REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2033/2025-2

U  I M E  R E P U B L I KE  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja COLOR EMAJL d.o.o., OIB 80145324726, Požega, Alaginci, Alaginci 87a, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Miličević, odvjetnik u Požegi, protiv 1. tuženika AVDIĆ COMMERCE d.o.o., Bosna i Hercegovina, Gračanica, Stjepan Polje bb, MBS: 1-5136, JIB: 4209100030005 i 2. tuženika OSIGURANJE AURA a.d., Bosna i Hercegovina, Banja Luka, Ulica Veljka Mlađenovića 7d, MBS 4-8-00, JIB 4402741620001, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Lalić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, radi isplate, odlučujući o drugotuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-256/2022-33 od 5. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se drugotuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-256/2022-33 od 5. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-256/2022-33 od 5. ožujka 2025. naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 19.344,35 € sa zateznim kamatama koje teku od 4. travnja 2022. do isplate (točka I. izreke). Tuženicima je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.628,72 € sa zateznim kamatama koje teku od 5. ožujka 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv pobijane presude drugotuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare. Ističe da je nesporno da je roba isporučena 16. lipnja 2021., dok je tužba podnesena 2. studenoga 2022., slijedom čega smatra da je protekao jednogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 32. st. 1. i 2. CMR Konvencije. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio navedenu odredbu jer je neosnovano zaključio da je došlo do prekida zastare, budući da tužitelj nije dokazao da je do prekida zastare došlo podnošenjem e-maila tuženicima odnosno podnošenjem prijedloga za osiguranje dokaza. Stoga drži da nema mjesta primjeni odredbe čl. 32. st. 3. CMR Konvencije niti primjeni nacionalnog prava, jer nisu ispunjene pretpostavke za prekid zastare. Nadalje žalitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 6. i čl. 7. CMR Konvencije. Također osporava da je tužitelj dokazao koje je stvari prvotuženik preuzeo na prijevoz, kojim prijevoznim sredstvom je prijevoz izvršen te mjesto i vrijeme preuzimanja robe, ističući da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je oštećena roba uopće bila predmet konkretnog ugovora o prijevozu na koji se tužitelj poziva. Posebno naglašava da je polica osiguranja zaključena za točno određeno vozilo, čije su registarske oznake navedene u polici, dok tužitelj nije dokazao da je prijevoz izvršen upravo tim vozilom, slijedom čega osporava svoju odgovornost (a time i svoju pasivnu legitimaciju u ovom postupku). Konačno, žalitelj ističe i bitne povrede odredaba parničnog postupka, navodeći da prvostupanjski sud nije odlučio o prigovoru nenadležnosti suda Republike Hrvatske koji je istaknut već u odgovoru na tužbu, kao i da je na ročištu održanom 16. prosinca 2024. bez obrazloženja onemogućio zastupanje drugotuženika po punomoćniku (odvjetniku).

3. Ovdje se napominje da je u odnosu na prvotuženika prvostupanjska presuda postala pravomoćna, budući da isti nije izjavio žalbu.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu drugotuženika predlaže ovom drugostupanjskom sudu da odbije drugotuženikovu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Drugotuženikova žalba nije osnovana.

6. Nakon što je ispitao presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda pravilna i na zakonu osnovana.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete zbog oštećenja robe primljene na prijevoz, pri čemu je sporno jesu li prvotuženik kao prijevoznik i drugotuženik kao njegov osiguratelj dužni solidarno isplatiti tužitelju iznos od 19.344,35 € sa zateznim kamatama koje teku od 4. travnja 2022. do isplate.

8. Tužitelj u tužbi navodi da je s prvotuženikom zaključio ugovor o međunarodnom cestovnom prijevozu robe, temeljem kojeg je prvotuženik kao prijevoznik preuzeo obvezu prijevoza robe (45 komada kamina) s mjesta utovara u Republici Hrvatskoj do mjesta isporuke u Francuskoj. Ističe da je riječ o ugovoru o prijevozu s međunarodnim elementom, zbog čega se na predmetni odnos primjenjuje Konvencija o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 1-1/92 i 6-55/16; dalje: CMR Konvencija). Nadalje navodi da je roba preuzeta u Republici Hrvatskoj, a da je po dolasku na odredište utvrđeno njezino oštećenje, slijedom čega se odgovornost prvotuženika kao prijevoznika temelji na odredbi čl. 17. st. 1. CMR Konvencije, uz napomenu da teret dokazivanja postojanja okolnosti koje bi isključile odgovornost leži na prijevozniku sukladno odredbi čl. 18. st. 1. iste Konvencije.

9. U odnosu na nadležnost suda Republike Hrvatske, tužitelj ističe da ista proizlazi iz odredbe čl. 31. st. 1. i 2. CMR Konvencije, budući da je mjesto preuzimanja robe u Republici Hrvatskoj, kao i iz činjenice da su Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina države ugovornice navedene Konvencije. Dodatno se poziva i na Sporazum između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći, smatrajući da isti ne isključuje primjenu CMR-a, već potvrđuje mogućnost postupanja pred sudovima Republike Hrvatske.

10. Nadalje, tužitelj ističe da je drugotuženik osiguratelj prvotuženika temeljem ugovora o osiguranju od odgovornosti, sve pozivom na odredbu čl. 964. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) te da ima pravo zahtijevati naknadu štete neposredno od osiguratelja.

11. U odnosu na zastaru, navodi da se primjenjuje odredba čl. 32. CMR Konvencije, ali da je došlo do prekida zastare, pozivom na odredbu čl. 32. st. 2. i 3. Konvencije. Ističe da je 21. listopada 2021. podnio zahtjev za naknadu štete prema tuženicima, a potom 8. studenoga 2021. i prijedlog za osiguranje dokaza pred sudom, čime je došlo do prekida zastare. Navodi da se, sukladno odredbi čl. 32. st. 3. CMR Konvencije, na učinke prekida zastare primjenjuje pravo suda pred kojim se vodi postupak, odnosno pravo Republike Hrvatske, pa se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe čl. 241. i čl. 245. ZOO-a. Tužitelj nadalje tvrdi da je identitet robe, tijek prijevoza i povezanost s policom osiguranja dokazana međunarodnim tovarnim listom, nalogom za utovar i policom osiguranja, te da eventualni formalni nedostaci tovarnog lista nisu od utjecaja na odgovornost prijevoznika, budući da je odlučno da je roba predana prijevozniku i da je oštećena tijekom prijevoza.

12. Tuženici u svojim odgovorima na tužbu u bitnom iznose podudarne navode, osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Prije svega ističu prigovor nenadležnosti suda Republike Hrvatske, navodeći da je za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari nadležan sud u Bosni i Hercegovini, pozivajući se na odredbe ugovora o prijevozu te na odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 ; dalje: ZRSZ). Ujedno osporavaju primjenu CMR Konvencije, pozivajući se na pojedine njezine odredbe, osobito odredbe čl. 6., čl. 7. i čl. 32., pri čemu ističu da tužitelj nije naveo sve obvezne podatke u tovarnom listu niti dokazao odlučne činjenice. Nadalje navode da tužitelj nije dokazao koje je stvari prvotuženik preuzeo na prijevoz, kojim prijevoznim sredstvom je prijevoz izvršen, kao ni vrijeme i mjesto preuzimanja robe, pa da se ne može utvrditi da je oštećena roba bila predmet konkretnog ugovora o prijevozu. U tom smislu osporavaju i postojanje uzročne veze između prijevoza i nastale štete. Tuženici nadalje ističu i prigovor zastare, pozivajući se na jednogodišnji rok iz odredbe čl. 32. CMR Konvencije, smatrajući da je isti protekao prije podnošenja tužbe.

13. Drugotuženik posebno ističe da je polica osiguranja zaključena za točno određeno vozilo, čije su registarske oznake navedene u polici, dok tužitelj nije dokazao da je prijevoz izvršen tim vozilom. Također navodi da, čak i kada bi sud Republike Hrvatske bio nadležan donijeti odluku, takva se presuda ne bi mogla priznati ni izvršiti u Bosni i Hercegovini.

14. Radi utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjski je sud najprije ocijenio prigovor nenadležnosti te utvrdio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe ZRSZ-a, jer je taj zakon prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17 i 67/23; dalje: ZMPP) 29. siječnja 2019., pa se stoga prvostupanjski sud, odlučujući o prigovoru nenadležnosti, pozvao na odredbe čl. 46. i čl. 78. tog Zakona te na temelju tih odredaba utvrdio nadležnost suda Republike Hrvatske. Polazeći od navedenog, prvostupanjski sud je utvrdio da je u odnosu na prvotuženika riječ o ugovoru o međunarodnom cestovnom prijevozu robe, pa da se na taj odnos primjenjuje CMR Konvencija, dok je u odnosu na drugotuženika kao osiguratelja cijenio i odredbe koje se odnose na odgovornost osiguratelja (ZOO). Na toj osnovi zaključio je da je sud Republike Hrvatske nadležan odlučivati u ovom sporu.

15. Radi utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjski sud je izvršio uvid u međunarodni tovarni list broj 00004860 te je utvrdio da je isti ispostavljen 14. lipnja 2021., da je tužitelj pošiljatelj robe, da je prvotuženik prijevoznik, da su u rubrici 17 navedene registarske oznake [registarska oznaka] i J27-O-937, da je pošiljka preuzeta u Republici Hrvatskoj, da se kao vrsta robe navodi 45 komada kamina ukupne težine 8.595,000 kg te da je kao primatelj robe naznačeno društvo u Francuskoj. Utvrdio je i da je primatelj robe potpisao primitak dana 16. lipnja 2021. u rubrici 24., ali uz rezervu da taj primitak odbija (zbog oštećenja predmetne robe).

16. Nadalje, i uvidom u nalog za utovar broj 111-0906-2021 od 9. lipnja 2021. prvostupanjski sud je utvrdio da se taj nalog odnosi na prijevoz predmetne robe, odnosno kamina, na relaciji Velika - Francuska, te da je termin utovara bio 14. lipnja 2021.

17. Uvidom u policu osiguranja broj [broj police osiguranja].002-952 prvostupanjski sud je utvrdio da je drugotuženik osigurao prvotuženika za odgovornost za štete na pošiljkama u cestovnom prijevozu za teretno vozilo marke Mercedes-Benz registarske oznake [registarska oznaka], za razdoblje od 16. lipnja 2020. do 16. lipnja 2021., pa je zaključio da se osiguranje odnosi na predmetni prijevoz, odnosno na štetu na pošiljci robe za koju je sastavljen navedeni međunarodni tovarni list te da postoji i odgovornost drugotuženika za nastalu štetu.

18. Nadalje, prvostupanjski sud je izvršio i uvid u spis Općinskog suda u Požegi poslovni broj R1-33/2021 te utvrdio da je tužitelj 9. studenoga 2021. pokrenuo postupak osiguranja dokaza protiv prvotuženika i drugotuženika kao protivnika osiguranja. Utvrdio je i da je rješenjem od 16. prosinca 2021. prihvaćen prijedlog radi osiguranja dokaza, radi utvrđenja stanja oštećenih kamina i potrebnih popravaka, sve temeljem ugovora o prijevozu, naloga za utovar broj 111-0906-2021 i međunarodnog tovarnog lista broj 00004860, te da je određen vještak iz područja strojarstva.

19. Uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka strojarske struke prvostupanjski sud je utvrdio vrstu i opseg oštećenja na predmetnim kaminima te visinu štete, koja odgovara utuženom iznosu od 19.344,35 €. Saslušanjem vještaka na raspravi prvostupanjski sud je dodatno utvrdio način nastanka oštećenja, pri čemu iz njegova očitovanja proizlazi da su oštećenja povezana s prijevozom robe, kojem iskazu je sud poklonio vjeru.

20. Dakle, cijeneći isprave u spisu i izvedene dokaze prvostupanjski je sud zaključio da postoji odgovornost prvotuženika za štetu na robi zbog oštećenja nastalih u razdoblju od preuzimanja do isporuke, sukladno odredbi čl. 17. st. 1. CMR Konvencije, te da nisu dokazane okolnosti koje bi ga oslobodile odgovornosti u smislu odredbe čl. 17. st. 2. iste Konvencije.

21. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud je utvrdio da se primjenjuje odredba čl. 32. st. 1. CMR Konvencije, prema kojoj zastara iznosi jednu godinu i teče od 16. lipnja 2021., te je, uvidom u predmet Općinskog suda u Požegi poslovni broj R1-33/2021, utvrdio da je tužitelj 9. studenoga 2021. podnio prijedlog za osiguranje dokaza, kao i da je priložen dopis od 21. listopada 2021. kojim je istaknut zahtjev za naknadu štete, dostavljen prvotuženiku i drugotuženiku. Pozivom na odredbe čl. 32. st. 2. i 3. CMR Konvencije te na odredbe čl. 241. i čl. 245. ZOO-a sud je zaključio da je pokretanjem postupka osiguranja dokaza 9. studenoga 2021. došlo do prekida zastare, da je završetkom toga postupka 20. listopada 2022. zastara ponovno počela teći, te da je tužba podnesena 2. studenoga 2022., dakle unutar jednogodišnjeg zastarnog roka, zbog čega je ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

22. Ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski sud, smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

23. Suprotno žalbenim navodima drugotuženika, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio prigovor nenadležnosti suda Republike Hrvatske. Naime, pravilno je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, budući da je taj zakon prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o međunarodnom privatnom pravu 29. siječnja 2019., već je svoju nadležnost ocijenio pozivom na odredbe čl. 46. i čl. 78. tog Zakona, kao i na odredbu čl. 31. CMR Konvencije. Uzimajući u obzir da je mjesto preuzimanja robe u Republici Hrvatskoj, pravilno je zaključio i da je sud Republike Hrvatske nadležan, slijedom čega su neosnovani suprotni žalbeni navodi.

24. U odnosu na navode kojima drugotuženik osporava primjenu CMR Konvencije, valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se ista primjenjuje, budući da je riječ o međunarodnom prijevozu robe između dviju država, dok žalitelj istodobno osporava njezinu primjenu, a u bitnom dijelu žalbe svoje navode temelji upravo na odredbama te Konvencije (osobito čl. 6., čl. 7. i čl. 32.), što takve žalbene navode čini neosnovanima.

25. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima drugotuženik osporava utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu identiteta robe, načina prijevoza i vozila kojim je prijevoz obavljen. Naime, iz uvida u spis proizlazi da je međunarodnim tovarnim listom utvrđen pošiljatelj, prijevoznik, vrsta i količina robe (45 komada kamina), mjesto utovara u Republici Hrvatskoj te mjesto isporuke u Francuskoj, kao i registarske oznake vozila [registarska oznaka] i J27-O-937. Nalog za utovar potvrđuje iste podatke u odnosu na predmetni prijevoz, dok iz police osiguranja broj [broj police osiguranja].002-952 proizlazi da je drugotuženik osigurao prvotuženika za vozilo registarske oznake [registarska oznaka] upravo za razdoblje u kojem je prijevoz obavljen. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se osiguranje odnosi na predmetni prijevoz i nastalu štetu, pa su neosnovani žalbeni navodi o nepostojanju pasivne legitimacije drugotuženika.

26. Nadalje, iz uvida u spis proizlazi da su oba tuženika bila uredno pozvana i da je drugotuženik sudjelovao postupku osiguranja dokaza koji se vodio pred Općinskim sudom u Požegi pod poslovnim brojem R1-33/2021, u kojem je proveden očevid te izrađen nalaz i mišljenje vještaka (list 235. -236. spisa). Stoga su neosnovani žalbeni navodi drugotuženika da mu navedeni postupak nije bio poznat niti da mu zahtjev za naknadu štete nije bio dostavljen, osobito imajući u vidu da je tužitelj još 21. listopada 2021. uputio pisani zahtjev za naknadu štete, koji je priložen uz prijedlog za osiguranje dokaza.

27. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio vrstu i opseg oštećenja na predmetnoj robi kao i visinu štete, koja odgovara utuženom iznosu, te zaključio da su oštećenja nastala tijekom prijevoza, čemu je poklonio vjeru (list 282. spisa). Stoga žalbeni navodi drugotuženika kojima se, pozivom na odredbu čl. 7. CMR Konvencije, pokušava dovesti u pitanje odgovornost prijevoznika nisu osnovani, jer iz stanja spisa ne proizlazi da bi eventualne administrativne manjkavosti u tovarnom listu bile uzrok nastanka štete, dok, naprotiv, iz nalaza i mišljenja vještaka te njegova saslušanja proizlazi, kako je već navedeno, da je šteta nastala tijekom transporta, slijedom čega nije isključena odgovornost prijevoznika, a time ni odgovornost osiguratelja.

28. U odnosu na odgovornost prvotuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 17. st. 1. CMR Konvencije te zaključio da nisu dokazane okolnosti koje bi ga oslobodile odgovornosti u smislu stavka 2. iste odredbe, pri čemu je na prvotuženiku bio teret dokazivanja tih okolnosti, sukladno odredbi čl. 18. st. 1. iste Konvencije, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima to osporava.

29. Neosnovan je i prigovor zastare. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da zastara, sukladno čl. 32. st. 1. CMR Konvencije, iznosi jednu godinu i teče od dana isporuke robe, odnosno od 16. lipnja 2021. Nadalje, iz uvida u spis proizlazi da je tužitelj 9. studenoga 2021. podnio prijedlog za osiguranje dokaza, kao i da je prethodno, dopisom od 21. listopada 2021., istaknuo zahtjev za naknadu štete prema tuženicima. Imajući u vidu da je drugotuženik sudjelovao u postupku osiguranja dokaza, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je pokretanjem toga postupka došlo do prekida zastare, te da je nakon njegova dovršetka 20. listopada 2022. zastara ponovno počela teći, pa je tužba podnesena 2. studenoga 2022. unutar zakonskog roka.

30. Neosnovan je i žalbeni navod drugotuženika da mu je na ročištu održanom 16. prosinca 2024. onemogućeno zastupanje po zaposleniku. Naime, iz stanja spisa proizlazi da drugotuženik do navedenog ročišta nije imao punomoćnika za zastupanje u ovom postupku, već je punomoćnika-odvjetnika imenovao tek 2. siječnja 2025. (list 186. spisa), čime je stekao pravo sudjelovanja u postupku, uključujući i pristup na ročište održano 28. siječnja 2025. Slijedom navedenog, takvo postupanje prvostupanjskog suda ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

31. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a žalitelj ni ne navodi konkretne razloge zbog kojih pobija odluku o parničnim troškovima.

32. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a, žalba drugotuženika je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena.

Zagreb, 28., travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović