REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg Johna F. Kennedyja 11
P – 1232/2023
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vjekoslavu Zaninoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu , radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. ožujka 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude, 27. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807, isplati iznos od 22.239,94 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućim na iznos od:
1,32 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
10,77 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
7,19 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
27,79 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
23,99 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
7,77 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
0,08 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
27,71 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
45,68 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
20,14 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
89,05 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
89,77 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
66,62 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
71,93 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
72,99 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
63,85 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
65,44 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
58,95 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
68,82 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
57,85 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
64,94 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
63,81 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
82,95 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
95,25 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
92,58 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
104,80 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
127,17 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
130,84 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
156,92 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
156,05 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
210,11 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
178,62 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
185,90 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
216,23 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
219,23 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
207,27 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
214,51 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
214,89 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
236,97 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
283,90 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
337,31 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
442,23 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
301,33 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
270,20 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
272,64 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
276,88 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
301,58 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
311,38 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
302,69 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
300,44 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
305,25 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
312,80 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
303,89 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
301,26 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
277,84 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
298,03 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
307,43 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
301,18 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
293,69 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
291,11 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
288,44 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
307,09 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
279,65 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
275,17 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
277,85 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
275,03 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
285,07 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
291,57 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
294,73 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
306,04 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
294,63 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
298,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
305,37 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
299,43 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
290,91 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
292,74 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
298,83 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
303,69 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
304,93 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
310,14 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
317,61 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,02 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
320,11 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
319,55 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
1.338,93 EUR od dana 27.01.2016. do isplate
po stopi koja do dana 31.12.2022. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. , za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807, isplati iznos od 7.029,76 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27.01.2016. do isplate isplate po stopi koja se se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807 naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.331,25 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužbeni navodi
1.1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio naslovnom sudu tužbu slijedom imovinskopravnog interesa za isplatom preplaćenog iznosa u povratu kredita koji je, kao Korisnik kredita br. 3210459216/07 VŠ sklopila s tuženikom kojim je tuženik korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorena za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Tužitelj drži da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Ugovorom o cesiji, da je Ustupitelj kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao Primatelja. Iz Ugovora o cesiji da je vidljivo da Ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog da tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
1.2. Izlažući pravna shvaćanja kojima temelji predmetno utuženje, ista detaljno elaborira te se poziva se na referentnu sudsku praksu. Upire posebice na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od dana 01.06.2004. godine do dana 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime da je tuženik ujedno postupao protivno načelima savjesnosti i poštenja (čl. 12. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je mehanizam Ugovora o kreditu sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavljen u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, čime tuženik suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, a sve suprotno i određenjima iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), dalje ZZP, te čl. 96. st. 1. ZZP (2007) budući da je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka da je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam da je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan da je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.
1.3. Tužitelj navodi da je Korisnik kredita s tuženikom zaključio / sklopio i Dodatak uz ugovor o kreditu dana 25.01.2016. godine (nadalje u tekstu: Dodatak ugovora) a koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim da tužitelj potpisom tog ugovora, Dodatka ugovora o kreditu, da se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Tužitelj drži da Korisnik kredita nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga da ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa. Navodi da je dakle Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito korisniku kredita primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Korisniku kredita je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula.
1.4. Spisu predmeta u potkrijepu svojih činjeničnih tvrdnji i izloženih pravnih shvaćanja prilaže isprave kao dokaze te predlaže provesti knjigovodstveno – financijsko vještačenje.
2. Odgovor na tužbu
2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja te svojstvo korisnika kredita kao potrošača.
2.2. U odnosu na provedenu konverziju u bitnome navodi da je tuženik korisniku kredita pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, da je potpisivanju Dodatka sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Ističe da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi korisniku kredita sklapanje Dodatka, a korisnik kredita je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno korisnika kredita je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo da je korisnik kredita slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu.
2.3. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava visinu tužbenog zahtjeva. Uz odgovor na tužbu prilaže sudsku praksu i isprave na koje su u pisanom odgovoru na tužbu poziva.
3. Postupak
3.1. Kako se predmetni postupak provodi pred trgovačkim sudom, to se primjenjuju i odredbe Zakona koje uređuju postupak pred trgovačkim sudovima (Glava trideseta). U skladu s odredbom članka 492. b. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., NN 91/92., NN 112/99, NN 88/01., NN 117/03., NN 88/05., NN 84/08., NN 96/08., NN 123/08., NN 57/11., NN 148/11, NN 25/13, NN 89/14, NN 70/19, 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP) u postupku pred trgovačkim sudovima sud u pravilu, utvrđuje odlučne činjenice na temelju isprava, posljedično čemu načelu pisanosti treba dati prednost u odnosu na načelo usmenosti.
3.2. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom članka 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom (ocjenom) isprave koje prileže sudskom spisu i provedbom dokaza knjigovodstveno-financijskog vještačenja.
3.3. Tužitelj je spisu priložio javnobilježnički ovjerenu izjavu svjedokinje VŠ ( list 249 spisa), pravne prednice tužitelja. Tuženik nije osporio sadržaj priložene izjave te ju je sud prihvatio kao vjerodostojnu u cijelosti obzirom i na suglasnost s priloženom bankovnom dokumentacijom.
3.4. Tuženik nije nadalje osporio niti isprave koje tužitelj prilaže tužbi – Ugovor o namjenskom kreditu (list 25 spisa) i Dodatak istom temeljem ZID PK (list 15 spisa) kao što u konačnici nije osporio niti rezultate provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
3.5. Tuženik međutim izlaže i razlaže pravna shvaćanja kojima pobija osnovanost predmetnog utuženja. Ocjena je ovog suda stoga da se predmetni spor smješta u spor o pravu i tumačenju prava te da se radi o pravnim pitanjima o kojima je i sudska praksa već zauzela stav.
3.6. Razmotrivši izložena pravna shvaćanja parničnih stranaka, sve u kontekstu nespornih činjenica, ovaj je sud po provedenom postupku ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.
4. Predmet spora i odlučne činjenice
4.1. Predmet spora je povrat preplaćenog iznosa po Ugovora o namjenskom kreditu broj: 32159216/0704, od **.**.2007., VŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora s druge strane, i Dodatka istom od 25. siječnja 2016.
4.2. Među strankama dakle nije sporna prethodno navedena činjenica o postojanju odnosnog kredita, Dodatka istom, kao i činjenica da se radi o tipskom ugovoru, koji je unaprijed pripremljen.
4.3. Tuženik pobijajući osnovanost utuženja ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.
5. O pravnim pitanjima spora
5.1. O zastari
5.2. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavak 2. ZOO-a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
5.3. Sud nalazi i cijeni da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
5.4. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe.
6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije
6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud ističe da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.
6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.
6.3. Uvidom u čl. 1. u svezi s čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 7 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.
6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.
6.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.
7. Materijalno pravo
7.1. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).
7.2. Odlukama donesenim u korist potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., odlučeno je o zaštiti kolektivni interesa i prava temeljem čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a ovdje se radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se tužitelj poziva na ista pravna utvrđenja pa je stoga sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502. c ZPP-a). Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Stoga tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici a kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.
7.3. Sud nalazi i cijeni, dovodeći u vezu iskaz (list 249 spisa) Korisnice kredita s odlukama u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava, da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da Korisnica kredita nije niti mogla utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, posebno u pogledu spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga Korisnica kredita nije mogla ništa mijenjati niti utjecati na ugovaranje predmetnog kredita obzirom na opciju "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju i dostatne te valjane informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku.
7.4. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je bio sačinjen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa Korisnica kredita nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao svoju poslovnu banku. Posljedično, za zaključiti je da je V kredita s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, a koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, Korisnica kredita nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit obzirom na tada najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.
7.5. Sud nalazi i zaključuje da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s Korisnicom kredita pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti korisnici kredita odredbu o valuti obveze i nije postupao u dobroj vjeri, odnosno nije dokazao da je informirao Korisnicu kredita kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka. Obzirom da se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora sačinjenog na prethodno postojećem obrascu tuženika, navedeno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Korisnice kredita kao potrošača, a to znači da su odredbe koje sadrži odnosni Ugovor nepoštene te posljedično ništetne.
7.6. Ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), propisano je da se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenim.
7.7. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
7.8. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva odredbe predmetnog Ugovora i njegovog Dodatka o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.
7.9. S obzirom na izložena pravna shvaćanja i utvrđenja iz provedenog postupka imajući u vidu pravna shvaćanja u presudama iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, povodom kolektivne tužbe, a kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je bila ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u valuti švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih i takovih ugovora nisu banke ( kao trgovci) svoje komitente (kao potrošače) u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti . Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao.
7.10. Slijedom izloženog se utvrđuje i ništetnost odredbi ovdje predmetnog Ugovora o kreditu sukladno čl. 323. ZOO-a i kao posljedica iste osnovanosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, a temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.
7.11. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe stekao bez osnove ( arg. iz čl. 1111. ZOO-a) iznos od eura utvrđen provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem (list 388 - 395 spisa), a na koje rezultate vještačenja tuženik nije osporio niti je na iste imao prigovora.
7.12. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena predmetna naknada, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo (tuženik nije dokazao suprotno), a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.
7.13. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, budući da je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.
8. Konverzija
8.1. Pravno je shvaćanje ovog suda da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom Dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim.
8.2. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s dužnicima obveza u valuti eur putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za eur, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.
8.3. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
8.4. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji pretežito na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
8.5. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
8.6. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači nemaju više pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada bi to očekivano jasno i nedvosmisleno propisao odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi mogla opravdati stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
8.7. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19. a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV. a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV. a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK- a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
8.8. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se Korisnici kredita koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
8.9. Za dodati je, u kontekstu predmetnog spora, da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u sluča ju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj svoju tražbinu i tužbeni zahtjev temelji kao što je ukazano na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka i nije pravno relevantno u tom smislu.
8.10. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji dakle nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to eventualno bilo ugovoreno bile bi ništetne.
8.11. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
8.12. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur (čl. 19. a do čl. 19. e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
8.13. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ŠŠ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
8.14. Potrošač, a u konkretnom slučaju Korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
8.15. Stoga, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C -452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ŠŠ protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
8.16. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužiteljice i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Korisnici kredita je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je Korisnica kredita potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a. 19.
8.17 S obzirom da je u ovom slučaju utvrđena ništetnost Ugovora, kao posljedica iste u smislu čl. 323. ZOO-a, osnovan je i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka i dopuni istog, s tim da je tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev s tim pisanim vještvom, i to temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
8.18. Tužitelj upire na postojanje protupotraživanje s osnova umanjenja utvrđeno preplaćenog iznosa za iznos koji je tuženiku priznat u konverziji no budući da tuženik svoje potraživanje nije odgovarajuće procesno uobličio kao eventualni prigovor radi prijeboja to sud nije o istome odlučivao (arg. iz čl. 2. st. 1. u vezi čl. 338. st. 3. ZPP-a).
9. Troškovi postupka
9.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. i 51/23.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21., dalje: Uredba o tarifi).
9.2. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, potrebnih za vođenje parnice, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; za sastav tužbe iznos od 500,00 eur (Tbr. 7.1. Tarife), za sastav prigovora u iznosu od 625,00 eur (Tbr. 8.1. Tarife) za šest obrazloženih podnesaka u iznosu od po 500,00 eur (Tbr. 8.1. Tarife), , za zastupanje na jednom ročištu u iznosu od po 500,00 eur (Tbr. 9.1. Tarife), za zastupanje na jednom ročištu u iznosu od po 500,00 eur (Tbr. 9.1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9.3. Tarife) sve uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), što ukupno iznosi 6.531,25 eur.
9.3. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od po 300,0 eura što uz trošak vještačenja od 500,00 eur, iznosi dosuđenih 800,00 eur, sveukupno 7.331,25 eur.
9.4. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 dalje OZ), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
10. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.
Zagreb, 27. travanj 2026.
S U D A C
Vjekoslav Zaninović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu e - komunikacijom, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
DNA
- tužitelj po pun
- tuženik po pun
