim dopušta da se briše založno pravo na temelju Rješenja Općinskog suda u Splitu Zemljišno knjižni odjel u Solinu posl br Z-795/10 u zk ul [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] Općinskog suda u Splitu Zemljišno knjižni odjel u Solinu i to na suvlasničkom dijelu:

- 678/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 1 koji se nalazi u dijelu prizemlja poslovne građevine i koji se sastoji od jedinstvenog poslovnog prostora ukupne netto korisne površine 67,80 m2

- 981/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 2 koji se nalazi u dijelu prizemlja poslovne građevine i koji se sastoji od pet poslovnih prostora i dva sanitarna čvora ukupne netto korisne površine 98,10 m2 dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 3 koji se nalazi u dijelu prizemlja poslovne građevine i koji se sastoji od jedinstvenog poslovnog prostora ukupne neto korisne površine 159,80 m2

- 4000/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 4 i koji se nalazi u dijelu prizemlja poslovne građevine i koji se sastoji od četiri poslovna prostora i tri pomoćna prostora ukupne netto korisne površine 400,00 m2

- 488/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 5 koji se nalazi u dijelu prizemlja poslovne građevine i koji se sastoji od dva poslovna prostora i dva sanitarna čvora ukupne netto korisne površine 48,80 m2

- 1644/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-7) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 7 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine koji se sastoji od četiri poslovna prostora i devet pomoćnih prostora ukupne neto korisne površine 166,40 m2

- 44/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-8) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom 8 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine i koji se sastoji od jedinstvenog poslovnog prostora ukupne netto korisne površine 4,40 m2

- 759/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 9 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine koji se sastoji od tri poslovna prostora ukupne netto korisne površine 75,90 m2

- 75/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-10) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 10 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine koji se sastoji od jedinstvenog poslovnog prostora ukupne netto korisne površine 7,50 m2

- 2454/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-11) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 11 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine koji se sastoji od tri poslovna prostora ukupne netto korisne površine 245,40 m2

- 2579/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-12) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 12 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine koji se sastoji od pet poslovnih prostora ukupne netto korisne površine 257,90 m2.

II. Nalaže se tužitelju JUPITER Amalteja j.d.o.o. u roku od petnaest dana naknaditi drugotuženiku KARLOVAČKA BANKA d.d. troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 EUR.“

2. Protiv pobijane presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu i rješenje ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Smatra da je prvostupanjski sud nepravilno postupio kada je odbacio tužbu radi utvrđenja da ne postoji pravni odnos između drugotuženika i prvotuženika radi kojeg je upisano založno pravo i radi utvrđenja postojanja obveze drugotuženika prema prvotuženiku da izda brisovno očitovanje na nekretninama. Također ističe da je prvostupanjski sud nepravilno ocijenio da tužitelj ima samo ekonomski, a ne pravni interes, te da pravni interes nije dokazao. Ističe da je tijekom postupka ukazivao na pravna shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojima se tužbom može tražiti utvrđenje postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa kada postoji tužiteljev pravni interes. Ističe da kao stečajni vjerovnik ima pravni interes jer bi utvrđenjem nepostojanja založnog prava imao veće izglede naplatiti tražbinu. Nadalje navodi da stečajni postupak nije postupak radi ostvarenja pojedinačnih prava, već radi skupnog namirenja vjerovnika, ali da to ne isključuje pravo pojedinog vjerovnika da osporava prava drugih vjerovnika, pri čemu ističe da razlučna prava nisu predmet ispitivanja u stečajnom postupku. Napominje da prihvaćanjem pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda, stečajni vjerovnik ne bi imao pravni interes osporavati razlučna prava u parničnom postupku, čime bi mu bilo onemogućeno pravo na pristup sudu i pravo vlasništva zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske. Nadalje žalitelj ističe da bi u slučaju utvrđenja da ne postoji tražbina osigurana založnim pravom ili da je isprava na temelju koje je dopuštena uknjižba založnog prava ništetna, u stečajnom postupku došlo do drugačijeg unovčenja imovine i raspodjele sredstava, te da bi pravna pozicija stečajnog vjerovnika bila drugačija, zbog čega postoji pravni interes. Žalitelj napominje da je podneskom od 4. listopada 2024. predložio pokretanje postupka pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske radi rješavanja pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, a u vezi s prijedlogom za pokretanje oglednog spora, ističe povredu članka 502.k Zakona o parničnom postupku jer sud nije raspravio to pravno pitanje sa strankama niti obrazložio razloge odbijanja, već je dao paušalno i nepotpuno obrazloženje, čime smatra da je počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Poziva se na sadržaj čl. 6. Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010., ističući da je ugovor solemniziran kao javnobilježnički akt te da predstavlja sporazum o osiguranju iz odredbe čl. 263.a Ovršnog zakona, a ne samo založni ugovor kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Navodi da, čak i ako bi se taj Ugovor smatrao založnim ugovorom, sud je bio dužan primijeniti odgovarajuće odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to pravno pitanje raspraviti najkasnije na pripremnom ročištu, što nije učinjeno. Također, žalitelj ističe kontradikciju u obrazloženju presude: s jedne strane sud dopušta dio tužbenog zahtjeva (utvrđenje ništetnosti isprave), a s druge strane negira postojanje pravnog interesa za utvrđenje obveze izdavanja brisovnog očitovanja, čime je počinjena bitna povreda postupka i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Napominje da je zbog pogrešnog pravnog pristupa sud propustio izvesti ključne dokaze, osobito saslušanje svjedoka te ocjenu relevantnih ugovora o kreditu (2010., 2013. i 2014.), koji su povezani s navodnom tražbinom osiguranom založnim pravom. Navodi da tuženik nije iznio odlučne činjenice niti predložio dokaze o nastanku i postojanju tražbine, a sud nije ispitao postojanje te tražbine niti omogućio njezino propitivanje od strane stečajnih vjerovnika. Također, osporava i odluku o troškovima postupka ističući da je prvostupanjski sud paušalno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 50.000,00 € za svaki od tri istaknuta zahtjeva, bez dostatnog i valjanog obrazloženja takve odluke. Posebno navodi da sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi iznos od 30.000,00 € bio neprimjeren, niti je dao razloge za neprihvaćanje drugačije predložene vrijednosti predmeta spora. Time, prema navodima žalbe, prvostupanjski sud nije postupio u skladu s odredbama čl. 40. i 154. Zakona o parničnom postupku.

