Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7589/2025-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kardum i partneri j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Hrvoja Karduma, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika DK, odvjetničke vježbenice, dana 27. travnja 2026. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.1. Ugovora o kreditu broj: 51400300, broj partije 09-179-26856-1 od 06.05.2002. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1 % iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade temeljem Ugovora o kreditu br. 51400300, broj partije 09-179-26856-1 od 06.05.2002., iznos od 409,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.05.2002. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 76/96, 72/ 02 i 153/04), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka u iznosu od 414,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.04.2026. do isplate po godišnjoj stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 26.11.2025. tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu br.: 51400300, broj partije 09-179-26856-1 od 6.5.2002. (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita i kao potrošaču, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 42.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. Temeljem odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 11.1 tuženik je prilikom isplate kredita naplatio od tužitelja iznos od 3.087,00 kn dana 22.5.2002. godine s osnove troška obrade kredita („Ulazna naknada“), kao što je vidljivo iz priložene uplatnice. Iznos Ulazne naknade od 3.087,00 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 409,71 eura. Nigdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da Ulazna naknada iznosi baš 1 % od iznosa kredita. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi. Odredba o ulaznoj naknadi pravomoćno je presuđena ništetnom od strane Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. Nadalje, sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“. Nadalje, u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, sud Europske Unije je utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Iz naprijed navedenog, vidljivo je da se Direktiva br. 93/13, (na kojoj su zasnovane presude suda Europske Unije u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine) protivi naplati ulazne naknade potrošaču jer nije transparentna odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Takva odredba dakle uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, i zbog toga je ništetna. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o Ulaznoj naknadi, ugovorena u čl. 11.1 Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna.

2. Slijedom iznesenog, tužitelj predlaže donošenje slijedeće presude: ''I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.1 Ugovora o kreditu broj: 51400300, broj partije 09-179-26856-1 od 6.5.2002. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1 % iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku, Privredna Banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ĆK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade temeljem Ugovora o kreditu br. 51400300, broj partije 09-179-26856-1 od 6.5.2002. isplati iznos od 409,71 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 18% godišnje od 23.5.2002. do 30.6.2002. godine; po stopi od 15% godišnje od 1.7.2002. do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.''

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 18.01.2026. navodi da se protivi u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Ugovor o kreditu na koji se poziva tužitelj u tužbi sklopljen je prije 2003. godine (6.5.2002.), te se na isti ne primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača. Navedeni zakon stupio je na snagu 18.06.2003., a njegova primjena počela je 09.09.2003. Zakon o obveznim odnosima sa svojim izmjenama iz 2005. godine, stupio je na snagu 01.01.2006., te se sukladno odredbi tog zakona čl.1163. st.1. isti zakon ne primjenjuje na obvezne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, slijedom čega nema mjesta utvrđivanju tužiteljeva svojstva kao potrošača niti se može govoriti o povredi i zaštiti potrošačkih prava, a niti odlučivati o ništetnosti ovdje spornih ugovornih odredaba, obzirom na činjenicu da izmjene i dopune Zakona o obveznim odnosima se ne mogu primjenjivati na ovaj pravni odnos. Slijedom navedenog tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Tuženik osporava osnovanost potraživanja, te ističe i prigovor zastare. Tuženik predlaže prvenstveno tužbu odbaciti i to stoga jer je ista postavljena tako da se sastoji samo iz deklaratornog zahtjeva, naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe. ZPP u čl. 187. st. 2. kaže: „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.“, a ništa od navedenog u ovom konkretnom slučaju nije ispunjeno s obzirom da je kondemnatorni zahtjev u zastari. Ukoliko sud ne odbaci ovu tužbu to tuženi daje nastavno odgovor i argumentira razloge zbog kojih predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti.

4. Tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Tuženik ovime ističe prigovor zastare u odnosu na prvo na isplatu naknada za koje se predlaže utvrđenje ništetnosti, a obzirom se radi o zastarjelim potraživanjima to ne postoji pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Tužitelj je sklopio Ugovore o kreditu te ugovorio naknadu za obradu kreditu u visini manjoj od uobičajenih naknada slijedom čega je evidentno da je pregovarano o ovdje spornim ugovorima i naknadama. Nije ugovorena naknada za osiguranje kredita slijedom čega je evidentno da se radi o pregovaranom ugovoru. Ugovorena je i predviđena naknada za prijevremenu otplatu, ali uglavnom nije naplaćena. U odnosu na činjenicu da tužitelj nije potrošač prigovara se promašenoj aktivnoj legitimaciji. Ne radi se o nejasnim i nerazumljivim odredbama. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Zagrebu Gž-253/2023 od 25.3.2025. godine u kojem Županijski sud u Zagrebu preinačava presudu Općinskog suda u Vinkovcima u dijelu te sudi na način da odbija tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i isplatu po osnovi konvertiranog kredita, jer je sud stava da je konverzijom došlo do potpune restitucije te je u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi sud u obrazloženju naveo: ''..da bi se određene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo mogle smatra nepoštenima i posljedično ništetnima potrebno je da one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Teret dokazivanja ovih činjenica je na onome tko se na ništetnost poziva, dakle na tužitelju. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tužitelj suprotno čl.7st.1 i čl.219 st.1 i čl.299 nije naveo činjenice ni ponudio dokaze za osnovanost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe čl.23 itd. Ugovora o kreditu , nisu ostvarene pretpostavke za primjenu čl.87 st.1 u vez s čl.81 st.1 ZZP/03.'' Tuženik ističe da se u spornom ugovoru ne radi o odredbi/odredbama o kojoj nije pojedinačno pregovarano, a čak i da da nije da bi se radilo o odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja i da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita – navodnog potrošača. Kako se ne radi o značajnoj neravnoteži koju bi ova naknada/naknade uzrokovala, ne može se utvrđivati ništetnost ove/ovih ovdje spornih ugovorne/ugovornih odredbe/odredbi. Tuženi tako predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Tuženik navodi da je presudom Općinskog suda u Splitu P-3322/2017 od 26.3.2021 godine pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o dužnosti plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i isplatu iznosa plaćenog na ime navedene naknade. U obrazloženju navedene pravomoćne presude navodi se da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i o cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te da je konkretna odredba o naknadi vrlo razumljiva i jasna i da ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti i slijedom navedenog nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu direktive i ZZP-a, kako to pogrešno smatra tužiteljica u žalbi, već je pravilan zaključak suda da predmeta klauzula nije ništetna, a tako je odlučio i Županijski sud u Zagrebu u predmetu Gž-3583/2018-2 od 3.9.2019 godine u kojem tužiteljica tuži identično ništetnost sporne odredbe ugovora o pozajmici i gdje sud odlučuje da nije ništetna odredba o plaćanju naknade, jer je ista predviđena unaprijed i s kojom je bila upoznata tužiteljica i odnosi se na troškove učinjene za uslugu Banke u svezi sklapanja predmetnog ugovora te nije protivna Ustavu RH niti prisilnim propisima niti moralu društva i radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a. Dalje sud u obrazloženju navodi da u smislu odredaba čl.326 ZOO st. Sve kada bi i bile utemeljene tvrdnje tužitelja o uzroku ništetnosti predmetne odredbe, iste ne bi bile od značaja obzirom je ugovor u cijelosti ispunjen. Isto tako Županijski sud u Zagrebu u predmetu Gž-253/2023 kada odbija zahtjev za isplatom naknade za prijevremenu otplatu jasno navodi da iako se temeljem čl.81 st.2 mjerodavnog ZPP/03 da se o unaprijed sastavljenim odredbama nije pregovaralo, to ne podrazumijeva da su se ujedno ostvarile pretpostavke za nepoštenost ugovornih odredbi. ..Naime da bi određene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo mogle smatrati nepoštenim i posljedično ništetnim, potrebno je da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – za što je teret dokaza na onome tko tvrdi da se to dogodilo odnosno na tužitelju. Niti u ovoj pravnoj stvari, kao niti u Gž-253/2023 tužitelj nije dokazao da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na njegovu štetu. Slijedom navedenog jasno je da se konkretno u ovoj pravnoj stvari pregovaralo o ulaznoj naknadi nakon kojih pregovora je tužitelj odlučio da će istu platiti.

6. Tuženik navodi da tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita/ kreditnog predstavljaju značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je isplaćen kredit i to iznosi koje je ugovarao u svakom pojedinačnom slučaju te su naplaćena sporne naknade za obradu kredita, no svi iznosi naknada od navedenih iznosa predstavlja neznatan iznos u odnosu na isplaćeni iznos kredita, te ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer su neznatni u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu (beznačajnom) u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Naknada za obradu kredita ili kreditnog zahtjeva ili naknada koja je ugovorena u navedenom ugovoru nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi temeljenoj na važećoj zakonskoj regulativi. Zakonska regulativa i danas propisuje naknade za određene usluge. Ovdje bi istakli da npr. FINA prilikom izvršenja i provedbe osnova – ovršnih i vjerodostojnih isprava - naplaćuje naknadu u iznosu od npr. za tražbinu od 0,01 Eur do 26,54 Eur, naknadu od 6,64 Eura. Slijedom čega je naknada za provedbu osnove u visini od 26,54 Eura određena u iznosu od 6,64 Eura u postotku 25 % same tražbine. Ukoliko se ovdje radi o zakonitoj i određenoj naknadi, kako bi utužena naknada predstavljala znatnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, ako je naknada od 25% tražbine propisana i naplaćuje se od državne agencije i ne predstavlja znatniju neravnotežu, pita se tuženik. Dakle državna agencija za poslove provedbe osnova naplaćuje naknade u visini od 25% tražbine koja se naplaćuje, i to je zakonito i ne predstavlja neravnotežu, dok u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je naknada u gore naznačenom iznosu koji predstavlja vrlo mali postotak koji je predstavljao neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Isto tako na primjer možemo uzeti i plaćanje sudskih pristojbi prilikom ulaganja žalbe – postavlja se pitanje „zna li žalitelj koje je ekonomsko opravdanje za to da pristojba koju je platio iznosi baš toliko i jesu li detaljno prikazani troškovi koje sud ima u svom radu da je plaćanje upravo takove pristojbe potrebno i primjereno, pita se tuženik. Tuženik napominje da je visina pristojbe vezana uz vrijednost predmeta spora bez obzira na broj radnji koje je potrebno provesti da se o žalbi odluči. Dakle radi se određenom postotku u odnosu na vrijednost predmeta spora iako sa svakom žalbom postoji određen trošak i rad službenika, te rad sudaca, a razlike u pristojbama su značajne.

7. Tuženik smatra da su tvrdnje tužitelja tužbe su tako neživotne su, nelogične i ne počivaju na zakonskim odredbama. Nakade iz Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. U članku 2. Navedeni pravilnik određuje da vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje naknade sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. Pravilnik nadalje određuje da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Osim naknada koje su gore navedene, vjerovnik može naplatiti i drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora. Prema tome ugovaranje naknade koja je predmetom ovog postupka regulirana je i dozvoljena stavka ugovornog odnosa u potrošačkim kreditima, i regulirana je Pravilnikom ministarstva financija i to Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite. Dakle radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavu, prisilnim propisima niti moralu društva. U konkretnom slučaju radi se o slobodno uređenom ugovornom odnosu u smislu čl.2 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO).

8. Tuženik dalje navodi da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Ugovorne odredbe o naknadama su razumljive i jasne, pa ih je tužitelj mogao uočiti jednostavnim čitanjem te razumjeti i shvatiti, a što je potvrdio svojim vlastoručnim potpisom ugovora o kreditu. U predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3.10.2019 u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Suprotan stav doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti. Tada bi npr. za svaki proizvod ili uslugu trebala analiza, struktura i opravdanost troškova što bi ne samo bilo nemoguće, već bi predstavljalo i nerazmjernu analitiku u odnosu na troškove same usluge, pa bi tako prilikom npr. slanja poštanskih pošiljaka Hrvatska pošta morala svakom korisniku navesti postotak svake stavke materijalnog troška, regulatornog troška, operativnog troška, troška radnika, troška prijevoza, troška razvoja IT sustava, trošak uredskog materijala, trošak energenta i itd., za svaku pošiljku i plaćanje usluge slanja. To bi svakako bilo nemoguće kao što je i za ovdje predmetnu uslugu to neadekvatno, nemoguće i ne proizlazi niti iz jedne zakonske odredbe, a niti iz prakse Europskog suda – dapače upravo suprotno Europski sud u svojoj odluci C-621/17 izričito navodi da nema ekonomske opravdanosti za prikazivanje strukture troškova naknade banke, jer ne postoje tablice niti pravni kriteriji koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjernosti. Tužitelj je bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze. Isto tako tužitelj u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao predvidjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga za zaključiti je kako tužitelj nije bio u nepovoljnijem položaju prilikom sklapanja ugovora o kreditu iz razloga što je sklapanje ugovora o kreditu predmetom tuženikova poslovanja. Samo zato što se o ugovornoj odredbi o naknadi nije posebno pojedinačno pregovarala ne može se smatrati da bi iste bile ništetne. Tužitelj u tužbi nije naveo niti jedan valjani razlog da je ta ugovorna odredba o naknadi protivna samoj svrsi ugovora, dobrim poslovnim običajima, da je inače nepravična ili pretjerano stroga prema njemu, pa time se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

9. Tuženik navodi da u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. U vrijeme sklapanja prvih Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama (NN 84/02, 12/06) koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO čl.1022 st.2), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita. Dakle, radi se o valjanoj i zakonom određenoj pravno osnovi. Budući ZOO izričito navodi da se uvjeti ugovora utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su konkretne naknade ugovorene bez valjane pravne osnove. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora primjenjivao se Zakon o obveznim odnosima i Zakon o bankama, dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. godine i vrijedio je od 1.1.2010. godine. Članom 2. st.1. t.7. zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika, koja činjenica govori u prilog toga da je tuženi osnovano naplatio spornu naknadu. Naknade za obradu kreditnog zahtjeva su zakonom određene i propisane naknade te se radi o naknadama koje su utemeljene na zakonu te o naknadama koje su standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom.

10. Tuženik ističe također i prigovor zastare. Kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215 ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Obzirom na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godine. Pravno shvaćanje vrhovnog suda RH od 30.1.2020 je neprimjenjivo u predmetnom postupku zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava. Prema navedenom shvaćanju petogodišnji restitucijski zastrani rok počinje teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, no temeljem Zakona i sudske prakse koja je bila na snazi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je stekao subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare. Slijedom čega u navedeno subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, sa ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati niti naknadnim zakonskim izmjenama niti izmijenjenim pravnim shvaćanjem suda Republike Hrvatske (niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske) . U suprotnom bila bi osujećuju stečena prava tuženika. Za istači je također da sud nije utvrdio trenutak saznanja tužitelja za ništetnost ugovornih odredbi koje isti smatra ništetnim. Slijedom navedenog zastara počinje teći od njihova saznanja u odnosu na isplatu, jer je utvrđenje deklaratorne prirode, dok se isplata može tražiti u zastarnom roku. Slijedom navedenog važno je uzeti u obzir i neposredno primijeniti praksu sud Europske unije, jer nakon presude Velikog vijeća Suda Europske unije od 11. srpnja 2024. u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, ECLI:EU:C:2024:594 (tzv. Hann-Invest presuda), u pogledu zauzetog pravnog shvaćanja vezanog za istaknute prigovore zastare u postupcima po tužbama protiv Banke, sudovi svih razina (uz jedinu poznatu nam iznimku iz presude VTSRH broj Pž- 2637/2023 od 9. travnja 2024.), odlučuju u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. S time u vezi, tuženik smatra da se ne može zanemarivati obvezujuća pravna shvaćanja Suda Europske Unije u pogledu rokova računanja početka zastare (tj. datum dospijeća tražbine). Nema osnove za fiksiranje dospijeća i posljedično početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe, proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C-561/21 od 25. travnja 2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, sud bi trebao utvrditi mogućnost da je potrošač bio i mogao biti svjestan da bi se po njegovom mišljenju radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbe i prije donošenja presude - konkretne o utvrđenju ništetnosti te ugovorne odredbe.

11. Tuženi smatra da je to svakako znao – imajući u vidu veliku medijsku izloženost ove vrste sporova, udrugu koja je radi zaštite potrošača upravo u kolektivnom sporu iznjedrila čak i saborske zastupnike, činjenicu da se svaki mjesec, ako ne i svaki tjedan u medijima piše upravo o ovoj problematici i to od strane navedenih udruga, objave u novinama i na društvenim mrežama, činjenicu pokretanja niza postupaka vezanih uz kolektivni spor i problematiku vezanu uz isto – dakle saznanje je neupitno i svakako jasno u krajnjem slučaju trenutkom pravomoćnosti kolektivnog spora. Da je tome tako proizlazi i iz usporedne prakse sudova drugih država članica EU pa tako, primjerice, u Republici Sloveniji nije sporno da se dospijeće restitucijskog/kondicijskog zahtjeva iz ništetnih pravnih poslova (dakle, trenutak od kojeg počinje teći rok u kojem vjerovnik gubi pravo na prisilno ostvarenje tražbine) ne veže za datum pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost nego za trenutak kada je tužitelj postao svjestan ništetnosti ugovora i posljedica koje iz toga proizlaze. U tom smislu, Višje sodišče v Mariboru donijelo je odluku broj Cp 62/2023 od 31.08.2023. (točka 19. obrazloženja) prema kojoj taj sud prihvaća argumente prvostupanjskog suda i potvrđuje stajalište da zastarijevanje kondicijskog zahtjeva koji je posljedica ništetnosti ugovora počinje teći od trenutka kada postoji svijest da je ugovorena ništetna odredba te svijest o pravima koja proizlaze iz ništetnosti, zbog čega su sudovi u tom postupku prihvatili da se taj trenutak u konkretnom slučaju dogodio 2015., kada je tužitelja na navedeno upozorila njegova/njena majka, iz čega je nedvojbeno za zaključiti kako za osnovanost prigovora zastare nije važan datum pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost (što tražbinu čini nedospjelom u trenutku zaključenja glavne rasprave), nego neki događaj koji je prethodio podnošenju tužbe, što je u konkretnom slučaju bilo upozorenje majke. Konkretno zasigurno je i notorno obzirom na sudsku praksu i medijsku pozornost i zainteresiranost za ovu tematiku, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Jer, neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu. Svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Prema tome isplate naknade odnosno restitucija plaćenih naknada su u zastari, što rezultira ne postojanjem interesa za deklaratone zahtjeve.

12. Tuženik navodi da se tužitelj u ovoj tužbi poziva kao dokaz na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13.2.2024 godine, a koja sudska praksa se u obrazloženju poziva na odredbe tzv. kolektivnog spora, odnosno predmeta Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13, prethodno Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012. Obzirom na navedeno, a kako se tužitelj poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, to je za zaključiti da je, obzirom na zastaru potraživanja iz predmeta kolektivne presude, i ovo potraživanje u zastari, jer je zastara nastupila za sva potraživanja koja su utemeljena na postupku, odnosno individualnim zahtjevima koji se pozivaju na postupak kolektivne zaštite. Naime, ne može se tužitelj pozivati na kolektivni spor i utvrđenja istog samo kada bi to njemu odgovaralo, već posljedice istog vrijede za sve i za sve se jednako primjenjuju, a tako i na zastrane rokove ovdje tužitelja koji su protekli. Svako drugo stajalište dovodi u ozbiljnu pravnu nesigurnost sudionike obvezno pravnih odnosa i ozakonjuje ponašanje suprotno načelima obveznog prava, te mogu proizvesti dalekosežne posljedice i to kako financijske, a tako i druge prirode. Ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl.322 ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima – dalje ZOO), jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a. Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano.

13. Tuženik navodi da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt- 89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11) Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno je netočno jer se ne radi o neravnoteži jer se radi o neznatnom dijelu u odnosu na obveze koje su predmetom ugovora. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog.

14. Tuženik navodi da su tako navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o ovom ugovornom odnosu. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore neosnovano pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir klijentu/ korisniku kredita. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi klijent mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama).

15. Tuženik navodi da su javnobilježnički akti sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a.

16. Tuženik navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3. ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa.

17. Tuženik ističe da se tužitelj poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača. Iako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. prema stavu Suda EU nije primjenjiva na odnose nastale prije pristupanja RH Europskoj uniji, ipak je interesantno reći da Sud EU u izreci odluke C-621/17 koja kaže: ''Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.; Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.'' U ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja, jer to nije bila obveza Banke , a kao što nije niti danas. Jasno je propisana obveza plaćanja naknade ukoliko dođe do prijevremene otplate te je ista odrediva.

18. Tuženik opreza radi prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., Ć, C- 464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na naknade koje su predmetom deklaratornog utvrđenja, slijedom čega nema osnove i potrebno je odbaciti zahtjev za utvrđenjem, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Ističemo da je Županijski sud u Zagrebu u predmetu Gž-253/2023 kada odbija zahtjev za isplatom naknade za prijevremenu otplatu jasno navodi da iako se temeljem čl.81 st.2 mjerodavnog ZPP/03 da se o unaprijed sastavljenim odredbama nije pregovaralo, to ne podrazumijeva da su se ujedno ostvarile pretpostavke za nepoštenost ugovornih odredbi. ''..Naime da bi određene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo mogle smatrati nepoštenim i posljedično ništetnim, potrebno je da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – za što je teret dokaza na onome tko tvrdi da se to dogodilo odnosno na tužitelju. '' Niti u ovoj pravnoj stvari, kao niti u Gž-253/2023 tužitelj nije dokazao da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na njegovu štetu.

19. Tuženik se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:

- u vrijeme sklapanja ovog ugovora na snazi nije bio Zakon o zaštiti potrošača, a ovaj ugovor je bio u skladu sa tada važećim Zakonom o obveznim odnosima;

- nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno;

- sporna je odredba transparentna, uočljiva i jasna;

- naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana;

- tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- tužitelj nije dokazao da je bio potrošač;

- nema stjecanja bez osnove, te je tužitelj ostvario određene koristi;

- protekli su svi rokovi koji određuju zastaru, te se radi o zastarjelim potraživanjima i pravima slijedom čega je nužno odbaciti i deklaratorne zahtjeve;

- nema neravnoteže u pravima i obvezama strana;

- nisu se ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog;

Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja prvostupanjske presude do namirenja tuženika.

20. Na pripremnom ročištu od 16.03.2026. stranke su suglasno navele da nije sporno da je tužitelj tuženiku dana 22.05.2002. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.087,00 kn, a što sada iznosi 409,71 EUR.

21. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, račun broj: 51400300, broj partije: 09-179-26856-1 od 06.05.2002. (list 5-10 spisa), zk izvadak (list 6-7 spisa), potvrdu o spolemnizaciji javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević iz Zagreba od 07.05.2002., posl. br. OU-744/2002 (list 13-14 spisa) i uplatnicu (list 15 spisa), te je saslušao tužitelja osobno (list 98-99 spisa).

22. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

23. Uvidom u Ugovor o kreditu, račun broj: 51400300, broj partije: 09-179- 26856-1 od 06.05.2002. (list 5-10 spisa), zk izvadak (list 6-7 spisa) i u potvrdu o spolemnizaciji javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević iz Zagreba od 07.05.2002., posl. br. OU-744/2002 (list 13-14 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Zagrebu, dana 06.05.2002. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu, račun broj: 51400300, broj partije: 09-179- 26856-1 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević iz Zagreba dana 07.05.2002. pod posl. br. ovjere OU-744/2002, a kojim je ugovoren kredit za kupnju stana u [adresa], s ugovorenim iznosom kredita od 42.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 240 mjeseci i redovnom kamatnom stopom od 7,10 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci banke, tj. tuženika o kamatnim stopama u poslovanju s građanima. Citirani Ugovor o kreditu u čl. 11.1. sadrži odredbu za koju tužitelj u tužbi tvrdi da je ništetna i to odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od **1,00% (slovima: JEDAN CIJELI POSTO) od iznosa kredita … ''

24. Imajući u vidu vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu - 06.05.2002. - na odnose stranaka u ovom predmetu primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/05), dok se, a suprotno tvrdnji tužitelja, ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP), koji Zakon je na snagu stupio nakon zasnivanja spornog odnosa stranaka.

25. Iako je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s sukladno Odluci banke, tj. tuženika o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, te iako je odredbom čl. 11.5. Ugovora o kreditu od određeno da na sve što nije regulirano tim ugovorom se primjenjuju akti banke, tj. tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog ugovora, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluku tuženika o kamatnim stopama u poslovanju s građanima i opće akte tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 70. st. 1., čl. 1066. st. 1. i čl. 26. ZOO/91 utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

26. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi i iz uplatnice (list 15 spisa), da je tužitelj tuženiku dana 22.05.2002. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.087,00 kn, a što sada iznosi 409,71 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).

27. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 98-99 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru. Sud iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da je tužitelju ovdje pobijana ugovorna odredba u plaćanju tzv. ulazne naknade od strane banke ponuđena po sistemu "uzmi ili ostavi", odnosno da su tužitelja u banci samo obavijestili koliko iznosi tzv. ulazna naknada, a da on nije mogao s bankom pregovarati o ovoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, da tužitelja u banci prije sklapanja ugovora o kreditu djelatnici banke nisu informirali od čega se sastoji tzv. ulazna naknada, odnosno koje usluge banke se njome plaćaju, veću su mu samo rekli koliko mora platiti na ime te naknade, da je Ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka, da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio sam zaposlen u Hrvatskom Telekomu na radnom mjestu pomoćnika načelnika sektora za financije, a sredstvima odobrenog kredita kupio je stan na [adresa], a u tom stanu je nakon kupnje stanovao sa suprugom i djetetom do 2004. ili 2005., kada je taj stan prodao i prijevremeno vratio kredit, jer se rastao, a stan kupljen predmetnim kreditom nikada nije gospodarski iskorištavao, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ili kasnije tijekom otplate kredita imao u vlasništvu firmu ili obrt.

28. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

29. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od **1,00% (slovima: JEDAN CIJELI POSTO) od iznosa kredita …'' navodi da tzv. ulazna naknada iznosi ''1,00% (…) od iznosa kredita'', ali nije navedeno koliko točno iznosi ova naknada, a niti je navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak - tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita (pri čemu sud ističe da je iznos kredita ugovoren kao kunska protuvrijednost iznosa od 42.000,00 EUR na dan korištenja, tj. isplate kredita, a ugovoreno je da se tzv. ulazna naknada plaća prije korištenja kredita, što znači da se u trenutku plaćanja tzv. ulazne naknade i ne zna dan korištenja, tj. isplate kredita, pa posljedično tome niti tečaj na taj dan), nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

30. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade predmetnog kredita kojeg je odobrio tužitelju, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za troškove vezane uz obradu ovog kredita tužitelju imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu od 409,71 EUR, ranije 3.087,00 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn). Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima (na koje se poziva u odgovoru na tužbu) unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je kredit koji je odobren tužitelju.

31. Nadalje, odredbom čl. 142. st. 1. ZOO/91 određeno je da opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, odredbom čl. 142. st. 2. ZOO/91 određeno je da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način, odredbom čl. 142. st. 3. ZOO/91 određeno je opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora, odredbom čl. 142. st. 4. ZOO/91 određeno je da da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Odredbom čl. 46. st. 2. ZOO/91 određeno je da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 47. ZOO/91 određeno je da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu ranije utvrđenje suda primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 70. st. 1., čl. 1066. st. 1. i čl. 26. ZOO/91 da opći akti tuženika spomenuti u Ugovoru o kreditu nemaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika uopće nisu pregovarali sa tužiteljem prilikom ugovaranja ove pobijane odredbe iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje tzv. ulazne naknade, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovoj odredbi (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu utvrdio da je ista odredba neodređena, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje tzv. ulaznu naknadu u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti je obrazložio koje usluge tuženika se plaćaju ovom naknadom, odnosno zašto je tzv. ulazna naknada ugovorena upravo u iznosu od ''1,00 % (…) od iznosa kredita'', a bez da je tuženik naveo koliko točno iznosi ova naknada, nije naveo od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), niti je naveo po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada.

32. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja, jer je tužitelj primjenom ovdje pobijane odredbe iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade tuženiku dana 22.05.2002. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.087,00 kn, a što sada iznosi 409,71 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je ista odredba sukladno odredbi čl. 46. st. 2. i čl. 47. ZOO/91 ništava. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1 % od iznosa kredita ništetna.

33. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništave odredbe iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade tuženik tužitelju dana 22.05.2002. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.087,00 kn, a što sada iznosi 409,71 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno iznos koji premašuje iznos jedne mjesečne početno ugovorene rate kredita (koja je sukladno čl. 6.2. Ugovora o kreditu ugovorena u iznosu od 328,15 EUR), odnosno relativno i apsolutno velik iznos imajući u vidu odobreni iznos kredita od 42.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, to se unošenje odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 107. st. 2. ZOO/91 u korist tuženika.

34. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade ništava (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužitelj izvršio isplatu tuženiku, s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme te isplate, to je sud, a primjenom odredbe 104. st. 1. i čl. 210. st. 1. ZOO/91 odlučio kao u izreci ove presude u točci II, a kada je naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništave odredbe iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu, tj. da mu vrati iznos od 409,71 EUR sa zateznima kamatama tekućim od 23.05.2002. do isplate, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništavu odredbu iz čl. 11.1. o plaćanju tzv. ulazne naknade, sve kako je gore obrazloženo) i čl. 277. st. 1. ZOO/91, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 76/96, 72/ 02 i 153/04).

35. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO/05 i čl. 110. ZOO/91 određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti , odnosno ništavosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV- 47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 26.11.2025., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništavost, odnosno ništetnost pobijane odredbe iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO/05, odnosno iz čl. 371. ZOO/91.

36. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR i na ovu presudu u iznosu od 26,54 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 06.02.2026. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištu od 16.03.2026. (Tbr. 9/1) od po 50 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 150 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 300,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 75,00 EUR, to ukupno iznosi 375,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 414,81 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju kao u izreci ove presude u točci III. Sud je tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

37. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP- sud tužitelju nije dosudio naknadu za zastupanje tužitelja na ročištu za objavu presude jer ova radnja nije bila potrebna tužitelju za vođenje ove parnice, imajući u vidu da li bi se ovo ročište održalo bez obzira na dolazak tužitelja na isto, kao i da tužitelj na ovom ročištu nije iznosio nikakve navode.

38. Kako je je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci IV.

U Zagrebu, dana 27. travnja 2026. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja - uz rješenje – nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte