Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Pr-2178/2021-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja ČS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Franji Ribiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, radi naknade štete, nakon na dan 19. ožujka 2026. održane glavne javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zakonske zastupnice tuženice, 28. travnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ČS koji glasi:

"I/ Nalaže se tuženiku, REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo unutarnjih poslova da tužitelju ČS, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], isplati novčani iznos od 1.459,95 EUR (11.000,00 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na iznos od kn od dana podnošenja tužbe pa do dana isplate, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnnih poena, u roku od 15 dana.".

II. Nalaže se tužitelju TS da tuženici Republici Hrvatskoj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.550,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. travnja 2026. do isplate, po stopi propisanoj čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 27. listopada 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U istoj je naveo da je 4. prosinca 2014. u tijeku policijskog postupanja zadobio ozljedu na radu kao žrtva kaznenog dijela protiv javnog reda odnosno napada na službenu osobu opisano po čl. 315.st.4. u vezi stavka 1. u vezi čl.51. KZ/11. Tvrdi da je u redovnom obavljanju službene dužnosti postupao po dojavi remećenja javnog reda i mira kada je napadnut od strane JS, te je do ozljede došlo na način da ga je imenovani okrivljenik u cilju da onemogući policijske službenike u službenom postupanju, udario zatvorenom šakom u predjelu desne sljepoočnice, uslijed čega je zateturao i rukama uspio JS uhvatiti za jaknu, nakon čega su obojica pala na tlo, s time da je on s lijevom rukom završio na asfaltu ispod tijela okrivljenika, s posljedicom da je zadobio tjelesnu ozljedu u vidu krvnog podljeva u desnom sljepoočnom dijelu glave veličine 3x2 cm i oguljotinu 4. i 5. prsta lijeve šake praćene oteklinom. Tvrdi da je osim same tjelesne ozljede kao posljedicu štetnog događaja kroz duže vremensko razdoblje trpio strah te duševne boli zbog naruženosti i smanjenja životne aktivnosti. Naveo je da je zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova, kao policijski službenik Policijske uprave Varaždinske, te je navedenog dana za vrijeme radnog vremena prilikom obavljanja posla intervencije zajedno s kolegama MS i ES sudjelovao u postupanju prema počinitelju u povodu dojave o remećenju javnog reda i mira pri čemu je na njegovu štetu izvršeno kazneno djelo "Napad na službenu osobu", opisano u članku 315. st.4. Kaznenog zakona a kojom prilikom je zadobio tjelesne ozljede te pretrpio strah. Zbog nastalih ozljeda, zatražio je liječničku pomoć pri Općoj bolnici Varaždin gdje su mu dijagnosticirane tjelesne ozljede. Pozvao se na činjenicu da je tijekom kaznenog postupka pod poslovnim brojem K-212/15 na okolnost vrste i kvalifikacije ozljeda, kao i mehanizam nastanka ozljeda temeljem podataka iz spisa i medicinske dokumentacije, svoje mišljenje i nalaz dao sudsko medicinski vještak dr. Davor Mayer, te u je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je prilikom predmetne zgode zadobio ozljede u vidu krvnog podlijeva u desnom sljepoočnom dijelu glave, veličine 3x2 cm, te oguljotine 4.i 5. prste lijeve šake praćene oteklinom, koje ozljede predstavljaju svaka za sebe tjelesnu ozljedu. Krvni podljev sljepoočnice nastao je udarcem tupo tvrdog sredstva. U okolnostima fizičkih sukoba, najčešće se radi o udarcu stisnutom šakom, a za nastanak ozlijede bio je potreban jedan udarac zadan silom slabog intenziteta. Ozljede na šakama su nastale prilikom pada i struganja lijevom šakom po tlu, pri čemu je šaka mogla biti dodatno pritisnuta o podlogu težinom tijela druge osobe. Pretrpio je strah koji je bio znatnog intenziteta te dugog trajanja, pogotovo s obzirom na okolnost napada u kojem je stradao. Duži vremenski period od nastanka ozljede je osjećao nemir, strah, nervozu, isto tako slabije je spavao, budio se je noću te osjećao strah od ponovnog povratka na posao zbog čega je isti bio upućen i na psihijatrijske preglede. Zbog svega navedenoga tijekom određenog vremenskog razdoblja bilo mu je onemogućeno samostalno i normalno funkcioniranje i obavljanje svakodnevnih aktivnosti. S obzirom da je zadobio udarac u glavu, radilo se o vidljivim i izrazitim ozljedama u predjelu lica, te je uslijed naruženosti, patio i od duševnih bolova. Naveo je da se sukladno čl.186.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/04, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) prije podnošenja tužbe obratio Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu sa zahtjevom za mirno rješenje spora te da mu je na ime nastale neimovinske štete od strane osuđenika/stvarnog štetnika JS isplaćen iznos od 4.000,00 kn, te da stoga ovom tužbenim zahtjevom potražuje još daljnji iznos od 11.000,00 kn na ime nastale neimovinske štete. Citirao je čl.66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13) te naveo da je čl. 3. st.1. točka 13. Zakona o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14, dalje ZZR) propisano da se ozljeda na radu definira kao ozljeda radnika nastala u prostoru poslodavca u kojem obavlja rad, ili ga tijekom rada koristi, ili mu može pristupiti, odnosno drugi prostor koji nije prostor poslodavca, ali radnik u njemu obavlja rad. Nadalje je naveo da je čl.25. ZZR-a propisano kako se smatra da ozljeda na radu koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca, potječe od rada i poslodavac za nju odgovora na načelu objektivne odgovornosti, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti kao je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Citirao je i čl. 17. st.1-3. i 4. ZZR-a te naveo da je čl. 111. ZZR-a propisano da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, ukoliko radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je čl. 1046. ZOO-a propisano kako je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Tvrdi da je razvidno da je u tijeku radnog vremena nastala šteta koja je u uzročno posljedičnoj vezi sa samim štetnim događajem, a slijedom čega je kod njega istog došlo do povrede prava osobnosti. Predložio je da se naloži tuženici da mu isplati 11.000,00 kn i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da je tužba podnesena protiv Republike Hrvatske kao poslodavca radi naknade nematerijalne štete koju je tužitelj pretrpio dana 4. prosinca 2014. uslijed ozlijede na radu, kao policijski službenik, pri obavljanju posla intervencije odnosno postupanju po dojavi o remećenju javnog reda i mira, kojom prilikom ga je JS napao i nanio mu tjelesne ozljede. JS je naknadno pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K-212/15-27 od dana 6. ožujka 2018. zbog kaznenog djela protiv javnog reda, napadom na službenu osobu iz čl. 315 st. 4 u vezi st. 1 Kaznenog zakona. Tvrdi da budući da se štetni događaj dogodio 4. prosinca 2014., je evidentan nastup zastare po čl. 230 st. 2. Zakona o obveznim odnosima u odnosu na tuženicu kao poslodavca, koja odgovara objektivno za opasnu djelatnost. Prema čl. 1107. st. 1. Zakona o obveznim odnosima za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno, a prema st. 3. solidarno odgovaraju za prouzročenu štetu i osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u nastaloj šteti. Prema čl. 1067. st. 4 Zakona o obveznim odnosima ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje. Dakle, iz štetnog događaja zbog ozljede na radu za svaku eventualnu štetu solidarno odgovaraju poslodavac po objektivnoj odgovornosti za opasnu djelatnost i stvarni štetnik, pa vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen - čl. 43 Zakona o obveznim odnosima( presuda Vrhovnog suda RH 1351/10, Revr-689/2008.). Prema čl. 43. st. 2 Zakona o obveznim odnosima svaki od više solidarnih dužnika može dugovati s drugim rokom ispunjenja, pod drugim uvjetima i uopće s različitim odstupanjima. Prema čl. 51. Zakona o obveznim odnosima, ako zastara ne teče ili je prekinuta prema jednom dužniku, ona teče za ostale solidarne dužnike i može se navršiti. Tuženica je navela da je prema njoj kao poslodavcu zastara počela je teći od dana 4. prosinca 2014., jer je već u tom trenutku štetnog događaja tužitelj imao saznanje da obavlja opasnu djelatnost za koju odgovara po objektivnom kriteriju poslodavac, dakle, imao je već tada saznanje o šteti i odgovornoj osobi - poslodavcu, te je već tada mogao postaviti takav zahtjev za naknadu štete prema poslodavcu. Zastarni tijek prema drugom solidarnom dužniku, stvarnom štetniku JS, prekinut je pokretanjem kaznenog progona, a ponovno je počeo teći s pravomoćnosti osuđujuće kaznene presude. Navela je da je tužitelj od tog solidarnog dužnika već i primio naknadu štete. Stoga se u smislu čl. 43 . Zakona o obveznim odnosima ističe i prigovor ispunjenja, odnosno prestanak obveze. Navela je da kad jedan solidarni dužnik isplati naknadu štete, i drugi solidarni dužnik se oslobađa obveze. Potvrdila je činjenični opis štetnog događaja koji se dogodio 4. prosinca 2014. na način kako to slijedi iz spisa Općinskog suda u Varaždinu broj K-212/2015. Navela je da je tužitelj pregledan u objektu Policijske postaje neposredno nakon intervencije. Istaknula je da povodom štetnog događaja tužitelj nije koristio bolovanje i nema medicinske dokumentacije o liječenju. Prema ispisu bolovanja iz COP-a vidljivo je da u 2014. tužitelj nije koristio bolovanje, odnosno prvo bolovanje nakon predmetnog događaja bilo je od 21. siječnja 2015. do 30. siječnja 2015., te se isto ne može dovesti u vezu s ozljedama koje je zadobio u intervenciji dana 4. prosinca 2014. Tuženica je navela da je tužitelj nakon predmetnog događaja nastavio normalno s radom već idući dan, te ozljede nisu utjecale na njegovu radnu sposobnost, niti je uočena otežanost u radu , te da tužitelj niti u postupku mirnog rješenja spora niti kod podnošenja tužbe nije dostavio nikakvu medicinsku dokumentaciju. Smatra da pravna osnova tužbe slijedi iz Zakona o radu i Zakona o obveznim odnosima te da Zakon o zaštiti na radu na koji se poziva tužitelj nije primjenjiv na ovaj predmet, jer se sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o zaštiti na radu taj zakon ne primjenjuje na policijske poslove. Prema tome, u ovom se konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima, i to odredbe o odgovornosti za štetu od opasne djelatnosti i solidarnoj odgovornosti više osoba za štetu. Navela je da u pogledu procjene visine štete postoje određene činjenice i okolnosti koje utječu na visinu eventualne štete (smanjuju je), a to prije svega činjenica da nije korišteno bolovanje, da nema medicinske dokumentacije o liječenju, te da je već tužitelj primio obeštećenje od osuđenika/stvarnog štetnika JS, osuđenog za kazneno djelo na štetu tužitelja. Navodi tužbe o tome da je tužitelj trpio strah od ponovnog povratka na posao su u suprotnosti s dokazima, jer je prema ispisu bolovanja iz COP-a vidljivo da u 2014. tužitelj nije koristio bolovanje, odnosno prvo bolovanje nakon predmetnog događaja bilo je od 21. siječnja 2015. do 30. siječnja 2015., te se isto ne može dovesti u vezu s ozljedama koje je zadobio u intervenciji 4. prosinca 2014. Tužitelj je nakon predmetnog događaja nastavio normalno s radom već idući dan, te ozljede nisu utjecale na njegovu radnu sposobnost, niti je uočena otežanost u radu. Stoga nije izvjesno da bi tužitelj pretrpio strah i smanjenje životnih i radnih aktivnosti takvog intenziteta koje opravdava dosudu naknade. Navela je da tužitelj niti u postupku mirnog rješenja spora niti kod podnošenja tužbe nije dostavio nikakvu medicinsku dokumentaciju te da je tužitelj policijski službenik, a da je preduvjet za obavljanje njegovog posla fizička i psihička spremnost i sposobnost. Dakle, tužitelj je psihički i fizički osposobljen i spreman za fizičke kontakte, pa se ne može govoriti o pretrpljenom strahu, bar ne u onoj mjeri u kojoj bi strah u sličnoj situaci ji pretrpjela prosječna osoba koja nije policijski djelatnik. (tako i presuda Županijskog suda u Splitu Gžrs-75/14 od 17. rujna 2015.). Slijedom navedenoga da nisu razvidne dodatne okolnosti koje bi opravdavale naknadu štete višu od one koju je tužitelj već primio od solidarnog dužnika FS, čime je prestala obveza za sve solidarne dužnike, pa tako i Republiku Hrvatsku. Predložila je da se o ovom parničnom predmetu izvijesti JS, u skladu s člankom 211. Zakona o parničnom postupku , te da mu se dostavi tužba i odgovor na tužbu, te da se isti zajedno sa strankama pozove na pripremno ročište. Predložila je odbiti tužbeni zahtjev.

3. Na prijedlog tuženice [adresa] JS je obaviješten o otpočetoj parnici sukladno čl.211. Zakona o parničnom postupku, obaviješću od 11. studenoga 2021.

4.Podneskom od 31. siječnja 2022. tuženica je dopunila odgovor na tužbu navodeći da je iz priložene evidencije na radu za prosinac 2014. vidljivo da je tužitelj nakon događaja od 4. prosinca 2014. bio u redovnom rasporedu rada, pri čemu mu je 5. prosinca 2014. bio planiran neradni dan, a prvi radni dan nakon toga je bio 6. prosinca 2014. pa do kraja mjeseca i sve do 21. siječnja 2015. Predložila je da se sasluša svjedok SS, na okolnost obavljanja poslova tužitelja nakon štetnog događaja, a koji je radio sa tužiteljem prvog i drugog dana nakon štetnog događaja.

5. U podnesku od 2. veljače 2022. tužitelj se očitovao na dosadašnji tijek postupka navodeći da se duži rok zastare zahtjeva za naknadu štete počinjene kaznenim dijelom primjenjuje na počinitelja kaznenog dijela, ali i na osobe koje odgovaraju za počinitelja kaznenog dijela. Naveo je i da tuženica pogrešno navodi da se u predmetnom slučaju odgovornost poslodavca ne gleda kroz primjenu odredbi Zakona o zaštiti na radu. Predložio je provođenje medicinskog vještačenja i da okolnosti konkretnog slučaja i težina povreda opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u većem iznosu od onog što je tužitelju prethodno isplaćeno od strane štetnika JS.

6. Tuženica je isticala da je u postupku mirnog rješenja spora od tužitelja tražila dopunu njegovog zahtjeva za mirno rješenje spora na način da joj se dostavi dokumentacija upravo radi provođenja sudskog osiguranja dokaza medicinskim vještačenjem, no tužitelj se oglušio te nije dostavio nikakvu dopunu ni svojih činjeničnih navoda, a niti dokaza u smislu medicinske dokumentacije te da smatra da nisu ispunjene pretpostavke da se u parničnom postupku raspravlja o činjenicama i dokazima koji nisu bili predmetom mirnog rješenja spora, a sve u smislu identiteta zahtjeva i tužbe prema čl.186.a. Zakona o parničnom postupku. Tuženica je i predala dokaz da je tužitelju bilo odgovoreno na zahtjev za mirno rješenje spora, odnosno da mu je bio dostavljen prijedlog radi osiguranja dokaza. Tuženica je isticala da nije dala povod za tužbu, a da je tužba kakva je postavljena nepodobna za raspravljanje, jer ne postoji potreban identitet tužbe i zahtjeva za mirno rješenje spora te da nema istovjetnog činjeničnog supstrata. Navela je da tužitelj nije pokazao ni pravi interes za mirno rješenje spora, jer nije dostavio traženu medicinsku dokumentaciju te se oglušio na ponudu postupka osiguranja dokaza iz čl.186.a st.10. Zakona o parničnom postupku.

7. Tužitelj je osporio navode tuženice navodeći da mu je dostavljena ponuda koju nije prihvatio, jer nije bila dovoljna u pogledu visine naknade štete zbog čega je dalje podnio tužbu pred sudom. Tužitelj je u podnesku od 9. listopada 2024. naveo da nikada nije sklopljena nagodba povodom postupka između ČS i JS koji se vodio kod Općinskog suda u Varaždinu pod poslovnim brojem K-212/15, a tuženica je u podnesku od 7. travnja 2025. navela da je nesporno potvrđeno i dokazano da je okrivljenik JS, za korist US, ovdje tužitelja, isplatio iznos od 4.000,00 kn na ime naknade štete zbog kaznenog djela, odnosno štetnog događaja koji je predmet ovog postupka.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao spis K-212/2015 (ranije Kov-91/2015), presudu Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Kž-123/2018-4 od 19. studenoga 2019. (stranice 6-8 spisa), presudu Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj K-212/2015-27 od 6. ožujka 2018. (stranice 8-16 spisa), ocjenu uporabe prisile PU Varaždinske, PP Varaždin Klasa 511-14-03/1-201/117-2014 od 8. prosinca 2014. (stranica 25 spisa), ispis bolovanja iz COP-a (stranica 26 spisa), raspored rada i evidencija rada za prosinac 2014. i siječanj 2015. za tužitelja ĆS (stranice 30-44 spisa), radne naloge za 6. prosinca 2014. i 7/8. prosinca 2014. (stranice 46-48 spisa), elektronički karton tužitelja i nalaze ( u kuverti na stranicama 96-196 i 199-245 spisa), odgovor Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu na zahtjev za mirno rješenje spora i prijedlog radi osiguranja dokaza (stranice 249 -252 spisa), dopis odvjetnika Nenada Slunjskog s prilozima (stranica 264-273 spisa). Isto tako sud je u dokaznom postupku saslušao svjedoke PS, ES, JS, MS i SS i tužitelja. Druge dokaze sud nije izvodio, s obzirom da je ocijenio da je osnovan istaknuti prigovor zastare, odnosno da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje zakonite i pravilne odluke.

9. Iz spisa K-212/2015 (ranije Kov-91/2015) u bitnom proizlazi da se optužnicom broj K-DO-23/15 od 18. ožujka 2015., koju je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, izmijenjenom u činjeničnom, zakonskom i pravnom opisu kaznenog djela dopisom od 28. studenoga 2017. okrivljeni JS teretio za počinjenje kaznenog dijela protiv javnog reda, napadom na službenu osobu, opisano u čl.315. st.4. u vezi s st.1. KZ/11, kažnjivo po čl.315.st.4. KZ/11. Nadalje je utvrđeno da je presudom poslovni broj K-212/15-27 od **.**.2018. JS proglašen krivim što je 4. prosinca 2014., oko 3,30 sati, u Varaždinu, Ognjena Price 34, ispred ugostiteljskog objekta TTS, nakon što mu je pristupio policijski službenik Policijske uprave varaždinske, Policijske postaje Varaždin ČS, koji je postupao povodom dojave o remećenju javnog reda i mira te zatražio od njega da prestane udarati NN mušku osobu, pri tome ga uhvativši objema rukama za gornji dio tijela i odmaknuvši ga u stranu, okrenuo se prema TS i zatvorenom šakom ga udario u predjelu desne sljepoočnice, uslijed čega je imenovani zateturao i rukama ga uspio uhvatiti za jaknu, nakon čega su obojica pali na tlo, time da je ČS završio lijevom rukom na asfaltu ispod njegovog tijela, s posljedicom da je ČS zadobio tjelesnu ozljedu u vidu krvnog podljeva u desnom sljepoočnom dijelu glave veličine 3x2 cm i oguljotinu 4. i 5. prsta lijeve šake praćene oteklinom, nakon čega je imenovani policijski službenik, uz pomoć policijskih službenika MS i ES, savladao stavljanjem sredstva za vezivanje, dakle, silom, izvan slučajeva iz čl.312. i čl.314. KZ/11, napao policijskog službenika kod obavljanja službene dužnosti, a kaznenim dijelom je službenoj osobi nanesena tjelesna ozljeda, čime je počinio kazneno djelo protiv javnog reda, napadom na službenu osobu, opisano po čl.315.st.4. u vezi st.1. KZ/11, a kažnjivo po čl.315.st.4.KZ/11. Nadalje je utvrđeno da je navedena presuda postala pravomoćna 19. studenoga 2019., odnosno da je Županijski sud u Dubrovniku presudom Kž-123/2018-4 od 19. studenoga 2019. odbio kao neosnovanu žalbu okrivljenika ŠS JS i potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

10. Iz rasporeda rada i evidencije rada za prosinac 2014. i siječanj 2015., te radnih naloga za 6., 7. i 8. prosinac 2014. proizlazi da tužitelj nakon predmetnog štetnog događaja od 4. prosinca 2014. nije koristio bolovanje, odnosno nakon tog događaja radio je prema redovnom rasporedu rada do 21. siječnja 2015.

11. Iz elektroničkog zdravstvenog kartona tužitelja ČS proizlazi da je isti pregledan od strane liječnika 4.prosinca 2014. radi dijagnoze površinske ozljede ručnog zgloba i šake, no da radi toga nije dobio nikakvu terapiju , već radi hemeroida radi kojih je prošle godine bio kod interniste gastroenterologa. Nakon toga je tužitelj bio kod liječnika 21.1.2015. radi influenze te je bio na bolovanju od 21.1.2015. do 30.1.2015.

12. Iz obavijesti Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu broj N-DO-128/2021-6 od 17. rujna 2021. (stranica 249-250 spisa), proizlazi da je tužitelj 23. srpnja 2021. podnio zahtjev za mirno rješenje spora radi naknade štete zbog ozljede na radu koja se dogodila 4. prosinca 2014., kojim traži naknadu od 16.000,00 kn i trošak u visini jedne parnične radnje. Nadalje proizlazi da je Republike Hrvatska navela da pravna osnova zahtjeva za naknadu štete postoji prema Zakonu o radu (odredba čl.111.) i prema Zakonu o obveznim odnosima (odredbe čl.1063. i 1064.), odnosno da načelno postoji odgovornost Republike Hrvatske kao poslodavca, no u pogledu procjene visine postavljenog zahtjeva postoje određene činjenice i okolnosti koje utječu na visinu eventualne štete, prije svega činjenica da povodom štetnog događaja nije prijavljena ozljeda na radu, nije korišteno bolovanje, nema medicinske dokumentacije o liječenju te da je već (dijelom) ČS primio obeštećenje od osuđenika/stvarnog štetnika. Nadalje proizlazi da je [adresa] TS predložila da se provede postupak osiguranja dokaza sudsko-medicinskim vještačenjem u smislu čl.186.a st.10. Zakona o parničnom postupku uz uvažavanje istaknutih okolnosti, radi utvrđivanja činjenica o stvarnoj vrsti i visini štete, i to posebice na okolnosti: zadobivenih ozljeda i načina na koji su nastale, da li su u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, trajanja i intenziteta pretrpljenih fizičkih boli, da li je i koliko dugo, zbog ozljeda zadobivenih u štetnom događaju, podnositelju zahtjeva bila potrebna tuđa pomoć i njega, trajanja i intenziteta pretrpljenih duševnih boli zbog naruženosti, trajanja i intenziteta pretrpljenog straha, smanjenje životne aktivnosti. Republika Hrvatska je pozvala ČS da pokrene postupak osiguranja dokaza te da dostavi dokaz da je postupak pokrenut, te da kad državno odvjetništvo zaprimi dokaz da je predlagatelj pokrenuo postupak osiguranja dokaza, postupak u predmetu mirnog rješavanja spora se prekida do zaprimanja dokaza pribavljenog u postupku osiguranja dokaza. Nadalje proizlazi da je Republika Hrvatska navela da će troškove predujma za vještačenje, kao i troškove za zastupanje priznati nagodbom, ovisno o uspjehu u sporu u smislu čl.154. Zakona o parničnom postupku i u prilogu je dostavila nacrt prijedloga za osiguranje, te zamolila ČS da ju obavijesti kada će prijedlog podnijeti sudu.

13. Iz dopisa odvjetnika Nenada Slunjskog, koji je pozvan da dostavi podatak je li se i pod kojim brojem vodio postupak između ČS i JS za naknadu štete, odnosno o tome je li sklopljena nagodba između istih po kojoj bi JS isplatio TS određeni iznos na ime naknade štete, od 24. rujna 2024. (stranica 264-265 spisa), proizlazi da se vodio kazneni postupak protiv JS kod Općinskog suda u Varaždinu pod brojem K-212/15 te da se nakon pravomoćnosti presude, odnosno odbijanja žalbe JS aktualiziralo pitanje naknade štete koju je za presuđenog događaja pretrpio policijski djelatnik ČS i to po zahtjevu njegovog punomoćnika odvjetnika Franje Ribića, upućenom njegovoj stranci JS, osuđeniku u navedenom kaznenom postupku. Nadalje proizlazi da je na zahtjev ČS za naknadu štete u iznosu od 20.000,00 kn odgovoreno da je takav zahtjev, s obzirom na visinu neprimjeren i predimenzioniran te da je u cilju okončanja cijelog odnosa i zatvaranja obveza JS oštećeniku TS ponuđeno po dobru isplatiti 4.000,00 kn, a što je konačno i učinjeno novčanom doznakom za korist računa ČS od 1. lipnja 2020. Nadalje proizlazi da je ČS nakon toga putem svog punomoćnika zatražio još daljnji iznos od 3.000,00 kn, čemu nije udovoljeno te da unatoč tome ČS protiv JS, koliko mu je poznato, nije pokrenuo nikakav parnični postupak radi naknade razlike do zatraženog iznosa štete. Odvjetnik Nenad Slunjski je dostavio presliku pisane dokumentacije na koju se pozvao te dokaz o izvršenoj uplati za korist ČS iz koje doista proizlazi da je povodom predmetnog štetnog događaja od **.**.2014. JS TS na ime naknade štete 1. lipnja 2020. uplatio 4.000,00 kn na račun [broj bankovnog računa].

14. Iz iskaza svjedoka SS proizlazi da nema nikakva saznanja o predmetnom štetnom događaju jer taj put nije radio s tužiteljem i ne sjeća se da bi radio slijedeći dan ili dane nakon 4. prosinca 2014. s tužiteljem, a kada su mu predočeni radni nalozi iz kojih proizlazi da je radio s tužiteljem 6., 7. i 8. prosinca odgovorio je da je to moguće.

15. Iz iskaza MS proizlazi da je vidio da tužitelja ČS netko udara u glavu i da su obojica pala na pod te da su on i ES išli pomoći te da se tužitelj nakon toga u postaji žalio na bolove u glavi. Ne zna je li tužitelj CS bio pregledan nakon tog događaja.

16. Iz iskaza svjedoka PS proizlazi da je bio u patroli s tužiteljem 4.prosinca 2014. i zna da je zadobio ozljedu desne sljepoočnice i oguljotine po rukama i jakna mu je bila strgana. Liječnička pomoć mu je odmah pružena u policijskog postaji kao i uvijek kad je policajac ozlijeđen prilikom intervencije. Izjavio je da je bio u noćnoj smjeni i bilo je puno dojava o galami kod TTS-a, te su tamo postavljeni da paze na red i mir. Iskazao je da su oni bili kod vanjske strane objekta i kad je koncert završio ljudi su počeli izlaziti i vidio je da je uz ogradu velika grupa ljudi i vidio je da se nešto događa, te je do tamo dotrčao, no nije mogao do njih. Vidio je da netko nekog tuče. Naime, tamo je bilo oko 30-40 ljudi i vikao je POLICIJA! Tada je vidio i da ČS leži na asfaltu, a neka muška osoba ga udara. Tada su interventni policajci svladali tog mladića i oni su mu stavili lisice, a on je otvorio maricu, javili su šefu što se dogodilo i dalje je išla procedura kako već ide. Vidio je da tužitelj ima strganu jaknu i ozljedu na sljepoočnici i po rukama.

17. Iz iskaza svjedoka ES proizlazi da su bili studentski dani te je bio koncert na TTS-u kod Slobode i tamo je poslana interventna policija radi održavanja povoljnog stanja u pogledu javnog reda i mira. Nadređeni mu je bio MS i vidjeli su neko komešanje, te da su kolege PS i tužitelj krenuli prema tom komešanju i oni su krenuli za njima i vidjeli su jednu osobu koja je udarila tužitelja u glavu. Njegov kolega MS mu je uskočio u pomoć. Misli da su tužitelj i ta osoba koja ga je udarila u glavu pali na pod. U policijsku postaju je nakon toga došla hitna koja je pregleda tužitelja i tu osobu koja ga je udarila. Koliko se sjeća ta osoba je imala ogrebotine po rukama koje je zadobila prilikom pada na asfalt, a tužitelj je imao crvenilo kod sljepoočnice misli da s desne strane. Zna da je imao ozljede, a ne sjeća se više točno zbog proteka vremena.

18. Analizirajući iskaze svjedoka MS, PS i ES, te povezujući ih sa sadržajem spisa K-212/15, sud je iste prihvatio u pravcu da je tužitelj ČS prilikom intervencije 4. prosinca 2014. zadobio ozljedu desne sljepoočnice i oguljotine po ruci, odnosno da ga je tom prilikom napao JS.

19.Iz iskaza svjedoka JS proizlazi da je on isplatio po nagodbi tužitelju određeni iznos na ime naknade štete. Ne sjeća se točno koliko mu je bilo isplaćeno, misli da 10.000,00 kuna. Iskazao je da je tužitelj protiv njega podnio privatnu tužbu i imali su svoje odvjetnike, njegov je bio Nenad Slunjski i odvjetnici su sklopili nagodbu i on je po toj sudskoj nagodbi tužitelju isplatio dogovoreni iznos. To je bilo prije 5 -6 godina, misli da se o tome vodio postupak u Splitu ili Dubrovniku. Sjeća se i da je ČS tražio više na ime naknade štete, no nagodili su se za manji iznos.

20. Ocjenjujući iskaz svjedoka JS te povezujući ga sa sadržajem dopisa njegovog odvjetnika Nenada Slunjskog i priloga, sud je isti prihvatio u pravcu da je on tužitelju TS isplatio određeni iznos (4.000,00 kn) na ime naknade štete koju mu je prouzročio štetnim događajem od 4. prosinca 2014. Na temelju sadržaja njegovog iskaza te povezujući ga sa sadržajem spisa K-212/15 i dopisa njegovog odvjetnika Nenada Slunjskog, sud je zaključio da je svjedok JS iskazivao o presudi Županijskog suda u Dubrovniku kojim je odbijena njegova žalba kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj K-212/15- 27 od 6. ožujka 2018.

21. Iz iskaza tužitelja ČS proizlazi da je on sporne večeri bio u smjeni sa ZS i bili su kod zgrade TTS-a i čuli viku i galamu. Oko 3,00 -3,30 sati kod ulaza su se neki tukli te su se približili mjestu tučnjave, odnosno tamo dotrčali i vidjeli su osobu koja je tukla drugu osobu i tu je uz povik "stoj policija!" istoga obuhvatio s objema rukama s leđa i odmaknuo ga od te osobe i sačekao nekoliko sekundi da se on smiri te ga je pustio, no on ga je šakom udario u desni dio glave. S obzirom da je stajao na rubniku, izgubio je ravnotežu i prilikom pada povukao njega za jaknu, te su obojica završili na asfaltu, a on je prilikom pada ogrebao ruku na asfalt. Nakon toga su došli dečki iz interventne policije u pomoć. Nakon toga je pregledan u PU Varaždin, odnosno pružena mu je prva pomoć, a drugi dan se javio liječnici opće prakse na pregled. Zadobio je podljev i oguljotinu na ruci. Nakon toga nije bio na bolovanju. Odgovorio je da se sad dobro osjeća, ali kod promjene vremena ima lagane glavobolje koje ga ometaju u svakodnevnom životu jer je bez volje i mora imati tabletu pri ruci. Pije Ibuprofene. Dijete mu boluje od autizma 4 kategorije i trenutno ima ispade u vidu samoozljeđivanja i lagane glavobolje mu smetaju u svakodnevnoj brizi oko djeteta. Nakon ozljede se nije liječio, jer si nije mogao priuštiti bolovanje, zbog terapija i liječenja djeteta, a i prije dvije godine je imao poplavu u kojoj su izgubili skoro sve. Iskazao je da s ŠS nije bio u kontaktu i da mu JS ništa nije ponudio, a nakon što mu je predočena točka II. tužbe u kojoj se navodi da je nesporno da mu je JS na ime neimovinske štete isplatio 4.000,00 kn , navedeno je negirao. Nakon događaja nije zatražio pomoć psihijatra, nije bio psihijatrijski pregledan, te nije prijavio ozljedu na radu vezano za taj događaj.

22. Ocjenjujući iskaz tužitelja ČS sud ne prihvaća njegov iskaz u pravcu da mu JS nije na ime neimovinske štete prouzročene predmetnim štetnim događajem od 4. prosinca 2014. isplatio 4.000,00 kn, s obzirom da iz preslike univerzalnog naloga za plaćanje na stranici 270 spisa nedvojbeno proizlazi da mu je JS **.**.2020. isplatio 4.000,00 kn na ime naknade štete. Sud je prihvatio njegov iskaz u pravcu da nakon predmetnog štetnog događaja nije bio na bolovanju, da nakon događaja nije zatražio pomoć psihijatra, nije bio psihijatrijski pregledan, te nije prijavio ozljedu na radu vezano za taj događaj.

23. Na temelju čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), odnosno na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, u vezi s čl. 221.a ZPP - a sud je prvenstveno ocijenio da je osnovan prigovor zastare utuženog potraživanja, te je slijedom navedenoga odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

24. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu neimovinske štete koju je pretrpio zbog ozljeda na radu 4. prosinca 2014. koje mu je nanio JS kada je postupao kao policijski službenik. Sporno je je li tužba podobna za raspravljanje. Naime, tuženica Republika Hrvatska tvrdi da ne postoji potreban identitet tužbe i zahtjeva za mirno rješenje spora, odnosno da nema istovjetnog činjeničnog supstrata. Sud nije prihvatio te navode tuženice kao osnovane, s obzirom da je utvrđeno iz obavijesti Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu od 17. rujna 2021. da se tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe, koju je podnio 27. listopada 2021., 23. srpnja 2021. obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, na koji mu je Općinsko državno odvjetništvo odgovorilo 17.rujna 2021. predlažući da pokrene postupak osiguranja dokaza u smislu odredbe čl. 186.a st. 10. ZPP-a. Prema stajalištu suda bi drugačiji stav predstavljao pretjerano formaliziranje. Međutim, u pravu je tuženica da tužitelj nije pokazao pravi interes za mirno rješenje spora, jer se oglušio na ponudu tuženice da pokrene postupak osiguranja dokaza iz čl.186.a st.10. ZPP-a, već je 27. listopada 2021. podnio predmetnu tužbu kojom, doduše, potražuje manji iznos od onog koji je zatražio zahtjevom za mirno rješenje spora. Nadalje, iz navoda tuženice proizlazilo je da nije sporno da je tuženica Republika Hrvatska, kao poslodavac tužitelja, dužna tužitelju, kao radniku, naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, koju je tužitelj pretrpio na radu ili u vezi s radom, sukladno čl.111. Zakona o radu (NN broj 93/14, 98/19), odnosno sukladno čl.1063. i čl.1064. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 , dalje ZOO) iz kojih proizlazi da se šteta nastala u vezi s opasnom djelatnošću smatra da potječe od te djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete te da za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Međutim, sporna je bila visina tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno je li tužitelju šteta koju je pretrpio u predmetnom štetnom događaju od 4. prosinca 2014. već nadoknađena (u cijelosti ili djelomično), je li Republika Hrvatska oslobođena obveze predmetne obveze na naknadu štete, odnosno je li ista prestala te je li utuženo potraživanje naknade štete prema Republici Hrvatskoj zastarjelo.

25. Dakle, tužitelj ČS je 27. listopada 2021. podnio tužbu protiv Republike Hrvatske kao poslodavca radi naknade nematerijalne štete koju je pretrpio uslijed zadobivenih ozljeda na radu, kao policijski službenik, pri obavljanju posla intervencije, odnosno postupanju po dojavi o remećenju javnog reda i mira 4. prosinca 2014., kojom prilikom ga je JS napao i nanio mu tjelesne ozljede. U postupku je utvrđeno da je JS pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K- 212/15-27 od 6. ožujka 2018. zbog kaznenog djela protiv javnog reda, napadom na službenu osobu iz čl. 315 st. 4 u vezi st. 1. Kaznenog zakona/11. Utvrđeno je i da je navedena presuda postala pravomoćna 19. studenoga 2019. U postupku je utvrđeno i da je JS tužitelju na ime neimovinske štete prouzročene predmetnim štetnim događajem od 4. prosinca 2014. isplatio 4.000,00 kn ( uvidom u presliku univerzalnog naloga za plaćanje na stranici 270 spisa te iskaza JS i navoda odvjetnika Nenada Slunjskog) 1. lipnja 2020. Utvrđeno je i da je tužitelj nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu 23. srpnja 2021. podnio zahtjev za mirno rješenje spora, na koji je isto odgovorilo 17. rujna 2021. predlažući tužitelju da pokrene postupak osiguranja dokaza, što tužitelj očito nije učinio, već je kako je već rečeno 27. listopada 2021. podnio predmetnu tužbu. Člankom 1107. st. 1. ZOO-a propisano je da za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno, a prema st. 3. solidarno odgovaraju za prouzročenu štetu i osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u nastaloj šteti. Člankom. 1067. st. 4. ZOO-a propisano je da ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje. Dakle, prema stajalištu suda u konkretnom slučaju zbog ozljede na radu za na naknadu štete solidarno odgovaraju poslodavac tužitelja Republika Hrvatska po objektivnoj odgovornosti za opasnu djelatnost i stvarni štetnik JS, pa je tužitelj mogao zahtijevati naknadu štete od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, sukladno čl 43. Zakona o obveznim odnosima. Naime, Prema čl. 43. st. 1. ZOO-a propisano je da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju. Nadalje čl. 43. st. 2 ZOO-a je propisano da od više solidarnih dužnika svaki može dugovati s drugim rokom ispunjenja, pod drugim uvjetima i uopće s različitim odstupanjima. Člankom 51. st.1. ZOO-a je propisano da ako zastara ne teče ili je prekinuta prema jednom dužniku, ona teče za ostale solidarne dužnike i može se navršiti, ali dužnik prema kojem obveza nije zastarjela i koji ju je morao ispuniti ima pravo zahtijevati od ostalih dužnika prema kojima je obveza zastarjela da mu naknade svaki svoj dio duga. Sukladno odredbi čl.230.st.1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a odredbom čl. 230. st. 2. ZOO-a je propisano da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za 5 godina otkad je šteta nastala. Iz sudske prakse proizlazi da se saznanjem za štetu ne razumije samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o obujmu štete odnosno elementima njezine visine pa tako glede neimovinske štete proizlazi da zastara tražbine po toj osnovi počinje teći od završetka liječenja i stabilizacije oštećenikova zdravstvenog stanja. U konkretnom slučaju, prema stajalištu suda liječenje oštećenika, odnosno tužitelja ČS i stabilizacija njegovog zdravstvenog stanja je završilo/nastupilo odmah po štetnom događaju 4. prosinca 2014., s obzirom da iz provedenog postupka proizlazi da je nakon štetnog događaja pregledan i pružena mu je prva pomoć ( navedeno je utvrđeno uvidom u elektronički zdravstveni karton tužitelja, te iskaza svjedoka ES i tužitelja), a na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je i da nakon predmetnog štetnog događaja nije bio na bolovanju niti tražio psihijatrijsku pomoć. Nadalje, valja reći da je člankom 139. Zakona o radu (NN broj 93/14, 98/19) propisano da ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Iz stajališta sudske prakse proizlazi da bi se u konkretnom slučaju u sporu za naknadu štete koju zahtijeva radnik primjenjivao zastarni rok propisan Zakonom o radu kao lex specialis i zastarni rok je u konkretnom slučaju glede neimovinske štete počeo teći prema tuženici Republici Hrvatskoj kao poslodavcu s danom 5. prosinca 2014. i primjenjuje se zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 139. Zakona o radu. Naime, čl. 215. st.1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Dakle, prema stajalištu suda, u konkretnom slučaju pokretanjem kaznenog postupka prema drugom solidarnom dužniku JS nije prekinuta zastara i prema tuženici Republici Hrvatskoj, kao poslodavcu tužitelja ČS, već je prema tuženici Republici Hrvatskoj zastara počela teći 5. prosinca 2014. i nastupila je protekom roka od 5 godina, odnosno istekom 4. prosinca 2019. , odnosno 5. prosinca 2019., sukladno čl. 216. ZOO-a. Dakle, s obzirom da se tužitelj obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora tek 23. srpnja 2021., sud je istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja za naknadu štete u odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku, kao poslodavca tužitelja ocijenio osnovanim. Naime, tužitelj je već u trenutku štetnog događaja imao saznanje da obavlja opasnu djelatnost za koju odgovara po objektivnom kriteriju poslodavac, a prema stajalištu suda već je i 4. prosinca 2014. imao saznanje i o šteti i odgovornoj osobi - poslodavcu, te je već tada mogao postaviti zahtjev za naknadu štete prema poslodavcu. S obzirom da je u postupku utvrđeno da je JS tužitelju na ime neimovinske štete prouzročene predmetnim štetnim događajem od 4. prosinca 2014. isplatio 4.000,00 kn ( uvidom u presliku univerzalnog naloga za plaćanje na stranici 270 spisa te iskaza JS i navoda odvjetnika Nenada Slunjskog) 1. lipnja 2020., po ocjeni suda se, s obzirom na zadobivene ozljede u predmetnom štetnom događaju i činjenicu da tužitelj nakon istog nije bio na bolovanju i da je liječenje završeno istog dana kada su ozljede i zadobivene, ukazuje osnovanim i prigovor tuženice da mu je JS već u potpunosti i ispunio obvezu na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio u predmetnom štetnom događaju, pa s obzirom da je sud istaknuti prigovor zastare ocijenio osnovanim, sud nije niti izvodio predloženi dokaz medicinskim vještačenjem na predložene okolnosti (između ostalog radi utvrđivanja visine neimovinske štete). Slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovan.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a i čl. 162. ZPP-a. Naime, tužitelj je u cijelosti izgubio u parnici pa je dužan tuženici naknaditi troškove postupka. Tuženici je priznat trošak zastupanja po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu i to trošak sastava odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora po tbr.32, u vezi s tbr.54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.459,95 EUR (protuvrijednost 11.000,00 kn primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) u iznosu od 200,00 EUR. Za sastav odgovora na tužbu je tuženici priznat trošak u istom iznosu na temelju tbr.7.t.1., u vezi s tbr.54. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 8.3.2022., 14.9.2022., 8.12.2022., 6.9.2024. i 18.3.2026. tuženici je priznat trošak u iznosu od 200,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Za zastupanje na ročištu 18.3.2024. tuženici je priznat trošak u iznosu od 100,00 EUR, sukladno tbr.9.t.2. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Napominje se da je tuženica dva puta zatražila trošak zastupanja na tom ročištu. Za sastav podneska od 7.4.2025. tuženici je priznat trošak u iznosu od 50,00 EUR, sukladno tbr.8.t.4. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife, s obzirom da tuženica u tom podnesku u bitnom ponavlja dosadašnje navode i sud je ocijenio da joj za sastav tog podneska ne pripada naknada po tbr.8.t.1. i 8.t.3. Tarife. Dakle, tuženici je priznat trošak u iznosu od 1.550,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja. Odluka o zateznoj kamati temelji se na čl. 151. st.3. ZPP-a.

27. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci

U Varaždinu 28. travnja 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se odluka objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa odluke, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje. Žalba se podnosi pisano u 3 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Franji Ribiću, odvjetniku u Zagrebu

2. Tuženici po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, na broj P -DO- 94/2021