REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-318/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VE, iz V, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj: P-224/2025-16 od 19. siječnja 2026. na sjednici vijeća održanoj dana 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika djelomično se odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj: P-224/2025-16 od 19. siječnja 2026. pod točkom I i II izreke presude i odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 443,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 19. siječnja 2026. do isplate.

II Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana te se preinačava odluka o parničnom trošku pod točkom III izreke presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak iznad iznosa od 443,29 EUR do 1.0474,54 EUR, odnosno za daljnji iznos od 1.031,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 19. siječnja 2026. do isplate, na način da se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-63000115942/2006, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Mate Krpačića iz Slatine pod brojem OU-90/06 dana 02.03.2006. g., sklopljenog dana 28.02.2006. g. između tužitelja i prednika tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek), da tužitelju VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 298,93 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita, s pripadajućim zateznim kamatama, računajući od 8.03.2006. g. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.474,54 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. "

2. Tu presudu u cijelosti žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Potražuje naknadu troška žalbenog postupka.

3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana protiv odluke o parničnom trošku.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako ni one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, i koje žalitelj žalbenim navodima o pogrešnom i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju nije uspio dovesti u pitanje.

7. Predmet spora, predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-63000115942/2006, sklopljenog 28. veljače 2006. između tužitelja i prednika tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“ te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 298,93 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 8. ožujka 2006. do isplate.

8. U ovom postupku nije sporno da je između prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 28. veljače 2006. sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 32.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate u trajanju od 10 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 7. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada, tzv. ulazna naknada u visini od 1,50% jednokratno od iznosa kredita, kao i činjenica da je 8. ožujka 2006. tuženik naplatio tužitelju tu tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 298,93 EUR.

9. Sporno je, je li ugovorna odredba članka 7. stavak 1. ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je prednik tuženika od njega naplatio temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) te je nadalje sporno je li za to potraživanje tužitelja nastupila zastara.

10. Nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) prvostupanjski sud je kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj kao korisnik kreditnih usluga – potrošač, i pravni prednik tuženik, kao trgovac, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi članka 7. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe niti mu je, kao potrošaču, na jasan i nedvosmislen način od strane Banke prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.); da je Ugovor o kreditu sklopljen na formuliranom obrascu koji je prethodno pripremio pravni prednik tuženika čime je bila isključena mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi; da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi tu ulaze i u kojoj visini; da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade pa već iz same činjenice što visina naknade za obradu kredita, nije određena u fiksnom nominalnom iznosu već u postotku od iznosa odobrenog kredita proizlazi da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je pravni prednik tuženika imao za obradu konkretnog predmetnog kredita; da je takvo ugovaranje sporne naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da je stoga navedena odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj:96/03. -dalje ZZP/03) i posljedično ništetna temeljem odredbe čl. 87. st.1. ZZP/03 pozivajući se pritom i na presude Suda Europske unije u predmetima C-224/19 i C-259/19 kao i pravno shvaćanje VSRH izraženo u presudi Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., te da tužitelju na temelju odredbe čl. 323. st.1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. st.1. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem takve ništetne odredbe, konkretno iznosa od 298,93 EUR (koja visina među strankama nije sporna) sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja navedenog iznosa, odnosno od 8. ožujka 2006. jer je tuženik, odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, budući je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga nepošten stjecatelj. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj: Su-IV-47/2020-2 navodeći kako u konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

11. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

12. Iz stanja spisa i iskaza tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, pa se suprotno žalbenim navodima tuženika, radi upravo se o unaprijed formuliranom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su u to vrijeme zaključivani s drugim korisnicima kredita.

13. Prema odredbi čl. 81. st.1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Žalbeni navodi žalitelja kojima ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena, nalazi se na četvrtoj od devet stranica Ugovora o kreditu te je uočljiva, kao i da je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85 ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

14.1. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.2. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14.3. Neovisno o tome što u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade te iako je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredita ("Narodne novine" broj 15/14.) izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, i po ocjeni ovog suda odredba članka 7. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena sporna naknada je nepoštena i ništetna, jer iako je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade te je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužitelju bio dužan dati tuženik, a takve su informacije izostale.

14.4. Kako je u konkretnom postupku utvrđeno da tužitelju nije bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za njega nastaju plaćanjem naknade, takva odredba za njega (uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužitelj mogao shvatiti njezine posljedice.

14.5. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 K i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., Č i Káslerné M od 30. travnja 2014., t. 75.).

14.6. I iz presude Suda Europske unije C-565/21 proizlazi da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, te shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom.

14.7. U odnosu na žalbene navode tuženika da je u svojim prostorijama učinio dostupnim podatke koje se odnose na naknade koje banka zaračunava korisniku kredita jer da je Tarifa o naknadama izvješena u poslovnicama, da je predočena svim klijentima te da se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, navesti je kako takvo postupanje banke nema značaj pregovaranja o spornoj odredbi a tuženik ničim nije dokazao da je na taj način tužitelju pružio potrebne informacije o tome na što se konkretno odnosi ta ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća, a izostanak tih informacija nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

15.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tuženik suprotno nije dokazao), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) a za pretpostaviti je da bi neprihvaćanjem te ugovorne odredbe tužitelju bilo onemogućeno da zaključi ugovor o kreditu.

16.1. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelji kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16.2. Pri tome sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge neosnovani.

17. U odnosu na pozivanje tuženika na odluke Suda Europske unije, treba reći da je navedeni sud u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, odgovorio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje, može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što tuženiku ovom postupku nije dokazao.

18. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja, da se o odredbi o plaćanju predmetne naknade nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužitelju kao potrošaču nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa te naknade), sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 87. st.1. ZZP/03 te čl. 322. st 1. ZOO.

19. Posljedično tomu, prvostupanjski sud je pravilno na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 298,93 EUR, čija visina među strankama nije sporna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja tog iznosa sukladno čl.1115. ZOO jer je tuženik, koja je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe budući je istu nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, bio nepošten stjecatelj.

20. Pravilno je odbijen i tuženikov prigovor zastare, budući da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

21. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu odluku u dijelu pod točkom I i II izreke potvrditi na temelju odredbe iz čl. 368. st.1. ZPP.

22. Žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka djelomično je osnovana.

23. Tuženik u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud pri donošenju odluke o troškovima postupka pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora te pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju za sve poduzete radnje naknadu obračunao prema pogrešno utvrđenom tarifnom razredu Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.- dalje: Odvjetnička tarifa).

23.1. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora od 1.626,15 EUR, te da je tuženik već u odgovoru na tužbu prigovorio tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora, pozivom na odredbu iz čl.40. st. 3. ZPP.

23.2. Postupajući po prigovoru tuženika prvostupanjski sud je na ročištu održanom 21. kolovoza 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.626,15 EUR, te prema utvrđenoj vrijednosti i obračunao trošak tužitelju.

23.3. Obrazlažući odluku o utvrđenoj vrijednosti predmeta spora prvostupanjski sud navodi da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode i u pogledu deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe (st. I petita tužbe) i u pogledu kondemnatornog zahtjeva za isplatom iznosa od 298,93 EUR (st. II petita tužbe), pa da je vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP valjalo odrediti zbrajanjem vrijednosti oba tužbena zahtjeva (1.327,22 + 298,93).

23.4. Osnovano tuženik navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora i prema toj vrijednosti dosudio parnični trošak.

23.5. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovorne odredbe ugovora o kreditu i to one koje se odnose na ugovorenu jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu čl. 37. st.1. ZPP, već se radi o situaciji iz čl. 187. st.3. ZPP.

23.6. Kad deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu valjanosti tužbenog zahtjev za činidbu - isplatu, kao u konkretnom slučaju, takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu - isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-688/2000-2 od 7. siječnja 2004. i Rev-374/2013- 3 od 6. prosinca 2017., Revr 774/05 od 13. prosinca 2025.

23.7. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 298,93 EUR pa je u tom iznosu valjalo utvrditi vrijednost predmeta spora i parnični trošak odrediti obzirom na vrijednost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

24. Neosnovano žalitelj navodi da tužitelju ne pripada pravo na trošak za pristup na ročište za objavu presude. Naime, iz odredbe čl. 335. ZPP proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio punomoćnik tužitelj, sud prema odredbi čl.335. st.8. ZPP stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (istovjetno pravnom shvaćanju iz rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

25. Prema Tbr. 7. Tarife za vrijednost predmeta spora od 298,93 EUR odvjetniku pripada pravo na naknadu troškova zastupanja u visini od 25 bodova. Tako trošak tužitelja se sastoji od troška sastava tužbe od 25 bodova, za zastupanje na ročištima od 21. kolovoza, 16. listopada i 4. prosinca 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa), po 25 bodova za sastav obrazloženog podneska od 20. lipnja 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 25 bodova te za zastupanje na ročištu za objavu presude od 19. siječnja 2026. (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), 12,5 bodova, što sveukupno iznosi 137,5 bodova te obzirom na vrijednost odvjetničkog boda od 2,00 EUR (Tbr.54.) čini parnični trošak od 275,00 EUR. Ovaj iznos treba uvećati za iznos PDV-a od 25% (Tbr.46.) odnosno za iznos od 68,75 EUR, tako da trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ovom predmetu iznosi 343,75 EUR. Tom iznosu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 EUR, te na presudu u iznosu od 66,36 EUR, tako da sveukupni trošak tužitelja iznosi 443,29 EUR. U preostalom dijelu za daljnji iznos od 1.031,25 EUR zahtjev tužitelja za naknadu troška valjalo je odbiti kao neosnovan.

26. Slijedom navedenog, valjalo je u ovome dijelu žalbu tuženika djelomično uvažiti te odluku o trošku preinačiti na temelju odredbe iz čl.380. toč.3. ZPP.

27. Tuženiku nije priznato pravo na naknadu troškova žalbenog postupka obzirom je sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu (u odnosu na troškove postupka – čl. 166. ZPP).

Pula - Pola, 27. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković