REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11
P-1514/2022-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski Telekom d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Iva Markotić Bagarić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 22, protiv tuženika GRAD JASTREBARSKO, Jastrebarsko, Trg J.J. Strossmayera 13, OIB: 64942661827, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik iz Zagreba, Trnjanska cesta 59 , radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 13. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 27. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku GRAD JASTREBARSKO, Jastrebarsko, Trg J.J. Strossmayera 13, OIB: 64942661827, da tužitelju HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, isplati iznos od 162.249,51 EUR/1.222.468,92 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućim na iznose od:
- 29.243,51 EUR/220.335,26 kuna od 13. srpnja 2018. do isplate,
- 14.945,57 EUR/112.607,40 kuna od 13. travnja 2019. do isplate,
- 15.388,59 EUR/115.945,33 kuna od 29. svibnja 2019. do isplate,
- 14.948,07 EUR/112.626,24 kuna od 18. travnja 2020. do isplate,
- 15.389,21 EUR/115.950,03 kuna od 01. svibnja 2020. do isplate,
- 6.692,69 EUR/50.426,10 kuna od 18. ožujka 2021. do isplate,
- 704,54 EUR/5.308,32 kuna od 15. travnja 2021. do isplate,
- 1.673,17 EUR/12.606,53 kuna od 22. travnja 2021. do isplate,
- 30.337,29 EUR/228.576,28 kuna od 29. travnja 2021. do isplate,
- 1.338,54 EUR/10.085,22 kuna od 03. rujna 2022. do isplate,
- 14.948,07 EUR/112.626,24 kuna od 03. rujna 2022. do isplate,
- 15.723,85 EUR/118.471,34 kuna od 03. rujna 2022. do isplate,
- 916,40 EUR/6.904,63 kuna od 03. rujna 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 18.502,50 EUR sa zateznom kamatom od 27. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 8.992,50 EUR sa zateznom kamatom od 27. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi isplate ukupnog iznosa od 129.322,65 EUR/974.381,49 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kako je to navedeno u izreci presude.
1.2. U tužbi tužitelj navodi da je s tuženikom 8. studenog 2010. sklopio Ugovor T- 45-104/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, predmet kojeg je osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu tuženika u korist tužitelja, u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture (u daljnjem tekstu: EKI) i povezane opreme tužitelja te se tužitelj obvezao podmirivati godišnju naknadu za služnost. Nadalje ističe da su tužitelj i tuženik 11. studenog 2014. sklopili Dodatak navedenom Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama kojim se utvrdili stvarnu dužinu trasa kabelske kanalizacije i kabela položenih izravno u zemlju na javnim površinama te kojim je tuženik ovlastio tužitelja da u zemljišnim knjigama ishodi upis prava služnosti na nekretninama navedenim u Dodatku. Nadalje, navodi sa je 05. siječnja 2015. s tuženikom sklopio Ugovor o osnivanju prava služnosti predmet kojega je osnivanje prava služnosti na javnim površinama radi izgradnje nove kabelske kanalizacije tužitelja u Jastrebarskom, na lokaciji Industrijsko sabirne ceste u Čabdinu, za koju služnost se tužitelj obvezao tuženiku podmirivati godišnju naknadu za služnost.
1.3. Međutim, unatoč činjenici postojanja Ugovora o osnivanju prava služnosti sklopljen između tužitelja i tuženika kojima je reguliran međusobni odnos u pogledu korištenja nekretnina, odnosno javnih površina u vlasništvu ili pod upravljanjem tuženika za tužiteljeve EKI, tuženik je prema tvrdnjama tužitelja pozivom na članak 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17) dana 30. prosinca 2016. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje u tekstu: HAKOM) za utvrđivanjem infrastrukturnog operatora na nekretninama koje su u vlasništvu tuženika, što podrazumijeva utvrđivanje obveze tužitelja na plaćanje naknade za pravo puta u visini određenoj Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta (''Narodne novine'' broj 152/11, 151/14 i 95/17), koja naknada je značajno veća od naknade utvrđene ugovorom između tužitelja i tuženika kao naknade za služnost. Tužitelj ističe da obveza plaćanja naknade za pravo puta ne postoji u slučaju kada postoji neko drugo pravo odnosno uređen ugovorni odnos na osnovu kojeg se koristi nekretnina pa u tom slučaju nije moguća niti primjena iznosa i načina obračuna (više) naknade sukladno Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta.
1.4. Tužitelj nadalje ističe da je tuženik dopisom od 24. ožujka 2017. izjavio tužitelju otkaz Ugovora o o osnivanju prava služnosti od dana 08. studenog 2010., Dodatka Ugovoru od 11. studenog 2014. i Ugovora o osnivanju prava služnosti od 05. siječnja 2015. s učinkom otkaza od 05. travnja 2017. pa tvrdi da iz opisanog postupanja tuženika proizlazi da je tuženik zlouporabio pravo i potpuno neosnovano otkazao ugovore o osnivanju prava služnosti isključivo radi neutemeljenog ostvarivanja prava na višu naknadu (naknade za pravo puta). Štoviše, ističe da je tuženik i prije samog otkazivanja ugovora obavijestio dopisom tužitelja da mu je storniran račun od dana 02. siječnja 2017. izdan temeljem Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama jer da je tuženik podnio zahtjev HAKOM-u radi utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta. Iz navedenog postupanja tuženika smatra da jasno proizlazi da je motiv postupanja tuženika isključivo zaobilaženje ugovorom utvrđenih prava i obveza i neosnovano ostvarivanje prava na višu naknadu na štetu tužitelja. Otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti tužitelj je osporavao kao neosnovan te je povodom toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom od 09. lipnja 2021. preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1730/2017 od 12. ožujka 2018. u točki I. izreke i presudio da se utvrđuje da je otkaz predmetnih ugovora neosnovan i bez pravnog učinka. Tako ističe da je pravomoćnom presudom utvrđeno da nikakva druga pravna osnova za korištenje predmetnih nekretnina nije trebala niti nastati jer se između tužitelja i tuženika od 08. studenog 2010. nadalje trebao primjenjivati Ugovor o osnivanju prava služnosti od 08. studenog 2010. s pripadajućim Dodatkom od 11. studenog 2014. i Ugovor o osnivanju prava služnosti od dana 05. siječnja 2015. zbog čega je rješenje HAKOM-a o utvrđenju prava puta i obvezi plaćanja naknade za pravo puta bespredmetno odnosno nikada nije trebala postojati obveza tužitelja da tuženiku vrši plaćanja povrh iznosa utvrđenih ugovorom pa da stoga postoji pravo tužitelja na povrat iznosa koji je tuženik stekao bez osnove.
1.5. Tužitelj nadalje obrazlaže da je HAKOM povodom zahtjeva tuženika u konačnici u ponovljenom postupku 23. svibnja 2019. donio rješenje kojim utvrđuje tužitelja infrastrukturnim operatorom i da ima pravo puta na nekretninama koje se na dan donošenja rješenja nalaze u vlasništvu/suvlasništvu Grada Jastrebarsko prema evidenciji Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Jastrebarsko, te pravo puta na nerazvrstanim cestama na području Grada Jastrebarsko i nekretninama u vlasništvu Grada Jastrebarsko navedenim u javnim ispravama- Potvrdama Zagrebačke županije, te je 12. siječnja 2021. donio i dopunsko rješenje također u odnosu na nerazvrstane ceste u vlasništvu Grada Jastrebarsko navedenim u Potvrdi Zagrebačke županije, Grada Jastrebarsko, a na kojim sve nekretninama i nerazvrstanim cestama tužitelj ima izgrađenu EKI i drugu povezanu opremu koje nekretnine koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje svoje EKI. Navedenim rješenjem utvrđena je godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnina i nerazvrstanih cesta uz primjenu iznosa i načina obračuna određenog po vrsti nekretnine iz članka 6. i članka 7. stavak 1., 2., 3. i 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, te se tuženiku priznaje pravo na godišnju naknadu za pravo puta od 05. travnja 2017. (kao danom učinka otkaza ugovora).
1.6. Tužitelj ističe da je Zakonom o elektroničkim komunikacijama planiranje gradnje, postavljanje i korištenje javnih elektroničkih komunikacijskih mreža, EKI i povezane opreme te razvoja elektroničkih komunikacijskih usluga utvrđeno od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Tužitelj je operator javnih komunikacijskih mreža i ima prava infrastrukturnog operatora na cijelom području Republike Hrvatske što obuhvaća održavanje, gradnju, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i EKI na općem dobru, na nekretninama u vlasništvu RH i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba. S obzirom na navedeno, tužitelj i tuženik su zbog potrebe pristupa i korištenja nekretnina za gradnju, polaganje, održavanje, razvoj i korištenje tužiteljeve EKI i povezane opreme na nekretninama koje su u vlasništvu tuženika sklopili Ugovor o osnivanju služnosti na javnim površinama 8. studenog 2010., odnosno 5. siječnja 2015., kojim su regulirali način i uvjete za korištenje javnih površina u vlasništvu tuženika te naknadu za korištenje odnosno služnost. Navedene ugovore tuženik je neosnovano otkazao, što je utvrđeno i pravomoćnom presudom, iz čega tužitelj tvrdi da proizlazi kako je od tužitelja neosnovano naplaćivao naknadu za pravo puta. Naime, odredba članka 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama regulira korištenje nekretnina u pogledu EKI na temelju prava puta. Dakle, predmetna odredba se supsidijarno primjenjuje u slučaju da ne postoji neko drugo pravo na nekretnini temeljem kojeg se koristi nekretnina i plaća naknada za korištenje, dok je odredbom članka 28. stavak 6. Zakona o elektroničkim komunikacijama određeno da upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može pred HAKOM-om pokrenuti postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora za EKI koja je izgrađena na općem dobru ili nekretninama iz članka 27. stavka 1. (u ovom slučaju nekretnine u vlasništvu tuženika kao jedinice lokalne samouprave), te utvrđivanje količine i vrste takve infrastrukture i visine naknade za pravo puta koja je određena Pravilnikom HAKOM-a o potvrdi za pravo puta i iznosi ovisno o vrsti zemljišta od 3,00 kn do 10,00 kn po m[2] . Tužitelj ističe da odredba članka 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama oborivom zakonskom presumpcijom legalizira faktičnu situaciju u kojoj ne postoji pravno uređenje odnosa odnosno pravna osnova za korištenje nekretnine i samo u tom slučaju dolazi do primjene članka 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama pa da stoga ne dolazi do primjene instituta prava puta i obveze na plaćanje naknade za pravo puta predviđenog Zakonom o elektroničkim komunikacijama kada postoji druga pravna osnova za korištenje nekretnine. Tužitelj tvrdi da između tužitelja i tuženika postoji druga pravna osnova, i to Ugovor o pravu služnosti na javnim površinama od 8. studenog 2010. te uz pripadajući Dodatak te Ugovor o osnivanju prava služnosti od 5. siječnja 2015. koji se od dana sklapanja imaju primijeniti na odnose stranaka u pogledu korištenja nekretnine u vlasništvu tuženika u svrhu polaganja, održavanja i razvoja tužiteljeve EKI. Iz predmetnih Ugovora tvrdi da proizlazi sasvim jasna i nedvosmislena volja da svoje odnose stranke kao ugovorne strane reguliraju ugovorno. Namjera zakonodavca bila je da se za korištenje nekretnine u opisane svrhe ne plaćaju različite naknade po dvije osnove, već da se u slučaju nepostojanja pravno reguliranog odnosa odredbom članka 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama legalizira faktični odnos, pa ugovorni odnos kojim je regulirano korištenje nekretnine i plaćanje naknade u svakom slučaju kao primarni odnos isključuje supsidijarnu primjenu obveze plaćanja naknade za pravo puta, a da je tome tako tvrdi da navedeno proizlazi i iz odredbe članka 8. stavak 4. Pravilnika HAKOM-a o potvrdi i naknadi za pravo puta. Nadalje, činjenicu uvažavanja rješavanja prava i obveza ugovorom sklopljenim između tužitelja i tuženika priznaje i sam HAKOM budući da obvezu plaćanja naknade za pravo puta priznaje tuženiku tek od (neosnovanog) otkaza ugovora, međutim, tvrdi da HAKOM ne smatra potrebnim niti smatra prethodnim pitanjem utvrditi je li otkaz ugovora neosnovan, koje stavove potvrđuje i Visoki upravni sud Republike Hrvatske, ne samo u pogledu konkretne stvari već je i zauzet stav da čak i u slučaju pravomoćnog utvrđenja otkaza Ugovora neosnovanim, navedeno nije od utjecaja na odluku budući da se radi o postupku u kojem se samo utvrđuju pretpostavke iz članka 28. stavak 6. Zakona o elektroničkim komunikacijama, a ne o postupku iz članka 8. stavak 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta.
1.7. Slijedom navedenog tužitelj tvrdi da obveza plaćanja naknade za pravo puta ne postoji ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje nekretnine, da je između stranaka cijelo vrijeme na snazi Ugovor o osnivanju prava služnosti od 08. studenog 2010. uz pripadajući Dodatak od 11. studenog 2014. i Ugovor o osnivanju prava služnosti od 05. siječnja 2015., da su citiranim Ugovorima regulirana prava i obveze tuženika i tužitelja u pogledu korištenja nekretnina i nerazvrstanih cesta u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja EKI i povezane opreme tužitelja, pa da su stoga ispunjene pretpostavke iz članka 8. stavak 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, odnosno pretpostavke za nepostojanje obveze za plaćanje naknade za pravo puta. Naime, uz postojanje ugovora koji regulira odnose između tužitelja i tuženika, tužitelj smatra da nema mjesta primjeni odredbe članka 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama, pa time niti reguliran ju obveze plaćanja naknade, izračuna i načina obračuna naknade sukladno Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta već isključivo sukladno ugovornim odredbama, a smatra da takva obveza uz postojanje ugovora nije trebala niti mogla nastati za tužitelja. Tužitelj tako tvrdi da je ovlašten potraživati svoje pravo na povrat iznosa koji je tuženik stekao bez osnove s obzirom da je podmirio tuženiku veći iznos od onog što je bio u obvezi podmiriti imajući u vidu da je naknada koja se podmiruje sukladno Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta određena u većem iznosu (u iznosu 8,00 i 10,00 kuna po m[2] ovisno o vrsti nekretnine) od naknade određene ugovorom (6,00 kuna po m[2] ).
1.8. Završno tvrdi da je tuženik po rješenjima HAKOM-a uplatio iznos naknade za pravo puta, i to 12. srpnja 2018. iznos od 75.852,30 EUR/571.509,16 kuna, 12. travnja 2019. iznos od 61.554,36 EUR/463.781,30 kuna, uz PDV 28. svibnja 2019. od 15.388,59 EUR/115.945,33 kuna, 17. travnja 2020. iznos od 61.556,86 EUR/463.800,14 kuna, uz PDV 30. travnja 2020. od 2.116,93 EUR/15.950,03 kuna, 17. ožujka 2021. iznos od 6.692,69 EUR/50.426,10 kuna, 14. travnja 2021. iznos od 704,54 EUR/5.308,32 kuna, 21. travnja 2021. iznos od 1.673,17 EUR/12.606,53 kuna te dana 28. travnja 2021. iznos od 76.946,07 EUR/579.750,18 kuna, dok je po ugovornim odredbama i stvarno utvrđenim površinama zemljišta na kojima je izgrađena EKI trebao podmirivati iznos naknade za služnost od 46.608,79 EUR/351.173,90 kuna za jednogodišnje razdoblje, iz čega proizlazi da postoji razlika više plaćenog u iznosu od 129.322,65 EUR/974.381,49 kuna, koji iznos tužbom zahtijeva.
2.1. Odgovorom na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je predmet ovog spora kondemnatorni zahtjev o kojem sud odlučuje kondemnatornom presudom te da je u ovom slučaju deklaratorni preambul kondemnatornog zahtjeva pravo pitanje o kojem bi sud trebao prejudicijelno odlučiti kod odlučivanja o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, a koje je pravo tuženika na godišnju naknadu za pravo puta (obveza tužitelja da plaća tuženiku godišnju naknadu za pravo puta) u utuženom razdoblju. Međutim tvrdi da je o ovom prethodnom pravnom pitanju (kao glavnom) pravomoćno riješio HAKOM rješenjima iz 2019. i 2021. kojima je konačno i pravomoćno utvrđeno da tuženik ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta od 5. travnja 2017., a koju je tužitelj obračunao prema parametrima iz tih rješenja u ukupnom godišnjem iznosu od 62.895,40 EUR/473.885,36 kuna. Navodi da su oba rješenja bila i predmet sudske kontrole i ocijenjena su zakonitom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj UsII-347/19-11 od 5. svibnja 2020. i presudom broj UsII-65/21-6 od 15. travnja 2021. kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja za poništenje rješenja. Ističe da je sud u ovom parničnom postupku vezan za ta pravomoćna rješenja, ne može ih preispitivati i ne može o pravnom pitanju prava na naknadu za pravo puta (o pravnom pitanju obveze plaćanja naknade za pravo puta) drugačije odlučiti pa niti u povodu drugostupanjske presude jer zakonitost tih rješenja može ispitati samo upravno tijelo (Agencija) u upravnom postupku kod odlučivanja o izvanrednim pravnim lijekovima podnesenim protiv tih pravomoćnih rješenja , odnosno Visoki upravni sud Republike Hrvatske u upravnom sporu podnesenim protiv tih pravomoćnih rješenja, odnosno Visoki upravni sud Republike Hrvatske u upravnom sporu kod odlučivanja o tužbama protiv rješenja Agencije kojima bi bilo odlučeno o tim podnesenim pravnim lijekovima. Pravomoćna rješenja Agencije u povodu tih (izvanrednih) pravnih lijekova nisu poništena, ukinuta ili izmijenjena u slučajevima propisanim zakonom i tako su osnova za prijelaz tužiteljeve imovine u tuženikovu imovinu u visini plaćenih naknada za pravo puta utvrđenih tim rješenjima (u utuženom razdoblju) pa se u ovom slučaju na taj prijelaz imovine ne primjenjuje pravilo o stjecanju bez osnove (tuženik nije u obvezi vratiti tužitelju naknadu za pravo puta primljenu na temelju tih rješenja). Iz ovih iznesenih razloga tuženik tvrdi da se zaključuje da tužitelj nema pravo zahtijevati da mu tuženik vrati (plati) naknadu za pravo puta koju mu je tužitelj platio prema pravomoćnim rješenjima, odnosno da je zahtjev tužitelja materijalnopravno neutemeljen i da ga takvog treba odbiti (članak 338. stavak 3. ZPP).
2.2. Tuženik nadalje napominje da tužitelj nema „drugo pravo“ na temelju kojeg bi plaćao tuženiku naknadu za korištenje nekretnina u tuženikovom vlasništvu (na kojima je pravomoćnim rješenjima Agencije utvrđeno pravo puta tužitelja) pa mu nije prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta u smislu odredbe članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, prema sadržaju koje odredbe se zaključuje da su dvije činjenice odlučne za njezinu primjenu i ocjenu je li obveza plaćanja naknade za pravo puta infrastrukturnom operatoru prestala, a to su postojanje (osnovanost) „drugog prava“ (koje nije pravo puta) na nekretnini (općem dobru) na temelju kojeg infrastrukturni operator nekretninu (opće dobro) koristi te plaćanje naknade za to drugo pravo na temelju kojeg infrastrukturni operator koristi nekretninu (opće dobro). Obveza infrastrukturnog operatora da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prestaje samo ako obje ove činjenice kumulativno postoje, a u ovom slučaju tuženik tvrdi da tužitelj, na kojemu je teret dokaza, ne podnosi dokaze o postojanju činjenica da je on na tuženikovim nekretninama koje su obuhvaćene pravomoćnim rješenjima HAKOM-a (na kojima ima pravo puta) osnovao "drugo pravo"-pravo služnosti pri čemu ističe da tužitelj nije dokazao da je u odnosu na te nekretnine proveden knjižni upis uknjižbe prava služnosti u njegovu korist, a da su ugovori tek pravni temelj stjecanja prava služnosti. Tako, ako bi sud smatrao da nije vezan pravomoćnim rješenjima HAKOM-a i da može odlučivati o pravu na naknadu za pravo puta (o obvezi plaćanja naknade za pravo puta), onda bi prema stavu tuženika trebalo odbiti tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja jer činjenice odlučne za primjenu članka 8. stavka 4. Pravilnika ne postoje odnosno tužitelju u smislu te odredbe nije prestala obveza da tuženiku plaća naknadu za pravo puta u utuženom razdoblju pa tuženik tvrdi da nije u obvezi vratiti naknadu za pravo puta koju mu je tužitelj platio u utuženom razdoblju.
3.1. Tužitelj se na odgovor na tužbu očitovao podneskom od 30. rujna 2022. te je ujedno tim podneskom i konačno odredio tužbeni zahtjev kako glasi u točki I. izreke ove presude, a s obzirom da je slijedom okolnosti opisanih u tužbi, nakon njezinog podnošenja, bio prisiljen platiti i dodatni iznos tuženiku za 2021., i to kako slijedi:
46.608,79 EUR/351.173,90 kuna dana 19. travnja 2022., 1.338,54 EUR/10.085,22 kuna 02. rujna 2022., 14.948,07 EUR/112.626,24 kuna 02. rujna 2022., 15.723,85 EUR/118.471,34 kuna na ime PDV-a 02. rujna 2022., te iznos od 916,40 EUR/6.904,63 kuna na ime kamata 02. rujna 2022., dok je po ugovorenim odredbama i stvarno utvrđenim površinama zemljišta na kojima je izgrađena EKI trebao podmirivati iznos naknade za služnost od 46.608,79 EUR/351.173,90 kuna za jednogodišnje razdoblje.
3.2. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu tužitelj u bitnome navodi da je predmet ovog postupka isplata iznosa koji je bez osnove prešao iz imovine tužitelja u imovinu tuženika jer je tužitelj bio prisiljen plaćati naknadu za pravo puta u visini iz rješenja HAKOM-a iako je ta obveza silom zakona prestala uslijed činjenice postojanja drugog pravnog odnosa koji regulira korištenje nekretnina na kojima tužitelj ima postavljen EKI. Dakle, za odluku u ovom sporu važno je odgovoriti na prethodno pitan je o tome je li obveza plaćanja naknade za pravo puta u visini utvrđenoj rješenjem HAKOM-a prestala sukladno članku 8. stavku 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, a uslijed činjenice da među strankama postoji drugo pravo na temelju kojeg tužitelj koristi sporne nekretnine. Naime, ukoliko je odgovor potvrdan i sud utvrdi da obveza ne postoji, utoliko više ne postoji niti pravna osnova za isplatu naknade u visin i utvrđenoj rješenjem HAKOM-a pa su u tom smislu prema tvrdnjama tužitelja ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, što upravo u ovom postupku tužitelj tvrdi. Tužitelj nadalje upire na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-347/19 i broj UsII-608/19 te tvrdi da iz obrazloženja istih jasno proizlazi da je postojanje drugog prava uvjet za prestanak obveze plaćanja naknade utvrđene rješenjem HAKOM-a, da HAKOM utvrđuje isključivo pitanje statusa infrastrukturnog operatera i visinu naknade za pravo puta u smislu ZEK-a, da primjena utvrđene visine naknade iz rješenja HAKOM-a ovisi o tome postoji li drugo pravo sukladno članku 8. stavku 4. Pravilnika, kao i da HAKOM o pitanju postojanja drugog prava i primjene članka 8. stavka 4. Pravilnika nije odlučivao.
3.3. Tvrdi da iz navoda odgovora na tužbu proizlazi kako tuženik ne spori da je primio utužene iznose niti spori da s tužiteljem ima sklopljen važeći ugovor kojim je utvrđeno pravo na naknadu za služnost u iznosu nižem od iznosa koji je tuženik primio , a iz kojih činjenica proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Tvrdi da ne samo da u propisima ne postoji uporište za (prešutno) stavljanje izvan snage ugovornih odredbi o naknadi i njezinoj visini, već propisi upravo suprotno tome predviđaju da u sukobu između obveze plaćanja naknade u visini utvrđenoj rješenjem HAKOM-a i postojanja drugog prava iz kojeg proizlazi obveza plaćanja naknade, to drugo pravo ima prednost. Drugim riječima, tužitelju nije sporno da je HAKOM rješenjem utvrdio visinu naknade za pravo puta na temelju zahtjeva tuženika, a sukladno članku 5. Pravilnika , međutim tvrdi da ta obveza iz rješenja HAKOM-a prestaje ex lege onda kada na nekretnini postoji drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu. Budući da je pravomoćnom sudskom presudom utvrđeno da Ugovor o osnivanju služnosti na snazi od dana njegova sklapanja, ističe da je razvidno kako među strankama postoji drugo pravo, a kako to drugo pravo po izričitoj i nedvosmislenoj odredbi Pravilnika dovodi do prestanka obveze plaćanja naknade za pravo puta, tako je prema tvrdnjama tužitelja jasno da rješenje HAKOM-a kojim je utvrđena visina naknade za pravo puta ne može proizvoditi učinke obvezivosti u pogledu naplate u njemu utvrđenog iznosa za ono razdoblje za koje na nekretnini postoji drugo u konkretnom slučaju ugovorom zasnovano pravo.
3.4. U odnosu na prigovor tuženika o tome da tužitelj ne bi imao „drugo pravo“ tužitelj se očitovao kako među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, predmet kojeg ugovora je osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu tuženika u korist tužitelja, u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture, i kojim se tužitelj obvezao tuženiku na temelju tog ugovora plaćati ugovorenu naknadu, a koji Ugovor je na snazi i valjano proizvodi pravne učinke pa smatra razvidnim da je neosnovan navod tuženika da tužitelj, pokraj valjanog Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, ne bi imao drugo pravo iz članka 8. stavka 4. Pravilnika, odnosno, pravo služnosti, pri čemu ističe kako pitanje uknjižbe prava služnosti u konkretnom slučaju nije odlučno.
3.5. Tužitelj tako tvrdi da iz svih navoda jasno proizlazi da su ispunjene pretpostavke za stjecanje bez osnove, jer je imovina tužitelja u visini koja premašuje ugovorenu visinu naknade prešla u imovinu tuženika, a da za takav prijelaz nema osnove jer je obveza plaćanja naknade za pravo puta ex lege prestala na temelju izričite odredbe članka 8. stavka 4. Pravilnika.
4. U daljnjem tijeku postupka tuženik se u bitnome očitovao da je nepravilan tužiteljev zaključak da bi sud u ovom parničnom postupku mogao odlučivati o prestanku tužiteljeve obveze u smislu članka 8. stavka 4. Pravilnika jer da se o tome nije „raspravljalo“ u upravnom postupku. Ponovo ističe da parnični sud ne može odlučiti o pravu i obvezi o kojoj je pravomoćno odlučilo svojom odlukom upravno tijelo u upravnom postupku, a i ne može ispitivati zakonitost te odluke jer bi njegovo odlučivanje (o istome) bilo u sukobu s načelom pravne sigurnosti (načelom stečenih prava), a i time bi upravni postupak i upravni spor izgubili svoju svrhu (funkciju). U ovom slučaju pravomoćna rješenja Agencije kojima je odlučeno o obvezi tužitelja da plaća tuženiku godišnju naknadu za pravo puta nisu poništena, ukinuta ili izmijenjena u upravnom postupku (upravnom sporu) pa tuženik tvrdi da nema obvezu vraćanja naknade za pravo puta primljene na temelju tih rješenja (pravna osnova nije otpala). Dodaje, u kontekstu pravila o teretu dokazivanja, da tužitelj nije dokazao da su nekretnine koje su predmet ugovora uopće nekretnine za koje je rješenjima Agencije utvrđeno pravo puta i obveza plaćanja naknade za pravo puta (za koje pogrešno tvrdi da je u povodu ugovora njemu prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta), već da tužitelj tek navodi da „postoji drugo pravo na temelju kojeg tužitelj koristi sporne nekretnine“. Također je upirao na to da ukupna godišnja naknada na temelju sklopljenih ugovora iznosi 12.464,10 EUR/93.910,77 kuna, a da na temelju rješenja HAKOM-a iznosi 62.895,40 EUR/473.885,36 kuna, iz čega proizlazi da ugovorna godišnja naknada iznosi tek 19% naknade za pravo puta utvrđene od strane HAKOM- a pa da bi tužiteljevo ostvarivanje prava i obveza iz ugovora bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja jer bi tužitelj htio plaćati tuženiku naknadu prema ugovorima, a ne bi plaćao naknadu za pravo puta utvrđenu pravomoćnim rješenjima HAKOM-a.
5. Suprotno navodima tuženika tužitelj tvrdi da u ovom predmetu ne traži od suda da izmijeni odluku HAKOM-a niti traži da o pitanju o kojem je HAKOM odlučio sud sada odluči na drugačiji način, već od suda traži da odluči o tome je li u utuženom razdoblju, a na temelju članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, došlo do prestanka obveze za plaćanje naknade za pravo puta (o čemu HAKOM nije odlučivao), odnosno je li u utuženom razdoblju, a primjenom materijalnog prava (članak 8. stavak 4. Pravilnika) tužitelj tuženiku bio obvezan plaćati naknadu za pravo puta ili ugovorenu naknadu.
6. U daljnjem tijeku postupka stranke su se pretežito očitovale i pozivale na sudsku praksu te su u bitnome ostajale kod svojih već iznijetih tvrdnji i pravnih stavova.
7. Tuženik je tijekom postupka predlagao prekid ovog postupka do donošenje odluke povodom revizije izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2765/2018 od 9. lipnja 2021., međutim, sud nije smatrao potrebnim prekidati ovaj postupak jer se radi o izvanrednom pravnom lijeku, pri čemu se ističe da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1122/2022-2 od
11. siječnja 2024. revizija tuženika odbijena.
8.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: Ugovor T45-104/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 8. studenog 2010. (list 10. do 13. spisa), Dodatak Ugovoru T45- 104/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 11. studenog 2014. (list 14. do 16. spisa), Ugovor o osnivanju prava služnosti od 5. siječnja 2015. (list 17. do 21. spisa), Izjava o otkazu od 24. ožujka 2017. ( list 22. do 23. spisa), obavijest o knjiženju br. 01/2017 (list 24. spisa), rješenje HAKOM-a od 23. svibnja 2019. (list 25. do 32. i list 265. do 272. spisa), rješenje HAKOM-a od 24. travnja 2017. (list 33. do 41. spisa), rješenje HAKOM-a od 28. lipnja 2018. (list 42. do 49. spisa), dopunsko rješenje HAKOM-a od 12. siječnja 2021. (list 50. do 52. i list 281. do 283. spisa), potvrda o pravu puta broj 8374 (list 53. do 222. spisa), sudska praksa (list 223. do 238., list 275. do 280., list 287. do 319., list 346. do 350., list 356. do 364., list 388. do 394., list 400. do 433., list 436. do 443., list 495. do 506., list 510. do 535.. list 538. do 546., list 549. do 551., list 555. do 565., list 573. do 575. i list 580. do 587. spisa), opomena od 25. travnja 2022. (list 289. spisa), račun broj 22-37 od 31. ožujka 2022. (list 240. spisa), poziv okrivljenoj pravnoj osobi od 8. srpnja 2022. (list 241. spisa), optužni prijedlog oštećenika od 13. svibnja 2022. (list 243. do 246. spisa), potvrde o uplatama (list 247. do 253. spisa), dopis HAKOM-a od 7. lipnja 2019. (list 273. do 274. spisa), dopis HAKOM-a od 22. siječnja 2021. (list 284. do 285. spisa), potvrde o plaćanjima (list 334. do 338. spisa), dopis tuženika (list 339. spisa), e-mail korespondencija (list 344. do 345. spisa), žalba u predmetu Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-280/2022 (list 444. do 465. spisa), žalba u predmetu Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P - 297/2022 (list 469. do 490. spisa).
8.2. Ovaj sud nije smatrao potrebnim provoditi po tužitelju predloženo vještačenje po vještaku telekomunikacijske struke radi utvrđivanja količine EKI u vlasništvu tužitelja na nekretninama u vlasništvu tuženika po rješenjima HAKOM-a i na osnovi tih količina utvrđivanja visine ugovorene godišnje naknade na način da se na utvrđene količine elektroničkih komunikacijskih infrastruktura primjene jedinične cijene iz ugovora, kao niti predloženo financijsko knjigovodstveno vještačenje.
9. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP) sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
10. Predmet spora po konačno određenom tužbenom zahtjevu jest tužiteljev zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 162.249,51 EUR/1.222.468,92 kuna za koji tužitelj tvrdi da je tuženik stekao bez valjane pravne osnove, odnosno na temelju osnove koja je naknadno otpala, a koji novčani iznos predstavlja razliku plaćenog po pravomoćnim rješenjima HAKOM-a iz 2019. i 2021. i iznosa koji su stranke ugovorile Ugovorom T45- 104/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 8. studenog 2010. (list 10. do 13. spisa), Dodatkom tom Ugovoru od 11. studenog 2014. (list 14. do 16. spisa) te Ugovorom o osnivanju prava služnosti od 5. siječnja 2015. (list 17. do 21. spisa).
11. Između stranaka nisu sporne slijedeće odlučne činjenice:
- sklapanje Ugovora T45-104/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 8. studenog 2010., sklapanje Dodatka tom Ugovoru od 11. studenog 2014. te sklapanje Ugovora o osnivanju prava služnosti od 5. siječnja 2015.
- tuženik je jednostrano izjavio otkaz ugovornog otkaza dopisom od 24. ožujka 2017., koji otkaz ugovora je utvrđen neosnovanim i bez pravnog učinka u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1730/2017 u kojem je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2765/2018-25 od 9. lipnja 2021. preinačena presuda ovog suda P-1730/2017-17 od 12. ožujka 2018. u točki I. izreke te je suđeno utvrđenje da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz Ugovora T45 - 104/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 8. studenog 2010., Dodatka Ugovoru T-45-104/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 11. studenog 2014. te Ugovora o osnivanju služnosti od 5. siječnja 2015. (list 223. do 230. spisa)
- pravo služnosti ugovoreno Ugovorima o osnivanju prava služnosti na javnim površinama u korist tužitelja nije upisano u zemljišne knjige,
- donošenje dva rješenja, i to rješenja HAKOM-a KLASA: UP/I-344-03/16-11/390, URBROJ: 376-05-3-19-23 od 23. svibnja 2019. kojim utvrđuje tužitelja infrastrukturnim operatorom i da tužitelj ima pravo puta na nekretninama obuhvaćenim rješenjem te je utvrđena godišnja naknada za pravo puta za nekretnine obuhvaćene rješenjem uz primjenu iznosa i načina obračuna određenog po vrsti nekretnine određenim u članku 6. i 7., stavcima 1., 2., 3. i 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta te Dopunskog rješenja HAKOM-a KLASA: UP/I-344-03/16-11/390, URBROJ: 376-05-3-21-29 od 12. siječnja 2021. kojim je utvrđeno da je tužitelj infrastrukturni operator i ima pravo puta na nerazvrstanim cestama u vlasništvu tuženika navedenim u potvrdi Zagrebačke županije, koja je sastavni dio tog rješenja te je utvrđena godišnja naknada za pravo puta za korištenje tih nekretnina prema površini zemljišta na kojem se nalazi EKI sukladno podatcima navedenim u Elaboratu i vrsti zemljišta navedene u evidenciji Zemljišnoknjižnog odjela Jastrebarsko ili podredno Odjelu za katastar nekretnina Jastrebarsko, uz primjenu iznosa naknada i načina obračuna određenim u članku 6. i 7., stavcima 1., 2., 3. i 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta,
- tužitelj je u skladu s rješenjima HAKOM-a plaćao tuženiku naknadu za pravo puta
- presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-347/19-11 od 15. svibnja 2020. odbijen je tužbeni zahtjev ovdje tužitelja za poništavanje rješenja HAKOM-a KLASA: UP/I-344-03/16-11/390, URBROJ: 376-05-3-19-23 od 23. svibnja 2019.
12. Sporna je osnova i visina utuženog potraživanja, odnosno sporno je tužiteljevo pravo na povrat plaćene naknade za pravo puta, odnosno razlike između visine naknade utvrđene ugovorom stranaka i naknade utvrđene rješenjima HAKOM -a te je li tuženik navedeni razliku iznosa naknade stekao bez pravne osnove, imajući u vidu da otkaz ugovora nije bio osnovan i da je bez pravnog učinka
13. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
14. Jedna od pretpostavki za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove je da se radi o stjecanju koje se ne temelji na pravnom poslu, zakonu i/ili odluci suda ili drugog nadležnog tijela. U konkretnom slučaju ocjena je ovog suda da navedena pretpostavka nije ispunjena.
15. Naime, u konkretnom slučaju rješenja HAKOM-a iz 2019. i 2021. su pravomoćne i izvršne odluke upravnog tijela kojima je utvrđeno postojanje tužiteljeve obveze na isplatu naknade za pravo puta u određenom iznosu. Budući da te odluke nisu stavljene izvan snage ili poništene, već je tužitelj tuženiku ukupno utuženi iznos platio upravo na temelju tih odluka, ovaj sud je zaključio da u tom slučaju nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe članka 1111. ZOO-a, zbog čega tužitelj ne može tražiti vraćanje iznosa plaćenog tuženiku na temelju tih rješenja.
16. Tužiteljevo shvaćanje da je plaćanje naknade za pravo puta na temelju rješenja HAKOM-a vršio za korist tuženika bez pravne osnove ovaj sud je ocijenio neosnovanim. Navedenim rješenjima HAKOM je kao ovlašteno javnopravno tijelo regulator utvrdio ne samo pravo tužitelja kao infrastrukturnog operatora koji ima pravo puta i visinu naknade na koju tuženik ima pravo, već je tužitelju naloženo i ispunjavanje njegove obveze plaćanja tako utvrđene naknade za pravo puta tuženiku. Stoga tužitelj pogrešno smatra da bi u postojanju obveza, odnosno prava koja za stranke proizlaze iz tog rješenja bilo mjesta raspravljanju u parničnom postupku, odnosno da sud utvrđuje je li u utuženom razdoblju tužitelj bio dužan plaćati naknadu za pravo puta u visini određenoj rješenjima HAKOM-a jer sud sukladno odredbi članka 12. stavak 1. ZPP-a nije ovlašten ispitivati pravilnost te pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku.
17. Iz odredaba Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17, dalje u tekstu: ZEK), na temelju kojih su predmetna rješenja i donesena, razvidno je da je u nadležnosti HAKOM-a utvrđivanje infrastrukturnog operatora na općem dobru i nekretninama drugih osoba te utvrđivanje visine naknade za pravo puta (članak 12. stavak 1. točka 11. ZEK-a). Korištenje općeg dobra i nekretnina drugih na temelju prava puta uređeno je odredbom članka 28. ZEK- a, kojom je propisano pod kojim uvjetima infrastrukturni operator ima pravo puta te koja prava odnosno obveze ima s tim u vezi prema upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine. Odredbom članka 29. ZEK-a propisano je da se izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju pravilnikom koji donosi Vijeće HAKOM-a, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija (stavak 1.), naknada se plaća godišnje, po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu iz članka 27. stavak 5. tog Zakona, a utvrđuje se jednoznačno za pojedinu vrstu nekretnine ili za opće dobro, na cijelom području Republike Hrvatske (stavak 2.), pravilnikom iz stavka 1. tog članka pobliže se propisuje i postupak izdavanja te oblik i sadržaj obrasca potvrde o pravu puta iz č lanka 28. tog Zakona (stavak 3.).
18. U skladu s odredbom članka 5. Pravilnika, upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može HAKOM-u podnijeti zahtjev za pokretanje postupka utvrđivanja infrastrukturnog operatora te utvrđivanje količine i vrste EKI i visine naknade za pravo puta. HAKOM će za razdoblje od zaprimanja zahtjeva rješenjem utvrditi infrastrukturnog operatora, količinu i vrstu EKI koja je na nekretninama podnositelja izgrađena i visinu godišnje naknade.
19. Protiv predmetnog rješenja HAKOM-a žalba nije dopuštena, ali je dopušteno pokretanje upravnog spora podnošenjem tužbe Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Navedeni je sud, u upravnom sporu kojeg je tužitelj pokrenuo osporavajući pravilnost navedenih rješenja HAKOM-a, presudom odbio tužiteljev zahtjev za poništenje rješenja, kako je to ranije navedeno.
20. U skladu s odredbom članka 13. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09, 110/21, dalje u tekstu: ZOUP), odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojom je stranka stekla određeno pravo odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. U skladu s odredbom članka 133. ZUP-a, rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno (stavak 1.), a rješenje postaje izvršno dostavom rješenja stranci ako protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena kao u konkretnom slučaju (stavak 2.). Dakle, predmetna rješenja HAKOM-a su pravomoćna i izvršna, a imovina tužitelja koju je tuženik izvršenim plaćanjima stekao, stečena je upravo na osnovi predmetnih rješenja HAKOM-a, kao odluka nadležne vlasti.
21. S obzirom na odredbe ZEK-a i Pravilnika pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena u postupku prema odredbi članka 5. Pravilnika, kojeg je vlasnik nekretnine pokrenuo pred HAKOM-om, na temelju rješenja koje predstavlja upravni akt, prestajala ex lege, na temelju odredbe članka 8. stavak 4. Pravilnika, ako na nekretnini postoji koje drugo pravo na temelju kojeg infrastrukturni operater plaća naknadu za njezino korištenje.
22. S obzirom na navedene odredbe ZEK-a i Pravilnika, odnosno ZOUP-a o učincima predmetnog rješenja donesenog u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade, kao upravnog akta kojim su stranke stekle prava, odnosno kojim su im određene obveze, jedino je HAKOM, kao nadležno javnopravno tijelo regulator, ovlašten utvrditi da je obveza naknade za pravo puta, plaćanje koje je infrastrukturnom operateru naloženo rješenjem HAKOM-a, prestala. Naime, iz navedenih odredaba proizlazi da kako o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, tako i o prestanku te obveze odlučuje HAKOM kao upravno tijelo, nadležno za rješavanje ove upravne stvari u skladu s odredbama Pravilnika kojim se uređuje izračun i visina naknade te načini njezinog plaćanja.
23. Stoga, u ovoj parnici nema mjesta raspravljanju činjenica na kojima tužitelj temelji zahtjev za vraćanjem tvrdeći da predlaže, kao prethodno pitanje, utvrditi da li je u utuženom razdoblju naknadu za pravo puta bio dužan plaćati u visini iz rješenja HAKOM-a ili u visini određenoj sklopljenim ugovorima, odnosno da li je došlo do prestanka obveze plaćanja naknade za pravo puta utvrđene rješenjem HAKOM -a, jer da, s obzirom na postojanje ugovorne osnove (zbog nezakonitosti tuženikove izjave o otkazu), svakako nije postojala osnova plaćanja naknade za pravo puta iz rješenja HAKOM-a. Dakle, neosnovano tužitelj tvrdi da bi se radilo o stjecanju na temelju osnove koja je kasnije otpala jer su predmetna rješenja HAKOM-a, kao pravomoćni upravni akt, i dalje na snazi.
24. Valja istaknuti i da tužitelj, iako se poziva na odredbu članka 8. stavak 4. Pravilnika i tvrdi da ugovorni odnos kojim je regulirano korištenje nekretnine i plaćanje naknade kao primarni odnos isključuje supsidijarnu primjenu obveze plaćanja naknade za pravo puta, iz njegovih navoda iznesenih tijekom postupka proizlazi da niti ne tvrdi da bi njegova obveza utvrđena rješenjem HAKOM-a prestala zbog nekog razloga nastalog nakon donošenja rješenja HAKOM-a, u smislu odredbe članka 8. stavak 4. Pravilnika, već osporava da bi postojala njegova obveza plaćanja po pravomoćnim rješenjima HAKOM-a jer je pravomoćnošću presude o utvrđenju otkaza ugovora o osnivanju prava služnosti neosnovanim i bez pravnog učinka nesporno postojanje drugog prava i pravno reguliran odnos između stranaka.
25. Konačno, ako bi se prihvatilo kao osnovano shvaćanje tužitelja da je plaćanje naknade za pravo puta izvršio bez osnove jer da je zbog nezakonitosti tuženikove izjave o otkazu sklopljenih ugovora kojim je ovo pitanje među strankama uređeno bio na snazi, imajući u vidu da je odluka parničnog suda povodom tužiteljevog zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti otkaza deklaratornog karaktera, proizlazilo bi da je tužitelj plaćanja na temelju rješenja HAKOM-a vršio znajući da nije dužan platiti, a s obzirom da tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da je zadržao pravo na povrat, odnosno da je plaćanje vršio da bi izbjegao prisilu ili da je isplata ovisila o ispunjenju uvjeta, to on ne bi imao pravo zahtijevati vračanje u skladu s odredbom članka 1112. stavak 1. ZOO -a kojom je propisano da se tada vraćanje ne može zahtijevati.
26. Imajući u vidu sve navedeno, posebice da je tužitelj naknadu platio na temelju rješenja HAKOM-a koja su još uvijek na snazi, da rješenja HAKOM-a predstavljaju osnovu na temelju koje je tužitelj plaćao navedenu naknadu za pravo puta te činjenicu da ovaj sud ne može ispitivati jesu li utvrđenja iz upravnog postupka zakonita i pravilna, ovaj sud je zaključio da rješenja HAKOM-a predstavljaju pravnu osnovu koja nije otpala pa prema ocjeni ovog suda nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 1111. ZOO - a uza prihvaćanje vraćanja stečenog bez osnove slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude te je konačno određeni tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim.
27. Valja nadodati kako je stajalište ovog suda u skladu s nizom odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenima u istovjetnim predmetima pa tako primjerice i odluci tog suda poslovni broj Pž-2461/2024-5 od 11. veljače 2025., poslovni broj Pž-776/2024-3 od 22. svibnja 2024., poslovni broj Pž-853/2024-5 od 27. studenog 2024. i poslovni broj Pž-526/2025-8 od 4. ožujka 2026.
28. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1., članka 155. stavak 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 577. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.
29. Tuženiku su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:
-trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 2.442,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 610,50 EUR,
-trošak sastava podneska od 19. listopada 2022. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 2.442,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 610,50 EUR,
-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 27. veljače 2023. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 2.442,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 610,50 EUR
-trošak sastava podneska od 18. svibnja 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 2.442,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 610,50 EUR,
-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 20. studenog 2023. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 2.442,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 610,50 EUR,
-trošak sastava podneska od 18. ožujka 2025. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,
-trošak sastava podneska od 22. srpnja 2025. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,
-trošak sastava podneska od 18. veljače 2026. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,
-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 13. ožujka 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 2.442,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 610,50 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak postupka u iznosu od 18.502,50 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
30. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.
31. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan u odnosu na sve priznate mu i dosuđene radnje preko punog iznosa naknade koji mu prema tarifi pripada, odnosno preko iznosa od 2.442,00 EUR po radnji (za 2,00 EUR po radnji). Nadalje, tuženikov zahtjev odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatražene troškova sastava podnesaka od 18. ožujka 2025., 22. srpnja 2025. te 18. veljače 2026. iz razloga što navedenim podnescima tužitelj dostavlja sudsku praksu na koju se u istima poziva te nepotrebno citira i obrazlaže stavove viših sudova iz tih istih odluka te odluka koje je tijekom postupka tužitelj dostavio u spis pa se ne radi o obrazloženim podnescima za koje je nagrada propisana Tbr. 8.1. Tarife, već o kategoriji tzv. ostalih podnesaka za koji tuženiku pripada nagrada prema Tbr. 8.4. Tarife. Slijedom iznijetoga tuženikov zahtjev za naknadom troškova odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 8.992,50 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.
U Zagrebu 27. travnja 2026.
SUDAC
Iva Karin Šipek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.
