Poslovni broj: P-2293/2023-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LS iz [adresa], OIB; 36162420783, zastupan po Mariu Skejiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB; 92963223473, zastupana po odvjetnicima odvjetničkog L i Porobija jtd. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 28. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u prigovor radi prijeboja tuženika od 30. travnja 2024. godine preciziran podneskom od 03. studenog 2025. godine.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju LS iz [adresa], OIB; 36162420783, na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 43.291,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose i to na to iznos od;

- 20,03 eur koja teče od 15.studenog 2008.

- 80,92 EUR koja teče od 15. siječanj 2009.

- 81,92 EUR koja teče od 15. veljača 2009.

- 49,43 EUR koja teče od 15. ožujak 2009.

- 56,88 EUR koja teče od 15. travanj 2009.

- 58,37 EUR koja teče od 15. svibanj 2009.

- 45,54 EUR koja teče od 15. lipanj 2009.

- 47,78 EUR koja teče od 15. srpanj 2009.

- 37,10 EUR koja teče od 15. kolovoz 2009.

- 50,71 EUR koja teče od 15. rujan 2009.

- 35,59 EUR koja teče od 15. listopad 2009.

- 45,36 EUR koja teče od 15. studeni 2009.

- 43,81 EUR koja teče od 15. prosinac 2009.

- 70,17 EUR koja teče od 15. siječanj 2010.

- 87,11 EUR koja teče od 15. veljača 2010.

- 83,44 EUR koja teče od 15. ožujak 2010.

- 100,27 EUR koja teče od 15. travanj 2010.

- 131,10 EUR koja teče od 15. svibanj 2010.

- 137,10 EUR koja teče od 15. lipanj 2010.

- 173,94 EUR koja teče od 15. srpanj 2010.

- 172,72 EUR koja teče od 15. kolovoz 2010.

- 247,84 EUR koja teče od 15. rujan 2010.

- 204,08 EUR koja teče od 15. listopad 2010.

- 214,20 EUR koja teče od 15. studeni 2010.

- 261,73 EUR koja teče od 15. prosinac 2010.

- 265,96 EUR koja teče od 15. siječanj 2011.

- 249,05 EUR koja teče od 15. veljača 2011.

- 259,29 EUR koja teče od 15. ožujak 2011.

- 259,83 EUR koja teče od 15. travanj 2011.

- 291,06 EUR koja teče od 15. svibanj 2011.

- 39.428,70 EUR koja teče od 31. svibanj 2011. do isplate,

kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.692,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2026. godine do isplate, a koje kamate su do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207274603/06 od 25.08.2006.g., koji je solemniziran dana 26.09.2006.g. pred javnim bilježnikom Jasminkon Ankon u Zagrebu, pod brojem OU-407/2006. Temeljem tog ugovora tuženik je odobrio kredit za kupnju stana u [adresa] u iznosu od 254.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemljene na potpunoj obavijesti. Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju su povećani anuiteti, te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Tužitelj i tuženik su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tuženik je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakvih ugovornih odredbi. Međutim, tuženik je napravio upravo suprotno, jednostrano je odredio obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene. Poziva se na presudu Europskog suda u predmetu C-186/16, odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, čl.296. st.1., čl.324. st.1. i 2. čl.323.st.1. i čl. 1111 ZOO-a. Predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju plati iznos od 43.291,07 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu, ističe prigovor zastare i osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Banka nije znala niti je mogla znati za rast tečaja CHF. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a VS prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Poziva se ne presudu Europskog suda C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., te čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 7-14 spisa), u izlaganje, novinske članke i presude Europskog suda(list 30-74 spisa), u presliku zk izvatka (list 81-83 spisa), u promet po kreditu (list 93-97 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. (list 106-111 spisa). proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 127-128 spisa), proveden je dokaz saslušanjem vještaka (list 136 spisa), te je proveden dokaz dopunskim vještačenjem po Darfin d.o.o. (list 151-

4. Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207274603/06 od 25.08.2006.g., solemniziran dana 26.09.2006.g. pred javnim bilježnikom Jasminkon Ankon u Zagrebu, kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 254.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Tužitelj se odobreni iznos kredita obvezao vratiti uz valutnu klauzulu. Člankom 7 Ugovora određeno je da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunama te da prvi anuitet iznosi 1.833,63 CHF.

5. Sporno je da li su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, sporno je da li je nastupila zastara potraživanje, sporno je da li je tužitelj potrošač, te da li je aktivno legitimiran te je sporna visina tužbenog zahtjeva. Sporno je i da li je osnovan prigovor prijeboja.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31. 12 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora provedu dokazi i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača.

12. Na tu okolnost proveden je dokaz saslušanjem tužitelja koji je u svom iskazu naveo da je imao namjeru sklopiti kredit radi kupnje stana za sina. U banci su mu rekli da je ugovor s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji dok se tužitelj koji je po struci psihijatar u to ne razumije, pa tako niti ne zna točno što je to valutna klauzula dok mu u banci nisu apsolutno ništa o tome govorili. Kako je imao moždani udar 2009. g ne sjeća se da li mu je itko od zaposlenika banke objasnio išta o rizicima kod sklapanja takve vrste ugovora. Sve rate kredita je otplatio tužitelj osim kada je bio u bolnici a kada je to činila supruga s njihovog zajedničkog računa. Vjerojatno je pročitao ugovor prije potpisivanja, ne sjeća se točno jer je to bilo davno. Uglavnom mu ništa iz ugovora nije bilo jasno, a niti je išta pitao jer mu je rečeno da je to najpovoljniji ugovor. Ne sjeća se da li je dobio otplatni plan, zna da je bilo puno nekih brojki. Nije bio svjestan da se konačni iznos kredita može mijenjati, koncentrirao se na iznos mjesečne rate koja je bila navedena u ugovoru. Prije sklapanja ugovora nije se informirao o povijesnim kretanjima CHF. U banci mu nisu nuđene druge vrste kredita. Nije nikada pisanim putem prigovarao promjeni iznosa mjesečne rate. Javni bilježnik također mu nije ništa objasnio o odredbama ugovora.

13. Ovakvom iskazu sud je u cijelosti poklonio vjeru obzirom je isti dat životno i logično te sud nije imao nikakvog razloga posumnjati u isti, a isti je također i u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju prednik tuženika postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor sklopio radi kupnje stana za sina dok u tom stanu nitko nikada nije stanovao a niti je isti iznajmljivao. Predmetni stan nikada nije koristio za poslovne aktivnosti, a niti je ikada bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

15. Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio gore provedenim dokazima, a iz čega proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

16. Iz iskaza tužitelja također proizlazi da je upravo on platio gotovo sve rate kredita, osim kada je bio u bolnici, a kada je to činila supruga s njihovog zajedničkog računa, a kada a što proizlazi i iz dokaza koji se nalaze u spisu, stoga sud smatra neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice.

17. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika promjene valute po srednjem tečaju tuženika iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

18. Uvidom u Ugovor o kreditu, plan otplate, a poglavito iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, sud je utvrdio da se za trajanja kredita tečaj mijenjao od na više i na niže te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita 01.12.2006, dok je zadnji iznos plaćen 31.05.2011. godine na način da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit. Tuženik ne spori da su plaćeni svi anutiteti.

19. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika između iznosa računatih temeljem promjene tečaja koje je tužitelj više uplati za predmetno razdoblje iznosi 44.560,54 eura. Ukupna razlika s osnove valute za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos iznosi 863,91 eura.

20. Na ovakav nalaz i mišljenje tuženik je istaknuo prigovor, a zbog čega je vještak sačinio dopunski nalaz i mišljenje. U prigovoru tuženik ističe da je sudski vještak trebao tečajnu razliku računati na način da u usporedbu stavlja: inicijalni anuitet u CHF x tečaj na datum stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet CHF x tečaj na datum isplate kredita. Vještak je umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na datum uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj te takvim izračunom sudski vještak računa dva puta tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu. Tužitelj je razliku kamate tužio pred Naslovnim sudom predmetu pod posl. br. P-3989/19. Naime, prilikom izračuna razlike u tečaju se ne uzima u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate. Suprotno tome, kada bi se razlika tečaja računala na novi izmijenjeni iznos anuiteta koji je korisnik kredita platio, taj uvećani iznos anuiteta u sebi sadrži i povećanu kamatnu stopu i povećanje tečaja, dakle dvije promjene utječu na novi izmijenjeni iznos anuiteta i kada bi se za izračun utjecaja valute ponovno uzeo novi izmijenjeni iznos anuiteta, tada bi iznos povećanja anuiteta bio obuhvaćen dva puta: prilikom izračuna utjecaja kamatne stope i prilikom izračuna utjecaja valute. Kako bi se odvojio efekt promjene kamatne stope od efekta tečaja, vještak treba zasebno računati razliku u preplati s te dvije različite osnove.

21. U svom usmenom iskazu vještak je naveo da, ako se uzima u obzir razlika s naslova kamate, to bi mijenjao izračun u ovom predmetu s naslova valutne klauzule.

22. Stoga je provedeno dopunsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., a koji je u dopuni nalaza naveo da je u predmetu P-3989/19 donesena presuda zbog promjenjive kamatne stope te je dosuđen ukupni iznos u visini od 12.421,33 eura.

23. Razlika između iznosa računatih temeljem valutne klazule prema otplatnom planu, a koje je tužitelj više uplati za predmetno razdoblje iznosi 43.291,63 eura. Ukupna razlika s osnove valute za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos iznosi 831,85 eura.

24. Ovakvom nalazu i mišljenju stranke nisu prigovarale, te je sud isti u cijelosti prihvatio iz gore navedenih razloga, dok sud nije imao nikakvog razloga sumnjati u istinitost i stručnost sačinjenog nalaza i mišljenja, te smatra da je upravo iznos naveden u vještvu iznos koji je osnovan u odnosu na tužbeni zahtjev.

25. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

26. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od studenog 2008. godine do svibnja 2011. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćeni tečaj CHF zastara iznova počinje teći 15. lipanj 2018. godine. (pravomoćno okončanje spora donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule kada je zastara počela teći iz početka) Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 31. ožujka 2023. iz čega slijedi da prigovor zastare u odnosu na valutnu klauzulu nije osnovan.

27. Ovdje valja reći da je točno da je tužitelj podneskom od 16.07.2024. godine bio preinačio tužbeni zahtejv nakon sačinjanja prvog vještva, a kojoj preinaci se tuženik protivio. No, podneskom od 24.10.2025.godine, a nakon dopunskog nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj ponovno potražuje isti iznos kao u tužbu, a slijedom čega sud smatra kako konačno nije uopće niti došlo do preinake tužbenog zahtjeva.

28. Tuženik je podneskom od 30.04.2024. godine postavio prigovor radi prijeboja, isti precizirajući podneskom od 03. studenog 2025.godine, predlažući da sud izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, ukoliko utvrdi da postoji tražbina tužitelja i to u iznosu 831,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, a koliko konačno tuženik potražuje.

29. Člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost promjene kamatne stope, tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost promjene kamatne stope i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po eventualnoj manjoj kamatnoj stopi je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika, a što proizlazi iz odredbe čl. 45 ZZP-a. Stoga je sud odbio takav prigovor tuženika.

30. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 500 bodova, trošak sastava podneska od 14.06.2023. prema Tbr 8/1 500 bodova, trošak pristupa na ročište dana 13.05.2024. prema Tbr 9/1 500 bodova, trošak sastava podneska od 16.07.2024. prema Tbr 8/1 500 bodova, trošak pristupa na ročište dana 28.03.2025. prema Tbr 9/1 500 bodova, trošak sastava podneska od 23.06.2025. prema Tbr 8/1 500 bodova, trošak pristupa na ročište dana 14.07.2025. prema Tbr 9/1 500 bodova, trošak sastava podneska od 24.10.2025. prema Tbr 8/1 500 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 19.03.2026. prema Tbr 9/1 500 bodova, što ukupno iznosi 4500 bodova, odnosno 9.000,00 eura, a što uvećano za PDV čini iznos od 11.250,00 eura. Tužitelju je također priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 242,83 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 11.692,83 eura. Na dosuđeni trošak sud je odredio kamate sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude

U Zagrebu, 28. travnja 2026. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku