REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2138/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženice AK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić, Hrvoje Mladinić u Bjelovaru, radi utvrđenja bračne stečevine na poslovnom udjelu, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-41/2023-28 od 25. ožujka 2025., 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-41/2023-28 od 25. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-41/2023-28 od 25. ožujka 2025. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je poslovni udio u iznosu od 2.654,46 € u društvu Veterinarska ambulanta INES-VET d.o.o. bračna stečevina tuženice i tužitelja te da je tužitelj ovlaštenik u ½ dijela poslovnog udjela u društvu Veterinarska ambulanta INES -VET d.o.o. (točka I.1. i I.2. izreke) te kojim se nalaže tuženici da tužitelju izda ispravu na temelju koje je tužitelj ovlašten ishoditi upis u knjigu poslovnih udjela društva Veterinarska ambulanta INES-VET d.o.o. te zatražiti i ishoditi upis u sudski registar Trgovačkog suda u Bjelovaru da je ovlaštenik na poslovnom udjelu u jednoj polovini dijela (točka I.3. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.937,50 € (točka II. izreke).

2. Protiv pobijane presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju žalbe navodi da je prvostupanjska presuda nezakonita jer sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Smatra da su zbog nepostojanja jasnih razloga povrijeđena njegova prava iz odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske te odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dalje navodi da je presuda nezakonita jer se temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te da je zbog toga pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Tužitelj posebno u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako poslovni udio nije bračna stečevina, jer je svoju odluku pogrešno temeljio isključivo na činjenici da temeljni kapital nije uplaćen novcem osiguranim iz prihoda stranaka, odnosno da tužitelj nije dao vlastiti novac za temeljni kapital. Navodi da je nesporno da su obje stranke doktori veterinarske medicine, da su prije otvaranja ambulante ostvarivali prihode isključivo radom, te da su imali zajednički interes i motiv za pokretanje vlastite djelatnosti. Ističe da je društvo nosilo obiteljsko prezime stranaka i imalo sjedište na adresi na kojoj su zajedno živjeli, što potvrđuje zajedničku namjeru. Dalje navodi da iz njegovog iskaza i iskaza svjedoka ĆK (tužiteljevog brata) proizlazi da je tužitelj bio izrazito angažiran u pripremi otvaranja ambulante, financiranju nabave aparata i pribora, obavljanju operativnih zahvata na životinjama za koje tuženica nije imala znanja i vještine, te da je davao pozajmice društvu i nakon početka rada ambulante. Žalitelj ističe da, iako nije sporno da su roditelji tuženice sudjelovali u financiranju projekta, iz provedenih dokaza proizlazi da je u početnoj fazi planiranja postojala namjera da se sredstva za realizaciju projekta osiguraju i putem založnih prava na nekretninama u vlasništvu tužiteljevih roditelja. Prema njegovom shvaćanju, ta okolnost upućuje na zaključak da se radi o zajedničkom projektu stranaka. Dalje navodi da tuženica umanjuje i obezvrjeđuje njegov doprinos u osnivanju društva, kao i angažman njegovog brata, iako i sama u iskazu potvrđuje da su određene odluke donosili zajednički. Poziva se i na iskaz svjedokinje LK (tuženičine majke) koja je navela da je očekivala veći angažman tužitelja i njegove obitelji, što prema tužitelju potvrđuje da se radilo o zajedničkom projektu. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 365,59 €.

3. Tuženica u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud odbije tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.

4. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

5. Nakon što je ispitao presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda pravilna i na zakonu osnovana.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje da poslovni udio nominalne vrijednosti 2.654,46 € u društvu Veterinarska ambulanta INES-VET d.o.o. predstavlja bračnu stečevinu stranaka, da je tužitelj ovlaštenik na jednoj polovini tog poslovnog udjela te da se tuženici naloži izdavanje isprave podobne za upis tog prava u knjigu poslovnih udjela i sudski registar. Ili drugim riječima, predmet spora je utvrđenje predstavlja li poslovni udio u trgovačkom društvu bračnu stečevinu stranaka ili posebnu imovinu tuženice.

7. Tužitelj je u tužbi u bitnome naveo da su on i tuženica započeli izvanbračnu zajednicu početkom 2011. godine, sklopili brak 21. srpnja 2012., dok je bračna zajednica prestala početkom 2016., a brak je razveden presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 14. prosinca 2016. Naveo je i da su tijekom trajanja zajednice zajednički razvili ideju o osnivanju veterinarske ambulante te da je društvo Veterinarska ambulanta Fabian d.o.o. osnovano 26. rujna 2013., odnosno upisano u sudski registar 1. listopada 2013., za vrijeme trajanja bračne zajednice. Tvrdio je da je projekt bio zajednički, da su zajedno sudjelovali u organizaciji, donošenju odluka, osiguravanju prostora, pribavljanju opreme i pokretanju poslovanja, kao i da je on ulagao vlastita sredstva i rad, te da poslovni udio stoga predstavlja bračnu stečevinu.

8. Tuženica je u bitnome osporila tužbeni zahtjev ističući da poslovni udio nije stečen sredstvima koja predstavljaju bračnu stečevinu, već njezinom posebnom imovinom. Navela je da je temeljni kapital društva u cijelosti osiguran sredstvima njezinih roditelja, uključujući ušteđevinu, kredit njezina oca i sredstva majčine otpremnine, te da tužitelj nije sudjelovao u uplati temeljnog kapitala niti u financiranju osnivanja društva. Osporila je i da je postojala zajednička poslovna odluka o osnivanju društva, ističući da je društvo osnovala samostalno.

9. Dakle, prvostupanjski sud je utvrdio kao nesporno da su stranke bile u bračnoj zajednici od 21. srpnja 2012. do prestanka zajednice početkom 2016., da je brak razveden 14. prosinca 2016., te da je trgovačko društvo osnovano i upisano u sudski registar 2013. godine za vrijeme trajanja bračne zajednice. Kao sporno utvrđeno je porijeklo sredstava za uplatu temeljnog kapitala i time pravna narav poslovnog udjela.

10. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u osnivačku dokumentaciju društva (Izjavu o osnivanju društva od 26. rujna 2013. i Odluku o izmjeni te Izjave od 8. svibnja 2017.), izvatke iz sudskog registra, presudu o razvodu braka, kreditnu i financijsku dokumentaciju, te je saslušao stranke i svjedoke. Prvostupanjski je sud iskaze stranaka i svjedoka prihvatio kao vjerodostojne, logične i uvjerljive.

11. Uzimajući u obzir sve dokaze (isprave u spisu i navode stranaka i svjedoka) izvedene u postupku prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine” broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13; dalje: ObZ), te na odredbe čl. 390. st. 2. i čl. 398. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj: 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19 i 34/22; dalje: ZTD), zaključio da poslovni udio nije stečen radom stranaka niti sredstvima koja predstavljaju bračnu stečevinu, već je u cijelosti uplaćen novcem roditelja tuženice, dakle sredstvima koja predstavljaju posebnu imovinu tuženice. Ujedno je zauzeo stav da eventualni doprinos tužitelja u radu ili poslovanju društva ne dovodi do stjecanja poslovnog udjela ako nije sudjelovao u uplati temeljnog kapitala sredstvima koja bi imala karakter bračne stečevine.

12. Uzimajući u obzir sve navedeno, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, obvezao tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženici.

13. I ovaj drugostupanjski sud, jednako kao i prvostupanjski sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, u odnosu na navode kojima tužitelj ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da pobijana presuda sadrži jasne, određene i međusobno neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud je naveo koje je činjenice utvrdio, na temelju kojih dokaza te iz kojih razloga, kao i koje je pravne odredbe primijenio, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

14. Time nije povrijeđeno ni pravo tužitelja na obrazloženu sudsku odluku iz odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske niti pravo na pravično suđenje iz odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući da je tužitelju omogućeno sudjelovanje u postupku, iznošenje svih relevantnih činjenica i dokaza, a prvostupanjski sud je o njegovim zahtjevima odlučio obrazloženom sudskom odlukom.

15. Neosnovani su i žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

16. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 248. ObZ-a za postojanje bračne stečevine u odnosu na sporni poslovni udio. Naime, kako se poslovni udio stječe uplatom uloga, a utvrđeno je da taj ulog ne potječe iz rada bračnih drugova niti iz imovine stečene radom tijekom bračne zajednice, već iz posebne imovine tuženice, to takav poslovni udio ne može imati pravnu narav bračne stečevine.

17. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud razlikovao poslovni udio kao imovinsko pravo člana društva od imovine samog društva, koja predstavlja zasebnu imovinu pravne osobe. Stoga okolnosti koje se odnose na kasnije poslovanje društva, eventualna ulaganja, rad ili angažman tužitelja u vezi s društvom, kao i sudjelovanje u pripremi otvaranja ambulante, nisu odlučne za pravnu kvalifikaciju poslovnog udjela u smislu odredaba Obiteljskog zakona. U tom smislu, okolnosti na koje se tužitelj poziva – da su stranke imale zajedničke profesionalne interese, da su sudjelovale u pripremi poslovanja, da je tužitelj ulagao određeni rad, sredstva ili davao pozajmice društvu, kao i navodi koji proizlaze iz iskaza svjedoka o njegovu angažmanu – ne dovode u pitanje pravilnost zaključka o porijeklu temeljnog kapitala, koji je odlučan za rješenje spora. Isto vrijedi i za navode da je u određenoj fazi postojala namjera financiranja projekta putem sredstava ili osiguranja povezanih s tužiteljevom obitelji, jer takve okolnosti ne predstavljaju stvarni izvor sredstava kojima je u konačnici uplaćen temeljni kapital.

18. Također, ni činjenica da su pojedini svjedoci ukazivali na očekivanja u pogledu angažmana tužitelja ili na njegov doprinos u određenim segmentima nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke od one koja je donesena u prvostupanjskom postupku, budući da ti iskazi ne dovode u sumnju utvrđenje da sredstva za uplatu temeljnog kapitala nisu potjecala iz rada stranaka.

19. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a žalitelj ni ne navodi konkretne razloge zbog kojih pobija odluku o parničnim troškovima.

20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović