REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4821/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću stavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, OIB 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, Područni ured Varaždin, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-132/2018-63 od 16. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-132/2018-63 od 16. prosinca 2021. u pobijanoj točki II. izreke.
II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-132/2018-63 od 16. prosinca 2021. u pobijanim točkama I. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-132/2018-63 od 16. prosinca 2021., tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 14.641,09 € (110.313,31 kn) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na više pojedinačnih iznosa od njihovog dospijeća do isplate (točka I. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 5.306,72 € (39.983,45 kn) s pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznos od 1.374,92 € (10.359,31 kn - točka III. izreke).
2. Tužbeni zahtjev se odnosi na naknadu štete nastale liječenjem tužiteljevih osiguranika LJ, JJ i NJ koji su zadobili tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je prouzročio tuženikov osiguranik DJ. Šteta se odnosi na iznos koji je tužitelj platio zdravstvenim ustanovama za liječenje ozljeda koje su prouzročene tužiteljevim osiguranicima.
3. Protiv točke II. izreke prvostupanjske presude, tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, odnosno ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju žalbe navodi da je nepravilno prvostupanjski sud postupio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva za iznos od 5.306,72 € (39.983,45 kn) sa zateznim kamatama, s obrazloženjem da taj trošak nije opravdan, jer nije u skladu s dijagnozom postavljenoj tužiteljevoj osiguranici NJ. Istaknuo je da postojanje uzročno posljedične veze između prometne nezgode i ozljeda tužiteljeve osiguranice proizlazi iz iskaza tužiteljeve osiguranice i tužiteljevih isprava o troškovima koje je imao radi liječenja svoje osiguranice.
4. Protiv točke I. i III. izreke prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Naveo je da je tužitelj već namiren iz sredstava funkcionalne premije koju plaćaju sva osiguravajuća društva u Republici Hrvatskoj. Osporio je i uzročno - posljedičnu vezu između povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi i troškova liječenja tužiteljevih osiguranika te smatra da su tužiteljevi osiguranici doprinijeli nastanku svoje štete, odnosno ozljedama koje su pretrpjeli u predmetnoj prometnoj nezgodi. Tuženik je istaknuo prigovor zastare te je naveo i da su nezakonito dosuđene kamate tužitelju. Osporio je trošak te traži trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 711,29 € (5.359,25 kn).
5. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu predlaže da ovaj sud odbije tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu u točkama I. i III. izreke presude.
6. Žalbe nisu osnovane.
7. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, 155/2023, 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i na zakonu osnovana.
8. Rješenjem poslovni broj Rev-952/2023-2 od 15. listopada 2024., Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je presudu ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-2944/2022-2 od 6. srpnja 2022. te predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje. Naime, u obrazloženju ukidnog rješenja, revizijski sud je zauzeo jasno pravno stajalište da je ovaj drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a, jer se nije očitovao na tuženikov žalbeni navod o doprinosu tužiteljevih osiguranika nastanku vlastite štete, budući su pristali na vožnju sa vozačem (tuženikovim osiguranikom) koji je bio pod utjecajem alkohola u koncentraciji apsolutnog alkohola u krvi od 1,38 g/kg, što je oštećenicima (tužiteljevim osiguranicima) bilo poznato budući su bili s njim u kafiću dok je konzumirao alkohol.
9. Dakle, u konkretnom predmetu tužitelj potražuje isplatu naknade štete za koju navodi da ju je pretrpio jer je platio liječenje svojim osiguranicima ozlijeđenim u prometnoj nezgodi od 14. veljače 2009. U postupku nije sporno da je tuženikov osiguranik isključivo odgovoran za nastalu prometnu nezgodu, no ostalo je sporno jesu li tužiteljevi osiguranici pridonijeli nastanku štete tužitelju time što su pristali na vožnju sa vozačem koji je bio pod utjecajem alkohola.
10. Stoga je u ovom ponovnom postupku, postupajući po ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud ispitao tuženikov žalbeni navod kojim ističe da su tužiteljevi osiguranici JJ, KJ i LJ doprinijeli nastanku vlastite štete time što su pristali na vožnju s tuženikovim osiguranikom, DJ, za kojeg su znali da je konzumirao alkohol, zbog čega tuženik smatra da postoji osnova za razmjerno umanjenje tužbenog zahtjeva.
11. Iz iskaza svjedoka JJ između ostalog proizlazi da je bio u društvu s vozačem prije prometne nezgode, da zna da je vozač konzumirao alkohol, međutim da vozač nije djelovao pod jakim utjecajem alkohola u trenutku kada su krenuli kući.
12. Iz iskaza svjedokinje KJ između ostalog proizlazi da su prije nezgode boravili u kafiću i konzumirali alkohol, da je znala da je vozač pio, ali da nije djelovao jako alkoholizirano i da je normalno vozio.
13. Iz iskaza svjedoka LJ između ostalog proizlazi da je cijelu večer bio u društvu s vozačem, da je vozač konzumirao alkohol, ali da smatra da u trenutku sjedanja za upravljač nije bio jako alkoholiziran te da nije primijetio ponašanje koje bi upućivalo na nesposobnost za sigurnu vožnju.
14. Nadalje, iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da je vozilo ušlo u oštar zavoj brzinom od približno 79 km/h, iako je ograničenje brzine na tom dijelu ceste iznosilo 40 km/h, da je došlo do destabilizacije i zanošenja vozila te prelaska u suprotni prometni trak, što predstavlja odlučan uzrok nastanka prometne nezgode.
15. Prema odredbi čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; dalje: ZOO) propisano je da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.
16. Međutim, doprinos oštećenika u vožnji s alkoholiziranim vozačem može postojati samo ako je u postupku utvrđeno da je u konkretnom slučaju oštećenicima bilo poznato ili da su morali znati da je vozač u stanju koje bitno umanjuje njegovu sposobnost za sigurnu vožnju te da su unatoč tome svjesno prihvatili povećani rizik. Naime, sama činjenica da je vozač konzumirao alkohol ne znači automatski postojanje doprinosa putnika vlastitoj šteti. Za takav zaključak nužno je da je alkoholiziranost bila uočljiva u mjeri da bi prosječno razumna osoba mogla zaključiti da vozač nije sposoban za sigurnu vožnju. U konkretnom slučaju iz iskaza sva tri ozlijeđena putnika – tužiteljevih osiguranika proizlazi da su znali da je vozač konzumirao alkohol, ali da nije pokazivao znakove jake alkoholiziranosti, da je vožnja započela normalno te da nisu uočili ponašanje koje bi upućivalo na nesposobnost za upravljanje vozilom.
17. Nadalje, ni tuženik tijekom postupka nije dokazao da je vozač pokazivao vidljive znakove takve alkoholiziranosti koja bi bila očita prosječnoj osobi, niti da su putnici bili svjesni stupnja njegove alkoholiziranosti u mjeri koja bi upućivala na nesposobnost za sigurnu vožnju, niti da su ga nagovarali ili poticali na vožnju, kao ni da su svjesno prihvatili očito povećani rizik.
18. Također, ni koncentracija alkohola u krvi od 1,38 g/kg, utvrđena nakon nezgode, sama po sebi ne dokazuje da je stanje vozača bilo uočljivo u mjeri potrebnoj za zaključak o doprinosu putnika; ovo tim više što je vozač prije predmetne prometne nezgode bio zaustavljen u policijskoj kontroli te mu je, nakon provedene kontrole dopušten nastavak vožnje, što dodatno upućuje na zaključak da nije postojala očita okolnost koja bi ukazivala na njegovu nesposobnost za sigurnu vožnju.
19. Dakle, iz svega navedenog, ne proizlazi da su putnici automatski pridonijeli nastanku vlastite štete, jer bi za takav zaključak bilo potrebno utvrditi da su znali ili morali znati da je vozač u stanju koje bitno umanjuje njegovu sposobnost za sigurnu vožnju te da su, unatoč tome, svjesno prihvatili povećani rizik. Budući da takve okolnosti u ovom postupku nisu dokazane, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da na strani tužiteljevih osiguranika ne postoji doprinos nastanku štetnog događaja.
20. Slijedom navedenog, ovaj sud utvrđuje da tuženik nije dokazao postojanje suodgovornosti oštećenika u smislu citirane odredbe čl. 1092. ZOO-a i da nema osnove za razmjerno umanjenje naknade štete. Budući da u konkretnom slučaju nije dokazan doprinos oštećenika, tužitelj ima pravo na naknadu isplaćenih troškova liječenja u iznosu od 14.641,09 € (110.313,31 kn).
21. Ovom dopunom obrazloženja pobijane drugostupanjske odluke od 6. srpnja 2022., otklanja se propust na koji je ukazano ukidnom odlukom revizijskog suda, a koji se odnosio isključivo na potrebu ocjene tuženikovog žalbenog navoda o doprinosu tužiteljevih osiguranika nastanku vlastite štete.
22. Ukidna odluka nije naložila ponovno ispitivanje ostalih tuženikovih žalbenih navoda niti je dovela u pitanje pravilnost zaključaka ovog suda u odnosu na te navode. Stoga se u ovom ponovnom postupku ne odlučuje ponovno o prigovorima koji su se odnosili na pitanje obuhvata štete pokrićem iz police obveznog osiguranja i primjenu odredaba čl. 53. i čl. 134. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 150/08, 94/09, 153/09, 139/10, 49/11 i 22/12), na prigovor nedostatka uzročno – posljedične veze između troškova liječenja i predmetne prometne nezgode, na prigovor zastare te na odluku o zateznim kamatama, jer u tom dijelu presuda ovog suda od 6. srpnja 2022. (točka 9. – 19.) nije bila predmet ukidanja pa isto tako u tom dijelu ostaje neizmijenjena.
23. Slijedom svega navedenog, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud zaključuje da je tužitelj djelomično dokazao osnovanost i visinu tražbine i da su za njezinu naknadu ispunjeni svi zakonski uvjeti, te je odlučeno kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 28. travnja 2026.
Predsjednik vijeća
Dubravka Zubović
