REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-172/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Gordana Zubaka, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-176/2025 od 13. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-176/2025 od 13. studenoga 2025. u točkama I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 028-50-2802704 od 28. travnja 2005. koji su zaključili AĆ, kao korisnik kredita s jedne strane, i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, kao kreditor s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „3./TREĆE/NAKNADA/ 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 604,67 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu je tužitelj zahtijevao isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 604,67 EUR od 12. svibnja 2005. do isplate po stopi koja prelazi stopu koja se određuje na način određen u točki II. izreke prvostupanjske presude (točka III. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 883,14 EUR sa zateznim kamatama (točka IV. izreke) i odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 466,40 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka V. izreke). Sud je rješenjem utvrdio da je tužba povučena za iznos od 16,33 EUR sa zateznim kamatama od 29. travnja 2005. i za zatezne kamate na iznos od 604,67 EUR za razdoblje od 29. travnja 2005. do 11. svibnja 2005.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I., II. i IV. izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi je osporio tužiteljevu aktivnu legitimaciju. Mišljenja je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu ugovorne odredbe o predmetnoj naknadi. Ustrajao je kod istaknutog prigovora zastare i tijeka zateznih kamata. Osporio je odluku o troškovima postupka jer je smatrao da je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan pa da zato ima pravo na naknadu troškova postupka. Naime, on je predložio da ovaj sud pobijanu presudu preinači, odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane i dosudi tuženiku troškove parničnog postupka odnosno podredno predložio je ukinuti navedenu presudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 365. ZPP -a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 028-50-2802704 od 28. travnja 2005., sklopljenog između korisnika kredita AĆ i tuženika kao kreditora, koji glasi: „1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te zahtjev za isplatu iznosa od 604,67 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita AĆ sklopio navedeni Ugovor o kreditu, zatim nije sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada za troškove obrade kredita u iznosu od 604,67 EUR. Također, nije sporno da je korisnik kredita s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine. Konačno, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor jer korisnik kredita nije obrtnik, ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost zbog čega se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07 i 79/07; dalje: ZZP/03). Ugovor o kreditu sklopljen je u svrhu gradnje kuće za osobne potrebe.

9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio pozivom na odredbu čl. 80. i čl. 84. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22; dalje: ZOO), kojim odredbama je regulirano koje se tražbine mogu prenijeti ugovorom, da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim označavanjem predmeta cesije činidba odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina te je jasno koja je tražbina ustupljena, a visina te tražbine može se utvrditi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu strana potrošačkog ugovora. Stoga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

10. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP -a da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Prema ocjeni ovog suda, ništetna je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u standardnim, tipiziranim ugovorima o potrošačkim kreditima koje odobravaju banke ako je udovoljeno određenim pretpostavkama, a to je da se o odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, ali je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir i to je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) kao i druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03.

13. Imajući u vidu sadržaj iskaza svjedoka AĆ, zatim sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radilo o tipskom ugovoru te da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo. Dakle, iz izvedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti proizlazi opravdanosti navedene naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita, kao niti da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade i o tome što sve naknada u sebi sadrži i od čega se sastoji. Navedena odredba nametnuta je korisniku kredita što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Odredba o naknadi za odobrenje kredita unaprijed je formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, a kako se o njoj nije pregovaralo nije ni mogao procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice. Pored navedenog, tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita.

14. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. S obzirom na to da se posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji u tome da je svaka stranka dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos plaćene naknade od 604,67 EUR, koja visina plaćene naknade među strankama nije sporna.

16. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

17. Tuženikov žalbeni navod da je sud pogrešno ocijenio prigovor zastare nije osnovan. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe.

18. Kako je tužitelj uspio u ovom sporu pripadaju mu i troškovi parničnog postupka sukladno čl. 154. i 155. ZPP-a.

19. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučio kao u izreci.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić