REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1123/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja, i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PRISLIGA d.o.o., OIB 68955368576, Tisno, Put Jazine 318 A, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Oštro, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Stečajna masa iza RASTOVAC d.d. u stečaju, OIB 07885176855, Šibenik, Stjepana Radića 6, kojeg zastupa stečajni upravitelj Ivan Morosavljević iz Murtera, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-407/2020 od 12. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja i ukida presuda Trgovačkog suda u Zadru , Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-407/2020 od 12. prosinca 2025. i predmet vraća tom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-407/2020 od 12. prosinca 2025. odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev kao neosnovan koji glasi:

„I. Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava s računa tužitelja Prisliga d.o.o., OIB: 68955368576, Put Jazine 318 A, Tisno, na račun tuženika Stečajna masa iza RASTOVAC d.d. u stečaju, OIB: 07885176855, Stjepana Radića 6, Šibenik, temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika Stečajna masa iza Rastovac d.d. u stečaju, Stjepana Radića 6, Šibenik od 4. rujna 2020. koji su Financijskoj agenciji podneseni radi izravne naplate novčane tražbine temeljem bjanko zadužnica potvrđenih po javnom bilježniku Alisi Kale iz Šibenika dana 6. srpnja 2016. pod brojevima OV-4659/16, OV-4660/16, OV-4661/16, OV-4662/16, OV- 4663/16 i OV-4664/16.

II. Nalaže se tuženiku Stečajna masa iza Rastovac d.d. u stečaju, OIB: 07885176855, da u roku od 15 dana naknadi tužitelju Prisliga d.o.o., OIB: 68955368576, parnični trošak sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“

2. Protiv pobijane presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U obrazloženju žalbe navodi da je rješenjem i zaključkom Općinskog suda u Šibeniku od 12. listopada 2020. upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava sa svog računa tuženiku, temeljem njegovih 6 zahtjeva za izravnu naplatu podnesenih Finacijskoj agenciji (FINA-i), na temelju 6 bjanko zadužnica. Ističe da je FINA već zaplijenila iznose po zadužnicama OV-4659/16 i OV-4660/16, iako je on iznose iz tih zadužnica uredno platio temeljem računa izdanih od strane tuženika te da se Ugovorom o zakupu koji su stranke sklopile tuženik po uplati obvezao vratiti zadužnicu broj OV-4659/16, što nije učinio. Napominje da je Ministarstvo turizma odbilo razvrstati i kategorizirati kamp (predmet zakupa od strane tužitelja) zbog nedostatka dokaza o pravu raspolaganja istim od strane tuženika, pa je sa Republikom Hrvatskom sklopio Ugovor o zakupu kampa „Jazina“, čime je pravno raspolaganje kampom uređeno. Također ističe da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio čl. 50. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona jer nije ispitao je li tražbina prestala ili izmijenjena, već se ograničio na pitanje opstojnosti Ugovora o zakupu sklopljenog između stranaka u ovom postupku. Opetovano naglašava da je tražbina osigurana zadužnicom OV-4659/16 u cijelosti podmirena te da je time prestala i osnova za njezino korištenje, sukladno odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima te da je unatoč navedenom prvostupanjski sud dopustio aktiviranje iste zadužnice 2020. godine, dakle izravnu naplatu već ispunjene tražbine. Dakle, prvostupanjski sud se uopće nije bavio prestankom tražbine osigurane tom zadužnicom, već je paušalno zaključio da tražbina nije prestala.

Tužitelj nadalje navodi da je došlo do zlouporabe bjanko zadužnica jer su iste aktivirane iako je tražbina djelomično ili u cijelosti podmirena, te da tuženik prekoračuje granice ovlasti jer pokušava naplatiti iznose koji prelaze stvarni dug. Žalitelj navodi da je prvostupanjski sud nepravilno postupio kada nije izveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu obje stranke u postupku, te ukazuje i na nepravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja, budući da prvostupanjski sud od tužitelja zahtijeva dokazivanje postojanja duga i visine tražbine, dok tuženik nije dostavio dokaze kojima bi osporio te činjenice.

