Poslovni broj: Us I-5147/2023-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Sanda Jeromela, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužiteljice GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ,koju zastupa opunomoćenica Angela Kranjčević, odvjetnica iz Zagreba, Radnički dol 23, protiv tuženog Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi priznanja prava na rodiljnu i roditeljsku brigu o novorođenom djetetu i novčane pomoći za isto pravo, nakon usmene i javne rasprave, 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-09/22-01/82, URBROJ: 338-01-06-05-23-02 od 14. rujna 2023. u točki III. izreke.

II. Tužiteljici GD priznaje se pravo na rodiljnu i roditeljsku brigu o novorođenom djetetu DD, rođ. **.**.2021., u vremenu od 26. veljače 2022. do 31. prosinca 2022.

III. Nalaže se tuženiku da odluči o visini novčane pomoći za vrijeme utvrđenog prava iz točke II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici trošak u iznosu od 2.000,00 Eur uvećano za zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljica odbija sa troškovima ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporeno rješenje doneseno je u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-2842/22 od 30. kolovoza 2023. kojom je poništen zaključak i rješenje tuženika od 20. kolovoza 2022. i naloženo da posebnim rješenjima tuženik riješi o žalbama tužiteljice izjavljenim protiv rješenja kojima je odlučeno o pravu na rodiljnu i roditeljsku brigu o novorođenom djetetu i novčanoj pomoći. Tuženik je osporenim rješenjem KLASA: UP/II-502-09/22-01/82, URBROJ: 338-01-06-05-23- 02 od 14. rujna 2023. djelomično usvojio žalbu tužiteljice (točka I. izreke) i poništio u cijelosti prvostupanjsko rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-502-06/22-08/490, URBROJ: 338-21- 02-01-22-03 od 19. travnja 2022., kojim nije priznato tužiteljici pravo novčanu pomoć za malodobno dijete DD (točka II. izreke). Nadalje, osporenim rješenjem tužiteljici nije priznato za razdoblje od 26. veljače 2022. do 31. prosinca 2022. (točka III. Izreke) a priznato joj je za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 12. prosinca 2024. pravo na rodiljnu i roditeljsku brigu o novorođenom djetetu te joj je za priznato razdoblje određena mjesečna novčana pomoć u iznosu od 70% proračunske osnovice odnosno 309,01 Eur (točka V. izreke).

2. Tužiteljica u podnesenoj tužbi osporava predmetno rješenje radi nepravilne primjene zakona, povrede postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi, da je bila zdravstveno osigurana od 2. kolovoza 2021. kao član obitelji odnosno suprug kao nositelj osiguranja bio je obvezno osiguran temeljem nezaposlenosti i od 13. prosinca 2021. ostvarivala je pravo na roditeljsku brigu i novčanu pomoć kao roditelj izvan sustava. Međutim, kako je suprug FD stekao novi osnov osiguranja kao osobe koja obavlja obrt od 26. veljače 2022., to je za njega izvršena odjava 7. veljače 2022. na osnovi odjave HZMO ali je i tužiteljica kao član obitelji odjavljena s danom 25. veljače 2022. budući da ju suprug nije prijavio. Ističe da joj kao neukoj osobi nije pružena pravna pomoć, nije primila nikakvu obavijesti niti rješenje o gubitku statusa a niti je suprug upozoren da po novoj osnovi prijavi tužiteljicu već je primila telefonski poziv djelatnika tuženika u Ispostavi Sesvete kojom je obaviještena da dođe radi reguliranja prava na roditeljsku brigu obzirom da je izgubila status u obveznom zdravstvenom osiguranju i po dolasku u Ispostavu objašnjeno joj je da prvo potpiše zahtjev za obustavom korištenja prava na roditeljsku brigu i istovremeno potpiše novi zahtjev za korištenjem prava roditeljske brige i isplatom novčane pomoći radi korištenja prava bez prekida. Smatra da je rješenje doneseno bez zahtjeva tužiteljice, da je dobila netočne upute, čime je prekršeno načelo postupanja odnosno pomoći neukoj stranci i pristupa podacima iz članaka 7. i 11. Zakona o općem upravnom postupku. Također, sukladno članku 6. Pravilnika o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, tužiteljica nije bila dužna niti podnijeti novu prijavu u obvezno zdravstveno osiguranje, već suprug, a što je isti i učinio 4. travnja 2022. a propust treće osobe ne može imati za posljedicu uskraćivanje prava. Pobijano rješenje doneseno je retroaktivno, bez zahtjeva stranke i protivno intenciji Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, uskratom osnovnih građanskih prava zajamčenih Ustavom RH i međunarodnim konvencijama. Cilj navedenog Zakona je zaštita materinstva, njege novorođenog djeteta i njegova podizanja uz propisana prava roditelja pa su ovakvim postupanjem tužiteljici grubo povrijeđena prava majke. U obrazloženju osporenog rješenja navodi se da nije bilo zakonskog uporišta da se udovolji zahtjevu tužiteljice obzirom da je Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2023. dok zahtjevi datiraju iz 2022. Smatra da je ovakvim postupanjem tuženika stavljena u neravnopravan položaj te je povredom načela pomoći neukoj stranci i neinformiranjem o njezinim pravima došlo do gubitka statusa majke kao osigurane osobe. Predlaže sudu da poništi osporeno rješenje i prizna tužiteljici pravo na korištenje roditeljske skrbi i isplatu novčane pomoći.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod obrazloženja iz pobijanog rješenja te predlaže sudu da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Poziva se na članke važećeg Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj: 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17 i 37/20) koji se primjenjuje temeljem članka 76. stavka 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine 152/22), koji članci propisuju tko sve može biti korisnik potpora, pod kojim uvjetima majka izvan sustava može ostvariti pravo na potporu i u kojem razdoblju, odnosno da majka izvan sustava rada koja izgubi status u obveznom zdravstvenom osiguranju gubi pravo na novčanu pomoć ako nije u roku od 30 dana stekla novi status osigurane osobe kod Zavoda. Smatra da nositelj osiguranja kada mijenja osnovu osiguranja mora voditi računa da treba izvršiti i prijavu za osiguranog supružnika kao njegovog člana obitelji pa kako je suprug tužiteljice kao nositelj osiguranja odjavljen, to je i tužiteljica bila odjavljena jednako kao i njezin suprug. Tužiteljica u vremenu od 25. veljače 2022. (datum odjave) do 4. travnja 2022. (kada je za nju podnesena nova prijava) nije imala status zdravstveno osigurane osobe. Sukladno Pravilniku o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, osobe obvezno osigurane kao članovi obitelji stječu status osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju od dana podnošenja prijave a ne od datuma osiguranja nositelja osiguranja a odjava člana obitelji vrši se na osnovi odjave statusa nositelja osiguranja i o tome se ne donosi rješenje. Jednako tako ne donosi se niti rješenje o novom statusu kao člana obitelji supruga osiguranog po novoj osnovi već status stječe podnošenjem prijave nositelja osiguranja, što je konkretno bilo 4. travnja 2022. a prema navodima tužiteljice pozvana je to učiniti od strane prvostupanjskog tijela. Tužiteljica je kod podnošenja zahtjeva za rodiljnu i roditeljsku brigu bila upoznata da je suprug trebao izvršiti prijavu i za tužiteljicu i u tom smislu je potpisala izjavu. Tuženik ne spori da je tužiteljica od 4. travnja 2022. ponovno zdravstveno osigurana no kako je tužiteljici od prestanka prethodnog statusa 25. veljače 2022. do stjecanja novog statusa 4. travnja 2022. prošlo više do 30 dana, to je sukladno članku 32. stavku 3. Zakona trebalo je po službenoj dužnosti a ne po zahtjevu tužiteljice, obustaviti pravo na rodiljnu i roditeljsku brigu i novčanu pomoć za dijete tužiteljice. Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj: 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17 i 37/20) nije propisana uspostava prava na rodiljnu i roditeljsku brigu u slučaju gubitka prava dužeg od 30 dana odnosno u takvim se slučajevima obustavlja pravo. Kako je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine 152/22), sukladno članku 41. stavku 3. Zakona korisnicima koji izgube status u obveznom zdravstvenom osiguranju, to se pravo priznaje danom podnošenja zahtjeva pa je tužiteljici priznato pravo od stupanja na snagu Zakona 1.siječnja 2023. do 12. prosinca 2024. (dan uoči navršene treće godine života djeteta tužiteljice), dok za razdoblje od 26. veljače 2022. odnosno od 4. travnja 2022. (od kada je tužiteljica osiguranica) do 31. prosinca 2022. nema zakonskog uporišta za priznavanjem prava. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.

6. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju ovlaštenja iz odredbe 89. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24, dalje ZUS), o čemu je tuženik bio upozoren u pozivu za raspravu.

7. U ovom sporu među strankama je nesporno kako je tužiteljica bila zdravstveno osigurana kao član obitelji, čiji je nositelj osiguranja, suprug tužiteljice, bio obvezno osiguran temeljem nezaposlenosti i sukladno rješenju od 13. prosinca 2021. tužiteljica je ostvarivala pravo na roditeljsku brigu i novčanu pomoć kao roditelj izvan sustava. Kako je suprug tužiteljice FD stekao novi osnov osiguranja kao osoba koja obavlja obrt od 26. veljače 2022., to je na osnovi odjave HZMO-a za njega izvršena odjava 7. veljače 2022. ali i je tužiteljica kao član obitelji odjavljena s danom 25. veljače 2022. Dakle, tužiteljica nije imala status obvezno zdravstveno osigurane osobe u vremenu od 25. veljače 2022. sve do 4. travnja 2022., kada je pozvana u Ispostavu Sesvete, Regionalnog ureda Zagreb, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje radi reguliranja statusa te je po uputi djelatnika ispunila zahtjev za obustavu korištenja rodiljnih i roditeljskih potpora i istovremeno novi zahtjev za korištenje tih istih potpora.

8. Sukladno tome rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-502-06/22-08/489, URBROJ: 338-21- 02-01-22-02 od 19. travnja 2022., tužiteljici je obustavljeno pravo na korištenje rodiljne i roditeljske brige s danom 25. veljače 2022. i isplata novčane pomoći za malodobno dijete a zatim predmetnim prvostupanjskim rješenjem istog tijela KLASA: UP/I-502-06/22-08/490, URBROJ: 338-21-02-01-22-03 od 19. travnja 2022., nije priznato tužiteljici pravo novčanu pomoć za malodobno dijete DD.

9. O obustavi prava tužiteljice na korištenje rodiljne i roditeljske povodom tužbe odlučeno je u upravnom sporu presudom ovog suda UsI-5146/2023 od 28. travnja 2026. kojom je poništeno i drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje.

10. Među strankama je sporno da li je činjenica prestanka statusa zdravstveno osigurane osobe tužiteljice kao člana obitelji nositelja osiguranja te ponovno stjecanje statusa u razdoblju nešto dužem od 30 dana, odlučna u postupku ostvarivanja prava na novčanu pomoć s osnove rodiljne i roditeljske brige o novorođenom djetetu.

11. Tuženik je stava da je tužiteljica izgubila pravo na rodiljnu i roditeljsku brigu i pripadajuću novčanu pomoć obzirom da Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj: 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17 i 37/20) nije propisana uspostava prava na rodiljnu i roditeljsku brigu u slučaju gubitka prava dužeg od 30 dana odnosno u takvim se slučajevima obustavlja pravo odnosno da ima to pravo ne od podnošenja zahtjeva 4. travnja 2022. već tek od 1. siječnja 2023. kada je stupio na snagu Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine 152/22) koji to pravo priznaje danom podnošenja zahtjeva.

12. Uvidom u spis tuženika utvrđeno je da je tužiteljici temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-502- 06/21-08/2035, URBROJ: 338-21-02-11-21-02 od 29. prosinca 2021. priznato pravo na rodiljnu brigu o novorođenom djetetu do navršenog šestog mjeseca života djeteta, koje je rođeno **.**.2021. i to za razdoblje od rođenja djeteta do 12. lipnja 2022., pravo na roditeljsku brigu do navršene treće godine života djeteta, u razdoblju od 13. lipnja 2022. do 12. prosinca 2024. te pravo na novčanu pomoć u visini od 70% proračunske osnovice mjesečno, odnosno 2.328,20 kn mjesečno a u skladu s odredbama članka 31. stavka 1. i 2., članka 32. stavka 1. i 2. i članka 33. stavka 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17 i 37/20).

13. Kako je tužiteljica kao član obitelji odjavljena je s danom 25. veljače 2022. a novi zahtjev za korištenja rodiljnih i roditeljskih potpora podnijela je 4. travnja 2022., to se temeljem članka 76. stavka 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine broj 152/22), konkretno primjenjuje Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17, 37/20 i 85/22). Naime, 1. siječnja 2023. stupio je na snagu novi Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine 152/22) koji propisuje da se primjenjuje na zahtjeve podnesene tek od 1. siječnja 2023.

12. Članak 31. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17, 37/20 i 85/22) propisivao je da majka izvan sustava rada iz članka 7. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona ima pravo na novčanu pomoć tijekom rodiljne i roditeljske brige o novorođenom djetetu za razdoblje od rođenja djeteta do navršenoga 6. mjeseca života djeteta( st.1.), a pod roditeljskom brigom razdoblje od 6. mjeseca do navršene 1. godine života djeteta, za prvo i drugo rođeno dijete ili do navršene 3. godine života djeteta kod rođenja blizanaca, trećeg i svakoga sljedećeg djeteta (st. 2.), da majka izvan sustava rada iz članka 7. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona nakon isteka 70. dana od rođenja djeteta, može radi zaposlenja ili samozaposlenja prekinuti korištenje prava na rodiljnu ili roditeljsku brigu o djetetu, pri čemu otac djeteta ima pravo na korištenje preostalog dijela neiskorištenog prava, sukladno svom radnopravnom statusu, uz majčinu pisanu suglasnost i neovisno o radnopravnom statusu majke (st. 3.), da majka iz stavka 1. ovoga članka, nakon 70. dana od dana rođenja djeteta, može radi zaposlenja ili samozaposlenja prekinuti korištenje prava na rodiljnu ili roditeljsku brigu o djetetu te započeti ili nastaviti koristiti preostali dio roditeljske brige o djetetu do navršene 1. odnosno 3. godine života djeteta ako je provela na radu najmanje 9 mjeseci neprekidno prije mjeseca u kojem namjerava započeti koristiti preostali dio pripadajućeg prava, kao zaposleni roditelj ili samozaposleni roditelj pod uvjetima iz ovoga Zakona (st. 4.), da majka iz stavka 4. ovoga članka koja na radu nije provela najmanje 9 mjeseci prije mjeseca u kojem namjerava započeti koristiti preostali dio neiskorištene roditeljske brige o djetetu iz razloga što joj je prestao radni odnos ili je prestala obavljati djelatnost iz članka 6. točke 2. ovoga Zakona, ima pravo nastaviti korištenje preostalog dijela prava na roditeljsku brigu o djetetu, kao roditelj izvan sustava rada ako i dalje ispunjava uvjete iz članka 32. ovoga Zakona (st. 5.), da majka iz stavka 4. i 5. ovoga članka ima pravo koristiti preostali dio neiskorištene roditeljske brige o djetetu pod uvjetom da pravo na roditeljsku brigu o djetetu nije prenijela na drugog roditelja u smislu stavka 3. ovoga članka (st. 6.).

13. Članak 32. istog Zakona propisivao je da majka izvan sustava rada može ostvariti pravo s osnove rodiljne i roditeljske brige o djetetu iz članka 31. stavka 1. i 2. ovoga Zakona pod uvjetom da na dan rođenja djeteta ispunjava sljedeće uvjete:

-da je hrvatska državljanka ili strankinja s odobrenim stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj,

-da ima neprekidno prebivalište ili stalni boravak u [adresa] u trajanju od najmanje 5 godina,

-da je zdravstveno osigurana prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju.

Stavak 3. istog članka Zakona propisuje da majka iz stavka 1. ovoga članka koja izgubi status u obveznom zdravstvenom osiguranju, a nije u roku od 30 dana stekla novi status osigurane osobe kod Zavoda, gubi pravo na korištenje prava iz stavka 1. ovoga članka.

14. Člankom 52. stavkom 1. Zakona je propisano da korisnik iz ovoga Zakona je dužan Zavodu prijaviti svaku promjenu, u roku od 8 dana od dana nastanka okolnosti koja utječe na korištenje priznatog prava po ovom Zakonu.

15. Dakle, Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17, 37/20 i 85/22) ne propisuje što se događa sa majkom koja izgubi status u obveznom zdravstvenom osiguranju, a nije u roku od 30 dana stekla novi status osigurane osobe kod Zavoda, već je po proteku tog roka podnijela zahtjev. Konkretno 4. travnja 2022. tužiteljica je podnijela zahtjev a što je prije stupanja na snagu Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine 152/22).

16. Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine 152/22) u članku 41. stavku 3. propisuje se da korisniku koji izgubi status u obveznom zdravstvenom osiguranju prestaje korištenje prava, a može se ponovno uspostaviti nakon stjecanja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju ako nisu istekli rokovi za korištenje prava propisani člankom 42. ovoga Zakona (vezano uz dob djeteta) odnosno ako nije došlo do promjene u statusu korisnika koja onemogućuje nastavak korištenja prekinutog prava, a pravo se priznaje danom podnošenja zahtjeva.

17. U obrazloženju osporenog rješenja od 14. rujna 2023. navodi se da je tužiteljica kao podnositeljica zahtjeva, majka izvan sustava rada i da ispunjava prethodno citirane uvjete za ostvarenja predmetnog prava, da je bila obvezno osigurana preko supruga koji je bio nezaposlen u vremenu od 2. kolovoza 2021. do 25. veljače 2022. a kada je suprug stekao novi osnov osiguranja kao osoba koja obavlja obrt od 26. veljače 2022., to je na osnovi odjave HZMO-a za njega prvo izvršena odjava 7. veljače 2022. a po novom osnovu prijava na osnovi prijave HZMO-a od 3. ožujka 2022. dok je tužiteljica kao član obitelji odjavljena s danom 25. veljače 2022. i nije imala status obvezno osigurane zdravstveno osobe sve do 4. travnja 2022. kada ju je prijavio suprug kao vlasnik obrta. Navedena prijava učinjena je pošto je tužiteljica pozvana u Ispostavu Sesvete, Regionalnog ureda Zagreb, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje radi reguliranja statusa, te je 4. travnja 2022. podnijela po uputi zahtjev za ponovnim priznavanjem prava.

18. Nadalje, u osporenom rješenju navodi se da Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17, 37/20 i 85/22) ne propisuje što se događa sa majkom koja izgubi status u obveznom zdravstvenom osiguranju, a nije u roku od 30 dana stekla novi status osigurane osobe kod Zavoda pa joj zapravo radi zakonske praznine ne priznaje pravo na rodiljnu i roditeljsku brigu o novorođenom djetetu od 26. veljače 2022. (slijedeći dan nakon što je odjavljena) niti od 4. travnja 2022. (dan podnošenja novog zahtjeva) već tek od 1. siječnja 2023. kao dana stupanja na snagu novog Zakona koji to pravo priznaje od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, tuženik tužiteljici ne priznaje pravo na rodiljnu i roditeljsku brigu o novorođenom djetetu od podnošenja novog zahtjeva a primjenjuje zakonsku odredbu članka 41. stavka 3. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine 152/22) koji upravo to propisuje, čime je sam sebi u kontradikciji ali i obzirom na činjenicu da tuženik navodi da se primjenjuje na konkretan slučaj Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17, 37/20 i 85/22).

19. Razmotrivši cjelokupno stanje spisa, a imajući u vidu naprijed navedene specifične okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud ne prihvaća stav tuženika da tužiteljici nije moguće i nadalje kontinuirano priznati pravo na novčanu pomoć za vrijeme rodiljne brige o novorođenom djetetu, priznato rješenjem prvostupanjskog tijela od 29. prosinca 2021. odnosno da joj se ne priznaje pravo na rodiljnu i roditeljski brigu o novorođenom djetetu u razdoblju od 26. veljače 2022. do 31. prosinca 2022. Ovakvo postupanje upravnog tijela pretjerano je formalističko i pritom zanemaruje svrhu prava o kojem se odlučuje. Pravo na roditeljsku brigu i pripadajući novčanu naknadu je pravo koje proizlazi iz zaštite obitelji i majčinstva i ima socijalnu i egzistencijalnu funkciju. Tuženikovo restriktivno tumačenje članka 32. Zakona, suprotno je intenciji zakonodavca pri donošenju Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama kojemu je cilj zaštita materinstva, njega novorođenog djeteta i njegova podizanja uz propisana prava roditelja i njemu izjednačene osobe koja se brine o djetetu. Naime, prema mišljenju suda, rok od 30 dana za stjecanje novog statusa osigurane osobe iz članka 32. stavka 3. Zakona, ne može početi teći prije nego što je stranka obaviještena o gubitku statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju a što je nesporno u konkretnom slučaju bilo 4. travnja 2022., kada je nadležno tijelo obavijestilo tužiteljicu radi reguliranja njezinog statusa obvezno zdravstveno osigurane osobe. Osim toga, vezano uz gubitak i ponovno stjecanje statusa osobe u razdoblju dužem od 30 dana u smislu članka 32. stavka 3. Zakona, valja reći da pravna (zakonska) praznina znači da nije propisan mehanizam ili procedura ostvarivanja prava ali ne znači da samo pravo ne postoji. Ako određeno socijalno pravo proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske i međunarodnih ugovora tada to pravo postoji neovisno o tome da li je uređeno zakonom i treba jednako tako biti i priznato, a uloga sudova je upravo da popunjavaju pravne praznine primjenom ne samo propisa već i općih načela prava, ustavnih načela i međunarodnih normi.

20. Isto tako i nadležna tijela kod tumačenja i primjene propisa dužna su uzeti u obzir sve specifične okolnosti konkretnog slučaja i odredbe tumačiti u korist ovlaštenika prava kako bi mu doista i omogućili njihovo ostvarivanje. Također, prema praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, utvrđenje prestanka statusa osiguranika iz obveznog zdravstvenog osiguranja ne može djelovati retroaktivno (vidi tako presuda poslovni broj: Usž-4568/21-4 od 30. kolovoza 2022.).

21. Nadalje, valja naglasiti da je člankom 62. Ustava Republike Hrvatske propisano da država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život, da sudska praksa Europskog suda za ljudska prava kontinuirano naglašava da pretjerani formalizam ne smije dovesti do gubitka materijalnih prava, osobito socijalnih prava i prava povezanih s obiteljskim životom. Tako je presudom Europskog suda za ljudska prava Guberina protiv Hrvatske (zahtjev broj 23682/13) koja je postala konačna 12. rujna 2016. utvrđena povreda članka 14. Konvencije u svezi s člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju - zabrana diskriminacije u ostvarivanju prava na mirno uživanje vlasništva, iz sadržaja kojeg obrazloženja presude proizlazi da su nadležna tijela pri provođenju postupaka u kojima odlučuju o pravima i obvezama građana dužna uzeti u obzir sve specifične okolnosti konkretnog slučaja i izbjegavati automatsku primjenu Zakona. Diskriminacija može postojati i u slučaju kada se prema nekoj osobi, čija se situacija znatno razlikuje od uobičajene, bez opravdanog razloga postupa na način da se njene specifične potrebe ili karakteristike ne uzimaju u obzir prilikom donošenja odluke. Navedeni stav ovog Suda proizlazi i iz presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-1834/2023-2 od 14. lipnja 2023., Usž-1783/16-2 od 16. studenog 2016. i Usž-1403/17-2 od 6. rujna 2017.

22. Tužiteljica je cijelo vrijeme bila osigurana kao član obitelji osiguranika (svog supruga), kao nositelja obveznog zdravstvenog osiguranja, koji je prvo bio zdravstveno osiguran po jednoj osnovi a zatim po drugoj, jer status u obveznom zdravstvenom osiguranju nije mogla ostvariti po nekoj od osnova osiguranja iz članka 7. ZOZO-a pa tužiteljica kao osigurana osoba, slijedi status osigurane osobe (supruga), kao nositelja osiguranja.

23. Polazeći od navedenog, kao i činjenice da tužiteljica sukladno Popisu osnova osiguranja u obveznom zdravstvenom osiguranju kao sastavnom dijelu Pravilnika o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, broj: broj 82/14., 17/15. i 99/17i 129/17.) nije obveznik podnošenja prijave na osiguranje (iako može sama zatražiti utvrđivanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju ako obveznik plaćanja doprinosa ne podnese prijavu), to prema ocjeni suda propust treće osobe, konkretno supruga, ne može imati za posljedicu uskraćivanje prava koje bi tužiteljica ostvarila da je prijava na obvezno zdravstveno osiguranje podnesena u propisanom roku iz članka 120. stavka 3. ZOZO. Načelo zaštite stečenih prava i legitimnih očekivanja tužiteljice ogleda se u tome da joj je to pravo priznato i legitimno je očekivala da će ga ostvarivati cijelo vrijeme od priznanja tog prava od 13. prosinca 2021. sve do navršene treće godine života djeteta odnosno 12. prosinca 2024.

24. S obzirom na iznesene okolnosti, prekid osiguranja u tako kratkom razdoblju, iz razloga na koje tužiteljica nije mogla utjecati, prema ocjeni ovoga suda, ne može biti odlučan u postupku ostvarivanja prava na novčanu pomoć s osnove rodiljne i roditeljske brige o novorođenom djetetu.

25. Slijedom navedenog, sud je utvrdio kako su osporenom odlukom povrijeđene citirane zakonske odredbe za štetu tužiteljice i to u dijelu, u točki III. Izreke osporenog rješenja kojom tužiteljici nije priznato pravno na rodiljnu i roditeljsku brigu u razdoblju od 26. veljače 2022. do 31. prosinca 2022. budući da prema ocjeni suda nije niti trebalo doći do prekida u ostvarivanja prava na novčanu pomoć s osnove rodiljne i roditeljske brige o novorođenom djetetu.

26. Stoga je sud na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a uvažio tužbu i poništio osporeno rješenje samo u odnosu na točku III. Izreke rješenja i presudom priznao tužiteljici pravo na rodiljnu i roditeljsku brigu o novorođenom djetetu u vremenu od 26. veljače 2022. do 31. prosinca 2022. te naložio tuženiku da odluči o visini novčane pomoći za navedeno razdoblje, kao u točkama I., II. i III. izreke presude.

27. Tužiteljici je obzirom na potpuni uspjeh u sporu, sukladno članku 144. stavku 1. i 147. stavku 1. ZUS-a, dosuđen trošak za sastav tužbe, sukladno Tbr. 27/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23) u iznosu od 1.000,00 Eur i za pristup na ročište u istom iznosu sukladno Tbr. 27/2., uvećano za zatezne kamate, a nije priznao trošak sastava podneska koji nije bio potreban, kako je odlučeno u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 28. travnja 2026.,

Sutkinja:

Sanda Jeromela

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužiteljici po odvj.

2. tuženiku

4. U spis