3. Drugotuženik u odgovoru na žalbu predlaže ovom sudu odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje na temelju odredaba čl. 365. i čl. 381. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba iz čI. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9.,11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

6. Predmet spora u ovom postupku bio je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010., sklopljenog između drugotuženika i pravnog prednika prvotuženika ETNA TRADING d.o.o., na temelju kojeg je upisano založno pravo na nekretninama prvotuženika. Sporno je je li predmetni ugovor ništetan, predstavlja li valjanu pravnu osnovu za upis i postojanje založnog prava te je li tražbina koja se njime osigurava određena odnosno odrediva, kao i ima li tužitelj pravni interes za traženje takve sudske zaštite, odnosno za osporavanje postojanja pravnog odnosa na kojem se temelji upisano založno pravo.

7. Tužitelj u tužbi navodi da je Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010., sklopljen između drugotuženika i pravnog prednika prvotuženika (društva ETNA TRADING d.o.o., čiji je pravni sljednik TENIMAR d.o.o.), ništetan, jer po svom sadržaju predstavlja sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, a da pritom ne sadržava bitne elemente potrebne za valjanost takvog pravnog posla, pozivajući se pritom na odredbu članka 263.a Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 139/10, 125/11, 150/11, 154/11, 12/12, 70/12, 80/12, 112/12; dalje: OZ). Smatra da iz tog ugovora nije moguće na valjan i pravno dopušten način utvrditi visinu tražbine koja se osigurava, niti vrijeme njezina dospijeća, odnosno da ugovor ne sadržava ovlaštenje za naknadno određivanje tih elemenata, zbog čega drži da tražbina nije bila određena ni odrediva. Nadalje tvrdi da ne postoji pravni odnos kojim bi se osiguravala tražbina upisanim založnim pravom, slijedom čega smatra da za drugotuženika postoji obveza izdavanja isprave podobne za brisanje tog prava iz zemljišnih knjiga. U prilog navedenom, tužitelj se poziva na ništetnost pojedinih ugovora o kreditu koji, prema njegovim tvrdnjama, čine osnovu osigurane tražbine, i to: Ugovora o kreditu od 12. ožujka 2010., Ugovora o dugoročnom kreditu od 12. srpnja 2013. te više ugovora o kratkoročnim kreditima iz 2014. godine (od 24. srpnja 2014., 1. listopada 2014. i 26. studenoga 2014.), navodeći da su isti ništetni jer sadrže odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje nisu bile dovoljno određene niti odredivе. Zaključno, ističe da, ako ne postoji valjana tražbina iz tih ugovora, ne može postojati ni valjano osiguranje takve tražbine predmetnim ugovorom, te, polazeći od svog položaja stečajnog vjerovnika prvotuženika, navodi da ima pravni interes za vođenje ove parnice jer bi u slučaju uspjeha ostvario povoljniji položaj pri namirenju svoje tražbine u stečajnom postupku.

8. Prvotuženik je naveo da zahtjev za izdavanje brisovnog očitovanja ne utječe na tijek stečajnog postupka i status razlučnog vjerovnika, budući da taj status proizlazi iz postojanja upisanog založnog prava i stanja zemljišne knjige u trenutku otvaranja stečajnog postupka.

9. Drugotuženik se protivi tužbenom zahtjevu, navodeći da je tužba paušalna i pravno neosnovana te usmjerena na vođenje parničenja radi postizanja nedopuštenih ciljeva. Navodi da je 16. travnja 2020. prijavio tražbinu na temelju Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010. te drugih ugovora i ovršnih isprava, te da je ta tražbina priznata u cijelosti u iznosu od 8.794.438,91 kn (1.167.222,64 €), rješenjem poslovni broj St-81/2020-31. Ističe da tražbinu nije osporio ni stečajni upravitelj niti drugi vjerovnici. Navodi da je tužitelj tražbinu stekao od društva Admoneo d.o.o., kao stečajnog vjerovnika prvotuženika, ugovorom o cesiji u iznosu od 7.000,00 €, koje društvo također nije osporavalo predmetnu tražbinu. Drugotuženik nadalje napominje da tužitelj, i u slučaju uspjeha u sporu, ne bi imao povoljniji pravni položaj, jer je već stupio u pravni položaj vjerovnika Admoneo d.o.o. Ističe da se pred Općinskim sudom u Splitu vodi parnica poslovni broj P-1889/2023 radi utvrđenja ništetnosti ugovora, te se poziva na litispendenciju, smatrajući da se radi o istovjetnom pravnom pitanju. Drugotuženik nadalje navodi da tužitelj i s njim povezane osobe zloupotrebljavaju procesna ovlaštenja, da je sklopljen ugovor o cesiji radi ustupa neznatne tražbine, te da se podnose brojne tužbe i podnesci radi opstruiranja stečajnog postupka. Ističe da eventualna ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu iz 2010., 2013. i 2014. godine ne dovodi do ništetnosti tih ugovora, niti do ništetnosti predmetnog ugovora o međusobnom poslovnom odnosu, te da je svrha tih ugovora bila pribavljanje sredstava, a da korisnik kredita nije izvršavao svoje obveze. Navodi i da bi u slučaju ništetnosti došlo do vraćanja primljenog, odnosno do prijeboja. Napominje da Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu predstavlja okvir za financijsko praćenje poduzetnika, kojim su uređeni uvjeti svih postojećih i budućih tražbina banke po ugovorima o kreditu, garancijama i ostalim bankarskim poslovima do iznosa od 6.900.000,00 kn odnosno 950.890,37 €, te da je tražbina bila odrediva jer je naznačen okvirni iznos tražbine koja se osigurava s obzirom na određeni pravni odnos ili više pravnih odnosa. Nadalje drugotuženik navodi da je kamata bila ugovorena u fiksnom iznosu i da se tijekom cijelog razdoblja nije mijenjala, te da je korisnik kredita bio jasno i precizno upoznat s time da se kamata obračunava i naplaćuje u skladu s općim propisima i odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i da je prihvatio promjenjivost kamatne stope te eventualne promjene načina obračuna kamata za vrijeme trajanja ugovora. Predlaže izvođenje dokaza čitanjem isprava prijave tražbine u stečajnom postupku, tablice prijavljenih tražbina drugog višeg isplatnog reda, tablice razlučnih prava, rješenja poslovni broj St-81/2020-31, uvidom u stečajni spis, čitanjem javnih medijskih objava, saslušanjem stečajnog upravitelja GER, kao i čitanjem isprava prometa po računu, presuda, odluka o kamatnim stopama i druge dokumentacije, te provođenjem financijsko - knjigovodstvenog vještačenja.

10. Tužitelj se potom očitovao na navode drugotuženika iz odgovora na tužbu, osporavajući njegove tvrdnje te ustrajući na svojim navodima o ništetnosti ugovora i nepostojanju osigurane tražbine, uključujući i osporavanje valjanosti ugovora o cesiji te ugovorenih kamatnih odredbi. Ujedno je predložio pokretanje oglednog spora pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske radi rješavanja pravnog pitanja koje smatra važnim za jedinstvenu primjenu prava, kao i izvođenje daljnjih dokaza, osobito dostavu internih akata banke važećih u vrijeme sklapanja ugovora.

11. Nakon toga drugotuženik je osporio označenu vrijednost predmeta spora, navodeći da je ista prenisko određena u odnosu na vrijednost tražbine koja se osigurava založnim pravom.

12. Prvostupanjski sud je najprije, polazeći od odredbe čl. 327. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), imao u vidu da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba. Radi donošenja odluke izveo je dokaze čitanjem Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010., rješenja donesena u stečajnom postupku nad prvotuženikom, rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, ugovora o cesiji TEN 001, povijesnih izvadaka iz sudskog registra za prvotuženika i drugotuženika, prednika prvotuženika ETNA TRADING d.o.o., rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, ugovora o dugoročnom kreditu i više ugovora o kratkoročnim kreditima, prijave tražbine u stečajnom postupku, tablica prijavljenih tražbina višeg isplatnog reda i tablica razlučnih prava.

13. Prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da od drugotuženika zatraži sve preslike svih ugovora o kreditu sklopljenih s fizičkim i pravnim osobama u razdoblju od 2013. do 2014. radi dokazivanja da je odlučujuća pobuda odnosno uvjet i motiv za sklapanje ugovora o kreditu bilo ugovaranje promjenjive kamate, jer je ocijenio da ta činjenica nije važna za odluku u ovom sporu. Iz istog razloga nije izveo dokaz saslušanjem predloženih svjedoka, saslušanjem stečajnog upravitelja GER niti je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Sud je pritom naveo da eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu ne utječe na ništetnost ugovora čija je valjanost predmet ovog spora, nego eventualno samo na iznos tražbine osigurane založnim pravom. Sud također nije prihvatio prijedlog tužitelja da od drugotuženika zatraži opće akte važeće u vrijeme sklapanja ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010., jer tužitelj nije naveo što bi tim ispravama dokazivao, a sud je ocijenio da su sve bitne činjenice utvrđene izvedenim dokazima.

14. Kao nesporno među strankama sud je utvrdio da su trgovačko društvo ETNA TRADING d.o.o. i drugotuženik 12. ožujka 2010. sklopili Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu, da je društvo ETNA TRADING d.o.o. pripojeno prvotuženiku, da je nad prvotuženikom otvoren stečajni postupak, da je u tom stečajnom postupku vjerovnik Admoneo d.o.o. prijavio tražbinu koja mu je priznata u cijelosti, da je tužitelj s društvom Admoneo d.o.o. sklopio ugovor o cesiji TEN 001 kojim je na njega prenesen dio priznate tražbine u iznosu od 7.000,00 €, te da je u istom stečajnom postupku i drugotuženik prijavio tražbinu u iznosu od 8.794.438,91 kn (1.267.222,63 €) koja mu je također priznata u cijelosti pravomoćnim rješenjem.

15. Pozivajući se na odredbe čl. 80. i 84. ZOO-a, prvostupanjski je sud zaključio da je temeljem ugovora o cesiji TEN 001 na tužitelja valjano prenesena tražbina stečajnog vjerovnika Admoneo d.o.o., slijedom čega tužitelj ima položaj stečajnog vjerovnika prvotuženika. U odnosu na tvrdnju drugotuženika da je ugovor o cesiji TEN 001 prividan, prvostupanjski je sud uzeo u obzir odredbu čl. 285. ZOO-a, ali je utvrdio da drugotuženik nije ponudio dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da je riječ o prividnom ugovoru, pa je tu tvrdnju ocijenio nedokazanom.

16. Prvostupanjski je sud potom utvrdio da je tužitelj ovu tužbu podnio kao stečajni vjerovnik, s ciljem da, kako sam navodi, ostvari veće izglede za naplatu svoje tražbine u stečajnom postupku. Ocijenio je da je takav interes ekonomski interes, a ne pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje, ali je istodobno razmatrao, s obzirom na položaj tužitelja u stečajnom postupku i učinke Ugovora od 12. ožujka 2010., ima li tužitelj položaj zainteresirane osobe iz odredbe čl. 327. ZOO-a. Polazeći od odredaba čl. 322. i čl. 327. ZOO-a te od svrhe stečajnog postupka iz odredbe čl. 2. st. 2. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17, 36/22, 27/24; dalje: SZ), prvostupanjski je sud zaključio da učinci ugovora mogu imati utjecaja na pravo tužitelja na namirenje u stečajnom postupku, pa ga je u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora smatrao zainteresiranom osobom i o tom zahtjevu raspravljao.

17. Nasuprot tome, prvostupanjski sud nije priznao tužitelju pravni interes za zahtjev kojim traži utvrđenje da postoji obveza drugotuženika izdati pisanu ispravu podobnu za brisanje založnog prava upisanog na nekretninama prvotuženika. Utvrdio je da bi brisanje založnog prava bilo posljedica eventualnog utvrđenja ništetnosti ugovora kojim je to pravo osnovano te je, pozivajući se na odredbu čl. 323. ZOO-a, ocijenio da posljedice ništetnosti pogađaju ugovorne strane, pa samo one mogu zahtijevati ono što im po toj osnovi pripada. Sud je dodatno naveo da ni založni dužnik ne bi imao interes tražiti utvrđenje postojanja prava da mu založni vjerovnik izda ispravu za brisanje založnog prava, jer se takva korist ostvaruje kondemnatornom, a ne deklaratornom zaštitom. Iz istih je razloga, pozivom na odredbu čl. 187. ZPP-a, odbacio i tužbu u dijelu zahtjeva da ne postoji pravni odnos kojim se osigurava tražbina založnim pravom upisanim na temelju zemljišnoknjižnog rješenja, jer je ocijenio da tužitelj za takav deklaratorni zahtjev nema pravni interes, budući da se njegov interes svodi na uspješnije namirenje u stečajnom postupku.

18. Nakon što je odlučio o dopuštenosti pojedinih zahtjeva, prvostupanjski sud je pristupio odlučivanju o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu. Iz sadržaja tog ugovora utvrdio je da je prednik prvotuženika kod drugotuženika imao otvoren poslovni račun i da je drugotuženik pratio njegovo poslovanje kreditima i drugim bankarskim poslovima. Utvrdio je da su ugovorom osigurane sve postojeće i buduće tražbine banke po ugovorima o kreditu, garancijama i ostalim bankarskim poslovima do iznosa usklađenog s kreditnom politikom banke, koji ne može biti veći od 6.900.000,00 kn, što je na dan sklapanja ugovora po srednjem tečaju HNB-a predstavljalo protuvrijednost od 950.890,37 €, uvećano za ugovorene kamate, naknade, obračunate zatezne kamate i ostale troškove sukladno odlukama banke. Utvrdio je i da je ugovoreno da će stranke sastavljati posebne ugovore o pojedinim poslovima, da svaki takav ugovor čini sastavni dio Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu, osobito u smislu osiguranja tražbina banke zasnivanjem založnog prava na nekretninama, te da tražbine banke dospijevaju u rokovima određenim svakim posebnim ugovorom.

19. Nadalje, polazeći od stvarnopravnih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) o založnom pravu, sud je je uzeo u obzir da se založnim pravom može osigurati određena novčana tražbina, kao i buduća tražbina, ako su određeni vjerovnik i dužnik, pravni temelj i visina tražbine, ili barem najviši iznos do kojeg se tražbina osigurava. Imao je u vidu i odredbe tog Zakona o osnivanju založnog prava na temelju pravnog posla i o sadržaju ugovora o davanju u zalog odnosno hipoteci, kao i odredbu o sudskom založnom pravu. Na temelju sadržaja samog Ugovora sud je zaključio da je riječ i o Ugovoru kojemu je cilj osnivanje založnog prava na nekretninama prednika prvotuženika te da Ugovor sadržava i izjavu prednika prvotuženika kao dužnika i založnog dužnika kojom dopušta drugotuženiku da na temelju tog pravnog posla uknjiži založno pravo na njegovim nekretninama u zemljišnoj knjizi.

20. Sud je zatim uzeo u obzir i odredbe tada važećeg Ovršnog zakona o sudskom osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na temelju sporazuma stranaka, osobito odredbe o tome da tražbina treba biti određena ili odrediva. U tom okviru ocijenio je tužiteljevu tvrdnju da je Ugovor ništetan jer je protivan članku 263.a Ovršnog zakona, odnosno da njime nije predviđeno da vjerovnik ili treća osoba mogu naknadno odrediti visinu tražbine do okvirnog iznosa i vrijeme dospjelosti. Sud je zaključio da predmetni ugovor nije sporazum iz pdredbe čl. 263 OZ-a, nego založni ugovor iz odredbe čl. 307. ZV-a, jer stranke nisu vodile postupak sudskog dobrovoljnog osiguranja tražbine, već su sklopile založni ugovor. Zbog toga je ocijenio da se odredba čl. 263.a OZ-a na taj Ugovor od 12. ožujka 2010. ne primjenjuje. Uz to je zaključio da je iz sadržaja Ugovora jasno određeno da svi kasniji ugovori nastali u poslovima stranaka čine sastavni dio tog Ugovora te da su tražbine banke dospjele u rokovima određenim svakim posebnim ugovorom, a ako se dospijeće ne može utvrditi iz ugovora, ono se dokazuje izvodom iz poslovnih knjiga i potvrdom banke, pa je ocijenio da glavni Ugovor sadržava jasan način određivanja visine tražbine do okvirnog iznosa i vremena dospjelosti.

21. Nadalje, prvostupanjski sud nije našao da bi Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa da bi po odredbi čl. 322. ZOO -a bio ništetan. Također je ocijenio da na valjanost toga Ugovora ne utječe eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu (osobito onih iz 2014. i ugovora o kreditu iz 2010. godine) ne utječe na valjanost glavnog Ugovora, već može imati utjecaj samo na visinu pojedine tražbine. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da i u slučaju djelomične nevaljanosti pojedinih kreditnih odredbi, Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu ostaje na snazi, dok eventualno može doći samo do smanjenja osigurane tražbine.

22. U vezi s pojedinim ugovorima o kreditu sud je utvrdio da je drugotuženik predniku prvotuženika odobrio više kratkoročnih kredita, kao i kredit iz 2010. godine, te da je u tim ugovorima bila ugovorena redovna kamata od 9,5% godišnje, odnosno 6% godišnje, kao promjenjiva. Iz sadržaja tih ugovora sud je zaključio da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu ugovornu kamatu kao valjanu ugovornu odredbu kojom se određuje cijena koju će korisnik kredita platiti za odobreni kredit. Istodobno je naveo da odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke, odnosno promjeni načina obračuna kamata prema odluci banke, ne bi bila valjana, ali je ocijenio da zbog toga nije ništetan cijeli ugovor, nego samo takva odredba o jednostranoj izmjeni, dok je kamatna stopa ugovorena u određenom iznosu od 9,5% odnosno 6%.

23. Prvostupanjski je sud nadalje, pozivajući se na odredbu čl. 273. ZOO -a, uzeo u obzir da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, osim u zakonom propisanim situacijama. Iz toga je zaključio da ni navodi tužitelja o pobudi za sklapanje ugovora nisu odlučni za utvrđenje ništetnosti predmetnog pravnog posla, pa ih nije posebno razmatrao kao osnovu ništetnosti ugovora o međusobnom poslovnom odnosu.

24. Na temelju svega navedenog prvostupanjski je sud zaključio da Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010. nije ništetan te je stoga odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje njegove ništetnosti. U odnosu na prijedlog tužitelja da sud podnese prijedlog za pokretanje oglednog postupka, prvostupanjski je sud utvrdio da tužitelj u tom prijedlogu nije naveo da postoje drugi postupci u kojima odluka ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja, odnosno slični sporovi koji su u većem broju pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kratkom razdoblju, niti da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, pa je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 502.k ZPP-a.

25. Ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010. te kada je odbacio tužbu u dijelu u kojem je tužitelj tražio utvrđenje da ne postoji pravni odnos kojim se osigurava tražbina založnim pravom upisanim na temelju rješenja zemljišnoknjižnog suda i u dijelu u kojem je tražio utvrđenje obveze drugotuženika na izdavanje pisane isprave podobne za brisanje tog založnog prava.

26. Prije svega, nije osnovan žalbeni navod kojim tužitelj osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o nepostojanju pravnog interesa za dva odbačena deklaratorna zahtjeva. Naime, odredbom čl. 187. st. 1. ZPP-a propisano je da se tužba radi utvrđenja može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa, ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Iz sadržaja tužbe, tijekom cijelog prvostupanjskog postupka, proizlazi da je tužitelj svoj interes obrazlagao time da bi, u slučaju uspjeha u parnici, imao veće izglede za namirenje svoje tražbine u stečajnom postupku. Takav interes, i po ocjeni ovoga suda, nije pravni interes u smislu navedene procesne odredbe, nego ekonomski interes, jer se ne odnosi na neposredno uređivanje tužiteljeva subjektivnog građanskog prava ili pravnog odnosa, nego na očekivani povoljniji ekonomski učinak eventualne presude na njegov položaj u stečaju. Sama činjenica da bi stečajna masa, u slučaju uspjeha tužitelja, mogla biti manje opterećena razlučnim pravom ne znači da time nastaje pravni interes za svaki deklaratorni zahtjev koji pojedini vjerovnik želi istaknuti. U tome prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka ni pogrešnu primjenu materijalnog prava.

27. Nije osnovan ni žalbeni navod kojim tužitelj tvrdi da mu je prvostupanjski sud morao priznati pravni interes za zahtjev radi izdavanja brisovnog očitovanja. Posljedice ništetnosti ugovora uređene su odredbom čl. 323. ZOO-a. Ako je ugovor ništetan, svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu. Već iz same zakonske konstrukcije proizlazi da su neposredni nositelji restitucijskih ovlaštenja i obveza ugovorne strane ništetnog pravnog posla. Tužitelj nije ugovorna strana predmetnog ugovora, pa pravilno prvostupanjski sud zaključuje da on ni u slučaju utvrđenja ništetnosti ne bi stekao izravno pravo zahtijevati od drugotuženika izdavanje brisovne isprave. Pritom nije riječ ni o kakvoj proturječnosti u zaključivanju prvostupanjskog suda, jer jedno je pitanje ima li tužitelj, kao zainteresirana osoba, ovlaštenje isticati ništetnost ugovora, a drugo je pitanje ima li on pravni interes zahtijevati zasebnu deklaratornu odluku o postojanju obveze druge ugovorne strane na činidbu prema trećoj osobi. To su različite pravne situacije, s različitim zakonskim pretpostavkama, koje je prvostupanjski sud pravilno razlučio.

28. Nadalje, nije osnovan ni žalbeni navod da je predmetni Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu trebalo pravno kvalificirati kao sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava u smislu Ovršnog zakona. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja u bitnome nisu sporna, proizlazi da predmetni pravni posao nije sklopljen pred sudom u okviru postupka sudskog dobrovoljnog osiguranja, nego kao privatnopravni ugovor između banke i založnog dužnika, naknadno solemniziran kod javnog bilježnika. Sama činjenica solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika ne mijenja njegovu pravnu narav niti ga pretvara u sudski sporazum stranaka u smislu Ovršnog zakona. Za sporazum iz Ovršnog zakona bitno je da nastane u sudskom postupku, pred sudom, na ročištu određenom na prijedlog stranaka, te da bude unesen u zapisnik s pravnim učincima koje zakon veže uz takav oblik osiguranja. Takvih obilježja u konkretnom slučaju nema. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se na predmetni ugovor ne primjenjuju odredbe Ovršnog zakona na koje se tužitelj poziva, osobito ne odredba čl. 263.a OZ-a, o odredivosti tražbine u okviru sudskog sporazuma stranaka, nego odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o založnom ugovoru.

29. Jednako tako, pravilna je i daljnja ocjena prvostupanjskog suda da predmetni Ugovor nije ništetan. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO -a propisano je kada je ugovor ništetan, a tužitelj u ovom postupku nije dokazao da bi predmetni ugovor bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Naprotiv, iz sadržaja ugovora, kako ga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, proizlazi da su njime određeni ugovorni subjekti, okvir poslovnih odnosa iz kojih tražbine mogu nastajati, pravna osnova tih tražbina, kao i najviši iznos do kojeg se osiguravaju. Odredbom čl. 301. ZV-a propisano je da se založnim pravom osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene novčane tražbine, ili tražbine kojoj je vrijednost izražena u novcu, pri čemu je dovoljna i određena tražbina kojoj su određeni vjerovnik i dužnik, pravni temelj i visina, ili barem najviši iznos do kojeg se osigurava zalogom. Stavkom 2. istog članka propisano je da se založnim pravom može osigurati i buduća tražbina, ako ispunjava pretpostavke iz st. 1. Nadalje, odredbama čl. 306. i čl. 307. tog Zakona uređeno je osnivanje založnog prava na temelju pravnog posla i sadržaj ugovora o davanju u zalog odnosno hipoteci. Polazeći od tih odredaba, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je i osiguranje budućih tražbina do unaprijed određenog najvišeg iznosa zakonom dopušteno, te da predmetni ugovor po svojim obilježjima ulazi upravo u taj pravni okvir. Iz ugovora je razvidno da su posebni ugovori koji se sklapaju u okviru poslovnog odnosa sastavni dio ugovora, a da tražbine dospijevaju u rokovima određenim svakim posebnim ugovorom. Stoga nije osnovana tvrdnja tužitelja da tražbina nije bila odrediva.

30. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tužitelj nastoji dovesti u pitanje valjanost predmetnog Ugovora pozivanjem na navodnu ništetnost pojedinih ugovora o kreditu, odnosno pojedinih njihovih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Prvostupanjski je sud pravilno zaključio da eventualna nevaljanost pojedinih ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope sama po sebi ne dovodi do ništetnosti cijelih ugovora o kreditu, a još manje automatski do ništetnosti ugovora o založnom osiguranju. Takva eventualna nevaljanost, ako bi bila utvrđena u drugom odgovarajućem postupku, mogla bi imati utjecaj samo na visinu pojedine tražbine, odnosno na opseg osigurane tražbine, ali ne i na sam pravni temelj založnog ugovora koji je sklopljen kao okvirni ugovor o osiguranju postojećih i budućih tražbina. U tom dijelu pravilno je prvostupanjski sud zaključio da dokazni prijedlozi tužitelja usmjereni na dokazivanje poslovne prakse banke u ugovaranju promjenjivih kamatnih stopa, na saslušanje svjedoka i na provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja nisu odlučni za rješenje ovog spora. Sud je, sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a, dužan provoditi dokaze samo na odlučne činjenice, a ne na činjenice koje, i da su dokazane, ne bi mogle dovesti do drukčije odluke o predmetu spora. Kako predmet ovog spora nije bio utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu niti visine konkretnih tražbina po tim ugovorima, nego ništetnost samog ugovora o međusobnom poslovnom odnosu, prvostupanjski sud opravdano nije izvodio takve dokaze.

31. Neosnovani su i žalbeni navodi u vezi s nepokretanjem oglednog spora i donošenjem dopunske odluke. Iz sadržaja prvostupanjske presude proizlazi da se prvostupanjski sud o prijedlogu tužitelja za pokretanje oglednog spora očitovao i obrazložio zašto smatra da pretpostavke za takvo postupanje nisu ispunjene. Činjenica da tužitelj s tim pravnim stajalištem nije suglasan ne znači da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Prvostupanjski sud bio je ovlašten ocijeniti postoje li zakonske pretpostavke za primjenu instituta oglednog spora, a iz onoga što je u spisu dostavljeno ne proizlazi da bi izostanak takvog postupanja imao za posljedicu nezakonitost pobijane odluke.

32. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj osporava pravilnost utvrđene vrijednosti predmeta spora. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je prvostupanjski sud, nakon prigovora drugotuženika, ispitao pravilnost vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj u tužbi označio u iznosu od 30.000,00 € te je, imajući u vidu da su u ovom postupku istaknuta tri zahtjeva za utvrđenje, pravilno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 50.000,00 € za svaki pojedini zahtjev. Budući da je riječ o deklaratornim zahtjevima koji se ne odnose na novčanu svotu, prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 40. st. 2. i 3. ZPP -a, bio ovlašten ocijeniti vrijednost predmeta spora prema naravi i značaju postavljenih zahtjeva, kao i prema njihovu pravnom i ekonomskom učinku. Žalitelj nije iznio takve razloge koji bi doveli u sumnju pravilnost te ocjene niti je učinio vjerojatnim da bi drugačije određena vrijednost bila primjerenija predmetu spora.

33. Slijedom svega navedenog, tužiteljeva žalba nije osnovana, pa je prvostupanjsku presudu i rješenje trebalo u cijelosti potvrditi.

34. U konačnici, neosnovani su i žalbeni navodi kojima tužitelj osporava odluku o trošku parničnog postupka. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a kada je, s obzirom na to da je drugotuženik u cijelosti uspio u sporu, obvezao tužitelja da drugotuženiku nadoknadi troškove potrebne za vođenje parnice. Slijedom navedenog, pravilno je primijenjena i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25; dalje: OT) pa je drugotuženiku osnovano dosuđen trošak sastava podneska od 30. lipnja 2025. u iznosu od 3.750,00 €, sukladno Tbr. 8. t. 1. OT i trošak zastupanja na ročištu održanom 30. lipnja 2025. u iznosu od 3.750,00 €, sukladno Tbr. 9. t. 1. OT, što ukupno iznosi u 7.500,00 €.

35. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu i rješenje.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović