REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] I 5

Poslovni broj: Us I-1524/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja SUNTURIST d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 65408297614, kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnički iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri, Zagreb, Radnička cesta 22, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektor inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službe inspekcije cestovnog prometa, Zagreb, Prisavlje 14, OIB: 22874515170, radi privremenog isključenja vozila iz prometa, 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/I-340-06/25-04/143, URBROJ: 530-8-3-5-25-1 od 14. srpnja 2025.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 3.750,00 EUR (tri tisuće sedamsto pedeset eura) uvećano za zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke, ako ih tuženik ne podmiri u ostavljenom roku, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-340-06/25-04/143, URBROJ: 530-8-3-5- 25-1 od 14. srpnja 2025. privremeno je isključen iz prometa autobus tužitelja registarskih oznaka [registarska oznaka] (točka 1.) iz razloga što je inspekcijskim razlogom utvrđeno da vozač autobusa, u ime i za račun tužitelja, obavlja javni cestovni prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu - međužupanijski linijski javni prijevoz putnika bez ishođene dozvole za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza putnika (točka 2.), uz ostale prateće odluke (točke 3.-6.).

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je glavna djelatnost tužitelja kao trgovačkog društva pružanje usluga turističke agencije, no da je društvo ujedno licencirani prijevoznik te posjeduje licenciju Zajednice za obavljanje prijevoza putnika u međunarodnom cestovnom prometu. Ukazuje kako je propisano da prijevoznik koji ima takvu licenciju ne treba imati licenciju za navedenu vrstu unutarnjeg prijevoza, već unutarnji prijevoz obavlja na temelju odgovarajuće licencije Zajednice. Među usluge turističke agencije spada i usluga turističkog transfera. U tom pogledu Zakon o pružanju usluga u turizmu u konkretnom slučaju predstavlja posebni zakon u odnosu na Zakon o prijevozu u cestovnom prometu, a prema kojem propisu turistički transfer predstavlja prijevoz za vlastite potrebe te se ne radi o javno dostupnoj usluzi kako je to pogrešno utvrdio tuženik. Dodatno tome u prilog ističe kako predmetnu uslugu obavlja isključivo svojim vozilima te svojim gostima (poznatim putnicima). Da je u dotičnom slučaju bila riječ o usluzi turističkog transfera dokazuje i ugovor s partnerom s kojim ima ugovorenu uslugu turističkog transfera. Predmetni prijevoz ne odgovara ni zakonskoj definiciji javnog prijevoza i međužupanijskog linijskog prijevoza prema Zakonu o prijevozu u cestovnom prometu. Osporava utvrđenje da se predmetni autobus zaustavljao na autobusnim stajalištima jer se Novalja Centar i Klub Noa, na kojima je autobus obavljao ukrcaj i iskrcaj poznatim putnika, ne nalaze na javnoj cesti, već su te lokacije u vlasništvu ili zakupu tužitelja. Stoga da u konkretnom slučaju nije mogao biti ni linijski element iz zakonske definicije javnog prijevoza. Pri nadzoru nije utvrđeno ni činjenično stanje u pogledu statusa putnika. Poziva se na mišljenje Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske prema kojemu je se u konkretnom slučaju radi o poznatom putniku u smislu Zakona o pružanju usluga u turizmu. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti rješenje tuženika.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti i ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja. Dodatno ističe da je među registriranim djelatnostima tužitelja i javni prijevoz putnika i tereta u domaćem i međunarodnom cestovnom prometu. U inspekcijskom nadzoru da je utvrđeno da tužitelj obavljao javni prijevoz putnika po ranije utvrđenim stanicama, redu vožnje i stajalištima. Prijevoz za vlastite potrebe bi mogao obavljati bez licencije uz ishodovanje potrebne dokumentacije i vozila koja bi morala biti propisno označena kao takva. Prema njegovu mišljenju, nalog predočen od vozača se ne odnosi na predmetni prijevoz. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dala mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja zbog razloga iznesenih u tom rješenju (čl. 93. st. 2. ZUS-a), kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

6. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je, slijedom izvršenog inspekcijskog nadzora, sastavljen zapisnik KLASA: 340-06/25-02/3752, URBROJ: 530-8-3-5-25-1 od 14. srpnja 2025., u kojem je utvrđeno da vozač, u ime i za račun tužitelja, nadziranim autobusom obavlja međužupanijski javni linijski prijevoz putnika u cestovnom prometu, a da za isto tužitelj nema ishođenu dozvolu. Dalje, da je mobilnim praćenjem vozila utvrđeno da se prijevoz odvijao na relaciji [adresa] - Klub Noa (Zrće), odnosno između Grada Novalje i Općine Kolan. Nadalje je utvrđeno da je na prednjem vjetrobranskom staklu vozila bio istaknut natpis „prijevoz za vlastite potrebe“, dok su na bočnim stranama vozila bili istaknuti podaci o nazivu i sjedištu prijevoznika. U zapisniku je također navedeno da vozač nije predočio valjani dokaz o prijevozu za vlastite potrebe te da se predmetni prijevoz ne može smatrati prijevozom za vlastite potrebe. Slijedom takvog utvrđenja zaključeno je da tužitelj obavlja javni međužupanijski linijski pri jevoz putnika bez potrebne dozvole, zbog čega je vozilo privremeno isključeno iz prometa na temelju čl. 15. st. 1. t. 3. Zakona o inspekciji cestovnog prometa i cesta (Narodne novine br. 22/14., 98/19., 114/22.; dalje: Zakon o inspekciji), nakon čega je doneseno osporavano rješenje koje je predmet ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj 14. srpnja 2025. autobusom registarskih oznaka [registarska oznaka] obavljao prijevoz osoba na relaciji Grad Novalja (Ličko- senjska županija) - Općina Kolan (Zadarska županija) te da nema ishođenu dozvolu za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza putnika. Nadalje nije sporno, a sud je to utvrdio uvidom u javno dostupne podatke na internetskim stranicama sudskog registra, da je tužitelj registriran za obavljanje djelatnosti turističke agencije te javnog prijevoza putnika i tereta u domaćem i međunarodnom cestovnom prometu.

8. Međutim, sporno je predstavlja li predmetni prijevoz javni međužupanijski linijski prijevoz ili prijevoz za vlastite potrebe u okviru turističkog transfera.

9. Prema odredbama čl. 4. st. 1. t. 18. i 28. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine br. 41/18., 98/19., 30/21., 89/21., 114/22. i 136/24.; dalje: Zakon o prijevozu u cestovnom prometu) javni prijevoz je cestovni prijevoz putnika ili tereta koji je pod istim uvjetima dostupan svim korisnicima prijevoznih usluga i koji se obavlja u komercijalne svrhe, radi ostvarenja dobiti od strane prijevoznika, a međužupanijski linijski prijevoz je javni cestovni prijevoz putnika između autobusnih kolodvora ili autobusnih stajališta u dvije ili više županija, a obavlja se u skladu s izdanom dozvolom, koja se izdaje nakon provedenog postupka usklađivanja voznih redova. Prema t. 25. istoga stavka linija je relacija ili skup relacija obavljanja prijevoza putnika u cestovnom prometu od početnog do završnog autobusnog kolodvora, putničkog terminala odnosno autobusnog stajališta, na kojoj se prevoze putnici po registriranom i objavljenom voznom redu s jednim ili više polazaka.

10. Iz citiranih odredbi slijedi da za postojanje javnog međužupanijskog linijskog prijevoza moraju kumulativno postojati sljedeća obilježja: dostupnost prijevoza javnosti, postojanje linije s voznim redom, prijevoz između autobusnih stajališta/kolodvora, komercijalno pružanje usluge neodređenom krugu korisnika. Ako neki od tih elemenata izostaje, prijevoz ne može biti kvalificiran kao javni linijski prijevoz.

11. Prema odredbi čl. 7. t. 24. Zakona o pružanju usluga u turizmu (Narodne novine br. 130/2017, 25/2019, 98/2019, 42/2020, 70/2021.; dalje: Zakon o pružanju usluga u turizmu) turistički transfer znači usluga koja se ugovara za poznatog putnika (korisnika usluge), a koja se sastoji od organiziranja turističke asistencije i prijevoza putnika i njegove prtljage između mjesta pružanja različitih usluga putovanja, a osobito između putničkih terminala (kolodvora i luka kopnenog, pomorskog, riječnog i zračnog prijevoza) i smještajnih objekata u dolasku i/ili povratku, između smještajnih objekata, odnosno do ili od mjesta pružanja neke druge ugovorene ugostiteljske ili turističke usluge. Odredba čl. 23. st. 2. istog Zakona propisuje da se prijevoz u sklopu paket - aranžmana, izleta, turističkog transfera, može obavljati kao prijevoz za vlastite potrebe.

12. U tom smislu Zakon o pružanju usluga u turizmu predstavlja posebni propis (lex specialis) u odnosu na opći režim cestovnog prijevoza. Stoga je prilikom kvalifikacije predmetnog prijevoza potrebno najprije utvrditi ima li on obilježja turističkog transfera.

13. Iz Ugovora o pružanju usluga (str. 59/1-71/1 spisa) sklopljenog između tužitelja i Ruf Jugendreisen GmbH&Co KG, Njemačka, proizlazi da su stranke ugovorile, među ostalim, pružanje usluge turističkog transfera za goste strane agencije za 2025. godinu.

14. Iz navoda tužitelja proizlazi da su predmetni prijevoz koristili isključivo gosti turističke agencije, označeni narukvicama, dok se druge osobe nisu mogle ukrcati u autobus niti kupiti posebnu kartu za prijevoz.

15. Takvo ograničenje pristupa prijevozu, prema mišljenju ovog suda, isključuje osnovno obilježje javnog prijevoza jer prijevoz nije bio dostupan javnosti pod jednakim uvjetima. Sud stoga ocjenjuje da ova okolnost upućuje na zaključak da se radilo o prijevozu za unaprijed određene korisnike.

16. Pojam turističkog transfera temelji se na postojanju poznatog putnika. Iz mišljenja Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske od 3. ožujka 2026. (str. 74/3- 76/3) proizlazi da se putnik može smatrati poznatim u smislu citirane odredbe čl. 7. t. 24. Zakona o pružanju usluga u turizmu i u situaciji kada turistička agencija koja organizira transfer (tužitelj) nije u izravnom ugovornom odnosu s krajnjim putnikom, već je identitet putnika poznat njezinu ugovornom partneru (konkretno, stranom trgovačkom društvu Ruf Jugendreisen GmbH&Co KG). Sud smatra da takvo tumačenje odgovara svrsi zakona jer turistički transfer u praksi često uključuje suradnju više turističkih agencija. Stoga činjenica da putnici nisu bili izravni klijenti tužitelja ne isključuje njihovo svojstvo poznatih putnika.

17. Dalje je za postojanje linijskog prijevoza potrebno je da se prijevoz obavlja između autobusnih kolodvora ili stajališta po registriranom voznom redu. Tužitelj tvrdi da se ukrcaj i iskrcaj putnika odvijao na lokacijama koje nisu javna autobusna stajališta, već na lokacijama koje su u vlasništvu ili zakupu tužitelja. Ako te lokacije ne predstavljaju autobusna stajališta u smislu citiranih zakonskih odredb i, tada nije ispunjen jedan od ključnih elemenata linijskog prijevoza. Tuženik u upravnom postupku nije utvrđivao navedene okolnosti. Međutim, s obzirom na to da su u ovom sporu utvrđene druge odlučne činjenice koje već same po sebi isključuju obilježja javnog linijskog prijevoza, sud nije smatrao potrebnim vraćati predmet tuženiku radi dopune činjeničnog stanja u tom dijelu.

18. Osim toga, iz spisa ne proizlazi da je postojao registrirani i objavljeni vozni red, što je nužno obilježje linijskog prijevoza. Postojanje internog voznog reda za potrebe poznatog putnika ne predstavlja vozni red u smislu citirane odredbe.

19. Dalje, prema čl. 94. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu prijevoz za vlastite potrebe mora biti dokumentiran odgovarajućim nalogom ili drugim dokumentom iz kojeg proizlazi svrha prijevoza.

20. U konkretnom slučaju vozač je predočio nalog broj 48/2025 od 11. srpnja 2025. u kojem je navedeno da se radi o turističkom transferu grupe - gosti turističke agencije tužitelja, na relaciji [adresa], za vozilo registarske oznake [registarska oznaka].

21. Tuženik smatra da taj nalog nije valjan jer se odnosi na dulje razdoblje (12. do 19. srpnja 2025.), dok je konkretni prijevoz trajao svega nekoliko minuta. Sud međutim smatra da takvo tumačenje nije utemeljeno. Činjenica da nalog ne sadrži preciznu oznaku svake pojedine vožnje ne znači da prijevoz automatski poprima obilježja javnog prijevoza, osobito imajući u vidu narav predmetnog prijevoza, čije trajanje iznosi svega nekoliko minuta. Naime, u konkretnom slučaju radi se o turističkom transferu kratke relacije koji se odvija kroz učestale i ponavljajuće polaske (pri čemu je iz internog voznog reda utvrđeno da se samo iz centra dnevno ostvaruje 13 polazaka). U takvim okolnostima nije životno niti operativno opravdano za svaku pojedinu vožnju izdavati zaseban nalog. Predmetnim nalogom obuhvaćeno je razdoblje u kojem se obavlja turistički transfer te iz njega proizlaze bitni elementi prijevoza, odnosno identitet izdavatelja naloga, svrha prijevoza i njegova povezanost s turističkom uslugom.

22. Sud stoga smatra da se takav nalog može smatrati dovoljnom dokumentacijom u smislu čl. 94. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, osobito ako su druge okolnosti prijevoza u skladu s obilježjima prijevoza za vlastite potrebe. Ovdje je za ukazati kako se na vjetrobranskom staklu autobusa nesporno nalazila oznaka „prijevoz za vlastite potrebe“.

23. Tuženik u odgovoru na tužbu paušalno navodi da u slučaju prijevoza za vlastite potrebe moraju biti zadovoljeni uvjeti iz čl. 93. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, međutim iz podataka u spisu upravnog postupka ne proizlazi da bi utvrdio postojanje ili nepostojanje tih uvjeta.

24. Nije ni osporavano kako tužitelj ima važeću licenciju Zajednice za obavljanje prijevoza putnika u međunarodnom cestovnom prometu i potvrdu o prijavi prijevoza za vlastite potrebe u unutarnjem cestovnom prometu (str. 22/5-24/6 spisa), odnosno da je i turistička agencija i prijevoznik te predmetnu uslugu prijevoza može obavljati samostalno (čl. 23. st. 1. Zakona o pružanju usluga u turizmu).

25. Polazeći od svih utvrđenih okolnosti sud zaključuje da prijevoz nije bio dostupan javnosti, da su putnici su bili unaprijed poznati gosti turističke agencije, da je prijevoz je bio povezan s turističkom uslugom, da nije utvrđeno postojanje registrirane linije ni autobusnih stajališta.

26. Stoga predmetni prijevoz ne ispunjava obilježja javnog međužupanijskog linijskog prijevoza, već ima obilježja turističkog transfera odnosno prijevoza za vlastite potrebe.

27. Tuženik je stoga pogrešno primijenio materijalno pravo kada je predmetni prijevoz kvalificirao kao javni linijski prijevoz bez dozvole.

28. Sukladno svemu prethodno navedenom, sud je na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a poništio osporavano rješenje tuženika. Sud pritom nije vratio predmet tuženiku na ponovni postupak jer su u ovom upravnom sporu utvrđene sve odlučne činjenice relevantne za zakonito rješenje stvari. Iz provedenih dokaza proizlazi da predmetni prijevoz nema obilježja javnog međužupanijskog linijskog prijevoza u smislu Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, već ima obilježja turističkog transfera, odnosno prijevoza za vlastite potrebe. S obzirom na takvo utvrđenje, u ponovnom postupku tuženik ne bi mogao donijeti drukčiju zakonitu odluku na temelju istog činjeničnog stanja jer izostaju zakonske pretpostavke za primjenu mjere privremenog isključenja vozila iz prometa zbog obavljanja javnog linijskog prijevoza bez dozvole. Stoga bi vraćanje predmeta na ponovni postupak bilo protivno načelu ekonomičnosti i učinkovitosti, a sud je, imajući u vidu potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnu primjenu materijalnog prava, ocijenio da je dovoljno poništiti osporavano rješenje.

29. Odluku o troškovima spora sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužitelj je uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku koji je odvjetnik pa mu je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.) za sljedeće radnje: sastav tužbe i obrazloženog podneska od 24. ožujka 2026. te zastupanje na ročištu od 31. ožujka 2026., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 eura, odnosno ukupno 3.000,00 euro, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi sveukupno 3.750,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS-a. Prema odredbi čl. 144. st. 4. ZUS-a troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. Slijedom, odlučeno je kao pod t. II. izreke presude.

30. Obzirom da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.).

U Rijeci 28. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 2. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).