REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-216/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužiteljice VD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik iz Zagreba, Gjure Szaba 4, protiv tužene ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice osobno i zamjenice punomoćnika tužene odvjetničke vježbenice HD, s danom objave 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu br. 5103416930 od dana 27. veljače 2007. koji su zaključili tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor, a koja glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,900 % (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 EUR sa zateznom kamatom od 27. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi kako je s tuženom sklopila Ugovor o kreditu br. 5103416930 od dana 27. veljače 2007. na iznos od 106.148,77 CHF. Ugovor o kreditu je sklopljen za kupnju nekretnine za osobne potrebe tužiteljice kao potrošača. Člankom 2. Ugovora o kreditu tužena je odobrila i stavila na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 106.148,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj. Tužiteljica se obavezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 613,68 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. U trenutku isplate (27. veljače 2007.) kredita tečaj CHF po srednjem tečaju tuženika u odnosu na Kunu iznosio je 4,5289 Kn za 1 CHF. Tužena je odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu odredila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva- 0,900 % od iznosa kredita, a koju je tužena naplatila jednostrano prilikom isplate kredita, odnosno ustegnula od ukupnog isplaćenog iznosa kredita. Tužiteljica je predmetni kredit sklopila kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužiteljica ističe da je odredbom čl. 295. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, dalje: ZOO) propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužiteljica ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužiteljica napominje da se u predmetnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tužene, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu – uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,900 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužiteljica ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tužene, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužiteljica ističe da tužena navedenom naknadom nije pokrila niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpila štetu, već tužiteljica smatra da se u predmetnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tužiteljica nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremila tužena budući da isti ugovor ima njezinu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tužena sama sebi ostavila na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 10. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Tužiteljica ističe da ništetnost spornih odredaba članka 10. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tužena u vezi istih nije pojedinačno pregovarala s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003. godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra NEPOŠTENOM, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 10. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništetna u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 5. studenoga 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužiteljica ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužiteljica nikako nije mogla utjecati na njihov sadržaj. Navedeno se ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. poslovni broj Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (str. 45 i 46 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe, da je tužiteljica dužna dokazati status potrošača. Osporava da se o osporavanoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i navodi kako je tužiteljica kao korisnica kredita bila upoznata sa obvezom plaćanja naknade

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103416930 od 27. veljače 2007. (str. 7 – 16 spisa), otplatni plan za kredit (str. 17 – 22 spisa), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (str. 23 – 29 spisa), pregled prometa po kreditu (str. 30 – 43 spisa), proces obrade kredita (str. 60 i 61 spisa), sudsku praksu (str. 62 – 72 spisa), izvadak iz Odluke i visini kamatnih stopa tužene za sektor građanstva (str. 102 – 107 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice VD (str. 108 i 109 spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da je tužena s tužiteljicom (kao korisnicom kredita) 27. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103416930 te da je u odredbi čl. 10. ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,900% (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate sa datumom ugovora, nije sporno ni da je navedena naknada naplaćena tužitelju prilikom isplate kredita.

7. Sporno je, je li odredba čl. 10. predmetnog Ugovora kojim je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 0.900% naknade za iznosa kredita, obračunate sa datumom ugovora, ništetna ili ne. Sporno je i pitanje ima li tužiteljica status potrošača.

8. Najprije, je potrebno istaknuti da tužiteljica predmetni postupak vodi isključivo radi utvrđenja ništetnim predmetne odredbe. Ovaj sud smatra da ista ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe u skladu sa odredbom čl. 187.st. 2. ZPP-a, jer nije sporno da je istoj predmetna naknada i naplaćena, pa će u slučaju pravomoćno okončanog postupka ista moći od tužene potraživati povrat iznosa plaćene naknade.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103416930 utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tužene kao kreditora 27. veljače 2007. Nadalje, utvrđeno je da se radi o stambenom kreditu (čl. 3. Ugovora), da je iznos kredita 106.148,77 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita (čl. 2. Ugovora), kao i da je ugovoreno da se za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan je korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 0,900% naknade za iznos kredita, obračunate sa datumom ugovor (čl. 10. Ugovora).

10. Tužiteljica VD je u svom iskazu na ročištu 16. ožujka 2026. u bitnome izjavila kako je njoj i suprugu trebao kredit za nabavu stana u [adresa] i investitor gradnje imao je suradnju sa tuženom kao bankom. Došla je u poslovnicu tužene i ugovor je praktički već bio sastavljen. Stan joj je trebao isključivo za potrebe stanovanja, nije imala firmu niti obrt. Bila je zaposlenik, isključivo ovisna o svojoj plaći. Istaknula je kako je najprije kredit trebao biti u Eurima, međutim, nije bila kreditno sposobna za kredit u Eurima pa je jedina mogućnost bila valuta švicarski franak. Glede naknade koju je dužna platiti nije ništa posebno objašnjeno već je to bilo sastavni dio ugovora i isto se moralo prihvatiti da bi se realizirao kredit. Nije bilo mogućnosti pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi. Pročitala je ugovor i to u mjeri u kojoj je mogla isti razumjeti s obzirom na svoje znanje, a pristupila je i sa nekim povjerenjem prema instituciji.

Na poseban upit je li joj osobni bankar rekao da mora platiti neku naknadu, tužiteljica je odgovorila kako je to bio sastavni dio ugovora i njoj je umanjen iznos kredita koji joj je isplaćen za iznos te naknade. Na poseban upit je li bila svjesa da je dobila nižu naknadu upravo zbog suradnje investitora sa bankom, tužiteljica je odgovorila kako joj to nije naglašeno. Na poseban upit zašto je baš išla kod tužene, tužiteljica je odgovorila kako joj je investitor izgradnje zgrade rekao da ima suradnju sa tuženom i da upravo kod tužene treba ići realizirati kredit, ali joj nije ništa rečeno o tome da bi imala povoljniju naknadu.

11. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje kao vjerodostojan i životno logičan. Iz istog nedvojbeno proizlazi da tužiteljica ima status potrošača, budući da je kredit podigla isključivo za osobne potrebe i nikada nije imala vlastiti obrt ili trgovačko društvo, već je uvijek bila zaposlena.

12. Tijekom postupka tužena je isticala da je tužiteljica dobila nižu naknadu od uobičajene i to iz razloga što je investitor izgradnje zgrade u kojoj je kupila stan imao suradnju sa tuženom. Ovaj sud isto ocjenjuje irelevantnim, budući da je predmet ovog spora pitanje je li sporna ugovorna odredba ništetna, a ista je ili nije ništetna neovisno o visini ugovorene naknade.

13. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZO/03 propisano je da je »potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st.1. ZPP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužiteljica potrošač, jer je predmetni kredit podignula za osobne potrebe, te da ista u to vrijeme nije bila imatelj poslovnih udjela u nekom društvu, odnosno, vlasnica obrta. Slijedom navedenog u predmetnom slučaju imaju se primijeniti odredbe ZZP-a.

15. Također, utvrdio je na temelju iskaza tužiteljice da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tužena nije u skladu sa odredbom čl. 81 st. 4. ZZP/03 dokazala da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tužene) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Nadalje, utvrđeno je da je odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu tužena obvezala tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočila strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Tužena nije ničim dokazala da je tužiteljicu informirala o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

17. Pri tome je potrebno posebno istaknuti da tužena tijekom postupka nije niti predlagala da se na te okolnosti eventualno sasluša njen zaposlenik, već je isto predlagala tužiteljica bez navođenja o kojem djelatniku banke bi se radilo pa ovaj sud nije izveo taj doka. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da tužena nije s tužiteljicom pregovarala o spornoj odredbi niti je istoj obavijestila strukturu troškova naknade za obradu kredita i zašto se isti naplaćuju baš u navedenom postotku.

18. Dakle, tužena nije ničim dokazala da je s tužiteljicom pregovarala o spornoj odredbi za naknadu obrade i odobrenja kredita bilo u tijeku pregovora ili u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, kao što nije ni dokazala da je tužiteljicu informirala o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

19. Također, temeljem iskaza tužiteljice ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, pa je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

20. Dakle, tužena je navedenu odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu formulirala u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavila kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tužena je nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je dovela tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, dok tužena suprotno nije dokazala. Također, tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja joj je naplaćena. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tužene pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se ista naknada točno odnose, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava.

21. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužiteljica, a koja se najprije sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tužene, da se o istoj s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da po mišljenju ovog suda nikakvi posebni troškovi prilikom obrade kredita nisu nastali za tužiteljicu, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno spornu odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu čini nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 2,500% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svega navedenoga, odredba čl. 10. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i primjenom odgovarajućih odredbi ZOO-a.

22. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je određeno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan je korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 0,900% naknade za iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora (točka I. izreke presude).

23. S obzirom na činjenicu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu, u skladu sa odredbom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23; dalje: Tarifa) trebalo je priznati tužiteljici zatraženi trošak sastava tužbe od 8. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 EUR, sastava obrazloženog podnesak od 6. listopada 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na pripremnom ročištu 25. studenoga 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 16. ožujka 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR, pristupa na ročište za objavu presude 27. travnja 2026. (Tbr. 9.3.) u iznosu od 100,00 EUR, dakle ukupno 900,00 EUR, uvećano za PDV 25%, dakle, ukupno 1.125,00 EUR, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu na presude u iznosu od 53,09 EUR, dakle sveukupno 1.204,64 EUR. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st.3. ZPP-a (točka II. izreke presude).

U Sesvetama 27. travnja 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužiteljici po odvjetniku Matku Novincu uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR

- tuženoj po odvjetnici Dori Hanžeković Žuža