Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-463/2021-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mišević & Jarić j.t.d. u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Sanje Mišević, odvjetnice u Osijeku, i punomoćnika tužene u zamjeni Mateja Šokčevića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić d.o.o. u Osijeku, po objavi 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu br.: 9011370609 sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužitelja MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora sadržana u članku 4. Ugovora kojom je ugovorena „promjenjivost kamatne stope„ na način da je ugovoreno da se promjena i način promjene kamatne stope utvrđuje sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu br.: 9011370609 sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužitelja MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora sadržana u članku 7.2. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja„.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu br.: 9011370609 sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužitelja MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedancijelipedesetposto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% (slovima: dva posto) skladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila„.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10.2. Ugovora o kreditu br.:

9011370609 sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužitelja MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi: “U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“ te se utvrđuje da je od strane tužene Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tužena Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dužna priznati.

V. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF u iznosu od 1.895,15 EUR (slovima: tisuću osamsto devedeset pet eura petnaest centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

• na iznos od 10,24 EUR od 13. lipnja 2006.

• na iznos od 132,48 EUR od 28. prosinca 2006.

• na iznos od 130,48 EUR od 16. veljače 2007.

• na iznos od 6,90 EUR od 10. veljače 2009.

• na iznos od 8,11 EUR od 19. ožujka 2009.

• na iznos od 22,05 EUR od 11. svibnja 2009.

• na iznos od 9,05 EUR od 10. lipnja 2009.

• na iznos od 3,93 EUR od 06. kolovoza 2009.

• na iznos od 9,70 EUR od 14. rujna 2009.

• na iznos od 4,20 EUR od 13. studenog 2009.

• na iznos od 11,57 EUR od 11. prosinca 2009.

• na iznos od 15,86 EUR od 18. siječnja 2010.

• na iznos od 9,73 EUR od 19. ožujka 2010.

• na iznos od 11,03 EUR od 24. travnja 2010.

• na iznos od 11,09 EUR od 25. svibnja 2010.

• na iznos od 17,85 EUR od 20. srpnja 2010.

• na iznos od 18,88 EUR od 20. kolovoza 2010.

• na iznos od 33,29 EUR od 20. rujna 2010.

• na iznos od 26,60 EUR od 20. listopada 2010.

• na iznos od 27,03 EUR od 22. studenog 2010.

• na iznos od 26,34 EUR od 21. prosinca 2010.

• na iznos od 34,61 EUR od 05. siječnja 2011.

• na iznos od 26,71 EUR od 10. veljače 2011.

• na iznos od 40,72 EUR od 10. ožujka 2011.

• na iznos od 87,55 EUR od 04. travnja 2011.

• na iznos od 12,80 EUR od 27. lipnja 2011.

• na iznos od 91,99 EUR od 30. srpnja 2011.

• na iznos od 64,69 EUR od 30. kolovoza 2011.

• na iznos od 81,75 EUR od 26. rujna 2011.

• na iznos od 42,12 EUR od 22. listopada 2011.

• na iznos od 40,69 EUR od 08. prosinca 2011.

• na iznos od 91,41 EUR od 05. siječnja 2012.

• na iznos od 52,40 EUR od 06. ožujka 2012.

• na iznos od 91,50 EUR od 12. travnja 2012.

• na iznos od 52,30 EUR od 25. svibnja 2012.

• na iznos od 94,04 EUR od 28. lipnja 2012.

• na iznos od 47,07 EUR od 27. srpnja 2012.

• na iznos od 239,55 EUR od 18. kolovoza 2012.

• na iznos od 41,95 EUR od 18. rujna 2012.

• na iznos od 47,09 EUR od 03. prosinca 2012.

• na iznos od 67,80 EUR od 08. siječnja 2013.

i to: do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 560,22 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake uplate anuiteta pa do isplate.“

VII. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 371,81 EUR (slovima: tristo sedamdeset jedan euro osamdeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb,

Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 22,40 EUR (slovima: dvadeset dva eura četrdeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. veljače 2013. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IX. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu od 2.916,99 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

X. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IX. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 19. travnja 2021. navodi da je kao korisnik kredita 19. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu br.: 9011370609 (dalje: Ugovor) s tuženom kao kreditorom, a u podružnici tužene u Osijeku. Ugovor je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka 22. svibnja 2006. pod brojem: OU- 1064/2006-1. Tužena je odobrila i isplatila tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 15.348,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tužene važećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao otplatiti glavnicu i kamatu u 84 jednaka mjesečna anuiteta od 220,56 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja čini sastavni dio Ugovora. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 84 mjeseca. Tužitelj je kredit prijevremeno otplatio 8. veljače 2013. Ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Člankom 4. Ugovora je utvrđeno da se korisnik kredita obvezuje platiti tuženoj kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,50% godišnje. Kamatnu stopu je za tijeka otplate kredita tužena mijenjala u više navrata, odnosno istu povisila, pa je tako na dan 31. kolovoza 2007. iznosila 6,50%, a na dan 29. veljače 2008. 7,45%. Zbog izmjene kamatne stope mijenjala se i visina anuiteta otplate kredita, što je utjecalo na visinu novčane obveze tužitelja u odnosu na početno ugovoreni anuitet te posljedično dovelo i do preplate u ovom ugovornom odnosu po navedenom osnovu. Ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja sukladno Odlukama tužene je kao takva nepoštena i ništetna. Predmetno je pravomoćno utvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Ugovorom o kreditu ugovorena je i valutna klauzula vezana uz švicarski franak na način: Člankom 1. Ugovora je utvrđeno da se Banka obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.348,56 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita. Odredbom članka 4.2. Ugovora je utvrđeno… Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Odredbom članka 7.2. Ugovora utvrđeno je da se kredit u iznosu od 15.348,56 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u spornom Ugovoru o kreditu je kao takva nepoštena i ništetna. Sporno je pravomoćno utvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirane presude sudova donesene su po kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv banaka i kao takve su obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, pa stoga i u ovom slučaju. Citira odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14. - dalje: ZZP/14) te odredbu članka 502.c. Zakona o parničnom postupku. Činjenica da je tužena sudjelovala u naznačenom postupku kao kolektivnom sporu te da je naznačenom presudom odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za ugovore o kreditu koje je i tužena zaključivala sa svojim klijentima, pa i s tužiteljem, daje tužitelju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz navedene presude u pogledu tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu temeljem predmetnih utvrđenja, dok je istovremeno sud vezan za ista ta pravna utvrđenja u ovoj konkretnoj parnici.

Ugovorom o kreditu je u članku 12.3. pod „ZAVRŠNE ODREDBE„ ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelipedesetposto) od iznosa kredita…sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila„. Prilikom isplate kredita 23. svibnja 2006. tužena je tužitelju naplatila 1,50% od iznosa kredita, odnosno iznos od 1.077,46 kn na ime naznačene naknade. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je ništetna, jer tužena u vrijeme isplate kredita nije imala pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO-2005). Kako je temeljem navedene odredbe i sklopljenog Ugovora tužena od tužitelja mogla naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to za naplatu naknade od 1,50% od iznosa kredita nije imala zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tužene nepošteno, time i ništetno. Obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena u visini od 1,50% od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i članku 270. ZOO-2005. Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imalo bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tužene, niti bilo kakvim troškovima, koje je imala tužena. Ona je na strani tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništetna, temeljem odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07. – dalje: ZZP-2003), kao i temeljem odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima. Kako je osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19.

Tužena je prilikom izvršenja ugovora nepropisno i nepošteno primijenila i odredbu o prijevremenoj otplati kredita. Ugovorom je u članku 10. pod naslovom: „Prijevremena otplata kredita„ ugovoreno: „Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenim aktima Banke), ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku…U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Prema navedenoj odredbi tužena je na ime prijevremene otplate kredita tužitelju 8. veljače 2013. naplatila iznos od 168,77 kn. Postupanje tužene i naznačena ugovorna odredba su protivni odredbi članka 1024. ZOO-05, obzirom prema navedenoj odredbi tužena bi naknadu mogla naplatiti samo za slučaj nastanka štete koju bi eventualno trpila kod vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje. Kako u ovom slučaju tužena nije trpila nikakvu štetu, jer se prijevremena otplata ne može smatrati situacijom u kojoj je za tuženu nastala bilo kakva šteta, to je ugovaranje ovakve odredbe, kao i postupanje tužene nepošteno, a time i ništetno. O predmetnoj odredbi Ugovora i ovlaštenju na ovakvo postupanje tužene se prilikom sklapanja Ugovora nije ni pregovaralo, jer se radilo o standardiziranom, tipskom, potrošačkom ugovoru na koji je tužitelj mogao samo pristati. Da je tome tako potvrđuje se već i iz same činjenice da odredba o prijevremenoj otplati ne sadržava uvjete za prijevremenu otplatu, a kamoli da je njome ugovorena visina naknade za istu. U osporavanoj odredbi se samo paušalno navodi da je prijevremena otplata moguća u visini utvrđenoj aktima tužene važećim na dan prijevremene otplate. Kako se u ovom slučaju radi o stipulaciji Ugovora koja sadrži odredbu kojom se ugovora primjena drugog akta (Akti tužene važeći na dan prijevremene otplate kredita), evidentno je da se ovdje radi o institutu Općih uvjeta ugovora, koji je uređen u članku 295. ZOO- 2005. Kako je takva odredba i postupanje tužene stvorila na strani tužitelja samo dodatne troškove te time i znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve suprotno načelu dobre vjere, pozivom na odredbu članka 81. stavka 2. ZZP-2003, evidentno je da je i ova odredba i postupanje tužene, kao takvo, nepošteno i ništetno. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tužena je istim odredbama izbjegla utjecaj tužitelja na njihovu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-2005. Opisano postupanje tužene dovelo je i do njezinog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u članku 7. ZOO-2005. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je i načelu iz članka 6. ZOO-2005 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tužena ostvarila pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz članka 10. stavka 3. ZOO- 1978.

Tužiteljevi mjesečni anuiteti su od početnog iznosa od 1.032,20 kn porasli do iznosa više od 2.000,00 kn, pa je time tužena, a sve temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima sve do dana konačne otplate kredita od tužitelja kroz povećanje anuiteta bez ikakve pravne osnove stekla iznos od najmanje 18.500,00 kn, ovo sve u odnosu na početni mjesečni iznos anuiteta, koji je određen prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu kojima je ugovorena naplata naknade od 1,50% od iznosa kredita prilikom isplate kredita te kojom je ugovorena primjena Općih akata tužene kod prijevremene otplate kredita, odnosno naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i činjenice da je tužena na ime predmetnih naknada tužitelju 23. svibnja 2006. naplatila iznos od 1.077,46 kn, što predstavlja iznos od 1,50% od iznosa kredita, kao i 8. veljače 2013. iznos od 168,77 kn na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno ukupno na ime naznačenih naknada iznos od 1.246,23 kn, to je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekla naznačeni iznos. Sukladno navedenom, tužitelj predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese presudu:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu br.: 9011370609 sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužitelja MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora sadržana u članku 4. Ugovora kojom je ugovorena „promjenjivost kamatne stope„ na način da je ugovoreno da se promjena i način promjene kamatne stope utvrđuje sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu br.: 9011370609 sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužitelja MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora sadržana u članku 7.2. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja„.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu br.: 9011370609 sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužitelja MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedancijelipedesetposto) od iznosa kredita…sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila„.

IV. Utvrđuje se da je od strane tužene Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu br.: 9011370609 sklopljenog 19. svibnja 2006. pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tužena Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dužna priznati.

V. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 18.500,00 kn / 2.455,37 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake pojedine uplate anuiteta pa do isplate, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 1.077,46 kn / 143,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. svibnja 2006. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 168,77 kn / 22,40 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. veljače 2013. pa do isplate, sve u roku 15 dana,

te parnični trošak ovog postupka zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana."

1.1. Na ročištu 8. travnja 2025. tužitelj je naveo da traži i ništetnost točke 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na osiguranje kredita u visini od 2,00%.

1.2. U podnesku od 13. svibnja 2025. tužitelj ističe, a u odnosu na naknadu za osiguranje kredita da se i ova naknada ima promatrati kao naknada koja nikada nije bila posebno pregovarana između parničnih stranaka, a niti je tužena na predmetnu naknadu, točnije obvezu plaćanje iste, ikada upozorila tužitelja. Tužena do današnjeg dana nije ni dokazala da su joj na ime ove naknade nastali bilo kakvi stvarni troškovi, točnije, nije do današnjeg dana dokazala da je kredit osigurala. Odredba je proizvoljno od strane tužene unesena u Ugovor o kreditu, a isto tako i proizvoljno naplaćena. Tužitelj predlaže donijeti presudu kao iz točke I. do V., te VII. i VIII. izreke presude, te trošak postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate.

1.3. Na ročištu 8. travnja 2026. tužitelj pojašnjava da iznos od 371,81 euro predstavlja zbroj naknade za obradu kredita u iznosu 143,00 eura i naknade za osiguranje kredita u iznosu od 228,81 euro.

2. Tužena u odgovoru na tužbu u osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Iz odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) te članka 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. U konkretnom slučaju ne radi se o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pa je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno irelevantno u smislu odredbi članka 138.a ZZP-a i 502.c ZPP-a. Tužitelj je tužbu koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan. Iz članka 131. ZZP-a iz 2009. proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi obzirom Trgovački sud u Zagrebu u točki 9. izreke presude posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, u ovom se slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz kolektivnog spora ukazuju neosnovanima. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba), odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa, pa nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Ključno je razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tužene u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženom) nalazila u određenom ugovornom odnosu. U prvom slučaju radi se o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“. U drugom slučaju radi se o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti. U svakoj pojedinoj parnici treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. U kolektivnom sporu je utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu. Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. Dakle, zadatak suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive.

Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Tužena je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznala tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Tužitelju su prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, a tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF, što potvrđuje priopćenje HNB-a od 25. kolovoza 2006. pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12. Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U predmetnoj analizi HNB je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrdio moguće povećanje rate kredita iz ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. godine za 17,8%. Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. U cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tužene bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao mogućnost izbora. U navedeno vrijeme tužena je u svojoj ponudi imala više vrsta ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara. Stoga tužena ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj i učinio. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz obrazloženja presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi: „Prema tome, zaključak je ovoga suda da je blagi do umjereni rast tečaja Švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, što je izjavio i prof. dr. Ivan Lovrinović kao savjetnik tužitelja, a što prihvaća i ovaj sud kao stručnu i objektivnu procjenu, no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, mogla se predvidjeti blaga do umjerena promjena tečaja i kamate, što je očekivano i opravdano obzirom na samu bit predmetnog ugovornog odnosa. Bilo bi iluzorno očekivati da do takvih promjena neće doći, tim više što je upravo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu isti bio izrazito povoljan za tužitelja. Međutim, događaji koji su stvarno nastupili bili su izvanredne prirode te iste baš nitko, pa tako niti tužena, nije mogla predvidjeti. U ovom sporu treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tuženom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tužena nije imala apsolutno nikakav utjecaj. U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući je, 80% svih depozita u valuti, tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. U ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. U ugovoru stoji da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe članka 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule, već, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora.

Tužitelj pogrešno tumači i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., obzirom zaključuje da je na temelju te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz iste presude ne proizlazi. Potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira sama presuda VTS RH Pž-7129/13 i to u dijelu rješenja gdje VTS RH ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, ovdje tužitelja, budući to ovisi o svakom pojedinom slučaju. U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom sudskog postupka po kolektivnoj tužbi, sami sudovi utvrdili su da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu — kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu ne bi mogla biti fiksna, iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Tužena do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. godine nije imala zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ju do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tužena u cijelosti udovoljila. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO-a jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, banka je mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tužena i učinila (tako i Vrhovni sud RH u odluci Gzz- 2/02-2). Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više sto je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Činjenica da ZOO u članku 26. stavku 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Odredba članka 26. stavka 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Prema odredbi članka 26. stavka 3. ZOO-a, za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tužene, pri čemu je tužena kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slala o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine, uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. - dakle, od 1. siječnja 2014., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 1. siječnja 2014. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine ("Narodne novine" 96/03., dalje u tekstu: ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Tužena dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1. studenoga 2004. do 14. srpnja 2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tužene kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tužene. U Općim uvjetima poslovanja jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tužena je po stupanju na snagu Zakona o kreditnim institucijama (2008) (dalje u tekstu: ZOKI), sukladno odredbi članka 306. stavka 4. navedenog Zakona, učinila potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“. Tužena je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirala o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljala izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi članka 308. stavka 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu članka 62. stavka 2. "starog" ZZP. Iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tužena je dostavljala potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Tužena je mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tužena učinila. Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tužena, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Na temelju odredbe članka 143. stavka 1. i 2. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi članka 143. stavka 1. i 2. ZOO-a i članka 49. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen te je ugovornim strankama jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu članka 3. iste Direktive, pa se pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ako se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tužene, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tužena ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Smisao ugovaranja promjenjive stope je prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženoj nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način dovela u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Tužena obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretila tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja te ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope. Nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uveden po sili zakona - izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Zahtjev za isplatom je temeljen na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS RH Pž-7129/13 te pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude, a niti proizlazi iz odredbi ZZP-a te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge - dakle banaka - pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. U odredbi članka 83. ZZP-a se propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženoj nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2.1. U podnesku od 5. listopada 2021. i 24. studenoga 2021. tužena opsežno elaborira da stavovi Vrhovnog suda Republike Hrvatske o zastari i prekidu zastare nisu u skladu s pravnim stajalištima Suda Europske unije, te da bi nacionalni sudovi trebali suditi u skladu sa pravilima Europske unije.

2.2. U podnesku od 29. travnja 2022. tužena ukazuje da ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba sagledavati kao jedan cjeloviti odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, slijedom čega se tužitelju ne može dosuditi ništa više od onog što je isti stvarno preplatio tuženoj temeljem eventualno ništetnih ugovornih odredbi. Stoga je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva potrebno uzeti u obzir i razdoblja kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu / tečaj i to neovisno o tome jesu li takvi iznosi istaknuti u vidu protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja. Bilo bi potrebno iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za iznos tzv. negativne preplate.

2.3. U podnesku od 21. ožujka 2023. navodi da obzirom je tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje „preplatu“ uslijed promjena kamatnih stopa koje su se događale za vrijeme otplate kredita zastario, pa predlaže sudu u cijelosti zanemariti dio Nalaza i mišljenja koji se odnosi na izračun razlika po osnovi promjene kamatne stope između početno ugovorene kamatne stope i svake naknadno promijenjene kamatne stope. Prigovara Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka te iznosi primjedbe pravne prirode na Nalaz i mišljenje. Prigovara danom Nalazu i mišljenju budući se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Osim toga, vještak je u Nalazu i mišljenju sačinio izračun pozitivnih tečajnih razlika, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Prilikom donošenja odluke u predmetnoj pravnoj stvari nije opravdano zanemariti utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita.

Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu, odredba o naknadi ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Iz same stipulacije predmetne odredbe proizlazi kako je ista jasna, razumljiva i vidljiva te je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice iste odredbe. Navedeno upravo potvrđuje Sud EU u izreci odluke broj C-621/17. Ugovorena naknada nije bila protivna niti prisilnim propisima važećim u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Zakon o bankama ("Narodne novine" broj 84/02. i 12/06.), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je isti zakon u članku 173. prepoznao općenito pojam naknada, odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, navedene naknade prepoznate su i kao takve unesene naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone kao što su Zakon o kreditnim institucijama i Zakon o potrošačkom kreditiranju koji zakoni su stupili na snagu znatno kasnije u odnosu na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa spornom odredbom o naknadi. I iz Općih uvjeta poslovanja vidljivo je da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Sve su naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tužene. Tužitelj je podigao namjenski kredit za kupnju vozila u točno određenom iznosu. Kako je naknada plaćena iz sredstava kredita, taj iznos mora biti dostatan ne samo za iznos kupovnine koju tužitelj podmiruje iz namjenskog kredita, nego i za neke druge unaprijed iskomunicirane stvari. Upravo je jedna od tih unaprijed iskomuniciranih stvari iznos naknade. Ukoliko predmetno ne bi bilo unaprijed iskomunicirano i dogovoreno, iznos koji je tužitelj zatražio (i koji je tužena odobrila) bio bi manji i ne bi pokrivao unaprijed dogovorenu naknadu za odobrenje kredita. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora nesporno znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak (1,5%) od iznosa kredita i na nju je pristao. Utužena naknada za obradu kredita plaćena je iz samog kredita 23. svibnja 2006. Samim time, nije moguće da tužitelj nije bio upoznat i suglasan s ovom ugovornom odredbom. Ujedno, tužena ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 1.077,46 kn. Naime, sporna naknada za obradu kredita plaćena je 23. svibnja 2006., a predmetna tužba podnesena je 19. travnja 2021. pa je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem članka 215. stavka 1. i članka 225. ZOO-a, budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Osporava osnovanost deklaratornog zahtjeva tužitelja kojim traži da se odredba članka 10. Ugovora o kreditu, koja odredba se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, utvrdi ništetnom. Osporava i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 168,77 kn na ime povrata iznosa obračunate naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zakonskim zateznim kamatama. Ističe kako tužitelj u tijeku postupka ničim nije dokazao da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zaista i plaćena te kako iz činjeničnog supstrata tužbe i navoda tužitelja tijekom postupka ne proizlaze činjenični navodi, niti dokazi da bi se radilo o nepoštenoj, odnosno ništetnoj odredbi ugovora. Navodna nepoštenost predmetne odredbe nije bila predmetom kolektivnog spora, stoga se suprotno navodima tužitelja pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka niti ne odnose na ocjenu nepoštenosti sporne odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, budući je upravo ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža u ugovornom odnosu. Drugim riječima, sada spornom odredbom ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Kako tuženoj uslijed prijevremene otplate kredita, odnosno dospijeća kredita suprotno prvotno ugovorenom, nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova. Upravo je stoga, u smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. U odnosu na štetu, tužena ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti (npr. zaduživanjem na financijskim tržištima), a u kojim slučajevima tužena na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, zbog čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (npr. kreditoru na financijskom tržištu). Ako tužena izvanredno primljeni novac nije bila u mogućnosti plasirati dalje, tada je isti bila u obvezi položiti kod središnje banke i na tako položena sredstva plaćati negativnu kamatu. Naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tužene vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, primljeni novac, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima, niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Citira odredbu članka 1024. stavka 2., stavak 3. i stavka 4. Zakona o obveznim odnosima, odredbu članka 360. ZOO-a te odredbu članka 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita. Sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita obračunata je 8. veljače 2013., a predmetna tužba podnesena je 19. travnja 2021. pa je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u zastari, a sve temeljem članka 215. stavka 1. i članka 225. ZOO-a, budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Stoga, budući nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, a posljedično tomu ništetnosti sporne odredbe, niti je ista protivna prisilnim propisima tužbeni zahtjev je neosnovan.

2.4. Na ročištu 2. rujna 2025. tužena je iznijela da se protivi preinaci tužbe iz podneska od 13. svibnja 2025. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za osiguranje kredita, te se protivi potraživanju tužitelja s osnova naplaćene naknade za obradu kredita koju tužitelj potražuje u iznosu 371,81 euro, premda u dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 23. travnja 2025. proizlazi da je ta naknada naplaćena u iznosu od 143,00 eura.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao potvrdu od 31. ožujka 2021. (stranica 8 spisa), otplatnu tablicu (stranica 10-11 spisa), pregled uplata po kreditu (stranica 12-13 spisa), plan otplate (stranica 14-16 spisa), Ugovor o kreditu broj: 9011370609 od 19. svibnja 2006. (stranica 17-24 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 25-37 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima iz listopada 2004. (stranica 58-66 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dajane Vuković iz Osijeka od 10. siječnja 2023. (stranica 130-144 spisa), očitovanje sudskog vještaka od 5. rujna 2023. (stranica 170-171 spisa), očitovanje sudskog vještaka od 13. veljače 2025. (stranica 186-191 spisa), iskaz sudskog vještaka Dajane Vuković (stranica 202 spisa), iskaz svjedoka BĆ (stranica 202-203 spisa), iskaz tužitelja (stranica 203-204 spisa), očitovanje sudskog vještaka od 23. travnja 2025. (stranica 209-216 spisa), kao i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je:

- zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 4. i 7.2.) kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj: 9011370609 od 19. svibnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenom sa tuženom,

- zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedancijelipedesetposto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% (slovima: dva posto) skladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila„, kao i isplata iznosa od 143,00 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2006. pa do isplate na ime ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te isplata iznosa od 228,81 euro zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2006. pa do isplate na ime ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za osiguranje kredita,

- zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10.2. Ugovora o kreditu prema kojoj je korisnik kredita koji prijevremeno otplati kredit dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, kao i isplata iznosa od 22,40 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. veljače 2013. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 19. svibnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.348,56 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,50% (članak 4.),

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca (članak 7.1.),

- da se kredit u iznosu 15.348,56 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, a podmiruju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kredita (članak 7.2.),

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu (članak 7.3.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (članak 7.4.),

- da je tužena za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznos kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (članak 12.3.),

- da je ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovoga Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima banke) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku (članak 10.1.), te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate (članak 10.2.),

- da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio,

- da se radi o nekonvertiranom kreditu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

6.1. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je, prije svega, sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupnju vozila, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit iskoristio za kupovinu vozila koji mu je bio potreban za odlazak na posao, ali i za pomoć roditeljima, ustvari za privatne svrhe, time da u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke niti je vozilo unio u imovinu obrta niti tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale. Na okolnost pojedinačnog pregovaranja saslušani su svjedok BĆ i tužitelj te je pročitan Ugovor o kreditu.

10.1. Iz iskaza svjedoka BĆ proizlazi da unazad 21 godinu radi u PBZ, Poslovnica Osijek, negdje od 2006. pa do 2009. radio je na odjelu za kredite za motorna vozila. Na tom odjelu je radio on i još jedan kolega, dokumentaciju su im dostavljali prodajni predstavnici iz auto kuća. Na njima je bilo da provjere dokumentaciju i izračunaju kreditnu sposobnost klijenta, kao i da eventualno pozovu klijenta na dopunu dokumentacije. Nakon odobrenja kredita, pozvali bi klijenta na preuzimanje dokumentacije, nakon čega su iz uputili kod javnih bilježnika na potpis. Kolega i on su komunicirali s klijentima neovisno o tome tko je prethodno obradio kredit, pa je bilo moguće da je on obradio kredit, a kolega je nakon toga komunicirao s klijentom. Ne poznaje ovdje tužitelja, odnosno ne sjeća se da bi s istim komunicirao u poslovnici banke. Nakon što mu je dan na uvid ugovor o kreditu, str. 20 spisa, potvrđuje da je potpis ispod BĆ, službenik banke, njegov i da isti znači da je on obradio kreditni zahtjev, dok je kolegica odobrila. Kad su klijenti došli u banku govorili su o njihovim obvezama, pod čime se podrazumijevalo da su ih uputili javnom bilježniku na solemnizaciju ugovora nakon čega su se ponovno trebali vratiti u banku. Isplata je išla u roku od dva dana nakon potpisivanja. Najčešća pitanja klijenata su bila kad će dobiti kredit odnosno auto. Od strane djelatnika banke klijentima nisu pojašnjavanje pojedine odredbe ugovora, već samo ukoliko su stranke, klijenti to tražili, ukoliko im nešto nije bilo jasno. U većini slučajeva nitko ništa nije pitao. Dakle, nitko nije pitao niti što znači promjenjiva kamatna stopa, niti valutna klauzula. Tada su se takvi krediti odobravali kao na tekućoj vrpci. Oni su zaprimili dokumentaciju iz auto kuća u kojoj je već sve bilo izabrano, bila je odabrana valuta, i po pravilima koja su vrijedila za svaku pojedinu valutu. Inače u to vrijeme odobravali su se krediti u CHF, kunama i eurima.

Na upit punom. tužene odgovorio je da djelatnici banke nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, niti im je to rečeno od strane uprave, menagmenta društva. Ne može odgovoriti da li su od strane uprave menagmenta društva znali za moguće promjene u tečaju CHF, ne zna. Klijenti bi neposredno dolazili u poslovnicu banke pa su im ponuđene sve kreditne opcije, u CHF, eurima i kunama, time da su u to vrijeme krediti u CHF bili najpovoljniji iz razloga što su klijenti za najmanju plaću mogli dobiti najveći iznos kredita.

Na upit punom. tužitelja: „Da li sam ikada neposredno pregovarao s tužiteljem o uvjetima kredita?“, odgovorio je da se ne sjeća da bi s istim razgovarao. U 99% slučajeva nije neposredno pregovarao s klijentima o uvjetima kredita, sve je već bilo definirano u papirima koje su dobili u auto kućama, a djelatnici auto kuća su bili ti koji su trebali informirati klijente o uvjetima kredita. Nije ni bio u poslovnici banke, nego u izdvojenom prostoru, pa ga klijenti nisu niti mogli pronaći, tek po pozivu oni su dolazili kod njega, nakon što im je odobren kredit, nakon što je trebalo isti potpisati.

10.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je odlučio kupiti automobil, obišao je auto kuću, tamo su mu rekli da posluju sa PBZ. U auto kući ponudili su mu kredit u CHF, ne sjeća se da bi mu ponudili u drugoj valuti. Rekli su mu da je kredit u CHF najpovoljniji i zato je pristao uzeti ga. Od strane djelatnika u auto kući nije mu pojašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, odnosno što znači valutna klauzula u CHF. Nije mu bilo pojašnjeno da može doći do promjene kamatne stope, odnosno tečaja CHF u odnosu na kunu, u takvom omjeru koji će znatno utjecati na visinu njegove rate. U auto kuću donio je svoje platne liste i oni su tu dokumentaciju odnijeli u banku. Ugovor o kreditu potpisao je u banci time da ne zna da li su ugovor sačinili u banci ili u auto kući. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu u banci, od strane djelatnika u banci nije mu ništa pojašnjeno u svezi promjene kamatne stope odnosno tečaja CHF. Ne sjeća se da li je ugovor pročitao. Zna da je mu je tada bilo bitno da rata bude takova da je može otplaćivati, rata u visini od 800,00 kn mu je odgovarala jer je obzirom na svoja tadašnja primanja, plaća između 5 do 6 tisuća kuna, mogao uredno otplaćivati. S vremenom rata kredita je rasla do 1.200,00 kn - 1.300,00 kn pa i više. Da mu je netko prilikom sklapanja ugovora o kreditu rekao da će doći do takvog porasta rate kredita, ne bi takav kredit uzeo. Odlučio je prijevremeno otplatiti kredit, otišao je na sezonu raditi i otplatio ga je. Sam je otplaćivao kredit i u konačnici otplatio, i to na način da je svaki mjesec u banci plaćao ratu kredita, pred kraj je i nekoliko rata odjednom znao otplatiti.

Na upit punom. tužitelja odgovorio je da mu tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije predočio nikakve interne akte iz kojih bi bilo vidljivo da može doći do promjene tečaja CHF, bilo kamatne stope. Tuženik ga nije upozorio na nikakve rizike kredita. U tom trenutku nije znao ništa o valutnoj klauzuli. Nije znao zašto raste rata, više puta je odlazio u banku pitati zašto mu raste rata kredita ali su mu rekli da to tako mora biti, da je to tako svima, da tako mora biti. Nije mogao pregovarati niti o ijednoj odredbi ugovora. Nije mu tuženik predočio nikakav graf iz kojeg bi mogao vidjeti kretanje rate kredita. Prilikom solemnizacije ugovora o kreditu kod javnog bilježnika nije bio upozoren na nikakve rizike kredita.

Na upit punom. tužene odgovorio je da u trenutku zaključenja ugovora nije znao što znači promjenjiva kamatna stopa. Službenika banke nije zatražio da mu objasni neke nejasne odredbe. Nije tražio ponude drugih banaka jer mu je u auto kući rečeno da oni posluju samo s PBZ. Nije bio u drugim auto kućama, htio je baš taj auto, Škodu Fabiu. Prije sklapanja ovog ugovora o kreditu, ranije nije imao kredit s valutnom klauzulom, ovaj kredit mu je bio prvi. U trenutku podizanja kredita, radio je kao radnik na farmi svinja, a po struci je mesar.

10.3. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da među strankama nisu vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena. Naime, iz iskaza svjedoka BĆ, koji se ne sjeća da bi o uvjetima kreditiranja pregovarao s tužiteljem, proizlazi da klijentima od strane djelatnika banke nisu pojašnjavane odredbe ugovora, već samo na upit, time da su oni u svezi odobravanja auto kredita svu dokumentaciju zaprimili od auto kuća, gdje su prodajni zastupnici morali informirati klijente o uvjetima kreditiranja. Jednako tako, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu od strane djelatnika u auto kući nije mu pojašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, odnosno što znači valutna klauzula u CHF, odnosno isto mu nije pojašnjeno niti od strane djelatnika banke prilikom potpisivanja ugovora o kreditu u banci. Prema tome, tužena prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja nije obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, pa se navod tužene da je tužitelj u cijelosti obaviješten o uvjetima kreditiranja, ukazuje neosnovanim. Dakle, na kojoj je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tijekom postupka to nije dokazala, dok iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (članak 4. i. 7.2.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora.

10.4. Budući se o odredbama članka 4. i. 7.2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno iste su bile unaprijed formulirane od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to i ovaj sud utvrđuje da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.5. Test poštenosti tih ugovornih odredaba koje s odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelja, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

10.6. U odnosu na prigovor tužene da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu ne mogu biti ništetne, jer da su promjenjiva kamatna stopa odnosno valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirane Zakonom o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da promjenjiva kamatna stopa odnosno valutna klauzula ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

10.7. Nije osnovan niti navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. – dalje u tekstu: ZOO) važećoj u vrijeme njegova sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Ovo stoga, jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih odredbi ugovora kad se radi o djelomičnoj ništetnosti nastupaju od samog početka, odnosno već sklapanjem takvog ugovora slijedom čega otplata kredita ni po čemu ne znači da tužitelj nema pravo tražiti isplatu na temelju ništetnih odredbi o kreditu. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

11. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 19. travnja 2021., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

11.2. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi da zahtjev tužitelja kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari.

12. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva po osnovi preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dajani Vuković iz Osijeka. Iz nalaza vještaka od 10. siječnja 2023. proizlazi da:

- izračunata razlika kamata iznosi 528,42 eura,

- tečajna razlika iznosi 1.774,07 eura, pri čemu je taj iznos razlika između pozitivne i negativne (koja je iskazana sa predznakom – kao manje plaćeni iznosi) tečajne razlike.

12.1. U očitovanju od 5. rujna 2023. sudski vještak Dajana Vuković iz Osijeka navodi da članak 12.3. Ugovora o kreditu glasi: ,,Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila." Međutim, iz analitičke kartice prometa po predmetnom kreditu je vidljivo da je na kontu 514023000 i na kontu 9675100 knjiženo 230,23 CHF i 368,37 CHF, koji iznosi su naplaćeni, što znači da je naplaćeno 2,40% (umjesto 2,00%) za osiguranje kredita. (15.348,58 CHF x 2,40%=368,37 CHF). Ukupno je naplaćeno 230,23 CHF + 368,37 CHF = 598,60 CHF. lznosi su naplaćeni prilikom korištenja kredita, odnosno 23. svibnja 2006. Protuvrijednost iznosa od 598,60 CHF, jednaka je 2.801,42 kn ili 371,81 €.

12.2. U podnesku od 22. siječnja 2025. tužitelj je predložio dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka na način da se očituje o visini naplaćene izlazne naknade i datumu naplate, kao i da vještak iskaže samo pozitivne tečajne razlike, bez umanjivanja s negativnim tečajnim razlikama, kako je to vještaka učinio u svom osnovnom nalazu, budući tužena nema pravo na ove razlike.

12.3. U očitovanju od 13. veljače 2025. sudski vještak Dajana Vuković iz Osijeka je iznijela da je sačinila izračun samo pozitivnih tečajnih razlika koje iznose 1.895,15 eura. Ujedno je navela da je na ime ulazne naknade naplaćen iznos od 371,81 euro.

12.4. U podnesku od 25. ožujka 2025. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te potražuje preplatu nastalu samo temeljem rasta tečaja CHF, dok je u dijelu preplaćene kamate povukao svoj zahtjev, i to samo onu razliku koja ima pozitivan predznak u ukupnom iznosu od 1.895,15 eura, time da je izuzeo je sve tzv. „minus razlike“, zatim iznos naplaćene ulazne naknade od 371,81 euro i iznos naplaćene izlazne naknade od 22,40 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

12.5. Iz iskaza sudskog vještaka Dajane Vuković danog na ročištu 8. travnja 2025. proizlazi da ostaje u cijelosti kod danog nalaza i mišljenja od 10. siječnja 2025., te dopune nalaza i mišljenja od 13. veljače 2025. Pojašnjava da su dopunom nalaza i mišljenja od 13. veljače 2025. obuhvaćene samo pozitivne tečajne razlike, a kako je to tužitelj tražio. Nije iskazivala datume uplata svakog pojedinog iznosa, budući to i nije bio njezin zadatak prema nalogu suda, već samo datum dospijeća, zadnji dan u mjesecu. Iznos od 371,81 EUR obuhvaća zbroj naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita. Ne može se u ovom trenutku očitovati koliko od tog iznosa otpada samo na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno na naknadu za osiguranje kredita.

12.6. U dopuni nalaza i mišljenja od 23. travnja 2025. sudski vještak Dajana Vuković je dostavila izračun samo pozitivne tečajne razlike, sa iskazanim datumima uplata u visini 1.895,15 eura, te je navela da je naknada za obradu kredita plaćena 23. svibnja 2006. u iznosu od 143,00 eura, a naknada za prijevremenu otplatu kredita 8. veljače 2013. u iznosu 22,40 eura.

12.7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

12.8. U predmetnoj pravnoj stvari tužitelj je tužbi na ime povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli potraživao ukupan iznos od 18.500,00 kn / / 2.455,37 eura. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da na ime povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 1.895,15 eura, dok je povukao zahtjev u odnosu na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 560,22 eura, kojem povlačenju se tužena usprotivila na ročištu 8. travnja 2025. Stoga je ovaj sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 560,22 eura, i o istom odlučio kao u točki VI. izreke presude, jer je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.895,15 eura.

12.9. Nije osnovan navod tužene da bi trebalo umanjivati preplaćene iznose za iznose kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. Naime odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., je prošireno vijeće toga suda izrazilo stav da u situacijama kao što je predmetna (kada se zahtjeva djelomično utvrđenje ništetnim odredbi ugovora) sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, osim ukoliko u tom pravcu nije istaknut prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a što je u predmetnom slučaju izostalo.

13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

13.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

14. Nadalje među strankama je sporno jesu li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa kredita, odnosno odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila, obje sadržane u članku 12.3. Ugovora o kreditu, ništetne, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 10.2. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja. Pri tome valja navesti da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje nisu obuhvaćene kolektivnom zaštitom.

14.1. Ovaj sud napominje da je tužitelj na ročištu 8. travnja 2025. iznio da u točki III. tužbenog zahtjeva traži Utvrđenje ništetnosti točke 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na osiguranje kredita u visini od 2,00%. Tako postavljenom zahtjevu tužena se nije usprotivila. Potom je tužitelj u podnesku od 13. svibnja 2025., a obzirom na dopunu nalaza i mišljenja, konačno uredio tužbeni zahtjev, te je u točki III. tužbenog zahtjeva stavio zahtjev za Utvrđenje ništetnosti točke 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00%, pa se tužena potom prvi puta na ročištu 2. rujna 2025. usprotivila preinaci tužbe u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za osiguranje kredita.

14.2. Prema stavu ovoga suda, tužitelj je već na ročištu 8. travnja 2025. izvršio preinaku tužbe u odnosu na zahtjev dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za osiguranje kredita, a čemu se tužena nije protivila. Tužena je tek naknadno na ročištu 2. rujna 2025. iznijela da se protivi preinaci iz podnesak od 13. svibnja 2025. u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe članka 12.3. koji se odnosi na naknadu za osiguranje kredita. Stoga je ovaj sud, formalno-pravno, u smislu odredbe članka 190. stavka 3. ZPP-a, na ročištu 2. rujna 2025., rješenjem dopustio preinaku iz podneska od 13. svibnja 2025., jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

15. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

15.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." odnosno (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

15.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita, naknadi za osiguranje kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao i o visini tih naknada.

15.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita, naknada za osiguranje kredita kao ni naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita), odnosno prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementima ugovora o kreditu koji definiraju bit tog ugovornog odnosa.

15.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita te naknade za osiguranje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga odnosno iznosa naknade za osiguranja kredita te zauzvrat pruženih usluga. Jednako tako, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe članka 12.3. i članka 10.2. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti (test poštenosti).

15.5. U okviru testa poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članka 12.3. i članka 10.2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

15.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita, naknade za osiguranje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita (članak 12.3. i članak 10.2. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao svjedoka BĆ, tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu.

16.1. Iz iskaza svjedoka BĆ proizlazi da je naknada za obradu kredita propisana tarifom banke u postotku od iznosa kredita. Na visinu iste nije klijent mogao utjecati, nije mogao pregovarati o visini iste. Ta naknada obrazložena je klijentu samo na njegov upit. Naknada za obradu kredita predstavlja trošak obrade, odnosno cijenu izrade kredita, time da ga je on fizički obrađivao, i za taj posao je dobivao plaću i nije bio posebno stimuliran obzirom na količinu obrađenih kredita. Naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćivala bi se kada bi klijent prijevremeno otplatio kredit i utvrđivala se u definiranom iznosu od preostalog iznosa glavnice. Djelomično je ta naknada predstavljala trošak koji se odnosio na kamatu koju bi banka ostvarila da je klijent do kraja otplatio kredit. Nije posebno objašnjavano što predstavlja ta naknada, na koji način se utvrđuje visina, osim ukoliko bi klijent to izrijekom tražio. Prilikom potpisivanja ugovora, klijenti su znali pitati da li mogu prijevremeno otplatiti kredit i to je bilo to. Kad su se klijenti odlučili prijevremeno otplatiti kredit, tada im je objašnjeno na koji način će se obračunati i tada im je objašnjeno da li im se isplati ili prijevremeno otplatiti ili ne, jer se znalo dogoditi da bi ta naknada bila puno veća nego kamate koje bi trebali otplatiti do kraja otplate kredita. Naknada za prijevremenu otplatu kredita određena je unaprijed tarifom banke u startu i klijent nije mogao utjecati na njezinu visinu, nije mogao pregovarati o visini iste.

16.2. Tužitelj je iskazao da nije mogao pregovarati niti o ijednoj odredbi ugovora, da mu nije pojašnjeno što znači naknada za obradu kredita, nije ni pitao što je to, bilo mu je bitno da dobije kredit. Ništa mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije rečeno o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti od čega se sastoji odnosno na koji način je određena visina iste. Kod prijevremene otplate kredita, banka je utvrdila visinu te naknade, nije mogao utjecati na visinu te naknade, bilo je uzmi ili ostavi. Tuženik ga nije upoznao koliko iznosi ulazna odnosno izlazna naknada. U vezi ulazne, izlazne naknade nije dobio nikakvu dokumentaciju. Od prijatelja je saznao da su odredbe o ulaznoj, izlaznoj naknadi nepoštene, on je bio u sličnoj situaciji i tužio je banku. Ne sjeća se kada je saznao za tu nepoštenost. Prilikom zaključenja ugovora, nije uočio odredbe o ulaznoj, izlaznoj naknadi. Nije uočio niti odredbe o primjeni općih akata banke.

16.3. Iz odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita odnosno naknadu za osiguranje kredita u visini 2,00%.

16.4. Iz odredbe članka 10.2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate kredita. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi kreditor, dakle tužena je jednostrano određivala uvjete prijevremene otplate kredita, dakle i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

16.5. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena. Nadalje, tužitelj nije mogao utjecati niti na odredbu koja se odnos na naknadu za osiguranje kredita, time da tužena ničim nije dokazala da je taj trošak imala odnosno da li je stvarno osigurala kredit. Uostalom iz nalaza i mišljenja vještaka (stranica 170 spisa) proizlazi da je tužena tu naknadu naplatila u visini od 2,40%, a ne kako je u ugovoru navedeno u visini od 2,00%. Jednako tako, a u odnosu na naknadu za prijevremenu obradu kredita, nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete.

16.6. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16.7. Plaćanje troškova obrade kredita, odnosno troška za osiguranje kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,50% iznosa kredita odnosno 2,00%, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16.8. Odredba o troškovima obrade kredita i odredba o naknadi za osiguranje kredita su transparentne u smislu članka 85. ZZP-a, jer su omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknada, ali sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su te odredbe poštene.

16.9. Budući se o odredbama članka 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te su iste bila unaprijed formulirane od strane tužene i tužitelj nije ima utjecaja na njihov sadržaj, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da su navedene odredbe Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

16.10. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbe iz članka 12.3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita odnosno osiguranju kredita.

17. Nadalje je valjalo utvrditi je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

17.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

17.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

17.3. Tužena tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom. Međutim, tuženica nije predložila niti dostavila potrebnu dokumentaciju na temelju koje bi sud utvrdio visinu štete koju je tuženica trpjela upravo tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita.

17.4. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti), što je u svom iskazu iznio i saslušani svjedok. Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

18. Kraj utvrđenja da se o odredbi o prijevremenoj otplati kredita nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 10.2.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, ništava.

19. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 12.3. i članka 10.2. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjeve za isplatu, pa se radi o restitucijskim zahtjevima, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 12.3. i članka 10.2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

20. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

20.1. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za obradu kredita u visini od 143,00 eura, koji iznos je tužena naplatila tužitelju 23. svibnja 2006., pa tužitelj osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 23. svibnja 2006. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za osiguranje kredita u visini od 228,81 euro, koji iznos je tužena naplatila tužitelju 23. svibnja 2006., pa tužitelj osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 23. svibnja 2006. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za prijevremenu obradu kredita u visini od 22,40 eura, koji iznos je tužena naplatila tužitelju 8. veljače 2013., pa tužitelj osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 8. veljače 2013. Visina stope zatezne kamate određena je kako je to navedeno pod točkom 13.1.

20.2. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 12.3. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 143,00 eura s kamatom počevši od 23. svibnja 2006. pa do isplate. Osnovan je i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za osiguranje kredita u visini 2,00% iznosa kredita, sadržana u članku 12.3. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 228,81 eura s kamatom počevši od 23. svibnja 2006. pa do isplate. Jednako tako ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita prema uvjetima tužene, sadržana u članku 10.2. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 22,40 eura s kamatom počevši od 8. veljače 2013. pa do isplate.

21. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a, budući tužitelj nije uspio samo u manjem dijelu zahtjeva, a u odnosu na isti tuženoj nisu nastali posebni troškovi, i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to u smislu Tbr. 8. točka 1. Tarife za sastavljanje tužbe i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku i to od 15. listopada 2021., 11. studenoga 2022., 11. kolovoza 2023. i 22. siječnja 2025. za svakog po 200,00 eura. Nadalje, prema Tbr. 8. točka 3. Tarife tužitelju je priznat trošak za sastav podneska od 25. ožujka 2025. i od 14. svibnja 2025., svaki u iznosu 100,00 eura. Nadalje priznat mu je trošak i to:

- zastupanje na ročištu 21. studenoga 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 8. travnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 2. rujna 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 8. travnja 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 27. travnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 2.100,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 2.625,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eur, kao i trošak sudske pristojbe i za presudu u iznosu 26,54 eura (koja se odnosi na zahtjev za isplatu na temelju ništetnih odredbi na ime naknada za obradu kredita, naknade za osiguranje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita koji nisu obuhvaćeni kolektivnom zaštitom u smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama - "Narodne novine" broj 118/18., 51/23.). Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.916,99 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 27. travnja 2026., kao dana presuđenja, pa do isplate.

21.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 29. studenoga 2021. niti trošak sastava podneska od 5. prosinca 2021., budući se, prije svega, radi o sadržajno potpuno identičnim podnescima, odnosno o podnescima u kojima tužitelj u stvari dopunjuje navode iz tužbe dostavljajući sudsku praksu, koja je prema njemu, relevantna za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, a što je mogao iznijeti već u tužbi, pa se, dakle, radi o podnescima koji nisu bili nužni za vođenje ovoga postupka. Nije mu priznat niti trošak sudske pristojbe za tužbu, jer taj trošak nije imao, pristojbu nije platio.

22. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 27. travnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo Mišević & Jarić j.t.d. u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu