REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1185/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Branke Šabarić Zovko, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza NAMCO PROMET d.o.o. u stečaju, Zagreb, Smičiklasova 18, OIB 83495207891, kojeg zastupa punomoćnica Irena Glogovšek Strahovnik, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Trgovački centar Lumini d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 52, OIB 90092662934, kojeg zastupa punomoćnica Leila Dragčević, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate iznosa od 92.193,02 eura, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-135/2020-20 od 27. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-135/2020-20 od 27. siječnja 2026. u točkama I. i III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-135/2020-20 od 27. siječnja 2026. u dijelu točke II. izreke za iznos ovršnog troška od 4,97 eura i u dijelu točke IV. izreke za iznos parničnog troška od 375,00 eura i sudi:

1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Ježeka, Zagreb, poslovni broj Ovrv-1437/2015 od 27. siječnja 2015. u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku osam dana naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 4,97 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. siječnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 28. travnja 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-135/2020-20 od 27. siječnja 2026. u dijelu točke I. izreke kojim je ukinut platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate koje teku na troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.987,52 eura od 27. siječnja 20156. do isplate preko stope propisane za ostale odnose i u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan, te u dijelu točke IV. izreke kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 11.300,00 eura sa zateznim kamatama, kao i zahtjev da mu tuženik plati zatezne kamate na dosuđene troškove postupka u iznosu od 16.926,11 eura preko stope propisane za ostale odnose.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 6,71 eura, dok se u preostalom iznos od 199,92 eura tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se tužiteljeva žalba, preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-135/2020 od 14. veljače 2017. i rješava:

Odbija se tuženikov zahtjev da mu tužitelj naknadi troškove zastupanja na ročištu od 14. veljače 2017. u iznosu od 82,95 eura, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 868,75 eura sa zateznim kamatama koje teku od 28. travnja 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 868,75 eura sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-135/2020-20 od 27. siječnja 2026. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Ježeka, Zagreb, poslovni broj Ovrv-1437/2015 od 27. siječnja 2015. u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 92.193,02 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.982,55 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. siječnja 2015. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke); ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Ježeka, Zagreb, poslovni broj Ovrv-1437/2015 od 27. siječnja 2015. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 647,26 eura sa zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate koje na dosuđene troškove ovršnog postupka teku od 27. siječnja 2015. do isplate preko stope dosuđene u točki I. izreke i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke); naloženo je tuženiku u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 16.926,11 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. siječnja 2026. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka III. izreke), odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.675,00 eura sa zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim tužitelj traži da mu tuženik plati zatezne kamate na dosuđene troškove parničnog postupka preko stope dosuđene u točki III. izreke, kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Iz obrazloženja presude u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj temeljem Ugovora o održavanju i upravljanju trgovačkog centra Lumini Varaždin od 26. travnja 2011. s aneksom od 29. studenog 2011. (dalje: Ugovor), kojeg je kao izvršitelj sklopio s tuženikom (njegovim pravnim prednikom) kao naručiteljem, izvršio ugovorene usluge održavanja objekta u „hladnom pogonu“ i zaštite objekta, naknadu kojih potražuje u ovom postupku. Naime, tužitelj je obavljao ugovorene usluge sve do raskida Ugovora koji je uslijedio 28. svibnja 2012. temeljem tuženikove izjave o raskidu Ugovora od 27. veljače 2012., dok je tuženik još u prosincu 2011. godine bio upoznat s činjenicom da je tužitelj radnike prebacio na novoosnovano društvo (Energon grupu d.o.o.) čemu se nije protivio, niti je prilikom primopredaje u odnosu na navedeno iznosio primjedbe, već je, štoviše, u rujnu 2012. godine i platio dio usluga izvršenih u otkaznom roku. Stoga je sud primjenom odredbe čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) održao na snazi citirani platni nalog sadržan u javnobilježničkom rješenju o ovrsi za iznos glavnice od 92.193,02 eura sa zateznim kamatama, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a.

3. Protiv presude žalbu su podnijele obje stranke.

4. Tužitelj žalbom presudu pobija u točki II. izreke u dijelu kojim je ukinut citirani platni nalog sadržan u javnobilježničkom rješenju o ovrsi kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 4,97 eura sa zateznim kamatama, u točki IV. izreke te pobija i prvostupanjsko rješenje od 14. veljače 2017. o troškovima postupka zbog svih zakonom previđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da ovaj sud presudu u pobijanom dijelu preinači, kao i rješenje, podredno da navedene odluke ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 206,63 eura.

5. U obrazloženju žalbe u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud neosnovano odbio priznati tužitelju trošak dostave rješenja ovrsi, koji trošak je tužitelj dokumentirao plaćenim računom javnog bilježnika. Osim toga, ističe kako za zastupanje na ročištu 19. travnja 2017. i 5. srpnja 2017. tužitelju pripada naknada prema Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), a ne prema Tbr. 9.2. Tarife kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud, jer se na navedenim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari. Nadalje, ističe kako je sud neosnovano odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova za zastupanje na ročištima 3. svibnja 2017., 7. lipnja 2017., 29. rujna 2017., 29. siječnja 2018., 14. studenog 2018., 4. veljače 2019., 19. travnja 2022., 22. rujna 2025. i 26. studenog 2025. obrazlažući kako navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Također, tužitelj smatra da mu za sastav podneska od 11. siječnja 2024. pripada pravo na nagradu u punom iznosu od 1.390,00 eura prema Tbr. 8.1. Tarife, a ne prema Tbr. 8.4. tarife kako mu je dosudio prvostupanjski sud, jer se radi o obrazloženom podnesku. Konačno, pobijajući prvostupanjsko rješenje od 14. veljače 2017., tužitelj navodi da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 156. ZPP-a jer je tuženik na navedenom ročištu predao podnesak kojim se očitovao na tužiteljev podnesak od 6. veljače 2017., a sud je u obrazloženju navedenog rješenja naveo kako je predmetno ročište odgođeno kako bi se tuženik mogao očitovati na navedeni podnesak tužitelja.

6. Tuženik je protiv navedene presude podnio žalbu iz sadržaja koje proizlazi da ju pobija u točkama I. i III. izreke zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom ovome sudu da pobijanu presudu preinači, podredno ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.835,48 eura.

7. U obrazloženju žalbe u bitnom navodi kako je zaključak prvostupanjskog suda da je među strankama moglo prešutno doći do izmjene ugovornih odredaba jer je tuženik bio „obaviješten“ da tužitelj namjerava sve radnike prebaciti na drugo društvo, i to unatoč protivljenju tuženika takvom načinu poslovanja, protivan odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje navodi kako je stav prvostupanjskog suda kako nije od utjecaja u kojem su društvu bile zaposlene osobe koje su izvršavale uslugu i da tužitelj ne traži naknadu izdataka učinjenih trećoj osobi, već naknadu za usluge koje je temeljem Ugovora izvršio tuženiku, pravno neodrživ iz razloga što u slučaju da su usluge izvršene od strane treće osobe, tada nema osnove po kojoj bi tužitelj mogao tražiti plaćanje naknade od tuženika. Ističe kako tužitelj sukladno Ugovoru nije mogao bez izričite suglasnost tuženika angažirati podizvođača radi izvršavanja ugovorenih usluga. Uz navedeno, tuženik navodi kako su računi koje je mu je izdao tužitelj barem djelomično neistiniti jer ne održavaju stvarnu isporuku usluga od strane onoga tko je račun izdao. Tuženik ističe da tužitelj u ovoj parnici za izvršenje usluge nije priložio niti jedan dokaz, dok sud odluku temelji na saslušanju svjedoka Đ i ranijeg zastupnika po zakonu tužitelja, a odbija tuženikov prijedlog za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Pobijajući odluku o troškovima postupka, tuženik navodi kako se konkretno radi o specifičnoj situaciji u kojoj je tužitelj stranka u stečaju u kojemu iz Izvješća stečajnog upravitelja u postupku poslovni broj St-16942013 za razdoblje od 8. studenog 2019. do 2. listopada 2025. proizlazi da su svi odvjetnički troškovi nastali prije zaključenja stečajnog postupka namireni. Stoga tuženik smatra da bi tužitelj obračunom troškova po predmetnoj Tarifi ostvario zaradu, a što predstavlja zloporabu procesnih ovlaštenja na koju je sud dužan paziti po službenoj dužnosti. Zbog toga ističe kako tužitelju ukupno dosuđeni trošak ne bi trebao prelaziti iznos od 9.006,00 eura uvećano za PDV.

8. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

9. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana, dok je tuženikova žalba neosnovana.

10. Ispitavši pobijanu presudu i rješenje na temelju odredaba čl. 365. i čl. 381. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita, dok je pobijano rješenje nepravilno i nezakonito.

11. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, niti u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 92.193,02 eura na ime naknade za obavljene usluge temeljem Ugovora o održavanju i upravljanju trgovačkog centra Lumini Varaždin od 26. travnja 2011. s aneksom od 29. studenog 2011.

13. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude u bitno proizlaze sljedeće činjenice:

- da su društvo Verditeh d.o.o. kao naručitelj i Energon facility management d.o.o. kao izvršitelj 26. travnja 2011. sklopili Ugovor o održavanju i upravljanju trgovačkog centra Lumini Varaždin s aneksom od 29. studenog 2011. temeljem kojega se izvršitelj obvezao pružiti naručitelju uslugu održavanja objekta u „hladnom pogonu“ zaštite objekta; aneksom Ugovora je mjesečna naknada ugovorena u iznosu od 26.590,00 eura uvećano za PDV,

- da je Energon facility management d.o.o. promijenio tvrtku u Namco promet d.o.o., nad kojim društvom je otvoren i zaključen stečajni postupak, uz upis stečajne mase,

- da je tuženik pravni sljednik društva Verditeh d.o.o., koje mu je pripojeno,

- da je predmetni Ugovor sporazumno raskinut na temelju tuženikove izjave o raskidu od 27. veljače 2012., istekom otkaznog roka od tri mjeseca, odnosno 28. svibnja 2012.,

- da je s danom isteka ugovornog odnosa, tužitelj izvršio primopredaju kojom prilikom je sastavljan primopredajni zapisnik,

- da je tuženik utužene račune broj 110052 za veljaču 2012. godine, broj 110054 za travanj 2012. godine te broj 110056 za svibanj 2012. godine zaprimilo društvo Verdispar 29. svibnja 2012., uz napomenu da se odnose na društvo Verditeh te je na njima upisana napomena tuženika od 5. lipnja 2012. „čekati“,

- da je tuženik 7. rujna 2012. tuženik platio tužitelju račun broj 110053 za ožujak 2012. godine, nakon čega je preostalo dugovanje po osnovi računa za siječanj, veljaču, travanj i svibanj u iznosu od 128.030,85 eura,

- da je nakon izvršene primopredaje tužitelj izdao tuženiku knjižno odobrenje u iznosu od 35.837,83 eura, kojim je zatvoreno najstarije dospjelo potraživanje (za siječanj 2012. godine i dio veljače 212. godine), pa je preostalo potraživanje koje odgovara visini utužene tražbine od 92.193,02 eura,

- da iz iskaza svjedoka Đ, koji je u sporno vrijeme bio zaposlenik društva Verdispar d.o.o. koje je upravljalo društvom Verditeh d.o.o. (prednikom tuženika) i kao takav bio kontakt osoba za ugovorni odnos među strankama, proizlazi kako je tuženik bio obaviješten da je tužitelj osnovao novo društvo Energon grupu d.o.o., na koje je prebacio radnike i opremu, te da tuženiku u vrijeme otkaznog roka nije bilo bitno u kojem društvu rade osobe koje obavljaju ugovorene usluge, već mu je bitno da se usluge obave,

- da tuženik nije bio voljan ugovorni odnos nastaviti s Energon grupom d.o.o., već je odlučio predmetni Ugovor s tužiteljem raskinuti 27. veljače 2012.

14. Na temelju tako utvrđeno činjeničnog stanja, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

15. Naime, tuženik (njegov pravni prednik) je nesporno bio upoznat s time da je tužitelj prebacio radnike i opremu na novoosnovano društvo (još u prosincu 2011. godine), te o tome da će mu tužitelj, unatoč tome, nastaviti pružati ugovorene usluge, čemu se tuženik nije protivio. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da su se ugovorene usluge u otkaznom roku od strane podizvršitelja obavljale uz tuženikovu suglasnost. Štoviše, tuženik niti prilikom primopredaje, nije imao primjedbi na takvu organizaciju rada, niti je kasnije iznosio bilo kakve primjedbe u tom smislu, već je u rujnu 2012. godine platio račun za ožujak 2012. godine, dakle, za usluge izvršene tijekom otkaznog roka. Dodatno, iz iskaza svjedoka Đ, kojemu stranke nisu prigovarale, proizlazi da je tuženiku bilo bitno da se usluge izvršavaju, neovisno o tome kod kojeg su poslodavca bili zaposleni radnici koji su te usluge izvršavali.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, činjenica da tuženik nije pristao nastaviti ugovorni odnos s Energon grupom d.o.o., zbog čega je u konačnici i raskinuo predmetni Ugovor s tužiteljem, ne znači da tuženik tijekom otkaznog roka nije dao (prešutnu) suglasnost da tuženik ugovorene usluge obavlja putem podizvođača, odnosno novoosnovanog društva, o kojoj organizaciji rada je tuženik bo upoznat još u prosincu 2011. godine, dakle, prije nego što je uslijedio raskid Ugovora 27. veljače 2012. Uz navedeno, tuženikov angažman podizvođača suprotno ugovornim odredbama može biti osnova za eventualnu tužiteljevu odgovornost zbog povrede ugovornih odredaba, ali ta činjenica ne može opravdati tuženikovo odbijanje plaćanja naknade za izvršene ugovorene usluge, pa bilo i od strane podizvođača.

17. Osim toga, neosnovano tuženik u žalbi iznosi tvrdnje vezano uz pogrešno izdavanje računa, budući da su predmetni računi izdani radi knjigovodstvenog evidentiranja usluga koje je tužitelj izvršio temeljem predmetnog Ugovora, kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud.

18. Konačno, neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi kako je tužitelj, time što je troškove obračunao prema predmetnoj Tarifi iz 2023. godine, iako iz Izvješća stečajnog upravitelja proizlazi da su odvjetnički troškovi nastali do zaključenja stečajnog postupka nad tužiteljem plaćeni, zloupotrijebio procesna ovlaštenja.

19. Naime, odredbom čl. 164. st. 1. ZPP-a propisano je da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, dok je odredbom čl. 164. st. 3. ZPP-a propisano da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči.

20. Sukladno navedenim odredbama, tužitelj je zahtjev za naknadu troškova postupka trebao staviti do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, odnosno u konkretnom slučaju, do zaključenja glavne rasprave. Pri tome se ističe kako se na sve troškove parničnog postupka, dakle, i na one koji su učinjeni prije stupanja na snagu Tarife iz 2023. godine kojom je izmijenjena vrijednost boda, valja primijeniti Tarifu iz 2023. godine i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024. i poslovni broj Rev-858/2025 od 3. rujna 2025.).

21. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud na tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka primijenio odredbe Tarife iz 2023. godine, a ne odredbe Tarife koja je bila na snazi u vrijeme kada je vršen obračun odvjetničkog troška prema stranci, kako to pogrešno smatra tuženik.

22. Zbog toga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tuženiku žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i III. izreke, jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

23. U odnosu na tužiteljevu žalbu, ističe se sljedeće.

24. Osnovano tužitelj žalbom ukazuje kako mu je prvostupanjski sud nepravilno odbio priznati trošak dostave javnobilježničkog rješenja o ovrsi u iznosu od 4,97 eura. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj platio račun javnog bilježnika Mladena Ježeka broj 110/1/1 od 27. siječnja 2015. kojim mu je zaračunat, između ostalog, i trošak dostave rješenja o ovrsi.

25. Nadalje, osnovano tužitelj navodi da mu je prvostupanjski sud trebao priznati trošak sastava podnesaka od:

- 3. svibnja 2017., jer se njime tužitelj očituje na navode iz tuženikovog podneska od 12. travnja 2017. i u njemu iznesene dokazne prijedloge,

- 7. lipnja 2017., jer se njime tužitelj očituje na tuženikov podnesak od 31. svibnja 2017. i u njemu iznesene navode,

- 29. rujna 2017., jer se njime tužitelj očituje na dokumentaciju koja je dostavljena u spis (dopise MUP-a, HZMO-a i Ministarstva financija),

- 29. siječnja 2018., jer se njime tužitelj očituje na tuženikov prijedlog za prekid postupka i na (privatni) nalaz i mišljenje vještaka Natalije Jambrečić,

- 14. studenog 2018., jer njime tužitelj obavještava sud da se punomoćnici tužitelja odobrio nastavak obavljanja odvjetništva,

- 19. travnja 2022., jer se njime tužitelj očituje na pristiglu dokumentaciju od Ministarstva financija.

26. Svaki od navedenih podnesaka predstavlja ostale podneske iz Tbr. 8.1. Tarife za sastav kojeg tuženiku pripada nagrada u iznosu od 50,00 eura uvećano za PDV od 25% prema Tbr. 46. Tarife.

27. S druge strane, pravilno je prvostupanjski sud za zastupanje na ročištima 19. travnja 2017. i 5. srpnja 2017. dosudio tužitelju nagradu prema Tbr. 9.2. Tarife, jer se na navedenim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Isto tako, pravilno je sud za sastav podneska od 11. siječnja 2024. dosudio tužitelju nagradu prema Tbr. 8.4. Tarife u iznosu od 50,00 eura jer se radi o ostalim podnescima, a ne obrazloženim podnescima iz Tbr. 8.1. Tarife, kako to pogrešno smatra tužitelj.

28. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova za sastav podnesaka od 4. veljače 2019., jer se njime tužitelj ponovo očitovao na tuženikov prijedlog za prekid postupka, od 22. rujna 2025., jer se radi požurnici za postupanje suda, te od 26. studenog 2025., jer je tužitelj već ranijim podneskom (od 11. siječnja 2024.) uredio tužbeni zahtjev u odnosu na valutu.

29. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud na dosuđeni trošak tužitelju odredio da zatezne kamate teku po stopi koja je propisana za ostale odnose (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1114/2023 od 4. lipnja 2024.).

30. Tužitelju bi, da je u cijelosti uspio sa žalbom, pripalo pravo na naknadu troškova žalbenog postupka za sastav žalbe u iznosu od 125,00 eura prema Tbr. 10.4. Tarife i sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 81,63 eura, dakle, ukupno 206,63. Budući da je tužitelj sa žalbom uspio u mjeru od 3,25%, pripada mu pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 6,71 eura.

31. Stoga je primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučeno kao u točki III. izreke ove presude. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a (točka IV. izreke ove presude).

32. U donosu na prvostupanjsko rješenje od 14. veljače 2017. ističe se sljedeće.

33. Navedenim rješenjem prvostupanjski sud je naložio tužitelju da naknadi tuženiku trošak zastupanja na ročištu 14. veljače 2017. na temelju odredbe čl. 156. ZPP-a u bitnom obrazlažući takvu odluku time što je predmetno ročište odgođeno zbog krivnje tužitelja jer se tuženiku treba dati mogućnost očitovati se na tužiteljev podnesak zaprimljen 6. veljače 2017.

34. Međutim, iz sadržaja zapisnika s navedenog ročišta proizlazi da je tuženik na navedenom ročištu predao u spis podnesak od 13. veljače 2017., dok iz sadržaja navedenog podneska proizlazi da njime tuženik očituje na navode iz tužiteljevog podneska od 6. veljače 2017.

35. Iz navedenog slijedi kako nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 156. ZPP -a jer predmetno ročište nije moglo biti odgođeno krivnjom tužitelja, budući da je tuženik očito imao dovoljno vremena sastaviti podnesak kojim se očitovao na navode iz tužiteljevog podneska i predati ga sudu na predmetnom ročištu.

36. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 380. t. 3. pobijano rješenje trebalo preinačiti i odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu od 14. veljače 2017. kao neosnovan (točka I. izreke ovog rješenja).

37. Konačno, uslijed preinačenja pobijanog rješenja, preostalo je odlučiti o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova zastupanja na ročištu od 14. veljače 2017.

38. Iz sadržaja tužiteljevog troškovnika predanog na ročištu na kojemu je sud zaključio glavnu raspravu proizlazi da tužitelj za zastupanje na navedenom ročištu traži naknadu troškova u iznosu od 1.390,00 eura uvećano za PDV prema Tbr. 9.1. i Tbr. 46. Tarife.

39. Iz zapisnika s ročišta održanog 14. veljače 2017. proizlazi da se na navedenom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, slijedom čega tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP -a u vezi s Tbr. 9.2. i Tbr. 46. Tarife za zastupanje na navedenom ročištu pripada pravo na naknadu troškova u iznosu od 868,75 eura, dok je tužiteljev zahtjev u iznosu od 868,75 eura trebalo odbiti kao neosnovan (točke II. i III. izreke ovog rješenja).

40. Preračunavanje iznosa izraženih u kunama u iznose izraženim u eurima izvršeno je u skladu s odredbama čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

Zagreb, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović