REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2284/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB 25132169807, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1207/2024-13 od 4. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1207/2024-13 od 4. travnja 2025. u točkama I. i II. i dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.323,67 eura sa zateznim kamatama od 4. travnja do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1207/2024-13 od 4. travnja 2025. u preostalom dijelu točke III. izreke tako da se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 62,50 eura sa zateznim kamatama od 4. travnja do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima odbija kao neosnovan.

III. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1207/2024-13 od 4. travnja 2025. u točki IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1207/2024-13 od 4. travnja 2025. utvrđena je ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103337070 od 5. siječnja 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora i JČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,900 % (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00HR (dvjesto HRK) obračunate s datumom ugovora. “ (točka I. izreke) i naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 876,42 eura sa zateznim kamatama od 6. siječnja 2007. do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima (točka II. izreke), kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.386,17 eura sa zateznim kamatama od 4. travnja 2025. do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima, sve u roku petnaest dana (točka III. izreke), dok je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 438,33 eura, odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Protiv presude obje stranke su izjavile žalbu pobijajući je djelomično, tuženik u točkama I. do III. izreke, a tužitelj u točki IV. izreke.

3. Tuženik svoju žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi uglavnom ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka kojima je osporavao aktivnu legitimaciju tužitelja, razloge ništetnosti odredaba o ulaznoj naknadi posebno zato što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na nevaljanost pojedine odredbe u potrošačkim ugovorima, nego samo činjenicu da korisnik kredita nije bio upoznat o troškovima koji se plaćaju naknadom, kao i pravno shvaćanje o postojanju znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dalje u žalbi osporava i stajalište prvostupanjskog suda o prigovoru zastare i početku tijeka zateznih kamata pozivajući se na pravnu teoriju nasuprot stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zatim da se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem, te da tužitelj nema pravo na zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. zbog postojanja posebnih okolnosti iz članka 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti. Odluku o troškovima postupka pobija u dijelu u kojem je njemu naloženo da tužitelju nadoknadi parnične troškove zbog odluke o glavnoj stvari i zbog toga što smatra da tužitelj nema pravo na naknadu troškova na ime pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita i troškove za zastupanje na ročištu za objavu presude. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev i tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi parnične troškove uključujući i troškove žalbenog postupka ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelj svojom žalbom pobija presudu u točki IV. izreke kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova tvrdeći da je prvostupanjski sud obračunao parnične troškove samo prema vrijednosti drugog tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu, iako je tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora i prvog zahtjeva koji glasi na utvrđenje ništetnosti. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Nijedna stranka nije podnijela odgovor na žalbu protivne strane.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a tužiteljeva žalba je neosnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama određenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103337070 od 5. siječnja 2007. sklopljenog između korisnika kredita JČ i tuženika, te zahtjev za povrat iznosa od 876,42 eura koji je korisnik kredita platio tuženiku na temelju te ništetne odredbe sa zateznim kamatama od dana plaćanja.

9. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu istaknuvši prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i prigovor zastare, s tim da je posebno osporavao tvrdnje tužitelja da je sporna odredba o obvezi plaćanja naknade ništetna.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave koje su dostavile stranke i saslušanjem korisnika kredita, prvostupanjski sud je odbio prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije kao neosnovan, s obrazloženjem da je ugovor o ustupanju tražbine valjan i proizvodi pravne učinke, zatim da je OČ potrošač u smislu članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/23), da je nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu korisniku kredita, kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, pa je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je pozivom na odredbe članaka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, kao i na odredbe članaka 322. i 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i da je slijedom toga tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao na temelju te ništetne odredbe. Prvostupanjski sud je otklonio i prigovor zastare s obrazloženjem da zastarijevanje zahtjeva za povrat plaćene naknade počinje teći tek od trenutka donošenja odluke o ništetnosti ugovorne odredbe, dok je o zahtjevu za plaćanje zateznih kamata odlučio pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer je ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj.

11. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim spornim pravnim pitanjima. Tako ovaj sud prihvaća po svemu jasno i valjano obrazloženo stajalište prvostupanjskog suda o postojanju tužiteljeve legitimacije za vođenje ovoga spora (točke 15. do 25. obrazloženja prvostupanjske presude) zasnovane na valjanom ugovoru o ustupu tražbine i pravilnoj primjeni odredbe članka 80. ZOO-a, jer prijenos tražbine koja je predmet ovoga spora nije zabranjen, tražbina nije strogo osobne naravi niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12. Pravilno je i stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer se radilo o tipskom ugovoru, o spornoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo i u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna u postotku iznosa kredita, korisnik kredita nije bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade i o tome što sve naknada u sebi sadrži i od čega se sastoji. Tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim je konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu, riječ, odnosno da je navedena odredba nametnuta korisniku kredita što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Pored navedenog, prvostupanjski sud posebno jasno i valjano obrazlaže neosnovanost tvrdnji tuženika o postojanju konkretnih troškovima koji su pokriveni ulaznom naknadom, posebno s obzirom na činjenicu da se visina naknade određivala u postotku iznosa odobrenog kredita. Netočne su tvrdnje tuženika da je pitanje nepoštenosti sporne ugovorne odredbe prvostupanjski sud ocjenjivao samo uzimajući u obzir stvarne troškove obrade kredita, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude.

13. Pravilno je odbijen i prigovor zastare tražbine pozivom na odredu članka 215. ZOO-a budući da je tužitelj stekao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetne ugovorne odredbe tek nakon što je utvrđena njena ništetnost.

14. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita isključuje savjesno postupanje tuženika. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju i naložio tuženiku da tužitelju plati kamate od dana stjecanja na temelju ništetne pravne osnove.

15. Neosnovano se tuženik poziva i na zastoj zastarijevanja u razdoblju za koje su postojale posebne okolnosti, jer je iz Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20) na koje se poziva, jasno da se odnosi na ovršne i stečajne postupke koji su bili u tijeku u tome razdoblju. Ovaj postupak tada nije ni bio pokrenut.

16. Zato je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u točkama I. i II. izreke na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

17. Osnovano tuženik osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je prvostupanjski sud priznao tužitelju troškove pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 62,50 eura prema Tbr. 36.3. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), jer ti troškovi nisu nastali tužitelju nego korisniku kredita i to nakon ustupanja tražbine po osnovi sklopljenog ugovora o kreditu s tuženikom. Naime, iz zahtjeva za dostavljanja potvrde jasno je da ga podnese punomoćnici korisnika kredita, a ne tužitelj.

18. Međutim, pravilno su priznati troškovi na ime nagrade za zastupanje tužitelja na ročištu za objavu presude jer se pravilnim tumačenjem odredbe članka 155. ZPP-a ne može smatrati da ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice. Iako se presuda dostavlja e-Komunikacijom to ne znači da je održavanje ročišta za objavu presude bilo nepotrebno. Štoviše, odredbom članka 335. ZPP-a propisana je obveza suda da presudu objavi na ročištu za objavu presude.

19. Neosnovano tužitelj osporava odluku o troškovima postupka ukazujući na pogrešnu odluku o vrijednosti predmeta spora koja je utjecala na visinu priznatih troškova. Naime, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da se u ovom predmetu ne može primijeniti odredba članka 37. stavka 1. ZPP-a jer prvi tužbeni zahtjev predstavlja prethodno pitanje za drugi tužbeni zahtjev. Stoga je vrijednost predmeta spora pravilno određena samo prema vrijednosti drugog kondemnatornog zahtjeva.

20. Stoga je povodom tuženikove žalbe odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke presude djelomično preinačena tako da je zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 62,50 eura odbijen kao neosnovan na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a.

21. Tužiteljeva žalba protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki IV. izreke presude je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

22. Tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbe jer je njegova žalba osnovana samo u pogledu odluke o troškovima postupka, a prema odredbi članka 35. stavka 2. ZPP-a parnični troškovi ne uzimaju se u obzir za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora ako ne čine glavni zahtjev.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivana Mlinarić