3. Tužiteljeva žalba je osnovana.

4. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj : 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13, 14 ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

5. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je protiv njega pokrenuta izravna naplata temeljem šest bjanko zadužnica izdanih 6. srpnja 2016., i to zadužnice OV-4659/16 na iznos do 500.000,00 kn te zadužnica OV -4660/16, OV-4661/16, OV-4662/16, OV-4663/16, OV-4664/16 svaka na iznos do 100.000,00 kn. Navodi da su te zadužnice izdane kao sredstvo osiguranja plaćanja zakupnine iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora autokampa „Jazina“ sklopljenog 6. srpnja 2016. između tužitelja kao zakupoprimca i tuženika kao zakupodavca. Ističe da je tražbina osigurana zadužnicom OV-4659/16 u cijelosti podmirena dana 16. kolovoza 2016. uplatom iznosa od 500.000,00 kn, te da je tuženik sukladno ugovoru bio dužan vratiti tu zadužnicu, što nije učinio. Nadalje navodi da je izvršio i djelomične uplate po ostalim zadužnicama, slijedom čega se opseg eventualne tražbine smanjio.

6. Tužitelj dalje ističe da je nakon sklapanja navedenog Ugovora nastupila bitna promjena okolnosti u vezi s pravnim statusom kampa, jer tuženik nije uspio dokazati pravo raspolaganja nekretninom (kampom), zbog čega je Ministarstvo turizma rješenjem od 3. listopada 2017. odbilo tužiteljev zahtjev za razvrstavanje i kategorizaciju ugostiteljskog objekta naziva „Prisliga“ u vrstu „Kamp“. Ističe da je 12. prosinca 2018. tužitelj zaključio Ugovor o zakupu kampa „Jazina“ s Republikom Hrvatskom, Ministarstvom državne imovine, kojim Republika Hrvatska kao vlasnik daje tužitelju u zakup predmetni kamp zaključno do 31. prosinca 2022. te prema tom Ugovoru tužitelj plaća naknadu za korištenje kampa retroaktivno i ubuduće Republici Hrvatskoj kao vlasniku nekretnine. Navodi da je s time bio upoznat tadašnji stečajni upravitelj tuženika jer iz njegovih izvješća od 18. lipnja 2018. i 18. lipnja 2020. proizlazi da postoji rizik povrata zakupnine te da upravo zbog toga zadužnice ranije nisu aktivirane. U tom smislu tužitelj smatra da je aktiviranjem bjanko zadužnica 2020. godine došlo do zlouporabe prava, jer se tražbine koje su predmet naplate više ne mogu smatrati postojećima, odnosno barem ne u visini u kojoj se naplaćuju. Slijedom svega navedenog predlaže da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava navode tužitelja te ističe da Ugovor o zakupu od 6. srpnja 2016. nikada nije raskinut i da i dalje proizvodi pravne učinke. Navodi da tužitelj nije podmirio svoje obveze plaćanja zakupnine, zbog čega je bio ovlašten aktivirati bjanko zadužnice i pokrenuti postupak izravne naplate. Smatra da činjenica što je tužitelj kasnije sklopio ugovor s Republikom Hrvatskom nije od utjecaja na postojeći ugovorni odnos između stranaka. Također ističe da je on vlasnik predmetnog kampa te da je još 2014. godine pokrenuo postupak protiv Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva.

8. Uvidom u zahtjeve za izravnu naplatu i bjanko zadužnice prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo više postupaka izravne naplate na temelju bjanko zadužnica ovjerenih kod javnog bilježnika 6. srpnja 2016., i to: zadužnice broj OV-4659/16 na iznos do 500.000,00 kn, te zadužnica broj OV-4660/16, OV-4661/16, OV-4662/16, OV-4663/16 i OV-4664/16, svaka na iznos do 100.000,00 kn. Sud je utvrdio da su te zadužnice izdane od strane tužitelja kao ovršenika, a podnesene na naplatu od strane tuženika kao ovrhovoditelja, i to radi naplate tražbine koja proizlazi iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora - Autokampa „Jazina“ od 6. srpnja 2016. (list 38. – 46. spisa).

9. Nadalje, pozivajući se na odredbe čl. 5. do 8. tog Ugovora prvostupanjski je sud utvrdio da se tužitelj obvezao platiti zakupninu za 2014. i 2015. godinu u iznosu od 500.000,00 kn, da se obvezao plaćati zakupninu za 2016. godinu i nadalje u iznosu od 300.000,00 kn godišnje uvećano za PDV, da su rokovi plaćanja određeni u više obroka tijekom 2016. godine, te da su upravo radi osiguranja tih obveza izdane navedene bjanko zadužnice, na temelju kojih je tuženik zatražio izravnu naplatu.

10. Prvostupanjski je sud dalje utvrdio da nije sporno da je tužitelj kasnije sklopio ugovor o zakupu istog kampa s Republikom Hrvatskom, ali je zauzeo stav da ta činjenica nije od utjecaja na predmetni spor, jer tužitelj nije raskinuo Ugovor o zakupu sklopljen s tuženikom. Iz navedenog je prvostupanjski sud izveo zaključak da predmetni Ugovor između stranaka i dalje postoji te da tražbina tuženika nije prestala, bez obzira na kasniji odnos tužitelja s Republikom Hrvatskom.

11. Prvostupanjski je sud nadalje naveo da se predmetna tražbina odnosi na razdoblje 2016. godine i ranije, dakle na razdoblje prije sklapanja ugovora s Republikom Hrvatskom, te da tužitelj nije dokazao da je tu tražbinu podmirio odnosno da tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je utuženu tražbinu platio i da nije predložio financijsko vještačenje kojim bi se utvrdilo stanje duga, sve pozivom na odredbu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj : 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO).

12. Također, u odnosu na primjenu članka čl. 50. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24; dalje: OZ), prvostupanjski je sud zauzeo pravno shvaćanje da bi ovrha bila nedopuštena samo ako je tražbina prestala nakon nastanka ovršne isprave, odnosno ako je došlo do njezine izmjene ili prestanka, što po ocjeni suda tužitelj nije dokazao. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da Ugovor o zakupu sklopljen između stranaka i dalje proizvodi pravne učinke, da tražbina tuženika nije prestala, te da nisu ispunjene pretpostavke za proglašenje ovrhe nedopuštenom, pa je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

13. Međutim, takav pravni zaključak prvostupanjskog suda ovaj drugostupanjski sud ne može prihvatiti.

14. U odnosu na žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava, osnovano tužitelj ističe da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a, jer je prvostupanjski sud, iako je tužitelj na pokretanje ove parnice upućen rješenjem ovršnog suda upravo radi ispitivanja je li tražbina prestala ili je na drugi način izgubila osnovu za prisilno ostvarenje, predmet spora sveo na pitanje opstojnosti Ugovora o zakupu između stranaka, pri čemu nije ispitao odlučne okolnosti na koje se navedena zakonska odredba odnosi, odnosno postojanje, prestanak i visinu tražbine koja se ostvaruje putem bjanko zadužnica.

15. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je bjanko zadužnica broj OV-4659/16 izdana kao sredstvo osiguranja konkretne tražbine zakupnine za 2014. i 2015. godinu u iznosu od 500.000,00 kn, dok su preostale zadužnice izdane radi osiguranja obveza zakupnine za 2016. godinu i nadalje. Nadalje, iz računa broj 01 - 2016, 02-2016 i 03-2016 (list 47.–49. spisa), koji su izdani temeljem odredaba točaka 5. i 6. Ugovora o zakupu, kao i iz potvrda o izvršenim transakcijama (list 50. –52. spisa), proizlazi da su ti računi plaćeni, i to račun broj 01-2016 u iznosu od 625.000,00 kn dana 16. kolovoza 2016., račun broj 02 -2016 u iznosu od 187.500,00 kn dana 29. kolovoza 2016., te račun broj 03-2016 u iznosu od 62.500,00 kn dana 24. listopada 2016. Unatoč tome, prvostupanjski sud nije dao nikakvu ocjenu navedenih isprava niti ih je doveo u vezu s konkretnim obvezama osiguranima pojedinim zadužnicama, pa tako nije ispitao odlučnu okolnost je li tražbina osigurana zadužnicom OV-4659/16 u cijelosti podmirena, niti u kojem je opsegu eventualno ostala tražbina osigurana preostalim zadužnicama. Time je izostala i ocjena pravnih učinaka izvršenih uplata u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, prema kojem obveza prestaje ispunjenjem, a posljedično i ocjena postoji li nakon toga uopće pravna osnova za aktiviranje predmetnih zadužnica. U tom dijelu osnovan je i žalbeni navod da se prvostupanjski sud uopće nije bavio prestankom tražbine osigurane zadužnicom OV-4659/16, već je paušalno zaključio da tražbina nije prestala samo zato što Ugovor o zakupu nije raskinut, iako su to dva pravno različita pitanja, jer postojanje tog Ugovora samo po sebi ne znači i postojanje konkretne novčane tražbine koja je tim Ugovorom osigurana, a osobito ne u situaciji kada iz spisa proizlazi da je ta tražbina ispunjena.

16. Nadalje, u odnosu na žalbene navode o djelomičnim uplatama i opsegu tražbine, ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije utvrdio niti razmotrio činjenice koje proizlaze iz samog Ugovora o zakupu i dostavljenih računa, a prema kojima su izvršena plaćanja zakupnine tijekom 2016. godine, uključujući kako je već navedeno i plaćanje po računu koji se odnosi na iznos od 500.000,00 kn, kao i daljnje uplate po ostalim računima, već je bez analize tih uplata zaključio da tužitelj nije dokazao prestanak tražbine, čime je izostala ocjena u kojem je opsegu eventualna tražbina i dalje postojala, a u kojem je dijelu prestala ispunjenjem, što je odlučno za ocjenu je li tuženik imao pravo pokrenuti izravnu naplatu u utuženom iznosu, odnosno je li provedena naplata bila dopuštena u cijelosti ili djelomično.

17. Osnovano tužitelj u žalbi ukazuje i na to da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir okolnosti koje se odnose na pravni status predmetnog kampa i pravo raspolaganja istim, a koje proizlaze iz dokumentacije u spisu, uključujući postupanje nadležnog Ministarstva te činjenicu da je tužitelj sklopio Ugovor o zakupu istog kampa s Republikom Hrvatskom kao vlasnikom. Prvostupanjski sud i te okolnosti nije uzeo u obzir uz isto obrazloženje da Ugovor o zakupu između stranaka nije raskinut, pa da stoga i dalje proizvodi pravne učinke, međutim takav zaključak nije dostatan jer se time ne odgovara na odlučno pitanje postoji li i u kojem opsegu tražbina koja se prisilno ostvaruje. Naime, iako formalno postojanje tog Ugovora nije sporno, sud je bio dužan ispitati utječu li navedene okolnosti na osnovu i dopuštenost potraživanja zakupnine, osobito uzimajući u obzir da iz izvješća stečajnog upravitelja proizlazi da je i sam tuženik bio svjestan okolnosti koje dovode u pitanje osnovu i sigurnost naplate predmetne tražbine, zbog čega zadužnice u ranijem razdoblju nisu bile aktivirane, nego tek 4. rujna 2020., pa je prvostupanjski sud bio dužan ispitati utječe li takvo postupanje na dopuštenost njihovog naknadnog aktiviranja. U tom smislu osnovani su i žalbeni navodi koji se odnose na zlouporabu bjanko zadužnica i prekoračenje ovlasti, jer prvostupanjski sud nije ispitao je li tuženik aktiviranjem zadužnica postupao u granicama ugovornih ovlasti i svrhe radi koje su zadužnice izdane, budući da iz dokaza u spisu proizlazi da je dio tražbine već bio podmiren.

18. Nadalje, u odnosu na žalbene navode o bitnim povredama odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud odbijanjem izvođenja predloženih dokaza, osobito saslušanja zastupnika po zakonu stranaka, bez dostatnog obrazloženja, onemogućio raspravljanje o odlučnim činjenicama vezanim uz plaćanja, način izvršenja ugovora, kao i okolnosti aktiviranja zadužnica, čime je povrijeđeno načelo kontradiktornosti i pravo stranaka na raspravljanje, dok istodobno sud nije proveo cjelovitu i savjesnu ocjenu izvedenih dokaza, već je teret dokazivanja jednostrano prebacio na tužitelja bez da je prethodno utvrdio sadržaj i opseg same tražbine koju tuženik potražuje.

19. Slijedom svega navedenog, kako zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tako i zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valjalo je uvažiti žalbu tužitelja, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u kojem će prvostupanjski sud otkloniti uočene nedostatke, utvrditi sve odlučne činjenice, osobito u pogledu postojanja i opsega tražbine po pojedinim zadužnicama, izvršenih uplata i njihovih pravnih učinaka, te nakon toga donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović