Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  P-1110/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja ZA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Marku Hrstiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupanog po Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave 27. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja ZA, njegova punomoćnika Marka Hrstića, odvjetnika u Rijeci, te zamjenice punomoćnika tuženika, Danijele Kovačić, odvjetnice u Rijeci, 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu broj 213975 od 28.1.2008. zaključenog između tužitelja i društva VOLKSBANK d.d. čiji je tuženik pravni sljednik, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,10% od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kn, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.2. ugovora o kreditu broj 213975 od 28.1.2008. zaključenog između tužitelja i društva VOLKSBANK d.d. čiji je tuženik pravni sljednik, kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev kreditora, a sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (27. travnja 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (više od 1.079,64 eura, a do zatraženih 1.120,00 eura) tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

IV Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 750,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 1. srpnja 2025., u bitnom, navodi da je s VOLKSBANK d.d. sklopio 28.1.2008. godine u Zagrebu, Ugovor o kreditu br. 213975 solemniziran po Javnom bilježniku Ante Brekalo, za iznos od 20,833,22 CHF, u protuvrijednosti kuna uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu, odnosno švicarski franak, da je tuženik pravni sljednik društva VOLKSBANK d.d., koje da je promijenilo tvrtku prvo u SBERBANK d.d., potom u Nova hrvatska banka d.d. da bi naposljetku bilo pripojeno tuženiku temeljem Ugovora o pripajanju od 1.3.2023. godine, zatim Rješenja Hrvatske narodne banke o odobrenju pripajanja od 6.4.2023. godine te Odluke Glavne skupštine Nove hrvatske banke dioničko društvo od 14.6.2023. godine. Nadalje, da je člankom 6.1. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u visini 1,10 % iznosa kredita, da je Čl. 11.2. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika. Tvrdi da se o predmetnim ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, odnosno tuženik nije pružio nikakvu uslugu i/ili protučinidbu za naplaćene naknade, slijedom čega da su iste nepoštene i posljedično ništetne. U odnosu na ulaznu naknadu poziva se i citira dijelove presude Županijskog suda u Splitu od 25. svibnja 2022., posl.br. Gž-617/2022. U odnosu na ništenost izlazne naknade, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita poziva se i citira dijelove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-43/2022 i posl. br. Rev-112/2018. Predlaže donošenje presude kao u točkama I i II izreke. Potražuje i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 3. rujna 2026. tuženik, u bitnom, ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana, pa je zato u cijelosti i osporava.

3. Tuženik je u prethodno navedenom podnesku isticao i argumentaciju vezanu uz zastaru tužiteljeva potraživanja, te visinu tužbenog zahtjeva. Međutim, taj dio odgovora na tužbu je irelevantan za ovu parnicu obzirom na sadržaj isključivo deklaratornih tužbenih zahtjeva čime su postavljene granice raspravljanja radi razjašnjenja relevantnog činjeničnog stanja obzirom u parničnom postupku sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. Zakon o parničnom postupku - «Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, nadalje u tekstu: ZPP), a ne o nečem trećem.

4. Nadalje, u preostalom dijelu odgovora (različitom od onog na koji se odnosi argumentacija Suda iznesena u točki 3. ovog obrazloženja) tuženik, u bitnom, navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji da se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna da je naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,90% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je kumulativno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ukazuje da je člankom 6. Ugovora jasno propisano da mu se tužitelj obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita, da je apsurdno tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na drugoj stranici ugovora o kreditu bila tužitelju nerazumljiva ili teško uočljiva, da je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Nastavno, navedene odredbe da su jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, da je stoga očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Također, tuženik tvrdi da su odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora jasne, uočljive i lako razum ljive jer su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora da je bila uvriježena u praksi banaka te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s njim oko plaćanja spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da istu nije potkrijepio niti jednim dokazom, da nije dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, da je svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa, da se ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim, da je Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo (čl. 4. st. 2. Direktive) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 6. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, da je čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, da je u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Tvrdi da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, da je tužitelj bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu. Uz to, negira da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, da se iz samog Ugovora o kreditu jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku, da je tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja, da nije u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Osim toga, tuženik smatra da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 11.2. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Citira čl. 342. st.1. i čl. 1021. ZOO- a, da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu), da ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu, da ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela, da je točno u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, u skladu s odredbom iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Međutim, da takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala, da sukladno članku 1046. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, da se ne može ustvrditi da bi on prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga ne bi mogao trpjeti štetne posljedice, da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava njegova likvidonosna i kamatonosna struktura bilance s obzirom da prijevremenom otplatom on mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje da je financiran predmetni plasman za tužitelja, da je posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate činjenica da u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban za kreditiranje tužitelja, dok istovremeno on gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom, da njegova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, da je ovakvo stanje bilance zabranjeno, da će mu sve radnje koje bi nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti izvjesno uzrokovati štetu. Potom, da se mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite da je definirao naknadu u postotku od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO- a, da su neosnovane tvrdnje tužitelja da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna, da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, da je Ugovorom jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita, da je Odluka kao interni akt dostupna svima pa tako i tužitelju. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva. Potražuje od tužitelja naknadu troškova parničnog postupka.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 27. veljače 2026. saslušan je tužitelj (str. 262 i 263 spisa).

6. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a zaključak je suda da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog spora je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada).

8. Među strankama nije bilo spornom sljedništvo između VOLKSBANK d.d. (potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu od 28. siječnja 2008.) i tuženika. Uostalom sljedništvo pasivne strane ovog spora proizlazi iz sadržaja izvatka iz sudskog registra za Nova hrvatska banka d.d. te izvatka iz sudskog registra za tuženika (str. od 4 do 43 spisa).

9. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu br. 213975 (stranice od 45 do 52 spisa) utvrđeno je da su ga tužitelj i prednik tuženika sklopili 28. siječnja 2008., da je tužitelju kao korisniku kredita (Članak 1.) odobren isti u kunskoj protuvrijednosti od 20.833,22 CHF (čl. 3. Namjena kredita je kupnja vozila). Člankom 6.1. Ugovora ugovoreno je kako se za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje neposredno prije isplate kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kn (tzv. ulazna naknada). Članak 11.2. stipulira da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev kreditora, a sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora (tzv. izlazna naknada).

10. U stranačkom iskazu tužitelj je jasno istaknuo da je predmetni kredit podigao za kupnju osobnog vozila, da je jedini vlasnik vozila kao fizička osoba, da u vrijeme sklapanja Ugovora nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Tuženik se iskazu tužitelja nije protivio, odnosno nije iznio primjedbe koje bi bile vezane uz sadržaj izrečenog. Prema tome, tužitelj je kupio motorno vozilo (marke Opel Astra) za svoje osobne potrebe, pa je zato on u predmetnom obveznopravnom odnosu svojstvu potrošača i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 79/07; nadalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 28. siječnja 2008. (u vrijeme zaključenja Ugovora). Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju stana. U slučaju da banka taj status osporava, upravo je na banci teret dokaza da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023.). U ovoj parnici tuženik zapravo niti nije osporavao tužitelju svojstvo potrošača.

11. Nadalje, tužitelj je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe podizanja kredita, istaknuo da s predstavnicima banke nije pregovarao vezano uz plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a niti vezano uz to koliki novčani iznos se podrazumijeva pod pojmom takve naknade, da nije utjecao na sadržaj ugovora i ostalog što je potpisao. Također, da nije pregovarao niti vezano uz okolnosti mogućnosti prijevremene otplate kredita, da mu nitko od predstavnika banke nije pojasnio što podrazumijeva naknada za obradu, odnosno na što se ta naknada točno odnosi.

12. Člankom 96. stavkom 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 97. stavkom 1. alineja 10. ZPP-a određeno je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

13. Nadalje, odredbama članka 100. i članka 101. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

14. Člankom 102. st.1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Iz tužiteljevog stranačkog iskaza (na čiji sadržaj na ročištu 27. veljače 2026. nije bilo primjedbi od strane tuženika) proizlazi da on s bankom (tuženikovim prednikom) nije pojedinačno pregovarao o dvije sporne predmetne odredbe Ugovora (tzv. ulazna i izlazna naknada), niti uopće o bilo kojem dijelu Ugovora imao utjecaja na njegov sadržaj, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane banke u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane banke pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita. Doduše, tuženik je već u odgovoru na tužbu tvrdio da se ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Međutim, te tvrdnje nije i dokazao, dok je njegovo pozivanje na kamatne stope, iznose glavnica, vrijeme otplate i drugo, konkretno irelevantno obzirom na ono što je predmet ovog spora (sadržaj tužbenih zahtjeva).

16. Svakako je oportuno pojasniti da dokazivanje tereti tužitelja, ali ako tuženik pobija navode i dokaze tužitelja, a to je slučaj kada se tuženik brani isticanjem različitih tvrdnji, na njemu je, a ne na tužitelju, teret dokaza da su takve tvrdnje osnovane, ili da su njegovi prigovori pravno utemeljeni. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x-71/18 od 12. 3. 2019.)

17. Spram tuženikovih navoda da su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, nužno je ukazati da sama činjenica što je riječ o transparentnim odredbama, ne znači ujedno da su te odredbe poštene.

18. Sukladno odredbi članka 96. stavka 4. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita, visini te naknade, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja je određena u aktima njegovog pravnog prednika. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi standardnim stipulacijama ugovora koji sadrži odredbe prema kojima se tužitelj obvezuje prije isplate kredita platiti banci jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kao i da do prijevremene otplate kredita može doći, ali isključivo sukladno uvjetima i Odluci banke o kamatama i naknadama, te se radi o odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja), a to znači da su te odredbe nepoštene, te ništetne u smislu odredbi članaka 96., u vezi s člankom 97. stavkom 1. alineja 10. i čl. 102. ZZP-a.

19. Tuženik je proturječan u odnosu na svoje tvrdnje da je pregovarao s tužiteljem o spornim predmetnim odredbama. Naime, prvo u odgovoru na tužbu ističe kako je očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo jer je ona sadržana u ugovoru. Potom pledira da je u svakom trenutku tužitelj bio slobodan pregovarati s njim oko plaćanja spomenute naknade. Ovo pak upućuje na zaključak da pregovora zapravo nije bilo, ali da je to tužitelj svojom voljom svakako mogao. Završno, u odnosu na tužite ljeve tvrdnje da se o predmetnim odredbama Ugovora pojedinačno nije pregovaralo, tuženik iznosi tezu da to (odsutnost pregovora stranaka) tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelju valja odgovoriti da se negativne činjenice u parničnom postupku ne dokazuju, niti se uopće objektivno mogu dokazivati. Povrh svega, tuženik ističe da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Pritom međutim ne pojašnjava, a još manje dokazuje, jesu li ti «neki drugi modeli kredita» bili nuđeni potrošačima bez plaćanja tzv. «ulaznih i / ili izlaznih naknada» kako bi tužitelj kao potrošač doista imao stvarnu mogućnost izbora, a ne da se u biti sve ponude kredita formalno svode na isto po pitanju sadržaja unaprijed sastavljenih tih drugih tipskih (adhezijskih) ugovora u pogledu onih odredbi koje su upravo predmet ovog spora. Također, tvrdnju da je tužitelja u cijelosti informirao o obvezi plaćanja naknada tuženik ničim nije potkrijepio (primjerice predlaganjem personalnih dokaza – saslušanje svjedoka), dok o tome suprotne navode u iskazu tužitelja, nije osporio.

20. Nadalje, Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. U smislu prethodno navedenog, tužitelju je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Posebno u odnosu na ulaznu naknadu Sud ukazuje da tuženik (čiji je pravni prednik) nesporno sastavio predmetnu odredbu (čl. 6.1.), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u parnici nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je temeljem primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

24. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije po jedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

25. Kanalizirajući navedeno u prethodnim točkama (23. i 24. obrazloženja) u okvire ove parnice u kojoj tuženik nije dokazao koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tzv. ulazne naknade, a nije ni dokazao da je to bilo tužitelju razjašnjeno prije zaključenja Ugovora, pa se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednokratnom određivanju od strane tuženika što tužitelj nije mogao utjecati. Zato je ova odredba ništetna pozivom na odredbu članka 102. stavka 1. ZZP-a.

26. Niti u odnosu na «izlaznu naknadu» (čl. 11.2. Ugovora), kao što je već prethodno izloženo u obrazloženju, tuženik nije dokazao da je o tome posebno pregovarao s tužiteljem. Osim toga, formulacija iz predmetnog članka u odnosu na prijevremenu otplatu kredita, da je moguća sukladno uvjetima i Odluci kreditora o kamatama i naknadama, po svom sadržaju je krajnje neodređena. Naime, nije konkretizirano koji su to zapravo uvjeti kreditora u tom kontekstu i kojeg datuma je donijeta ta Odluka, te koja njezina odredba (članak) se odnosi na predmetni Ugovor i to točno na ovaj dio (čl. 11.2.).

27. Slijedom navedenog, a kako je utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako sporna ugovorna odredba sadrži nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, ocjena je ovog suda da je i sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima te obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga ista ništetna u smislu odredbe članka 102. st. 1. ZZP.

28. Dodatno, ovaj Sud ističe da je člankom 1024. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), te da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), a da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.), iz čega proizlazi da je navedenom zakonskom odredbom propisano pravo korisnika kredita vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje i obveza korisnika kredita naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita stvarno pretrpio. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je pretrpio stvarnu štetu zbog prijevremene otplate kredita, niti je osnovano pozivanje tuženika na članak 345. stavak 3. ZOO-a. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. ZOO-a koja propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj ne krši ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego samo koristi zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a i čl. 79. st. 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a, pa odredba čl. 345. st. 3. ZOO-a koja propisuje mogućnost ugovaranja naknade za slučaj povrede ugovorne obveze ne može biti primjenjiva.

29. Po stavu Suda tuženik (banka) bi u slučaju potrošačevog prijevremenog ispunjenja obveze (otplata duga) imao pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

30. Tuženik nije posebno dovodio u pitanje pravni interes na strani tužitelja za podnošenje predmetne tužbe. Međutim, obzirom (općenito) sud pazi po služenoj dužnosti na postojanje pravog interesa svakog tužitelja (osobito kod deklaratornih tužbi) nužno je naglasiti da je tužitelj kao potrošač imao pravni interes podnijeti predmetnu deklaratornu tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na ulazne te izlazne naknade i bez istovremenog postavljanja kondemnatornog zahtjeva za isplatu plaćenog (plaćenih) iznosa. Naime, deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ima samostalnu pravnu vrijednost i predstavlja legitimni pravni interes potrošača, osobito kada je u pitanju ništetnost pojedinih odredbi ugovora o potrošačkom kreditu. Takav zahtjev omogućuje potrošaču da pravno utvrdi nevaljanost sporne odredbe, što je preduvjet za eventualno naknadno ostvarivanje prava na povrat plaćenih iznosa ili naknadu štete. Osim toga, deklaratornom pravnom zaštitom se u odnose među strankama unosi izvjesnost i sigurnost, te otklanjaju nejasnoće u pogledu sadržaja uzajamnih prava i obveza čime se doprinosi sprječavanju povrede prava. U pogledu aktivne procesne legitimacije, na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (čl. 327. ZOO). Zainteresirane osobe iz članka 327. ZOO-a, u prvom su redu, ugovorne stranke (u tom smislu i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž-1231/22 od 31. 10. 2022.). Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328 ZOO). Ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a konkretno se radi o povredi odredaba ZZP-a.

31. Budući spornim odredbama nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njima povrijeđen javni interes (obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje su korisnici sklopili s prednikom tuženika, tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značaja u smislu odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a. (u tom smislu Vrhovni sud, Rev 112/2018-2 od 9. 3. 2022. – u točki 23. obrazloženja i Županijski sud u Zagrebu, Gž-2092/2025-2 od 4. 11. 2025. – u točki 21. obrazloženja).

32. Slijedom svega navedenog presuđeno je sadržajem točke I i II dispozitiva odluke.

33. Odluka o trošku (točka III izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (1.500,00 eura), ostvareni potpuni uspjeh tužitelja, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/23 i 107/25; nadalje u tekstu: Tarifa) Prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema troškovniku od 27.2.2026. (str. 265 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 11.11.2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 8.1.2026. i 27.2.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno četiri (4) radnji po 200,00 eura, dakle 800,00 eura, pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46. Tarife), te po osnovi plaćene sudske pristojbe za tužbu

- 26,55 eura i za presudu 53,09 eura (Tar.br.1. stavak 1. i Tar.br.2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 37/2023), dakle sveukupno 1.079,64 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije osnovan.

34. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatražena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23).

35. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

36. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke IV izreke.

U Rijeci 27. travnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP- a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika – e.komunikacijom