REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2905/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednika vijeća, Dubravke Zubović, suca izvjestitelja i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2a, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate iznosa od 1.459,44 EUR, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1292/23 od 22. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1292/23 od 22. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1292/23 od 22. svibnja 2025. utvrđena je ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 112-50-2716046 od 18. ožujka 2005., sklopljenog između tuženika i NG kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“ (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.459,44 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose kako je pobliže navedeno u izreci po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.087,90 EUR (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.462,10 EUR (točka III. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da je između stranaka nesporno da su NG i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 112 -50- 2716046 od 18. ožujka 2005., kojim je NG odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak) te da je kredit otplaćen u cijelosti. Zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru, a da je NG valjano ustupio tužitelju tražbinu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, slijedom čega je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Zaključuje da je u konkretnom slučaju, u smislu odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud vezan pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri čemu je tuženik mogao dokazivati da korisnik kredita nema svojstvo potrošača, da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za potrošača i da se o njima pojedinačno pregovaralo, međutim da tuženik to nije dokazao. O visini tužbenog zahtjeva zaključuje na temelju nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka. Otklanja tuženikov prigovor zastare predmetnog potraživanja te na temelju odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) prihvaća tužiteljev kondemnatorni tužbeni zahtjev.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje obuhvaća i pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, a s obzirom na to da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario tuženikove navode i dokazne prijedloge i za to nije dao nikakve razloge. Tvrdi da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 299.a stavka 2. ZPP-a jer tuženiku nije odobrio očitovanje na tužiteljev podnesak od 16. studenog 2023., čime mu je onemogućen pristup sudu. Obrazlaže da odredba članka 502.c ZPP-a nije primjenjiva u konkretnom slučaju te da je prvostupanjski sud trebao ispitivati ništetnost konkretne ugovorne odredbe u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Ustraje na prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja te u tom smislu tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čanka 80. ZOO -a. Također, ističe da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da je nastupila zastara predmetnog potraživanja, da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata, ako i da je nezakonita odluka o parničnom trošku. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 131,45 EUR, odnosno ukupno 443,95 EUR.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude, u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.462,10 EUR. Smatra da mu je prvostupanjski sud trebao priznati troškove sastava obrazloženih podnesaka od 17. studenog 2023., 3. travnja 2024, 12. veljače 2025. i 18. ožujka 2025., svaki u iznosu od 200,00 EUR, uvećano za PDV od 25%. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 132,72 EUR, odnosno ukupno 445,22 EUR.

5. Ovaj sud je utvrdio, a kako stranke ispravno ukazuju u svojim žalbama da je prvostupanjski sud očitom pogreškom u pisanju, dva puta naznačio točku II. izreke. Točka II. izreke, kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.087,90 EUR zapravo treba biti točka III. izreke, dok točka III. izreke, kojom je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.462,10 EUR treba biti točka IV. izreke. U skladu s odredbom članka 342. stavka 1. ZPP-a očite pogreške u pisanju ispravit će sudac pojedinac u svako doba.

6. Tuženikova žalba je neosnovana.

7. Tužiteljeva žalba je neosnovana.

8. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP -a u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj 112-50-2716046 od 18. ožujka 2005., sklopljenog između korisnika kredita NG i tuženika, a kojom je ugovorena valutna klauzula u odnosu na valutu švicarski franak (CHF). Također, predmet spora je tužiteljev zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu u iznosu od 1.459,44 EUR, koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita NG.

10. Pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju tuženik ukazuje u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude nije nerazumljiva ni proturječna sama sebi i razlozima presude. Presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima zastupnika po zakonu stranka i samih tih isprava i zapisnika. Presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, o ocjeni istaknutih prigovora te o sadržaju materijalnog prava koje je prvostupanjski sud primijenio. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pobijanom odlukom nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud u smislu odredbi članka 299.a ZPP-a, osnovano nije odobrio pisano očitovanje tuženika na navode tužitelja iz podneska od 16. studenog 2023. budući da to nije bilo potrebno niti svrsishodno jer u njemu tuženik u bitnome ponavlja navode koje je iznio u odgovoru na tužbu.

11. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, u skladu s odredbom članka 80. stavka 1. ZOO-a, vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. U konkretnom slučaju ne radi se o tražbini čiji bi ustup bio zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi. Radi se o novčanoj tražbini, čiji je ustupitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) prema primatelju koji je pravna osoba (tužitelju), odnosno osobi koja nije potrošač. Međutim, novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne naravi te se njihova narav ne protivi ustupanju.

12. S tim u vezi prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da predmetnim ustupanjem tražbine nije promijenjen identitet tražbine i da tužitelj kao primatelj tražbine, u skladu s odredbom članka 84. stavka 1. ZOO-a, ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku (tuženiku) do ustupanja. Stoga je i ispravan zaključak prvostupanjskog suda da u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, a koji zaključak prihvaća i ovaj sud. Pored toga, za ukazati je da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka (poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023) izrazio pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička), kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu).

13. Suprotno tuženikovom stajalištu, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a, te se pravilno pozvao na shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koja je donesena u postupku u povodu kolektivne tužbe. Navedenom pravomoćnom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora.

14. Odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već su utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u navedenom kolektivnom sporu, a kojim utvrđenjima je sud vezan i u ovom sporu. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnim s obzirom na to da potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Stoga nema niti osnove za prihvaćanje tuženikovog žalbenog navoda da je riječ o ništetnosti manjeg značaja, zbog ostvarene kolektivne zaštite.

15. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba i u tom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. Međutim, u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja, jer se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao u ovom sporu tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; da je sporne odredbe ugovora korisnik kredita razumio u potpunosti te da je unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, i prema ocjeni ovog suda, tuženik to nije dokazao.

16. Tuženik je na okolnost dokazivanja tih odlučnih činjenica predložio saslušanje svjedoka i to korisnika kredita, NG te saslušanje javnog bilježnika Nensi Kopić, koja je solemnizirala predmetni ugovor. Također, u spis je dostavio promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima (list 38. do 43. spisa). Iz iskaza svjedoka NG proizlazi da mu tuženik prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice vezanja kredita uz valutu švicarski franak (CHF) te da mu nije dao informacije koje su potrošaču potrebne za razumijevanje i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Korisnik kredita je iskazao da mu u smislu rizika i posljedica sporna odredba ugovora o kreditu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, kao i da nije mogao pregovarati o valutnoj klauzuli za koju će se vezati ugovor o kreditu. Iskazao je da je postojala mogućnost uzimanja kredita u eurima, ali da to nije bila tema razgovora s djelatnikom banke (tuženika). Nadalje, prema ocjeni ovog suda samo postojanje predmetnih promotivnih uvjeta ne dokazuje samo po sebi činjenicu da je tuženik s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu (CHF ili EUR). Također, prvostupanjski sud je valjano odbio tuženikov dokazni prijedlog saslušanja javnog bilježnika Nensi Kopić, koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu te time nije povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu jednakost. Navedeni dokazni prijedlog nije odgovarajuće dokazno sredstvo za ispitivanje i dokazivanje odlučne činjenice da je tuženik s korisnikom kredita pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi i objasnio sve rizike i posljedice takve odredbe. U odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj U-III5458/2021, U-III-4372/2021, U-III-3891/2022) izneseno je stajalište da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora budući da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu ne može potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je javni bilježnik imao takve zakonske ovlasti.

17. Nadalje, prvostupanjski sud je osnovano otklonio tuženikov prigovor zastare predmetnog potraživanja. Naime, zastara je u konkretnom slučaju počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, konkretno 14. lipnja 2018. Budući da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije istekao opći zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

18. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je nejasno zašto prvostupanjski sud smatra da je on nepošten stjecatelj i s tim u vezi pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a, kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju zaključivši da zatezne kamate u konkretnom slučaju počinju teći na pojedine iznose od trenutka kada je tuženik stekao utužene iznose bez pravne osnove, po stopi propisanoj za ostale odnose iz odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.

19. Tuženik pobija i odluku o parničnom trošku u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.087,90 EUR. Iz tužiteljevih žalbenih navoda proizlazi da pobija predmetnu odluku iz razloga što je, prema njegovom mišljenju, pogrešna odluka prvostupanjskog suda o glavnoj stvari. Tužitelj također pobija odluku o parničnom trošku, u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.462,10 EUR, smatrajući da mu prvostupanjski sud neosnovano nije priznao trošak sastava obrazloženih podnesaka 17. studenog 2023., 3. travnja 2024, 12. veljače 2025. i 18. ožujka 2025.

20. Ispitujući predmetnu odluku o parničnom trošku ovaj sud je utvrdio da je odluka o parničnom trošku pravilna i zakonita, u skladu s odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a.

21. Tužitelju osnovano nije priznat trošak navedenih podnesaka. Naime, kako prvostupanjski sud pravilno navodi u obrazloženju presude, tužitelju nije u skladu s odredbom članka 299.a stavka 2. ZPP-a dano odobrenje za podnošenje podnesaka od 17. studenog 2023. i 3. travnja 2024., kojima se dodatno očituje na navode tuženika s obzirom na to da je sud smatrao da ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje postupka i da bi doveli do nepotrebnog odugovlačenja postupka iz razloga što tužitelj u tim podnescima u bitnom ponavlja navode istaknute u tužbi. Također, prvostupanjski sud osnovano nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 12. veljače 2025. (ističe da ostaje pri očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka od 22. siječnja 2025.) te podneska od 18. ožujka 2025. iz razloga što ti podnesci nisu bili bitni niti potrebni za vođenje parnice.

22. Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Branka Šabarić Zovko