62. P-120/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Zagrebu, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 10. travnja 2026., na ročištu za objavu i uručenje presude 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I) Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 08. Ugovora o kreditu broj: 90063/05 sklopljenog 6.10.2005. između RĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i HVB Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima:jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

II) Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 43,80 eur, sa zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od 7.10.2005. do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1..2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III) Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 164,82 eur. sa zateznom kamatom, tekućom od 27. travnja 2026. pa do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 10. siječnja 2025. podnio tužbu naslovnom sudu u kojoj navodi da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu tražbine koji su sklopili RĐ, [adresa], OIB; 82816407761 kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj s druge strane i kojim ugovorom je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na tužitelja kao novog vjerovnika. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su **.**.2005. RĐ kao korisnik kredita i HVB Splitska banka d.d., Split kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu broj: 90063/05, a tuženik je slijednik navedene banke.

1.2. U odredbi čl. 08. Ugovora o kreditu propisano je: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima:jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 kuna; plaćanje jednokratno prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

1.3. Tužitelj ističe da je predmetna naknada tužitelju naplaćena u iznosu od 330 kuna/43,80 eur zaključno s danom 7. listopada 2005. Dodaje da je korisnik kredita potrošač, a ugovorna odredba je neovisno od toga ništetna jer u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je potrošaču pruženo razjašnjenje značenja i smisla, a ugovor je bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika i korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj potrošača bilo potrebno.

1.4. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Tužitelj pojašnjava da plaćanje predmetne naknade uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da ne postoje jasni kriteriji koji bi mogli jamčiti razumijevanje eventualnih ekonomskih posljedica. Posebno se navodi da je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita, pa je korisnik kredita morao plaćati i kamate na naplaćenu naknadu.

1.5. Zaključno se ističe da budući da je prednik tuženika predmetnu naknadu naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dužan je vratiti iznos naplaćene naknade korisniku kredita kako je to zatraženo tužbenim zahtjevom. Kao dokaz za iznesene navode prilaže spisu predmeta; povijesni izvadak iz sudskog registra (list 6-328 spisa), Ugovor o ustupu tražbine (list 329-334 spisa), dopis od 11. prosinca 2024. (list 335 spisa), Ugovor o kreditu (list 336-348 spisa), dodatci 2. Ugovora o kreditu br. 90063/05 (list 349-352 spisa), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu i druge isprave (list 353-399 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije, prigovor zastare, ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, u postotku iznosa kredita što čini tu odredbu razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

2.2. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

2.3. Tuženik ističe da naknada za obradu odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom obrade kredita. Naime, notorno je da su prilikom obrade službenici banke dužni provesti niz radnji prije izdavanja kredita, primjerice analizu prikupljene dokumentacije i prikupljanje dodatne dokumentacije ako je potrebno, ocjenu prihoda i rashoda klijenta, ocjenu kreditne sposobnosti, vjerojatnosti vraćanja kredita te proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva. Prema tome, tužitelj pogrešno tvrdi da se radi o odredbi koja izaziva “neravnotežu u pravima i obvezama“ između stranaka predmetnog ugovora.

2.4. Zaključno, tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Spisu prilaže sudsku praksu koja se odnosi na analognu pravnu situaciju (list 412-437 spisa).

3. Dokazni postupak

3.1. Podneskom od 7. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu.

3.2. Osporava da bi predmetna ugovorna odredba o naplaćenoj naknadi bila pravno valjana budući da je nepoštena, neodređena, i neodrediva. Posebno se osporavaju navodi tuženika da bi se o predmetnoj odredbi pregovaralo, da se u ovom slučaju ne bi radilo o tipskom ugovoru, da su tuženiku pružane bilo kakve dodatne informacije o naknadama povrh onih navedenih u Ugovora o kreditu, a u tu je svrhu tužitelj predložio i dokaze. Pobija i sve druge navode tuženika, iznoseći pri tom opširnu pravnu argumentaciju.

3.3. Na pripremnom ročištu održanom 10. travnja 2026. stranke su ostale kod svih iznesenih navoda, a sud je utvrdio da je vrijednost predmeta spora u iznosu od 43,80 eur. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka RĐ smatrajući da je činjenično stanje utvrđeno u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke te da je teret dokaza o mogućnosti pregovora o spornoj odredbi na tuženiku.

3.4. Sud je zaključio prethodni postupak i održao glavnu raspravu 292.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25; dalje: ZPP) i odredio je ročište za objavu i uručenje presude.

3.5. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom članka 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom (ocjenom) isprave koje prileže sudskom spisu.

3.6. Nakon tako provedenog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

4. Predmet spora i odlučne činjenice

4.1. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 08. Ugovora o kreditu broj: 90063/05 sklopljenog 6.10.2005. između RĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i HVB Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima:jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

4.2. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Nadalje sud iz navoda stranaka utvrđuje da među strankama nije sporno:

- da je tražbina prenesena ugovorom o ustupu tražbine koji su sklopili RĐ, [adresa], OIB; 82816407761 kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj s druge strane i kojim ugovorom je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na tužitelja kao novog vjerovnika

- da su RĐ kao korisnik kredita i HVB Splitska banka d.d., Split kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu broj: 90063/05, te da je tuženik slijednik navedene banke

- da je odredbi čl. 08. Ugovora o kreditu propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; koja naknada se naplaćuje jednokratno prije korištenja kredita,

- da je korisniku kredita naplaćena ta naknada u iznosu od 330 kuna/43,80 eur.

4.3. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, visinu predmeta spora, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

5. O zastari utuženog potraživanja

5.1. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

5.2. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.3. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe čl. 08. Ugovora o kreditu broj: 90063/05.

6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom čl. 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

6.3. Uvidom u odredbu čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine (list 329 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

6.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

7. Vrijednost predmeta spora

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revr 457/08-2 od 27. listopada 2008. navodi: „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“

7.2. Županijskog sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž-286/2024-2 od 15. svibnja 2024. navodi:

“ Ovakav stav prvostupanjskog suda nije pravilan. Naime, deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu i ne uzima se u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 240,35 EUR/1.810,95 kn (upućuje se na pravni stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., te Rev- 1264/07-2 od 29. listopada 2008.). Stoga je zbog pogrešne primjene odredbe iz članka 37. ZPP-a, na temelju odredbe iz članka 373. u vezi sa odredbom iz članka 380. ZPP - a valjalo pobijano rješenje usvajanjem žalbe tuženika preinačiti te utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 240,35 EUR/1.810,95 kn.”

7.3. Također, isto stajalište zauzima i Županijski sud u Zagrebu u odluci posl. br. Gž- 623/2023-2 od 16. travnja 2024.

“... Međutim, opravdano tuženik tvrdi da je po prvostupanjskom sudu na ročištu održanom 10. srpnja 2023., a nakon što je prigovorio, utvrđena vrijednost predmeta spora sa iznosom od 1.347,14 eura, koju je tužiteljica naznačila u tužbi. To iz razloga, što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 19,91 eura / 150,00 kuna, i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna.”

7.4. Budući da je tužitelj nepravilno označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.443,80 eur, a potražuje isplatu novčanog iznosa od 43,80 eur, to sud u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrđuje da je vrijednost predmeta spora 43,80 eur i da se u predmetnom slučaju radi o sporu male vrijednosti. Deklaratorni tužbeni zahtjev je samo preambula koja služi za utvrđivanje vrijednost predmeta spora, pa ne utječe na kvalifikaciju vrijednosti predmeta spora, a ni vrste spora.

8. Ništetnost predmetne odredbe

8.1 Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

8.2. Odredbom čl. 08. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna. Među strankama nije sporno da je predmetna naknada naplaćena od korisnika kredita.

8.3. Tuženik pogrešno navodi da navedena odredba predstavlja činidbu koja je određena odnosno odredbu koja je jasno i razumljivo sastavljena . Naime, da bi ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva potrebno je, ne samo da je potrošač gramatički razumije, nego i da može shvatiti njezine ekonomske posljedice. Ovdje valja istaknuti da u predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje činjenice pregovaranja o spornoj odredbi koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj odredbi. Potrošač prema mišljenju suda nije mogao predvidjeti o kakvoj se tražbini radi, te korisnik kredita kao potrošač nije mogao shvatiti ni gramatičko, ni pravno, ni ekonomsko značenje predmetne odredbe.

8.4. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzet i u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi tl. 83. i 85. ZZP?"

8.5. Vrhovni sud je na postavljeno pitanje odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP."

8.6. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

8.7. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.8. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome sama naknada, određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

8.9. Sud je utvrdio da je predmetna naknada koju je korisnik kredita nesporno platio prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ističe se da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena (ovdje se ne zna niti o kojoj se usluzi radi)

8.10. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade u iznosu od 43,80 eur.

8.11. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Prema stavu ovog suda tuženik je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je ona nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj. Iz navedenog razloga, u skladu s odredbom čl.1115. ZOO tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja jednokratne naknade pa do isplate. Tijek zatezne kamate nije sporan među strankama. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

9. Troškovi postupka

9.1. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj, 138/23.; dalje: Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

9.2. Tužitelju koji je uspio u sporu priznat je trošak jednokratne naknade (Tbr. 7. t. 9. Tarife) u iznosu od 100,00 eur, uvećano za PDV 25 %, trošak sudske pristoje na tužbu u iznosu od 26,55 eur i presudu u iznosu od 13,27 eur, što ukupno iznosi dosuđenih 164,82 eur.

9.3. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 12. studenoga 2024. kao dana donošenja presude pa do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a)

10. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 27. travnja 2026.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.