REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1207/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HUK-COBURG-ALLGEMEINE VERSICHERUNG AG, OIB 46692568819, Banhofsplatz, Coburg, Njemačka, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 25.146,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1657/2025-80 od 2. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1657/2025-80 od 2. veljače 2026. u dijelu točke I. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 4.979,05 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.550,00 EUR od 30. ožujka 2016. do isplate, na iznos od 35,00 EUR od 11. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 35,00 EUR od 22. studenog 2016. do isplate, na iznos od 19,83 EUR od 28. studenog 2017. do isplate, na iznos od 417,31 EUR od 23. svibnja 2017. do isplate, na iznos od 40,22 EUR od 8. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 35,00 EUR od 11. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 35,00 EUR od 9. prosinca 2016. do isplate, na iznos od 72,40 EUR od 23. svibnja 2017. do isplate, na iznos od 468,53 EUR od 23. svibnja 2017. do isplate, na iznos od 2.098,77 EUR od 29. rujna 2017. do isplate i na iznos od 171,99 EUR od 28. studenog 2017. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1657/2025-80 od 2. veljače 2026. u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.661,43 EUR sa zateznim kamatama od 2. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1657/2025-80 od 2. veljače 2026. u dijelu točke I. izreke te u dijelu točke II. izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev da mu tuženik plati iznos od 20.166,95 EUR sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno određene iznose po stopi koja je propisana za ostale odnose.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 8.827,17 EUR sa zateznim kamatama od 2. veljače 2026. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

IV. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 866,36 EUR, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 213,89 EUR tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbe u iznosu od 781,25 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1657/2025-80 od 2. veljače 2026. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 25.146,00 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose kako je pobliže navedeno u izreci po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.488,60 EUR sa zateznim kamatama od 2. veljače 2026. do isplate po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka II. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da se 10. listopada 2015. dogodila prometna nesreća kada je motocikl registracijskih oznaka [registarska oznaka], osiguran kod tužitelja, naletio na osobno vozilo registracijskih oznaka [registarska oznaka], osigurano kod tuženika. Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud zaključuje da je vozač vozila osiguranog kod tuženika isključivo odgovoran za nastanak predmetne prometne nesreće. Također, utvrđuje da je uslijed opisanog štetnog događaja došlo do imovinske i neimovinske štete, koju je tužitelj isplatio oštećenicima ĐVB (vozaču motocikla) i ĐV (putnici na motociklu), kao i do određenih materijalnih troškova u uzročno -posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem i utvrđenjem posljedica predmetnog štetnog događaja koje je tužitelj platio, a koje regresno potražuje od tuženika u ovoj pravnoj stvari. Na temelju rezultata izvedenih dokaza prvostupanjski sud nalazi opravdanim cjelokupnu isplaćenu naknadu, koju tužitelj regresno potražuje od tuženika kao osiguratelja vozila, koje je isključivo odgovorno za nastalu štetu. Stoga prihvaća u cijelosti tužiteljev tužbeni zahtjev te odlučuje kao u izreci presude.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u cijelosti. U žalbi detaljno obrazlaže žalbene navode, koji se u bitnome sastoje od sljedećih tuženikovih tvrdnji:

- da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za predmetni štetni događaj;

- da vozač motocikla ĐVB nije treća osoba stoga tužitelj nema pravo potraživanja od tuženika s obzirom da nije postojala solidarna odgovornost;

- da je nezakonita odluka prvostupanjskog suda u odnosu na visinu neimovinske štete koju je dosudio tužitelju;

- da je nezakonita odluka prvostupanjskog suda u odnosu na dosuđene imovinske troškove, kao i

- da je nezakonita odluka prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na glavno potraživanje.

Tuženik također tvrdi da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Pobija i odluku o parničnom trošku s obzirom na to da smatra da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda o glavnoj stvari. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 781,25 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 299,00 EUR, odnosno ukupno 1 .080,25 EUR.

4. Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu, koju u cijelosti smatra neosnovanom stoga predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 781,25 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za pripadajuću pristojbu.

5. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP -a, u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud je utvrdio da je presuda djelomično pravilna i zakonita, a kako je navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

7. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev za isplatu iznosa od 25.146,00 EUR, koji je tužitelj isplatio na ime štete nastale u prometnoj nesreći od 10. listopada 2015., prema tuženiku kao osiguratelju vozila, čiji je vozač, prema stajalištu tužitelja, isključivo odgovoran za predmetni štetni događaj jer je oduzeo prednost vozilu osiguranika tužitelja.

8. Ovaj sud prihvaća kao pravilan zaključak i obrazloženje prvostupanjskog suda da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za predmetni štetni događaj. Naime, iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka (list 612. do 619. spisa, list 852. do 855. spisa) jasno proizlazi da je uzrok predmetne prometne nesreće uključenje osobnog vozila osiguranika tuženika na kolnik ceste s prednošću prolaska bez prethodnog propuštanja motocikla, koji se kretao kroz raskrižje kolnikom ceste s prednošću prolaska. Motocikl osiguranika tužitelja prije nezgode kretao se unutar granica dopuštene brzine, brzinom od 50 km/h, u svojoj prometnoj traci te je reagirao na opasnost kada se nalazio od mjesta sudara od oko 23,2 metra. Iako je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da bi primjerena brzina kretanja motocikla kroz zavoj koji neposredno prethodi mjestu sudara, u konkretnim kišnim uvjetima, iznosila oko 36 km/h i da je vozač motocikla mogao izbjeći sudar forsiranim kočenjem pri prethodnom kretanju brzinama u rasponu od 0 km/h do 46 km/h, to ne utječe na činjenicu da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja. Naime, ovaj sud je suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da je jasno da bi u kišnim uvjetima, kada je kolnik mokar, motocikl forsiranim kočenjem proklizao zajedno s vozačem i suvozačem. Pri tome ovaj sud ima u vidu i da je vozač osobnog vozila, osiguranog kod tuženika (list 497. do 499. spisa) iskazao da je vidio motocikl na udaljenosti od 30-40 metara i da ga nije propustio. Dakle, motocikl se kretao u skladu s ograničenjem brzine na tom području; iz nalaza i mišljenja proizlazi da se osiguranik tuženika uključivao na cestu s prednošću prolaska dok je motocikl bio udaljen svega 23,2 metra, a vozač osiguranika tuženika svjesno nije propustio motocikl iako ga je uočio. Stoga je prema ocjeni ovog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za predmetnu prometnu nesreću.

9. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor da vozač vozila motocikla ĐVB nije treća osoba, slijedom čega tužitelj nema pravo regresa od tuženika s obzirom na to da nije postojala solidarna odgovornost. Naime, u konkretnom slučaju, kada je štetni događaj prouzročen isključivom krivnjom vozača vozila osiguranog kod tuženika, vozač motocikla ima pravo na punu naknadu štete od odgovorne osobe, odnosno njegovog osiguratelja, a u skladu s odredbama članka 23. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) i općim pravilima odgovornosti za štetu. Iako vozač vozila nema svojstvo treće osobe u odnosu na motocikl kojim je upravljao, on se u odnosu na vozilo osigurano kod tuženika smatra trećom osobom, stoga šteta koju je pretrpio predstavlja štetu treće osobe u smislu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (članak 22. ZOOP-a). Slijedom navedenog, osiguratelj koji je isplatio naknadu štete stupa u prava oštećenika sukladno odredbama članka 963. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) te ima pravo zahtijevati regres od osiguratelja odgovorne osobe u cijelosti. Budući da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti regresnog zahtjeva – postojeće pravo oštećenika, svojstvo treće osobe u odnosu na odgovorno vozilo i solidarna odgovornost osiguratelja – prigovor tuženika u cijelosti je neosnovan.

10. U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelj isplatio vozaču motocikla ĐVB i putnici na motociklu ĐV previsoku naknadu neimovinske štete ističe se kako slijedi.

11. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari već ranije donio presudu poslovni broj P-2239/2020-61 od 28. travnja 2025., koja je postala pravomoćna u nespornom dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 5.782,69 EUR. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2335/2025-3 od 10. lipnja 2025. navedena presuda je ukinuta za iznos od 25.146,00 EUR sa zateznim kamatama, a što je u ovoj fazi predmet spora. Iz očitovanja tuženika na ročištu održanom 6. studenog 2025. proizlazi da se nesporni dio u iznosu od 5.782,69 EUR, u odnosu na koji je presuda od 28. travnja 2025. postala pravomoćna, odnosi na glavnicu u iznosu od 1.200,00 EUR na ime neimovinske štete isplaćene putnici ĐV i na glavnicu u iznosu od 4.582,69 EUR na ime neimovinske štete isplaćene vozaču motocikla ĐVB. U skladu s navedenim tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev (list 826. do 828. spisa).

12. Iz spisa također proizlazi da je tužitelj na ime naknade neimovinske štete isplatio ĐVB ukupan iznos od 22.500,00 EUR, a oštećenoj ĐV iznos od 2.500,00 EUR. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata izvedenih dokaza ocijenio da je opravdana visina naknade neimovinske štete koju je tužitelj isplatio oštećenicima.

13. Imajući u vidu nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za medicinu – kirurgiju (list 702. do 705. spisa; list 723. do 726. spisa), kao i Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. ovaj sud nije suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da su predmetni iznosi koje je tužitelj isplatio oštećenicima bili opravdani, a s obzirom na to da oni premašuju stvarnu štetu utvrđenu nalazom i mišljenjem vještaka. Naime, imajući u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja te nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke ovaj sud ocjenjuje da, u skladu s odredbama članka 1100. ZOO -a, oštećenoj ĐV pripada pravična novčana naknada u iznosu od 1.500,00 EUR, dok oštećenom ŠV pripada pravična novčana naknada u iznosu od 5.000,00 EUR.

14. Budući da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-2239/2020-61 od 28. travnja 2025. tužitelju već dosuđen iznos od 1.200,00 EUR na ime isplaćene naknade neimovinske štete putnici ĐV valjalo je potvrditi pobijanu presudu u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju daljnji iznos od 300,00 EUR, dok je u iznosu od 1.000,00 EUR valjalo preinačiti presudu i u tom dijelu odbiti tužiteljev tužbeni zahtjev kao neosnovan. Isto tako, pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-2239/2020-61 od 28. travnja 2025. tužitelju je već dosuđen iznos od 4.582,69 EUR na ime naknade neimovinske štete isplaćene vozaču motocikla ĐVB. Stoga je valjalo potvrditi pobijanu presudu u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju daljnji iznos od 417,31 EUR, dok je valjalo preinačiti presudu u iznosu od 17.500,00 EUR i u tom dijelu odbiti tužiteljev tužbeni zahtjev kao neosnovan.

15. Tuženik u žalbi osporava i dosuđene imovinske troškove. Iz tuženikovih žalbenih navoda proizlazi da osporava pobijanu odluku u odnosu na dosuđenu naknadu troškova za izradu privatnog vještačenja po vještaku dr. Torsenu Mulleru u iznosu od 72,40 EUR i iznosu od 468,53 EUR iz razloga što se tuženik izričito protivio da se predmetni nalaz i mišljenje koristi u ovoj pravnoj stvari. Također, osporava i troškove navodnog angažiranja odvjetnika od strane oštećenika u iznosu od 1.666,95 EUR, kao i druge imovinske troškove u iznosima od 35,00 EUR i iznosu od 19,83 EUR iz razloga što se ti troškovi uopće ne mogu ispitati te prema njegovom mišljenju ne predstavljaju pravno priznati oblik štete.

16. Iz spisa proizlazi da su tužitelju u vezi s predmetnim štetnim događajem nastali troškovi izrade pojedinih liječničkih izvještaja te nalaza i mišljenja o zaostalim posljedicama predmetnog štetnog događaja, koji se nalaze u spisu i o kojima postoji potvrda da su plaćeni. Ovaj sud ocjenjuje da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su ti troškovi opravdani. Naime, tužitelj ne raspolaže stručnim medicinskim znanjem da je mogao sam zaključiti o uzročno-posljedičnoj vezi između predmetnog štetnog događaja i nastale štete te o posljedicama predmetnog štetnog događaja nastalih kod oštećenika. Tuženikov prigovor da se nije usuglasio da se nalaz i mišljenje dr. ZV koristi u ovom postupku nema utjecaja na pravo tužitelja da mu se naknade ti troškovi. Također, u spisu postoji i račun u iznosu od 19,83 EUR za potrebe prijevoda s hrvatskog na njemački jezik, a u vezi s predmetnim štetnim događajem (trošak prijevoda punomoći s pozivom na interni broj štete kod tužitelja), kao i da je taj trošak plaćen od strane tužitelja. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio predmetni trošak opravdanim.

17. Međutim, u odnosu na odvjetničke troškove, iz dokumentacije u spisu proizlazi da postoji račun za određene odvjetničke troškove i da je taj račun plaćen od strane tužitelja, ali ne postoje podatci o tome na koje se konkretne odvjetničke radnje navedeni trošak odnosi. U skladu s pravilima o teretu dokazivanja, tužitelj je bio dužan dokazati ne samo činjenicu isplate tih troškova već i da se radi o stvarnim i nužnim troškovima, koji su bili potrebni radi ostvarivanja ili zaštite prava oštećenika. Sama činjenica da je trošak plaćen nije dovoljna za njegovo priznanje. U nedostatku specifikacije izvršenih odvjetničkih radnji i njihove povezanosti s predmetnim štetnim događajem, nije moguće ispitati osnovanost niti visinu tog dijela potraživanja, a niti ocijeniti njihovu razmjernost. Te troškove je načelno moguće priznati, ali samo ako su određeni, dokazani i nužni, dok se paušalno iskazani i neobrazloženi troškovi ne mogu priznati kao opravdani.

18. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da bi tužitelj na glavno potraživanje imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, a ne od dana isplate. Naime, odredba članka 963. stavka 1. ZOO-a propisuje da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. U smislu odredbe članka 963. stavka 1. ZOO -a osiguratelj koji je naknadio štetu oštećenoj osobi i na kojega je prešlo pravo osiguranika ima pravo od štetnika, odnosno njegovog osiguratelja naplatiti isplaćeni iznos štete. Isto tako, ima pravo na zatezne kamate na svotu isplaćene naknade štete od dana kada je izvršio isplatu. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-643/2022-2 od 6. prosinca 2023. Na utvrđeni iznos štete tužitelj ima pravo na zatezne kamate po stopi za ostale odnose iz odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.

19. Slijedom svega iznesenog, u odnosu na glavno potraživanje valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke, a primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a kao u točki III.1. izreke ove drugostupanjske presude.

20. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Stranke su djelomično uspjele u parnici stoga se odluka o parničnom trošku temelji na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a. U konačnici, tužitelj je u predmetnoj pravnoj stvari u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu cjelokupan parnični postupak, tužiteljev zahtjev prihvaćen je u visini od 10.761,74 EUR, dok je odbijen kao neosnovan u visini od 20.166,95 EUR. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj uspio s osnovom tužbenog zahtjeva sa 100%, a s visinom tužbenog zahtjeva s 34,80%. Tuženik je uspio s osnovom tužbenog zahtjeva s 0%, a s visinom tužbenog zahtjeva sa 65,20%. Stoga, imajući u vidu kvalitativan i kvantitativan uspjeh stranaka u sporu, budući da je tužitelj uspio s osnovom tužbenog zahtjeva sa 100%, a s visinom s 34,80%, što ukupno iznosi 134,80%, što kada se podijeli s dva (pravni osnov i visina) iznosi 67,40%, dok je tuženik s osnovom uspio s preostalih 0%, a s visinom s preostalih 65,20%, što iznosi ukupno 65,20%, odnosno kad se podijeli s dva (osnov i visina), iznosi 32,60%. Kad se nakon toga oduzme veći postotak, tj. 67,40% u kojem je uspio tužitelj, od manjeg postotka, tj. 32,60% u kojem je uspio tuženik, dobije se 34,80%, što predstavlja uspjeh tužitelja.

21. Prvostupanjski sud je pravilno, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25; dalje: Tarifa), priznao tužitelju trošak za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 500,00 EUR, sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7. Tarife), sastav podneska kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife), sastav podneska kojim se očituje na vještačenje od 22. kolovoza 2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife), sastav podneska od 6. veljače 2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife), trošak pristupa na ročišta od 22. svibnja 2019., 23. listopada 2019., 2. srpnja 2020., 10. lipnja 2021., 16. listopada 2024. i 20. ožujka 2025., svako u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), trošak pristupa na ročišta od 12. veljače 2020. i 26. ožujka 2019., svako u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.5. Tarife), sastav podneska od 6. studenog 2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife), trošak pristupa na ročišta od 6. studenog 2025. i 18. prosinca 2025., svako u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), što ukupno iznosi 7.200,00 EUR, na koji iznos ima pravo na PDV od 25% u iznosu od 1.800,00 EUR, što sveukupno iznosi 9.000,00 EUR. Tome treba pribrojiti trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 351,05 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 351,05 EUR, kao i troškove prijevoda na hrvatski jezik od strane ovlaštenog sudskog tumača u iznosu od 3.836,50 EUR, što sveukupno onda iznosi 13.538,60 EUR. Budući da je tužitelj samo djelomično uspio u parnici, parnični trošak koji mu se valja naknaditi odmjeren je u dijelu tako utvrđenih troškova, koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojem su stranke uspjele u sporu (34,80%), a što iznosi 4.711,43 EUR. Tome još treba pribrojiti i troškove vještačenja u ukupnom iznosu od 950,00 EUR (prometno vještačenje 550,00 EUR i medicinsko vještačenje 400,00 EUR), koji troškovi su tužitelju priznati u cijelosti. Dakle, tužitelju ukupno valja priznati parnični trošak u iznosu od 5.661,43 EUR.

22. Budući da je presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-2239/2020-61 od 28. travnja 2025. tužitelju već pravomoćno dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.000,00 EUR, tužitelju je valjalo dosuditi daljnji trošak postupka u iznosu od 2.661,43 EUR. Na dosuđeni parnični trošak tužitelj na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a ima pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose iz odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.

23. Stoga je u odnosu na parnični trošak, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a kao u točki III.2. izreke ove drugostupanjske presude.

24. O trošku žalbenog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23; dalje: Tarifa sudskih pristojbi), u granicama postavljenog zahtjeva i s obzirom na uspjeh tuženika u ovom žalbenom postupku (80,20%). Tuženik u skladu s odredbama Tbr. 10.1. i Tbr. 46. Tarife ima pravo na trošak sastava žalbe u iznosu od 781,25 EUR (uključujući PDV od 25%), kao i na trošak sudske pristojbe za žalbu protiv presude u iznosu od 299,00 EUR, odnosno sveukupno 1.080,25 EUR. Budući da je tuženik u ovom žalbenom postupku uspio s 80,20%, priznat mu je trošak žalbenog postupka u skladu s navedenim postotkom uspjeha, što ukupno iznosi 866,36 EUR, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 213,89 EUR valjalo odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove drugostupanjske presude.

25. Na temelju odredbe članka 166. ZPP-a u vezi s odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice stoga je odlučeno kao u točki V. izreke ove drugostupanjske presude.

26. Napominje se da ovaj sud nije odlučivao o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova sudske pristojbe za odgovor na žalbu. Naime, tužitelj je postavio zahtjev za naknadom troška pripadajuće pristojbe. Takav zahtjev nije određen zahtjev u smislu odredbe članka 164. stavka 2. ZPP-a stoga ovaj sud o tom zahtjevu nije odlučivao.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko