REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2369/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Maji Jurovicki, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivan Župan, odvjetniku u odvjetničkom društvu Župan & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB 23057039320, [adresa], zastupan po punomoćniku Damir Metelko, odvjetnik u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi isplate , nakon javne glavne rasprave zaključene 7. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, isplati novčanu tražbinu u domaćoj valuti s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja novčana tražbina će se sa pojedinačnim iznosima odrediti kada tuženik tužitelju dostavi podatke iz toč. 1 tužbenog zahtjeva, kao i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, sve u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.812,50 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 27. travnja 2026. do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 5.061,79 € kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su DZ kao korisnik kredita i tuženik 9. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103189231 kojim je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 160.000,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama.

U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu Korisnika kredita.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda, pod poslovnim brojem: Pž - 7129/13 od dana 13. lipnja 2014. i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od dana 01.06.2004. godine do dana 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P -1401/12 od dana 04.07.2013. godine, u presudi Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem: Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine, presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem: Revt-249/14 od dana 09.04.2015. godine, te presudom Ustavnog suda RH oznake: U-III-2521/2015 od dana 13.12.2016. godine. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Rev- 2221/18 od dana 03. rujna 2019. godine.

Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koji je prednik tužitelja preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, a ističe kako je tijekom ugovornog odnosa s korisnikom kredita postupao sukladno tada važećim propisima te je tužitelju dostavljao sve isprave koje mu je po zakonu bio dužan dostaviti. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. Ističe kako tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a predmetna tužba podnesena 18. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Tuženik smatra da je odlučna činjenica da su korisnik kredita i tuženik sklopili Aneks 1 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15)

Tim Aneksom 1 su stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit korisnika kredita koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj korisnika kredita je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pa tužitelj kao pravni slijednik korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove jer je korisnik kredita prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Sud je u dokaznom postupku temeljem čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to u u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 12 do 17 spisa), u ugovor o kreditu (list 18 do 24 spisa), u Aneks 1 ugovora o kreditu (list 25 do 30 spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (list 33 i 34 spisa), reklamne materijale tuženika (list 153 do 204 spisa), u Izjavu svjedoka DZ (list 321 i 322 spisa).

Sud je pročitao i sudsku praksu kao i članke koje su stranke uložile u spis.

4. Sud je rješenjem posl. br. P-2005/2023 od 8. veljače 2024. odredio prekid postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima o pravima korisnika kredita konvertiranih u CHF.

5. Tuženik je 1. ožujka 2024. uložio žalbu protiv rješenja posl. br. P-2005/2023 od 8. veljače 2024. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni br. Pž- 1610/2024 od 15. rujna 2025. uvažio tuženikovu žalbu, ukinuo rješenja posl. br. P- 1451/2023 od 7. veljače 2024 i predmet vratio na ponovni postupak koji je nastavljen pod novim poslovnim P-2369/2025..

6. Ovaj sud smatra da rješavanje spora među strankama predstavlja pravno pitanje pa nije proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost pretplate po ništetnoj ugovornoj odredbi.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupno tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Predmet postupka je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu neutvrđenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća do isplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu koji se odnosi na više plaćene mjesečne anuitete koji su se povećavali zbog povećanja kamatne stope u razdoblju od kolovoza 2007. do 30. rujna 2015. odnosno razlika na ime prep laćenih anuiteta nastala uslijed aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK.

9. Među strankama je nesporno da su tuženik i korisnik kredita, DZ kao pravni prednik tužitelja zaključili 09. listopada 2006. s Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5103189231 kojim je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 160.000,00 CHF na razdoblje otplate od 360 mjeseci u skladu s odredbama sklopljenog Ugovora, uz ugovaranje plaćanja kamate na kredit po godišnjoj kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,75% godišnje, a koja kamata je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženice o kamatnim stopama(članak 8. Ugovora).

10. Među strankama je nesporno da su tuženik i korisnik kredita, DZ kao pravni prednik tužitelja zaključili Aneks 1 Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15 dalje ZID ZPK/15).

11. Među stranaka je nesporno da su tužitelj i DZ zaključili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. kojim je DZ prenijela na tužitelja svoju tražbinu koja bi postojala prema tuženiku a koje bi proizlazile iz predmetnog ugovora o kreditu.

12. Među stranaka je sporna aktivna legitimacija, sporno je da li je tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja prenosiva ili je strogo osobne naravi, svojstvo potrošača korisnika kredita, osnova i visina, kao i je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

13. Među strankama je sporno da li tužitelj koji je izvršio konverziju kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15 ima pravo na povrat pretplate plaćene temeljem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kredita koji je sud utvrdio ništetnim.

14. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja, DZ i tužitelja od 10. lipnja 2023. utvrđeno je da je korisnik kredita DZ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103189231 od 9. listopada 2006.

15. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

16. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023 – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

17. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, DZ koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

18. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

19. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. Nadalje, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

21 . Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

22. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

23. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare). Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

24. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

25. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev -2245/2017- 2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

26. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

27. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

28. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika, slijedom čega je neosnovan prigovor zastare.

29. Iz Aneksa 1 ugovora o kreditu, a naročito iz iskaza svjedoka DZ je utvrđeno da je ona podignula stambeni kredit za kupnju stana u kojem njena majka i danas živi. Pojasnila je kako je samo majka u tom trenutku bila zaposlena mogle su podignuti kredit samo u CHF jer za kredit u EUR nisu imale dovoljna primanja. Nitko im ništa nije objasnio kada su došle u banku, nego je ugovor bio već unaprijed pripremljen i one su ga samo potpisale. Djelatnici banke ih nisu upozorili na eventualne rizike sklapanja kredita uz valutnu klauzulu.

30. Sud smatra da je prednik tužitelja, DZ svojim potpisom na Aneksu 1 ugovoru o kreditu prihvatila izračun konverzije radi promjene valutne klauzule koje je prednik tuženika izvršio sukladno odredbama 19.a do 19.i ZPKa, a koji joj je dostavljen i koji je preduvjet za sklapanje Aneksa 1 ugovoru o kreditu.

31. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj sud je, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor:" Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. "Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

32. Aneks 1 koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Aneksa 1 pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

33. Odredbom Aneksa 1 je izrijekom propisano da se sklapa na temelju odredaba ZID ZPK i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnice kredita, tužiteljice, ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u euro te izričito utvrđuju kako se ne radi o obnovi ugovora kao niti bilo kojem drugom načinu prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu.

34. Aneksom 1 ugovoru o kreditu, ugovorne strane su utvrdile nespornim stanje preostalog neotplaćenog dugovanja tužitelja, izjavile suglasnost da je na temelju izračuna konverzije kojeg je tuženik sačinio sukladno odredbi čl. 19. c ZPK tužitelj prihvatio početno odobrenu glavnicu kredita, ukupno utvrđenu svotu anuiteta, uplaćeni iznos u valutnoj klauzuli u euro, tražbinu tužitelja na temelju konverzije te preostalu neotplaćenu glavnicu kredita u kunama s valutnom klauzulom u Eur nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015.

35. Potom je utvrđena i razlika između preostale neotplaćene glavnice te su stranke izrazile suglasnost nakon provedbe konverzije o visini dijela glavnice kredita koja prestaje te dug tužitelja na dan 30. rujna 2015. kao i utvrđenje redovne kamate te je, uz označene suglasnosti detaljno opisane u Aneks 1 DZ kao prednik tužitelja potpisom Aneksa 1 potvrdila kako je prije njegova potpisa tuženik pružio odgovarajuće objašnjenje te pravovremeno pojasnio sve informacije sukladno odredbama ZPK, dodatno upozorio na rizik promjene tečaja koji može nastati iako se radi o euru a tužitelj je potvrdio izračun konverzije sačinjen na dan 30. rujna 2015.

36. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19. c ZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa 1 nije više u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018.,126/21, 114/22, 156/23, 43/24, dalje u tekstu: ZOO).

37. Primjena odredaba ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom 1, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

38. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa 1, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Ti su iznosi međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom 1 iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli Eur utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u Eur a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u Eur.

39. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

40. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Aneks 1 na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

41. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Aneksa 1 sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom 1, dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Aneksom 1, pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

42. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Aneksa 1 Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK st. 1. uključuje i te uplate.

43. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom 1 treba kazati da, sukladno odredbi članka 19. c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u Eur a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19. b ZIDZPK.

44. Tako je sklapanjem Aneksa 1 sukladno odredbi čl. 19. c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

45. Kada su dakle, iznosi koje je prednik tužitelja platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištene u novom otplatnom planu, prihvaćenom po predniku tužitelja, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema predniku tužitelja kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

46. Budući da je prednik tužitelja kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK sklapanjem Aneksa 1 s tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1. ZID ZPK uključuje i te uplate kao i suglasno utvrđenu glavnicu nakon provedene konverzije.

47. Slijedom navedenog budući da je sklapanjem predmetnog Aneksom 1 na način propisanog odredbom članka 19c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora odnosno ovdje tuženika koju je isti ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe i da je tuženik vratio tužitelju sve na ime pretplate tada tužitelj nema pravo na na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe slijedom čega je odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno kao u toč. I izreke.

48. Odluka o parničnom trošku iz točke II i III izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., 155. st. 1. i 2. i 164. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23 dalje u tekstu: OT)

49. Tuženiku koji je uspio u sporu priznati su troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 € (Tbr. 7.1.), trošak sastava žalbe protiv rješenja u iznosu od 250,00 € (Tbr. 7.1.,4. i 7.), trošak za pristupa na ročišta 8. veljače 2024., 3. veljače 2026. i 7. travnja 2026. u iznosu od po 500,00 € (Tbr 9.1.), dakle ukupno 2.250,00 € uvećano za PDV 25% u iznosu od 562,50 € (Tbr.46), dakle sveukupno 2.812,50 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. II izreke.

50. Tužitelj nije uspio u sporu slijedom čega je njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 5.061,79 € odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u toč III izreke.

U Zagrebu, 27. travnja 2026.

SUDAC

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

-tužitelju po punomoćniku

-tuženiku po punomoćniku

-kal 30 dana