REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4309/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KERMAS ISTRA d.o.o., Vodnjan, Trgovačka 19, OIB 01117500975, kojeg zastupa punomoćnica Biserka Radolović, odvjetnica iz Pule, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, radi isplate iznosa od 306.987.702,98 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv međupresude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-307/2019-216 od 25. rujna 2025. i o tužiteljevoj žalbi protiv djelomične presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-307/2019-216 od 25. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje međupresuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-307/2019-216 od 25. rujna 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje djelomična presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-307/2019-216 od 25. rujna 2025. u točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Međupresudom i djelomičnom presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-307/2019-216 od 25. rujna 2025.

- u točki I. izreke međupresude (koju pobija tuženik) utvrđuje se da je tuženik dužan tužitelju isplatiti naknadu temeljem članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine- Međunarodni ugovori“ broj 18/97);

- u točki II. izreke (koju pobija tuženik) određeno je da će prvostupanjski sud do pravomoćnosti te međupresude zastati s raspravljanjem o iznosu naknade iz točke I. izreke te međupresude;

- u točki III. izreke djelomične presude (koju pobija tužitelj) odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi na isplatu iznosa od 295.640.055,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (pobliže opisanima u točki III.I . izreke), te u dijelu koji glasi na isplatu iznosa od 1.726.168,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (pobliže opisanima u točki III.II. izreke);

- u točki IV. izreke (pogrešno naznačenoj kao još jednoj točki „III.“) određeno je da će se odluka o troškovima donijeti u konačnoj presudi.

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužiteljevom zahtjevu za naknadu za smanjenu vrijednost njegovih nekretnina, nastalih parcelacijom na područjima istarskih katastarskih općina [katastarska općina] i Vodnjan, koje su u značajnom dijelu površine prenamijenjene u javno dobro - arheološke parkove, čime mu je onemogućena gradnja planiranih turističkih sadržaja, odnosno o zahtjevu za naknadu štete, ocijenivši da nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za naknadu štete po hrvatskim propisima (među ostalim nije utvrđena protupravnost u postupanju držanih tijela), ali da je tužiteljev zahtjev za naknadu osnovan u smislu članka 1. Prvog protokola uz EKLJP, jer je (pobliže obrazloženo u točki 92.2., list 86. pobijane odluke) ocijenio da je iz prethodne opsežno obrazložene kronologije događaja, razvidno da su kulturna dobra pod preventivnom zaštitom, u periodu dužem od 12 godina, počevši od 2003. godine, da bi tek 2018. godine bila upisana u Registar kulturnih dobara. Cijeneći navedenu okolnost, posebno cijeneći izmjene prostornih planova Grada Vodnjana i njihove posljedice na mogućnost realizacije poslovnog poduhvata tužitelja, prvostupanjski sud ocjenjuje da je miješanje u vlasništvo tužitelja trajalo dugo i da je pravna sudbina takvog miješanja bila neizvjesna. Navedeni zaključak potvrđuje nalaz i mišljenje vještakinje mr.sc. Melite Bestvina koja je posebno istaknula problem dugotrajnosti, neizvjesnosti te time pravne nesigurnosti, i u tom dijelu taj sud prihvaća zaključak vještaka. Miješanje u vlasništvo tužitelja bilo je po ocjeni prvostupanjskog suda zakonito i težilo je opravdanom cilju, međutim, zbog dugog trajanja i pravne neizvjesnosti ocijenjeno je nerazmjernim. Europski sud za ljudska prava je u većem broju odluka utvrdio obvezu plaćanja naknade razumne i učinkovite naknade. Slijedom toga prvostupanjski sud je utvrdio osnovanom osnovu tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na naknadu za ograničenje prava vlasništva, te je o istome odlučio međupresudom sukladno odredbi članka 330. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

3. Protiv navedene međupresude žalbu je pravovremeno podnio tuženik, pobijajući je sadržajno u točkama I. i II. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Primarni prigovor odnosi se na nerazumljivost presude, jer je sud odlučio o zahtjevu koji uopće nije bio sadržan u tužbi. Ističe da tužitelj nije tražio naknadu na temelju Europske konvencije, nego isključivo naknadu štete zbog navodno nepravilnog rada uprave i odredbi Zakona o vlasništvu. Drži da je sud prekoračio granice tužbenog zahtjeva, čime je počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, tuženik smatra nezakonitim dopuštenje preinake tužbe kojom je tužitelj istovremeno mijenjao i činjeničnu i pravnu osnovu spora. Ukazuje na apsurdnost presude u kojoj sud priznaje da je miješanje države u vlasništvo bilo zakonito i u javnom interesu, ali istovremeno dosuđuje naknadu. Ističe da tužitelj nikada nije bio lišen vlasništva, niti mu je ono oduzeto izvlaštenjem. Naglašava da je tužitelj znao za postojanje kulturnog dobra na nekretninama, jer su arheološke podloge dio javno dostupnih prostornih planova. Posebno osporava pravo hrvatskog suda da izravno dosuđuje naknadu na temelju Prvog protokola uz Konvenciju, smatrajući to isključivom nadležnošću Europskog suda za ljudska prava. Pojašnjava da se takva naknada pred ESLJP-om može tražiti tek nakon iscrpljivanja svih domaćih pravnih sredstava, a ne u prvostupanjskom postupku. Vezano uz nerealiziranu zamjenu zemljišta, navodi da za nju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke propisane Uredbom o raspolaganju nekretninama. Zaključuje da pozivanje suda na „pravnu neizvjesnost“ ne može biti osnova za naknadu ako su sva tijela postupala strogo po zakonu. Smatra se da investitor ne može trpjeti štetu zbog obveze da svoj projekt uskladi s propisima o zaštiti kulturnih dobara. Drži da je navedenim materijalno pravo pogrešno primijenjeno na štetu proračuna Republike Hrvatske. Predlaže drugostupanjskom sudu žalbu prihvatiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vrati na ponovan postupak.

4. Tužitelj je također pravovremeno podnio žalbu protiv djelomične presude, zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući je sadržajno u svim točkama u kojima mu je zahtjev odbijen, tj. u točki III. izreke presude. Drži da je sud, ima li se u vidu sadržaj iskaza svjedoka i vještaka, izveo kontradiktoran zaključak da dugotrajno postupanje države ne predstavlja „nepravilan rad“. Ističe da je Konzervatorski odjel još 2008. godine imao sve potrebne elaborate, ali je punih deset godina donosio proizvoljna i proturječna mišljenja. Posebno ukazuje na razdoblje od 2011. do 2017. godine, kada su konzervatori zahtijevali prenamjenu turističkog zemljišta u „arheološke parkove“ (javna namjena D7), čime je gradnja de facto zabranjena, a prethodni višegodišnji napori i ulaganja investitora potpuno anulirani. Naglašava da su ti zahtjevi bili stručno neutemeljeni, što dokazuje činjenica da je Odjel 2017. godine, bez novih istraživanja, odustao od arheoloških parkova i vratio režim koji omogućuje gradnju. Sudu zamjera što je ignorirao iskaz djelatnika Odjela, ŠC, koji je potvrdio da predmet nije bio složen i da se podaci nisu mijenjali od 2008. godine. Drži i da je sud potpuno zanemario nalaz vještaka koji potvrđuje izravnu uzročno-posljedičnu vezu između takvog „lutanja“ uprave i nemogućnosti ishođenja građevinskih dozvola. Tužitelj pojašnjava da glavni projekt nije mogao biti izrađen ranije, jer su konzervatorska mišljenja obvezna podloga za prostorne planove i posebne uvjete gradnje, pa je bez njih svaka projektna dokumentacija bila neprovediva. Dodatno ističe neprofesionalno postupanje tijela nadležnih za državnu imovinu (DUUDI/AUDIO), koja su tužitelja potaknula na trošak parcelacije i procjene radi zamjene nekretnina, da bi potom bez obrazloženja odustala od takve zamjene. Drži da takvo nekoordinirano i neefikasno postupanje države predstavlja školski primjer nepravilnog rada za koji tuženik snosi objektivnu odgovornost. Tužitelj smatra da mu je nametnut prekomjeran teret i „teža žrtva“ jer je dva desetljeća onemogućen u korištenju vlasništva, što je protivno Ustavu Republike Hrvatske i praksi Europskog suda za ljudska prava. Slijedom navedenog, predlaže preinaku presude i utvrđenje odgovornosti tuženika za nastalu štetu.

5. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

6. Odgovor na tužiteljevu žalbu nije podnesen.

7. Žalbe tuženika i tužitelja nisu osnovane.

8. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati 306.987.702,98 EUR, i to:

- iznos od 9.621.478,66 EUR (72.493.031,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama, koji predstavlja tržišnu vrijednosti nekretnina (na kojima su uspostavljeni arheološki parkovi prema parcelacijskom elaboratu i utvrđenoj vrijednosti vještakinje Jelene Grubišić od 11. srpnja 2013.), a na ime naknade radi ograničenja prava vlasništva tužitelja na tim nekretninama, s tim da u preinaci tužbe (koju je prvostupanjski sud prema ocjeni ovog suda pravilno dopustio i dao valjane razloge u točki 12. obrazloženja), navodi da se utuženi iznos potražuje na ime naknade za smanjenu vrijednost nekretnina;

- iznos od 1.726.168,57 EUR (13.005.817,06 kn) sa zakonskim zateznim kamatama, koji predstavlja tužiteljev trošak na izradi dizajna golf igrališta, master plana, urbanističkog plana uređenja i dr. koji su nastali prije donošenja rješenja o preventivnoj zaštiti (od 31. srpnja 2021. i 2. kolovoza 2021.), na ime naknade (izravne) štete kao posljedice donošenja predmetnih rješenja uslijed kojih je postalo nemoguće privođenje planiranoj namjeni;

- iznos od 295.640.055,75 EUR (2.227.500.000,00 kn odnosno 742.500.000,00 kn godišnje za 2018., 2019. i 2020. godinu) na ime izgubljene dobiti, po preinačenoj tužbi (od 25. kolovoza 2020.).

10. Tužitelj kao pravnu osnovu navodi i obrazlaže:

- članak 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16; dalje: ZSDU/11) odnosno članak 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 66/19; dalje: ZSDU/19),

- članak 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO),

- članak 1047. stavak 3. ZOO-a

- članak 33. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP), - članak 50. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14; dalje: Ustav),

- povrede članka 1. Protokola broj 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak i 14/02; dalje: Konvencija) te s time u svezi povrede legitimnih očekivanja tužitelja.

11. Prvostupanjski sud je međupresudom tužbeni zahtjev djelomično prihvatio samo u odnosu na osnovu povrede članka 1. Protokola broj 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak i 14/02), donijevši deklaratornu odluku da je tuženik po toj osnovi dužan tužitelju platiti naknadu za ograničenje prava vlasništva, s tim da je odluku o visini ostavio za kasnije, tj. do pravomoćnosti međupresude odlučio je zastati s raspravljanjem o točnom iznosu te naknade.

12. S druge strane, odlučujući o naknadi štete zbog izmakle dobiti i o naknadi štete nastale u vidu raznih troškova projektiranja, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanom, pri čemu je, među ostalim, u bitnom ocijenio da nije ispunjena jedna od kumulativno propisanih pretpostavki, koja se tiče protupravnosti (budući da u postupanju državnih tijela nije bilo protupravnosti, odnosno sve odluke, pa i one poput donošenja rješenja kojim se određuje preventivna zaštita, bez konačnog određivanja statusa kulturnog dobra, koje su dovele do dugotrajnosti postupanja, bile su pravilne i zakonite, a na njih se, uostalom, tužitelj nije nikad ni žalio).

13. Ukratko, djelomičnom presudom je u potpunosti odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na „klasične“ vidove naknade štete po hrvatskim propisima (jer je postupanje državnih tijela bilo pravilno i zakonito), dok je međupresudom tužbeni zahtjev prihvaćen po osnovi naknade za ograničenje prava vlasništva na temelju međunarodne konvencije koja je po pravnoj snazi iznad zakona, i koju hrvatski sud očito izravno primjenjuje u smislu članka 141. Ustava Republike Hrvatske. S obzirom na takvu ustavnu odredbu, neosnovan je žalbeni navod tuženika koji tvrdi da bi primjena te odredbe bila pod isključivom nadležnošću Europskog suda za ljudska prava.

14. Iz činjeničnog supstrata proizlazi da je tužiteljev turistički projekt na lokaciji Porto Mariccio (područje Vodnjana i Peroja) uključivao izgradnju marine, luksuznih vila i golf igrališta. Njegov pravni prednik, koji mu je kasnije nesporno pripojen, kupio je zemljište koje je u zemljišnim knjigama većinom bilo upisano kao šuma. Od samog početka (2002.-2003.), studija utjecaja na okoliš upozoravala je na postojanje arheoloških lokaliteta i potencijalnu zabranu gradnje na njima. Investitor je prema ocjeni prvostupanjskog suda bio svjestan da su na terenu potrebna opsežna arheološka istraživanja prije bilo kakvog zahvata, te je tijekom godina uložio znatna sredstva u financiranje tih istraživanja pod nadzorom konzervatora. Arheološka istraživanja otkrila su iznimno vrijedne nalaze: antičku vilu rustiku, uljaru, vodospreme, prapovijesne gomile i srednjovjekovne objekte. Zbog važnosti nalaza, Konzervatorski odjel u Puli (koji je ispostava Ministarstva kulture) donosio je u dva navrata rješenja o preventivnoj zaštiti, počevši od 2003. godine. Time je zemljište efektivno bilo blokirano za gradnju turističkih objekata (jer je učinak takve „privremene“ zaštite isti kao i da je nešto proglašeno kulturnim dobrom), međutim, dok se ne donese konačno rješenje o statusu kulturnog dobra, državne agencije nadležne za upravljanje imovinom nemaju pravno uporište za zamjenu nekretnina (na način da se tužitelju daju neke druge nekretnine u svrhu nadomještanja njegovih nekretnina prenamijenjenih u javno dobro - arheološki park, što je učinio Grad Vodnjan 2012. godine, izmijenivši prostorne planove i ucrtavši takve parkove na mjestima najvrjednijih nalaza). Tim izmjenama, namjena zemljišta promijenjena je iz turističke u društvenu/kulturnu, što je onemogućilo gradnju planiranih vila i terena za golf na tim česticama. Investitor je godinama pregovarao s Vladom Republike Hrvatske i nadležnim agencijama (AUDIO, DUUDI) o zamjeni zemljišta, plan je bio da država preuzme čestice s arheološkim nalazima, a investitoru dade drugo državno zemljište u blizini, izrađena je i službena procjena vještaka koja je vrijednost „arheoloških parkova“ odredila na oko 9,5 milijuna eura. Unatoč pripremama i parcelaciji koju je investitor platio, država je na kraju odbila zamjenu zemljišta. Investitor je ostao vlasnik zemljišta koje ne može koristiti, dok je projekt „Porto Mariccio“ ostao djelomično nerealiziran. Prvostupanjski sud je analizirao rad konzervatora u Puli i utvrdio da oni nisu radili nezakonito, jer su provodili zakon štiteći kulturnu baštinu, a to je javni interes Republike Hrvatske. Zaključio je da su arheološki nalazi „činjenice per se“ i da investitor mora prilagoditi projekt terenu, a ne obrnuto. Odbijena je tvrdnja da je država dovela investitora u zabludu obećanjima o zamjeni zemljišta. Tužbeni zahtjev na ime izmakle dobiti za nerealizirani turistički kompleks odbijen je kao neosnovan uz obrazloženje da investitor do 2017. godine nije imao čak ni Glavni projekt niti je zatražio sve potrebne građevinske dozvole. Prvostupanjski sud smatra da je propast projekta rezultat poslovnog rizika investitora koji je odlučio graditi na arheološki bogatom tlu. Puka nada u buduću zaradu ne smatra se imovinom koja podliježe odšteti ako za nju nema čvrste pravne osnove. Iako je rad konzervatora bio zakonit, prvostupanjski sud je utvrdio da je država pogriješila u trajanju mjera koje su rezultirale blokadom projekta. Preventivna zaštita trajala je punih 15 godina (2003.-2018.) prije nego što su donesena konačna rješenja o trajnoj zaštiti. Sud se pozvao na praksu Europskog suda za ljudska prava (predmet ĐC protiv Republike Hrvatske), te je zaključio da je takvo dugotrajno razdoblje neizvjesnosti stvorilo pravnu nesigurnost za vlasnika. Držanje investitora u neizvjesnosti 15 godina bez rješavanja statusa zemljišta ocijenjeno je kao nerazmjerno miješanje u pravo vlasništva. Tužitelju zemljište nije formalno oduzeto (nije bilo potpunog izvlaštenja). Međutim, uspostavljena je takva „kontrola korištenja“ koja je vlasnika dovela u položaj sličan izvlaštenju. Budući da investitor na česticama s arheološkim parkovima ne može graditi ništa profitabilno, on trpi „težu žrtvu“ u odnosu na ostale vlasnike. Sud je donio međupresudu kojom je priznao osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu zbog ograničenja vlasništva.

15. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje na bitnu povredu prekoračenjem tužbenog zahtjeva. Tužitelj je u svome podnesku od 25. kolovoza 2020., kojim je preinačio tužbu, očitujući se na ponašanje državnih tijela kroz dugi niz godina, naveo da „opisana postupanja nisu u skladu ni s pravima i legitimnim očekivanjima tužitelja“. Time se, prema ocjeni ovog suda, tužitelj sadržajno pozvao upravo na primjenu članka 1. Prvog protokola uz EKLJP. Naime, sintagma „legitimna očekivanja“ pojavljuje se prilikom testiranja tri pravila koja je postavio ESLJP kroz svoju praksu (npr. predmet Sporrong i Lönnroth protiv Švedske), pa se tako testira i je li dugotrajnost i neizvjesnost postupanja tijela državne vlasti bila u protivnosti s njegovim legitimnim očekivanjima. Kako tužiteljev podnesak sadržajno dovodi do mogućnosti ocjenjivanja tužbenog zahtjeva s aspekta članka 1. Prvog protokola uz EKLJP, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je to jedna od osnova na koju se poziva tužitelj, te je taj dio tužbenog zahtjeva imao pravo razmatrati i kroz tu prizmu, slijedom čega ocjena tog dijela tužbenog zahtjeva osnovanim na temelju takve osnove ne predstavlja bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a, na koju se izričito poziva tuženik.

16. Ostali tuženikovi žalbeni navodi, prema ocjeni ovog suda, sadržajno predstavljaju argumente koje je moguće prihvatiti u odnosu na pitanje naknade štete (što je i prvostupanjski sud očito učinio, odbivši tužbeni zahtjev po toj osnovi), međutim, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost odluke u dosuđujućem dijelu, koji se odnosi na naknadu po osnovi koja suštinski ni formalnopravno ne predstavlja naknadu štete, nego naknadu koja je vezana uz ograničenje prava vlasništva.

17. Prema ocjeni ovog suda, pođe li se od trostrukog testa, tj. ispitivanja tri pravila kada se u sudskom postupku protiv države potražuje naknada zbog ograničenja mirnog uživanja vlasništva (kršenje pravedne ravnoteže („Fair Balance“), doktrina „de facto“ izvlaštenja i procesna jamstva i „dobra uprava“), u konkretnom slučaju država je tužitelju, kao investitoru, nametnula prekomjeran teret, tj. narušila pravednu ravnotežu („Fair Balance“).

18. Naime, iako je zaštita arheoloških artefakata, koja se kroz dugogodišnje razdoblje provodila kroz rješenja državnih tijela, legitiman javni interes, taj interes ne smije ići isključivo na štetu vlasnika nekretnine, ovdje tužitelja, bez odgovarajuće kompenzacije.

19. Iako država u konkretnom slučaju formalnopravno nije provela postupak izvlaštenja, tj. tužitelj je ostao vlasnik nekretnine, uspostava javnog dobra (arheološkog parka), koja jest u skladu s hrvatskim propisima (pa u tom smislu nema protupravnosti kao osnove za naknadu štete), u kombinaciji s dugotrajnom neizvjesnošću u pogledu rješavanja statusa nekretnine, dovela je do toga da je takvo vlasništvo postalo beskorisno s aspekta investicijske motivacije s kojom je njegov pravni prednik isključivo stekao predmetnu nekretninu.

20. Time je, iako nema izvlaštenja de iure, došlo do izvlaštenja de facto, ili do svojevrsnog kvaziizvlaštenja, a to prema Konvenciji gotovo uvijek zahtijeva naknadu tržišne vrijednosti.

21. Dugotrajno i neizvjesno postupanje države (što i prvostupanjski sud navodi kao argumente za donošenje međupresude u korist tužitelja po pitanju osnove) ne prolazi test procesnih jamstava i dobre uprave, jer je investitora doveo u permanentno stanje nesigurnosti, što je za izravnu posljedicu imalo nemogućnost dovršetka projekta, te je naknada za smanjenu vrijednost nekretnine jedini način da se uspostavi pravedna ravnoteža. Iako je cilj bio legitiman, mjera nije bila razmjerna. Ako bi naknada za takvu smanjenu tržišnu vrijednost ili za nemogućnost dovršetka investicije izostala, postupci državnih tijela, koji su rezultirali miješanjem u pravo vlasništva, činili bi to miješanje protivnim članku 1. Prvog protokola EKLJP-a.

22. Argumenti koje u svojoj žalbi ističe tužitelj, nezadovoljan odbijanjem tužbenog zahtjeva za naknadu štete po različitim osnovama, očito su uzeti u obzir i od strane prvostupanjskog suda, koji je u korist tužitelja donio međupresudu, polazeći među ostalim i od tih argumenata. Međutim, zbog same činjenice da po svim zatraženim vidovima štete nedostaje element protupravnosti, kao jedna od kumulativno propisanih pretpostavki za ocjenu osnovanim zahtjeva za naknadu štete, svi drugi argumenti su postali bespredmetni. Naime, svi postupci državnih tijela bili su u skladu s pozitivnopravnim propisima, a odluke proizašle iz tih postupaka stjecale su svojstvo konačnosti i pravomoćnosti jer protiv njih tužitelj nesporno nije ni podnosio nikakve pravne lijekove.

23. Budući da tužitelj i tuženik svojim žalbama nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane djelomične presude, odnosno međupresude, valjalo je na temelju članka 368. stavaka 1. i 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić